Danica Selem mlada je, nagrađivana hrvatska arhitektica na privremenom radu u New Yorku. Ili, Danica Selem hrvatska je arhitektica na pravovremenom radu u New Yorku. Ili, možda čak ovako, Danica Selem je privremena i povremena arhitektica, na radu u New Yorku. Kako bismo se riješili svih tih nedoumica, ili bar artikulirali neka nova pitanja, porazgovarali smo s Danicom, “preko bare”.
*Danica Selem, fotografirao Tonči Antunović Finkin, 2016.
► Prije svega, ono što valjda svakoga zanima… Kako je danas živjeti u jednom New Yorku? Mislim na sve aspekte, od financijskog, odnosno egzistencijalnog, pa do društvenog i, konačno, kreativnog?
Danica Selem: Mene zanima kako je danas u odnosu na doba kad si ti bio tu; svi s puno nostalgije pričaju o New Yorku od prije 10 godina, pa onda o New Yorku sedamdesetih… O tome koliko je sad sve nenormalno skupo i kako je tada postojao puno jači osjećaj zajednice, i kako su svi dijelovi društva i grada bili puno pristupačniji.
► Potpuno ista priča kao i prije 15-ak ili 20 godina. Doseljenicima uvijek kažu da su došli prekasno. Uvijek je baš prije njih New York bio autentičniji, kreativniji, opasniji, manje skup, manje gentrificiran, manje komercijalan. Isto se dakle moglo čuti valjda i prije 30, 40, 50 godina. Uvijek nešto propuštamo, bilo prekasnim dolaskom u grad, bilo nemogućnošću da budemo na baš svim tulumima i svim događanjima u svom vremenu.
Danica Selem: Ta nemogućnost da stigneš na sve što želiš je jedna od prvih stvari koje spoznaš – treba naučiti kada stati jer se inače ne možeš posvetiti svom radu. Treba pronaći balans između tog ogromnog unosa informacija sa svih strana i perioda koji je potreban za njihovo procesuiranje i, konačno, tvoj kreativni proces.
Naravno, obožavam New York. On omogućava određenu vrstu slobode poigravanja samim sobom i svojim identitetom, slobodu koju nisam osjetila nigdje drugdje. A opet, unatoč svim tim ljudima, jako je lako biti sam, i to ne u negativnom smislu. Samoća i mogućnost toga da se izgubim među ljudima jako mi paše, to mi je možda najdraži aspekt velikih gradova.
Društveni život je pak kompliciraniji nego doma, barem meni. To zna biti frustrirajuće, svi imaju neke lude rasporede i teže je vidjeti ljude. Ne piju se dugačke kave kao doma. Mada i to može biti dobar filter, za ona prava prijateljstva.
► Kada si zapravo diplomirala? Završila si Pratt, prije toga studirala u Zagrebu.
Danica Selem: Diplomirala sam prije malo više od godinu dana, diplomski studij na Prattu. Preddiplomski sam završila u Zagrebu, potom odradila praksu u 3LHD-u i onda došla ovamo.
► Koje su razlike u pristupu obrazovanju, koje sličnosti? Čemu te je naučila jedna, a čemu druga škola?
