― kritički pregled izložbi Nasta Rojc ― Ja borac Leonide Kovač i Ane Mušćet (Muzej suvremene umjetnosti), Svi smo u opasnosti! Ilije Šoškića (Institut za suvremenu umjetnost), Odsutnost teleprisutnosti Dana Okija (Galerija VN) i Un-war prostor Armine Pilav i A. D. Beroš, R. Dražić, M. Gladovića, M. Kralja i M. Sirotnjaka (Greta), održanih tijekom siječnja i veljače 2019. u Zagrebu
Tekuća godina kulture započela je brže nego ranije, barem u Zagrebu ― moj je dojam nakon što su siječanj i veljača doslovno proletjeli. Za razliku od standardnog rasporeda raznovrsnih zbivanja, uvjetovanog prvenstveno nepostojanjem suvislih kulturnih politika na gradskim i državnim razinama (kad prva dva do tri mjeseca u godini slove za mrtvo doba tijekom čega radnici i radnice u kulturi ližu rane stečene za posljednjeg tromjesečja prošle), 2019. stvari su krenule prilično drugačije. Ponajprije se institucionalni okvir kulturnih politika, takav kakav je dosad bio, nastavio ubrzano raspadati, zahvaljujući recentnim potezima Ministarstva kulture koje se odlučilo za novi nivo akceleracije čitavog procesa, uspjevši tako antagonizirati nominalne štićenike vlatitog resora (radnike i radnice u kulturi, umjetnike/ice, novinare/ke, itd.) do te mjere da su se napokon stali široko politizirati i okupljati u brojevima u kakvima bi mogli s uspjehom pregovarati s predstavnicima države o svojim radnim i životnim uvjetima, ako ustraju. Između ostalog, novi prijedlog Zakona o obavljanju umjetničke djelatnosti, proglašen nepovoljnim i neprikladnim od strane svih strukovnih udruga koje su se o temi javno očitovale, a ponajprije od Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika čije je postojanje njime izravno ugroženo, iznova je aktualizirao niz neriješenih pitanja, što bi ih se moglo prilično točno svesti na zajedničko i jedinstveno: kako žive umjetnici/e? Odgovora bi moglo biti više i svi su, dakako, višestruko problematični, ali za potrebe ovog teksta, napisanog s ciljem brzog kritičkog pregleda dvomjesečne zagrebačke suvremeno-umjetničke produkcije, istaknuo bih dvije pojave koje, držim, možemo smatrati istinitima: a) izložbi i izložbenih prostora ima nekoliko puta više od sveukupnog recepcijskog kapaciteta stručne i laičke publike, čemu je razlog visoka razina centralizacije kulturne proizvodnje u glavnom gradu zemlje i b) usprkos tolikom broju prilika za izlaganje svojih radova u Zagrebu u periodu od godinu dana (ili upravo zbog toga), umjetnici nisu u mogućnosti adekvatno naplatiti svoj rad, stoga su prisiljeni svakodnevno obavljati različite druge poslove unutar ili izvan struke, nerijetko tržišnog karaktera. Paradoks scene, dakle, glasi: proizvodnja kulture raste i razvija se, a kvaliteta života pojedinaca i kolektiva koji ju čine rapidno pada. Za to vrijeme, publika kulturne programe posjećuje ili s njih izostaje prema opskurnim obrascima koje je teško predvidjeti, premda se sve više gomilaju institucionalni i izvaninstitucionalni projekti posvećeni njezinom razvoju, odnosno uvećavanju. Prema zagrebačkim izložbama koje su me zainteresirale u siječnju i veljači, a komunicirale su ponešto od navedenih problema (iako to nije bilo neophodno), pokušat ću se stoga približiti iz kuta potencijalno najzanimljivijeg za najširi krug ljudi.
