INTERVJU ► Ministarstvo prostora

Po zapisu Wikipedije konačnost prostora proporcionalna je čovjekovom poimanju konačnosti. Po zapisu talijanskog rječnika Treccani prostor (spazio – od lat. spatium, možda dolazi od di patēre «biti otvoreno») je nedefinirano, beskonačno mjesto koje sadrži sve materijalne stvari, koje zauzimaju neko mesto, čime stvaraju međusobni odnos i ostvaruju kvalitativnu poziciju.
O geografskim, fizičkim, mentalnim i duhovnim prostorima razgovarali smo s članovima beogradskog kolektiva Ministarstvo prostora čiji je posao upravo njihovo definiranje, obrana i očuvanje. Kolektiv čine: Iva Čukić, Ksenija Radovanović, Marko Aksentijević, Dobrica Veselinović, Robert Kozma i Radomir (Mika) Lazović.

► Ministarstvo prostora se još od svog osnivanja bavilo različitim aktivnostima koje su propitivale pojam i fenomen Prostora. Kakvim se sve to prostorima bavite?

Radomir Lazović: U početku nije bilo jasnog plana kojim smo se vodili. Htjeli smo probati kako možemo, od onoga što nam je dano, stvoriti nešto novo, nama blisko. Vremenom nas je iskustvo tih borbi spojilo kao ekipu, ali i stvorilo mnoštvo odnosa s drugim organizacijama i pojedincima sa sličnim potrebama i idejama osvajanja prostora kritike i slobode, ali i dijametralno različitih shvaćanja uporabe prostora. To se prenosilo i na modele funkcioniranja pa su oni nekad bili manje ili više demokratični, inovativni, participativni. Ono što je nama nedostajalo tada, a to je ono što nedostaje većini građana, jest ogledno polje u kojem možemo isprobati naše ideje i osporiti ustaljene načine kako se stvari rade ili nametnute hijerarhijske odnose, postavke moći… Ono čime smo se mi vodili, jest doprinos pravičnijem korištenju gradskih resursa kroz dijeljenje, zajednički rad, solidarnost, toleranciju. Nije uvijek to prevladavalo, ali smo učili na greškama.
Paralelno s konkretnim formiranjem novih prostora strukturirali smo ono što smo kroz neposredno iskustvo saznavali. Mapirali smo potrebe i dotadašnja iskustva koje razne organizacije u Srbiji imaju kroz Mapu Akcije. Kako su nam se stalno javljali ljudi koji bi otkrivali neke zapuštene, neiskorištene prostore i raspitivali se znamo li nešto o tome, shvatili smo da, čak i kada bismo željeli, nikad ne bismo mogli sami napraviti relevantnu mapu s nužnim podacima o takvim prostorima pa smo napravili spacebook.rs koji svi zainteresirani održavamo i unosimo nove objekte i podatke o njima.
Proveli smo analizu pravnog okvira za ustupanje prostora organizacijama civilnog društva kako bismo utvrdili poziciju prema vlastima koje često, plašeći se onoga što ne mogu razumjeti i kontrolirati, bježe u navodne pravne nemogućnosti kad postoje inicijative za upotrebu prostora u javnom vlasništvu. Ono gdje nismo uspjeli prodrijeti je neosvojiva tvrđava registra prostora u javnom vlasništvu za koji zagovaramo da se uspostavi kako bismo na transparentan način mogli utvrditi čime naša država raspolaže i predložiti pravičniju i za građane kvalitetniju upotrebu tih prostora.

*Publikacija Mapa akcije

Ksenija Radovanović: Paralelno s tim bavimo se i analizom procesa kojima se novi prostori oblikuju. I taj proces trenutno ima dva pola, jedan na kojem su oni koji odluke donose, a na drugom su građani o čijem se okruženju radi. Kako je iskustvo pokazalo, građani o ovim odlukama najčešće nisu obavješteni pa im stoga često nije dana ni minimalna šansa da na te odluke utječu, a i kada jesu, njihovi argumenti gube bitku pred interesima investitora. Zato se sve češće događaju mala žarišta u kojima građani pokušavaju obraniti svoj park, igralište, prolaz, česmu, a zapravo svoje pravo da budu pitani. U trenutnom okviru planiranja gradova nema mnogo mjesta za glas građana, ali zapravo nema mjesta ni za glas struke koja se svodi na puke izvršitelje onoga što investitor, država ili privatnik, odluči. Zato je važno ovim procesima pristupiti sveobuhvatno i osnažiti i građane, ali i institucije da uđu u ravnopravan dijalog jer, uostalom, i zajedničko okruženje je — zajedničko.

► Kako bi za vas glasila definicija javnog prostora? Što njega čini i tko ga određuje? U kakvoj je vezi s državnim i privatnim?