Danica Selem :Prva razlika koju sam primijetila bio je odnos profesora prema studentu; od početka je ravnopravniji i angažiraniji. Naravno da postoje iznimke; i u Zagrebu i ovdje, ali… Na Prattu su na svim predmetima manje grupe, 10-12 ljudi i na teorijskim predmetima i na konstrukcijama. Potiče se zdrava diskusija i jako puno truda se ulaže u to da te nauče izražavati se i pišući, dovodeći studentske radove na razinu ozbiljnih akademskih tekstova gotovo spremnih za objavljivanje. Opremljenost fakulteta i uvjeti na faksu su također bolji – tu je vidljiva financijska nadmoć, ali i usmjerenje fakulteta prema istraživanju novih tehnologija u arhitekturi. Zagrebačka škola ima jako snažno usmjerenje, i super je ako se slazeš s njim, ali nisam imala nikad osjećaj da se možeš baš igrati, iskakati iz okvira. Raznorazne radionice su malo pomogle u tome. Ono što ljudima ovdje nedostaje, ili što izgube zbog svog tog eksperimentiranja s novom tehnologijom, a čemu te zagrebački Fakultet nauči, jest konceptualni razvoj projekta i njegova ukorijenjenost u društvene, socijalne i kontekstualne uvjete. Kakvi god ti stavovi bili, AFZG te nauči razviti ih i argumentirati. Na Prattu se često zna dogoditi da projekt zaigra na jedan površni “cool faktor”, da bi onda shvatio da svi ti projekti izgledaju slično i da iza njih, osim jednog super rendera, ne stoji – ništa. I da, studijska kultura je drukčija: imaš svoj stol i svoj prostor cijeli semestar, o tome se pričalo i u Zagrebu u moje vrijeme, možda je sad već tako.
► Kako je bilo studirati s poznatim Vitom Acconcijem, kojega si jednom prilikom dovela i u Zagreb? Ipak je on veliko ime svjetske umjetnosti, i netko tko je u svom radu s lakoćom prelazio granice između poezije, videa, performansa, vizualnih umjetnosti, pa i arhitekture.
Danica Selem: Biti u studiju u kojem nema zadanog završnog formata projekta bilo je iznimno oslobađajuće. Profesor te jednostavno potiče da što više riskiraš, izaziva te intelektualno i ne mari za pravila i akademska očekivanja. To je bilo jedno uistinu odlično iskustvo. Otvorilo mi je jako puno tema i uputilo na proces rada koji želim istraživati i dalje. Vito je uvijek dolazio na vježbe s velikim rječnikom sinonima (thesaurus); tako je nastao i naziv projekta u tom semestru, “Sensible, Sensitive, Senseless Architecture”.
*Sensible, Sensitive, Senseless Architecture s Marijom Nikolovski. Fotografirala Marija Nikolovski, 2015.
► O čemu se tu radilo?
Danica Selem: Zanimalo nas je kako doživljavamo arhitekturu ostalim osjetilima, mimo vizualnog, a jedna od inspiracija bila je i knjiga Juhanija Pallasmaae, The Eyes of the Skin. Vito nas je dodatno rasteretio i inspirirao rekavši da nas nitko ne tjera da isprojektiramo zgradu, ako to ne želimo. Otvorila se mogućnost da napravimo nešto eksperimentalno, nešto što će stvarno potaknuti ljude da diraju i slušaju arhitekturu. Na kraju smo kolegica i ja izložile audio-vizualnu instalaciju osjetljivu na dodir, te smo izložile svoj rad u maloj galeriji na faksu. Usput smo, u dva tjedna, naučile kodirati za Arduino i mapirati video. Taj projekt je zaživio i van faksa, u Pioneer Works galeriji u Brooklynu, dobivši jednu novu, raznovrsniju publiku i kritiku.
► To nije bilo i jedino tvoje iskustvo “realizacije digitalnog” i poigravanja s instalacijama?
Danica Selem: Ne. Instalacija koju smo radili za završnu godišnju izložbu fakulteta (GAUD++, The Graduate Architecture and Urban Design) pod mentorstvom SOFTlaba je bila još jedno takvo, a opet sasvim drukčije, iskustvo. Bilo je super prenijeti nešto napravljeno pomoću najnovijih softwarea u stvarni svijet i zadržati kontrolu, željeni efekt. Htjeli smo naglasiti eksperimentalni aspekt fakulteta i umjesto klasičnog načina prikazivanja projekata iskoristiti te projekte da bi stvorili posebno prostorno iskustvo. Instalacija se sastojala od 840 potpuno različitih panela, dizajn je napravljen pomoću Grasshoppera, ali su svi dijelovi, nakon što su napustili kompjuter, lijepljeni i vješani ručno. Totalna manufaktura u digitalnom dobu. 🙂 Puno nespavanja, zalijepljnih i spaljenih prstiju, ali totalni gušt.