*Izložba “Nasta Rojc: Ja borac” Ane Mušćet u MSU-u / foto: Ana Opalić
Muzej suvremene umjetnosti, službeno središnja gradska institucija u svom polju, ujedno je i među najvećima, pa se svake godine iznova nalazi pred problemom kako ispuniti svoje prostrane hodnike, razumije se, izvornim muzejskim sadržajima, što izgleda nije ni najmanje jednostavno, stoga su pojave ustupanja galerijskih prostora vanjskim suradnicima postale ustaljena i provjerena praksa. Ipak, svako toliko zbiva se inicijativa i unutar novozagrebačkog meandra, a po mom mišljenju, najnaprednije što MSU trenutno posjeduje jest izdavački program neovisan o izložbama, u kojem se u novije i najnovije vrijeme ističu četiri izdanja: Početnica za konceptualce spisateljice Nade Beroš te ilustratorica i dizajnerica Klasje Habjan i Zite Nakić; Mangelos, vol. 1 scenarista Marka Goluba i ilustratorice Ivane Armanini; Richterova igra Dunje Janković i recentno Nasta Rojc: Ja borac scenaristikinje Leonide Kovač i ilustratorice Ane Mušćet, te u uredništvu Jasne Jakšić i Vesne Meštrić, odnosno dizajnu i prijelomu Željka Serdarevića. Osim u prvom slučaju izvrsne edukativne slikovnice namijenjene upoznavanju najmlađih s neoavangardnim i konceptualnim umjetničkim praksama druge polovice 20. stoljeća, riječ je o vrlo slobodno shvaćenim stripovima ili crtanim romanima, posvećenima pojedincima u modernoj i suvremenoj hrvatskoj umjetnosti čiji su lik i djelo iz različitih razloga ostali bilo na margini interesa javnosti, bilo su tamo završili spletom sociopolitičkih okolnosti. Stripovi su objavljeni u sklopu projekta Runaway Art koji MSU provodi u suradnji s Ministarstvom kulture RH, Gradskim uredom za kulturu GZ i zakladom Artmentor iz švicarskog Lucerna, a posljednji u nizu pratila je istoimena izložba koja je u prizemlju muzeja bila postavljena od 31. siječnja do 3. ožujka. Dugogodišnja istraživačica potisnutog umjetničkog opusa i životnog puta slikarice Naste Rojc, jedne od temeljnih stvaralačkih ličnosti rane hrvatske moderne (posve ravnopravne s tzv. minhenškim krugom Miroslava Kraljevića, Josipa Račića, Vladimira Becića i Oskara Hermana, s kojima je studirala i družila se), posvjesničarka umjetnosti i teoretičarka Leonida Kovač je na osnovu autobiografskih zapisa i sačuvane prepiske između umjetnice i njenih roditelja, u formi fragmenata doživljaja i sjećanja, napisala prijemčiv scenarij koji je Ana Mušćet uobličila u likovno iznimno čitljive, no ne i banalne prizore dadaističkog i nadrealnog karaktera, prikladno riješene tehnikom kolaža što je u doba povijesnih avangardi dobila prvi zamah. Odabrana forma hibridnog medija između stripa, novele i slikovnice za odrasle pokazala se najboljom mogućom za priču o uzbudljivom životu Naste Rojc, čije su političke i stvaralačke pozicije bile višestruko revolucionarne kao socijalno angažirane slikarice; feministkinje i socijalistkinje te žene koja je nakon Prvog svjetskog rata otvoreno živjela svoj queer identitet u zajednici s partnericom Alexandrinom Onslow, premda je službeno nastavila biti u građanskom, dogovorenom braku. Nakon gotovo stotinu godina sustavnog zanemarivanja od strane tradicionalne povijesti umjetnosti, Nasta Rojc u ranom 21. stoljeću, nakon određene kritičke valorizacije njenog slikarskog opusa, polako ulazi u kolektivnu svijest publike (i) posredstvom stripa ― medija koji odavno ide ruku pod ruku sa svim subverzivnim sadržajima.