► Pa ipak, da možeš poboljšati samo jednu stvar na Prattu, i samo jednu na AF-u u Zagrebu, što bi to bilo?
Danica Selem: Ono što bih poboljšala je u biti jako slično na oba fakulteta. Unatoč različitostima, i jedan i drugi su institucije koje imaju svoje iznimno spore unutarnje procese i politike koje dugoročno škode studentima, ili bar razvoju njihove kreativnosti i dinamici mijenjanja same struke. Možda je to jedan malo duži razgovor o edukaciji u arhitekturi (i edukaciji općenito, vjerojatno), ali mislim da bi se dopuštanje eksperimentiranja i izlaženja iz normi diskursa trebalo promijeniti na oba fakulteta. Djelomično je i do studenata, naravno, možda smo neka lijena generacija.
Smatram da bi se profesori koji vode projektne studije trebali izmjenjivati puno brže, treba dovoditi različite suradnike svaki semestar. Inače se događa kolotečina, rutinska proizvodnja određenog tipa arhitekta, ovisno o instituciji koju pohađa. Bilo bi dobro i da fakulteti nude veću izloženost cijelokupnom kulturnom diskursu, ne samo onom arhitektonskom. Samim tim razgovori i diskusije bi mogle postati šire i relevantnije.
Kada smo zadnji put razgovarali o ovoj temi, spominjali smo i neke druge škole. U Danskoj, primjerice, postoji jedna jako zanimljiva filmska škola, Super16. Vode ju studenti, nema službeni prostor niti predavače, a u Danskoj već ima reputaciju ravnu filmskoj akademiji. Studenti sami dovode ljude koji žele da predaju, produciraju oko 8 filmova godišnje, sve to zvuči mi jako uzbudljivo.
*GAUD++ / grupni projekt, fotografirala Marija Nikolovski, 2015.
► U pravu si, dosta o edukaciji zasad, inače nikad nećemo završiti. Je li arhitektura tvoj definitivni izbor? Your final answer? (OK; ovdje malo varam, znam da nije.) Ako nije, što jest: čime se namjeravaš baviti kad odrasteš?
Danica Selem: Hahaha, reći ću ti kad odrastem, ako odrastem. I dalje se igram. Polako se sve te igre počinju povezivati u smisleniju cjelinu. Uzbuđuje me otkrivati nove procese i nove načine razmišljanja o svemu što me zanima. MIslim da zato tako često skačem među različitim disciplinama, iako se čini da se sve češće vraćam kazalištu. Kazalište dopušta istraživanje na puno različitih načina istovremeno – tjelesno, prostorno, vizualno, filozofski. I sam produkt je bliži publici, iskustvo “dizajnera” i “korisnika” je simultano, energija se dijeli u istom prostoru i trenutku.
► Postoje li idealni, ili bar bolji uvjeti pod kojima bi se ipak bavila arhitekturom? (Znam da u mom slučaju postoje.) Neke inspirativne prakse, neki izazovi, primjeri, projekti?
Danica Selem: Koji su tvoji?
► Ja uporno odbijam prihvatiti da je arhitektura ono što se danas naziva arhitekturom. I u smislu banalnih realizacija i u smislu prakse, odnosno načina na koji se arhitekturu prakticira. Ako je to to, ispričajte me, imam važnijeg posla. To je valjda neki cooperovski inat, cooperovski idealizam, u tradiciji Hejduka ili Woodsa, pa čak i Eisenmana. Naravno, uvijek će postojati ljudi kojima je ovo što imamo dovoljno ili koji to bar bolje podnose, pa bi bilo fer da njima prepustim svoje mjesto u nekom uredu i na nekom gradilištu. Ja pak vjerujem da je većina nas studirala nešto daleko uzbudljivije, zamišljala jednu arhitekturu koja gori, diše, osjeća, pokušava, eksperimentira, mijenja pogled na svijet, obećava nešto novo. Čak imajući u vidu ograničenja svojstvena tako sporom mediju, tako sporoj umjetnosti. Jako je malo arhitekata koji ostaju vjerni tom idealu – ili zabludi, kako se uzme – koji odbijaju prihvatiti status quo i nisko postavljenu letvicu.