*Ilija Šoškić / foto via FB stranica Instituta za suvremenu umjetnost
Govoreći o historijskim i suvremenim mogućnostima subverzivnog života i rada u umjetnosti, u kontekstu jugoslavenske Nove umjetničke prakse jedno od imena koja se nameću sama po sebi jest i ono Ilije Šoškića. Crnogorski umjetnik rođen 1935. izvorno je bio vrhunski sportaš-atletičar (bacač kladiva), s kasnijom karijerom dugom čak pet desetljeća, započetom kad je kasnih 60-ih napustio aktivno bavljenje sportom da bi se posvetio likovno-umjetničkom i izvedbenom eksperimentiranju. Krajem prošle godine, Šoškiću je paralelno u Muzejima savremene umjetnosti Beograda i Vojvodine održana izdašna retrospektivna izložba Akcione forme, koja je predstavljala dosad najobuhvatniji kritički pregled njegovog rada na području nekadašnje Jugoslavije (Šoškić je značajan dio života proveo u Rimu, gdje ga je zastupala epohalna talijanska galerija L’ Attico, u kojoj je 1975. izveo svoj najpoznatiji performans s pucanjem iz pištolja u zid: Maksimalna energija ― minimalno vrijeme). Sada, na valu obnovljenog regionalnog zanimanja za Šoškićevu raznorodnu umjetnost i Novu um. praksu uopće, crnogorskom gostu je priređena prva samostalna izložba u Hrvatskoj nakon 1989., u Institutu za suvremenu umjetnost, naslovljena Svi smo u opasnosti! Indikativni naziv izložbe proizlazi iz istoimenog intervjua koji je, devet sati prije svoje nasilne smrti ubojstvom, veliki talijanski filmski režiser i pjesnik Pier Paolo Pasolini dao 1975. Furiu Colombu za list La Stampa, nakon čega je skončao u Ostii, rimskoj antičkoj luci na ušću Tibera ― dakle, iste godine kad je Šoškić u Rimu održao svoj proslavljeni performans po kojem je i danas najpoznatiji! Pasolini i Šoškić tada su pripadali istom krugu radikalnih i (para)militantnih talijanskih ljevičara, a pojavljivanje potonjeg na poprištu zločina samo devet sati nakon što se zbio i snimanje fotografija sirotinjskog primorskog predgrađa gdje se dogodio, nipošto ne treba čitati kao umjetničko korištenje crno-kroničnog senzacionalizma pod svaku cijenu, nego kao izravno kreativno reagiranje na dramatične političke događaje u realnom vremenu: vrstu upozorenja koje je izrazito aktualno uprizorenje dobilo, začudo, gotovo četrdeset i pet godina kasnije, ali ne i prekasno, kako Šoškić svojim umjetničkim činom dokazuje. Pišući bijelim sprejem na posebnom, crnom srolanom tepihu riječi “svi smo u opasnosti” kako bi za vrijeme trajanja izložbe ostale u galerijskom prostoru, zajedno s fotografijama okruženja opasnog događaja otprije skoro pola stoljeća i transkriptom Pasolinijevog posljednjeg intervjua, Šoškić dojmljivo podcrtava i metaforički izražava paranoidni duh našeg vremena, kad svi, mada to možda svakodnevno ne osjećamo, neprekidno u opasnosti nedvojbeno jesmo.
*Izložba “Odsutnost teleprisutnosti” Dana Okija u Galeriji VN / foto: Galerija VN
Ilija Šoškić nije jedini koji je izložbom u Zagrebu odlučio preskočiti velike vremenske udaljenosti. Poznati video umjetnik i režiser eksperimentalnih filmova srednje generacije Dan Oki postavio je izložbu zakučastog naslova Odsutnost teleprisutnosti u Galeriji VN, ali je njome ponudio intrigantan i višestruko poticajan medijski sadržaj. Najprije, osim galerijskog postava izložbu čini i bilingualna prateća knjižica s istoimenim esejem u kojem umjetnik obrazlaže teorijsko-kritičke pozicije izloženih radova i tako ih sve u kontinuitetu povezuje sa svojim istraživanjima analognih i digitalnih medija te društvenih odnosa na koje utječu s vlastitim karakteristikama, i to s posebnim naglaskom na mobitele, odnosno pametne telefone, čiji je zamjetan utjecaj na njihove korisnike neizravan povod nove galerijske konstelacije. Najstariji rad na izložbi bila je serija dijapozitiv-fotografija snimljenih 1997. za vrijeme autorovog prvog posjeta Tokiju, kad su mobilni telefoni u japanskoj