Danica Selem: Hm, i dalje ima mnogo ima stvari koje me inspiriraju i intrigiraju, vjerojatno je to razlog tome da se još uvijek s nekoliko prstiju držim za arhitekturu. Zanimaju me projekti koji se bave doživljajem i percepcijom prostora, time kako arhitektura oblikuje naše fizičko, socijalno i emotivno ponašanje i na kraju kako se od ove arhitekture koja je jako određena i limitira sve gore navedeno možemo kretati prema nekoj otvorenijoj, zaigranijoj i fluidnijoj vrsti dizajniranja prostora, otpustiti dio kontrole koju držimo kao arhitekti i dizajneri. MIT-ev Media Lab radi super zanimljive stvari; praksa koja se zove The Living, kupio ih je AutoCAD nedavno, istraživačka praksa koja spaja bio-inženjering s arhitekturom. Sve što radi Tomas Saraceno mi je super, nedavno sam slušala njegovo predavanje u Guggenheimu i jos više me oduševio. Iza svih njegovih vizualno predivnih projekata stoje i jako zanimljive političke i socijalne poruke, on je studirao arhitekturu, to me uvijek razveseli. Na početku studiranja, predavanje Samija Rintale na Danima Orisa ostavilo je na mene jak dojam, goruće bježeće kuće su i dalje slika koja se vrti po glavi. I kod njega najviše volim ove najmanje apstraktnije projekte poput tih kuća ili plutajućih sauni. Lacaton Vassal su mi uvijek super, da bude i jedan baš arhitektonski ured. Uvijek se šalim da sam ja arhitektica koja ne bi baš gradila zgrade, ako ne mora…
► Da, to su neka imena koja pokušavaju promijeniti stvari, ili bar rakurs. Ali “šta fali” arhitekturi danas? Što te kod nje najviše frustrira? U čemu je iznevjerila tvoja (studentska) očekivanja?
Danica Selem: U svemu tome što si opisao gore. Ni ja nisam spremna pomiriti se s arhitekturom kao mass-produced kapitalističkim proizvodom. Ili crtati zgrade (bez ikakvog promišljanja) za koje mislim da bi sigurno bilo bolje da se nikada ne izgrade.
*Park Kate Šoljić u Zagrebu, projekt nastao u suradnji s Marijom Horvat i Dorom Jerbić, fotografirao Domagoj Blažević, 2016.
► Pa ipak, ti već imaš nekoliko realiziranih projekata, pa i nagrade na natječajima. Čak i jednu zagrebačku izvedbu, i to zahvaljujući jednom studentskom projektu. Kako je došlo do realizacije Parka u Selskoj? U tvom odsustvu, realizaciju i nadzor su odradile koautorice, pretpostavljam?
Danica Selem: Park u Selskoj je bio javni natječaj na kojem smo Marija Horvat, Dora Jerbić i ja dobile prvu nagradu. To je bilo 2009. i bile smo totalne klinke, mislim da je Marija bila na prvoj, a Dora i ja tek na drugoj godini faksa. Htjele smo vidjeti kako je to raditi na nekom projektu solo, bez vodstva mentora, i bilo nam je super, ali uopće nismo očekivale nagradu. Grad Zagreb je bio naručitelj natječaja, a izvođač radova Agro Inženjering, ured koji je radio i na svoj potrebnoj dokumentaciji, i ta suradnja je bila super. Ja nisam bila doma otkad se park otvorio i nisam ga još vidjela uživo. Iskreno, svi smo već lagano odustali od toga da će se to ikad desiti, tako da je bilo veliko iznenađenje kad su radovi stvarno započeli.