metropoli bili već posve uobičajena stvar i kao takvi su već izvršili određeni utjecaj na obrasce ljudskog ponašanja u mikro-socijalnom, uličnom okruženju; dok se prostor za komparaciju otvara suprotstavljanjem te serije digitalno snimljenim fotografijama sličnih motiva iz Seoula 2017. No, sada kad su mobiteli evoluirali u pametne telefone, esencijalno veoma napredna računala u malom, najmanjem, i obrasci ponašanja dramatično su se promijenili, izgleda, prvenstveno zbog izmjene prirode stroja, dok je čovjek zadržao ulogu recipijenta koji se u principu sve brže prilagođava svom izgrađenom okolišu (a ne obrnuto), u većini slučajeva zapravo se ne pitajući o mahom mu nepoznatim mehanizmima regulacije tog i takvog okoliša u čijoj izgradnji htio-ne htio sudjeluje. Pa ipak, usprkos svojoj distopijskoj zabrinutosti nad pitanjem odnosa čovjeka i strojeva, medija i protoka informacija, Dan Oki uključivanjem u postav izložbe predmeta iz novije arheologije medija (primjerice, tradicionalnog osobnog telefonskog imenika, ponajbolje sačuvanih primjeraka iz svoje zbirke starih telefona, montiranih slika iz ranijih filmova i performansa) zadržava svojevrsnu ironičnu perspektivu, neophodnu za dijalektičko i kritičko razumijevanje čitavog medijskog kontinuuma, čiji okvir postaje sve presudniji u upravljanju prostor-vremenom svakog pojedinca, tj. konzumenta medijskih sadržaja.
*Izložba “Un-war prostor” Armine Pilav u galeriji Greta / foto: Matija Kralj
Za kraj, od 25. veljače do 2. ožujka u galeriji Greta bila je postavljena izložba Un-war prostor nizozemske i bosanskohercegovačke umjetnice i arhitektice Armine Pilav, sa sofisticiranom multimedijskom instalacijom nastalom kao rezultat timskog rada s producenticom i arhitekticom Anom Danom Beroš te suradnicima Matijom Kraljem, Miodragom Gladovićem, Maurom Sirotnjakom i Rafaelom Dražić. Instalacija je konstruirana u formi pozamašnog metalnog kovčega koji sadrži analogne i digitalne elemente ― knjižicu s tekstovima i fotografijama te reprodukcije arhitektonskih crteža otisnutih na pleksiglasu, kao i bazu podataka koja posjeduje čitav niz video i audio zapisa, a zajednički nazivnik svih tih materijala je činjenica što dokumentiraju iskustva građana u opsadi Sarajeva od 1992. do 1996., čiju političku i etničku pozadinu u okviru ovog teksta nije potrebno objašnjavati. Ukratko, u određenom smislu moglo bi se reći da se radi o stroju za prisjećanje, pogotovo u slučaju ako njegovi korisnici nemaju vlastitih sjećanja o ratnome Sarajevu, a jedan od ciljeva strukturiranja prikupljenih materijala je i promatranje načina na koje se kulturni i fizički prostor grada opirao svođenju njegovog makroorganizma na praznu ljušturu mete snajperista i bombardera, tristo šezdeset pet dana godišnje. Na tom tragu, instalacija Un-war prostor uistinu je snažno umjetničko-istraživačko ostvarenje, ali svejedno nije u potpunosti jasno zašto je bilo neophodno izraditi tako kompliciran stroj da bi se galerijskoj publici podastrijela potresna svjedočanstva Sarajlija, zašto je morao biti korišten upravo takav posrednik, kad su arhivirani materijali ono što začuđuje promatrača i u njemu izaziva ganuće. Na koncu konca, čini mi se kako nije uvijek i svugdje potrebno da sve oko nas postane device, posebno ako je riječ o oruđu kakvo ne pretendira na masovnu upotrebu. Kad bi svatko mogao nabaviti sličan kovčeg za sigurnu pohranu memorijalnog sadržaja, onda bi ovakav proizvod udruženog rada imao širokog smisla ― ali, pa takav uređaj već postoji, a Dan Oki je u svojom izložbom dokumentirao završni period njegove materijalne minimalizacije i virtualne maksimalizacije! Zaključit ćemo ovaj mali pregled mišlju da sirova humanost prikazanog sadržaja traži jednako neposredno, nikakvim komunikacijskim šumom neopterećeno predstavljanje.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