► Čime se konkretno baviš u zadnje vrijeme, nakon diplome? Poznata mi je tvoja ljubav prema teatru, plesu, filmu; ali bavila si se (opet!) i arhitekturom, ili bar arhitektonskim zahvatima i instalacijama, ako se ne varam. Baš kao i tvoj Vito Acconci: i on je često balansirao na toj tankoj liniji između arhitekture i umjetnosti. Vidiš li svoje angažmane i projekte kao arhitekturu ili njen produžetak, ili je to potpuno druga priča, drugi medij? U kojem smjeru želiš ići?
Danica Selem: Mislim da je studiranje arhitekture u mene ugradilo jedan određeni proces, način razmišljanja kojega se teško riješiti ili ga isključiti. Uvijek se premišljam: baciti se potpuno u neki drugi medij – malo to idealiziram i vidim kao oslobođenje od nekih okova – ili se i dalje držati te arhitektonske niti. Ali većinu svog rada, pogotovo ovog profesionalnog, vidim kao produžetak arhitekture. Osim kada je riječ o plesu ili glumi.
► U potrazi za vlastitom arhitekturom… Dakle, ples i gluma su ipak nešto drugo, i nešto više oslobađajuće? Neka vrsta terapije, ili ovisnosti?
Danica Selem: To da je tvoje tijelo i sve ostalo unutar tebe jedino što trebaš i jedino s čim radiš, taj ulazak u neposredno, tjelesno i emotivno, iz glave u neke druge dijelove sebe, sa stola i kompjutera u pokret…to mi je neophodno. Pomaže mi postići neki balans ovom mozgostiskajućem arhitektonskom djelovanju, opušta ga, resetira.
► Kakav je odnos glume i plesa prema scenografiji? Ili, postaje li scenograf bolji ako ima plesno iskustvo i arhitektonsku edukaciju?
Danica Selem: Ne znam postaje li nužno bolji, ali znam da su mi scenografije koje ostvaruju interakciju s glumcima ili plesačima – i zbog toga dobivaju skoro pa svoju ulogu – puno zanimljivije. One su puno prostornije, kreću se kroz sve dimenzije, nisu samo naslikana pozadina. Počela sam odnedavno raditi s jednom divnom scenografkinjom, zove se Mimi Lien. Ona je baš taj tip – obrazovana je kao arhitektica i tek onda kao scenografkinja, i to se vidi u njenom radu. Bilo mi je dosta teško naći nekoga tko se bavi scenografijom na taj apstraktniji način, mislim da je to puno prisutnije u europskom nego američkom kazalištu.
Scenografija je opet produžetak rada na prostornim (arhitektonskim) instalacijama. Kod tih projekata najviše volim završni dio konstruiranja instalacija i stvaralački doživljaj prostora: osjetiti težinu, materijal, dodir.
► Ima li urbane scenografije i u tvom projektu za Putnam Triangle? Kako je uopće došlo do te ideje i do te izvedbe?
Danica Selem: Na fakultetu sam na drugoj godini postala član grupe koja se zove PrattSIDE, Student International Design Efforts. Grupa se bavi socijalno angažiranim dizajnom i obično su radili projekte za neprofitne organizacije po svijetu koje nisu imale novaca za platiti arhitekta. S njima sam prvo radila na projektu za studentski dom Case Mosqoy u Peruu. Projekt je bio jako zanimljiv, ali na kraju nije realiziran zbog problema sa završnim financiranjem. Nakon tog iskustva odlučili smo da bi bilo super raditi na projektu koji bi doprinosio lokalnoj zajednici, tako da možemo imati direktan kontakt s ljudima za koje radimo i pomoći i pri realizaciji projekta. Pratt Center for Community Development je započeo suradnju s organizacijom za razvoj kvarta FAB Alliance i oni su u sklopu programa koji vodi Gradski ured za promet (DOT NYC, program koji zatvara prometnice da bi svi građani New Yorka imali javni prostor za korištenje unutar 10 milja od mjesta stanovanja) stvorili novi trg u kvartu i htjeli su trg uljepšati i učiniti ga vizualno prepoznatljivim uz pomoć neke prostorne intervencije. Tu smo uletili mi s nasom urbanom scenografijom. Ljudi su super reagirali i poceli se okupljati na tom dijelu trga i koristiti klupice koje su inace zjapile prazne.
*Putnam Triangle Installation, projekt nastao u suradnji s grupom PrattSIDE, 2015.
► Kakvo je bilo to hands-on iskustvo? Što je projekt uspio postići, što promijeniti?
Danica Selem: U početku je to trebala biti sasvim mala instalacija, ali, budući da je to javni prostor, regulacije su bezbrojne. Da bismo udovoljili svim tim pravilima, projekt je narastao u ozbiljnu čeličnu konstrukciju visoku preko 5 metara. Izgradili su ga studenti i prijatelji volonteri pod vodstvom nas nekoliko koji smo tada već bili diplomirali. Ustvari je ludo je da su nam, uz sva ta pravila, uopće dali da sami gradimo.
Mi smo se nadali da ćemo moći puno više surađivati s ljudima koji žive u blizini novog trga, ali, kako je trg gradski projekt na kojem se radilo paralelno s našom instalacijom, umiješalo se dosta politike tako da smo u biti imali samo dvije prezentacije projekta i najviše interakcije se dogodilo dok smo gradili sam projekt jer smo bili tamo 4 dana od 5 ujutro sve do ponoći. Bez obzira na to surađivali smo s jako puno organizacija i firmi koje su volontirale pomoći i prvi put je faks imao jedan takav projekt van kampusa, a DOT – gradski ured koji vodi javne prostore, je počeo raditi na novom pravilniku da bi u budućnosti intervencije ovog mjerila bilo lakše provesti.
► Čime se trenutno baviš? Radiš li u arhitektonskom uredu ili…kafiću?
Danica Selem: Hahahaha, recimo ni jedno ni drugo. Radim kao asistentica na faksu, a odnedavno sam počela raditi i part-time u jednom malom studiju koji je kombinacija arhitektonsko/dizajnerskog ureda i start-upa. Radimo na razvijanju open-source dizajnerske platforme za produkciju proizvoda i adaptaciju istih prema svojim potrebama, uz pomoć CNC-a, lasera i 3D printera. Upravo smo se preselili u novi prostor u Williamsburgu u kojem ćemo osim ureda imati i veliku radionicu i galeriju. Planiramo organizirati izložbe, predavanja, raznorazne radionice. Imati prostor u NY u kojem mogu raditi što god hoću je nešto čemu se jako veselim. Osim toga, s prijateljicama koje se bave vokalnom i tjelesnom improvizacijom započinjem istraživačku grupu na temu fizičkog, socijalnog i emotivnog tijela u arhitekturi u sklopu Škole Apokalipse u Pioneer Works galeriji; s prijateljem iz Ekvadora sanjarim o pokretanju residence programa u jednom malom mjestu pokraj Quita…i još puno svačega lijepoga se mota po glavi. Što će od svega toga izaći van – vidjet ćemo.
► Znači, postoje svjetovi i osim New Yorka. Dokad ostaješ, kad dižeš sidro?
Danica Selem: Zasad me hrani energija koju stvaraju ljudi na ulicama, intenzivna energija od koje se povremeno valja i odmoriti, inače te počne izjedati sa svih strana. Ali još uvijek, svaki put kad se vratim, imam taj osjećaj da sam se vratila – kući. Kada se to više ne bude događalo, mislim da ću otići negdje dalje, ka sljedećem domu. Ionako više nisam sigurna koliko ih uopće imam i koliko ih želim imati…
Ha, to je jedna od vječnih tema. Svaki dom je samo…privremen.
*Danica Selem, fotografirao Tonči Antunović Finkin, 2016.
Razgovarao: Dominko Blažević / sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