Iva Čukić: Javni prostor podrazumijeva kako pravo na javni pristup tom prostoru, tako i pravo na učešće u njegovom korištenju, bilo individualno ili kolektivno. To je zapravo prostor na koji svatko ima pravo pristupa i može ga slobodno koristiti za sve vrste aktivnosti koje ne ulaze u konflikt s pravima drugih ljudi koji ga također koriste. Međutim, ono čemu svakodnevno svjedočimo, jest uzurpacija javnog prostora i favoriziranje privatnih interesa. To najbolje oslikava činjenica da je skoro svaki pedalj grada pokriven terasama kafića, bilbordima i reklamnim panoima, parking prostorom i slično. U vezi s javnim prostorom mi smo se bavili i pitanjem javne svojine: najviše njenim raspolaganjem i upravljanjem koje bi trebalo predstavljati temelj demokratskog društva jer omogućava i ostvarenje brige o javnom interesu. Međutim, i u ovom slučaju formalni okvir prepoznaje samo komercijalni interes kad je u pitanju raspolaganje i upravljanje. Tako rješenje za korištenje leži u privatizaciji, odnosno u ostvarivanju profita što se nameće kao jedini valjani argument. A u slučaju da ne postoji interes na tržištu, ovi prostori bivaju prepušteni propadanju.

*Iva Čukić (foto: Platforma 9,81)

► Vaš kolektiv čini šest članova. Umjesto kolektiva moglo bi se reći pak da ste vi neka vrsta platforme koja udruživanjem snaga s drugim stručnjacima i aktivistima iz različitih područja otvara prilike za promišljanje Grada i društva u kojem živimo ili u kojem bismo željeli živjeti. Koje su sve mogućnosti i moći civilnog društva koje ste uspjeli ispitati, testirati ili dokazati?

Ksenija Radovanović: Uloga okvira civilnog društva pomaže da se provedene aktivnosti i iz njih proizašli zaključci pretoče u formalne prijedloge i dobiju priliku za institucionalizaciju. Međutim, to nije dovoljno. Prava moć i dalje ostaje na radoznalim, otvorenim i solidarnim članovima zajednice, spremnim na stalno preispitivanje i promišljanje drugačijih prostora i politika. Postavljanje pitanja o različitim pojavama i problemima koji nas okružuju, analiza pravila po kojima funkcioniraju i aktivno promišljanje alternativa ono je što je i nas same zbližilo kao grupu poznanika i transformiralo se u ovo što danas zovemo kolektiv Ministarstvo prostora.

*Ksenija Radovanović, Dobrica Veselinović, Radomir Lazović (foto: Ne da(vi)mo Beograd); Radomir Lazović i Marko Aksentijević (foto: Ministarstvo prostora)

► Shodno fluidnom identitetu vašeg kolektiva vaši članovi su aktivni i u okviru drugih udruženja i projekata kao što su NKSS (Asocijacija nezavisna kulturna scena Srbije), Ko gradi Grad, Ne da(vi)mo Beograd itd. Utječu li vaše aktivnosti jedne na druge?

Radomir Lazović: Odnosi, koje priželjkujemo i koje stvaramo, nisu hijerarhijski ustrojeni, oni počivaju jednako na osobnim interesima makar koliko i na strateškim planovima. Zato smo angažirani kroz razne entitete kroz koje dajemo sebi slobodu da različitim pitanjima pristupimo na različite načine, uključimo druge ljude, pravimo nove modele. Nemamo gotova rješenja i stalno preispitujemo svoju poziciju. To nekad ima negativan utjecaj na efikasnost i zna stvoriti šum u javnosti, ali daje slobodu i prostor za stvaranje inovativnih praksi.

Ksenija Radovanović: U biti svi entiteti, u čijem radu neki od nas sudjeluju, kao i brojni drugi kolektivi i udruženja s kojima surađujemo, imaju isti cilj, onaj da propituju načine na koje funkcioniraju određene zajednice ili način na koji društvo pristupa određenim temama. Na prvi pogled se možda i čini da su ova polja djelovanja pojedinačna i različita, ali ona su zapravo neraskidivo povezana u jedan mehanizam. Pitanja o dostupnosti prostora za kulturu bliska su pitanjima o tome tko i kako raspolaže prostorima u javnoj svojini, politikama rješavanja stambenog pitanja, dostupnosti javnog prijevoza, sudjelovanjem građana u planiranju grada i mnogim drugim pitanjima koja se tiču donošenja odluka o razvoju naše zajednice. Problema je mnogo, a svaka i najmanja pobjeda na jednom polju, otvara vrata i za druge. S druge strane, i zatvaranje vrata osjećamo svi pa zato i radimo na tome da gradimo veze, da osnažujemo jedni druge i stvaramo bolji prostor za sve.

*Kontejner ispred Gradske uprave (foto: Iva Čukić)

► Na koji način je moguće aktivirati građane da intenzivnije promišljaju Grad? Što smatrate najvećom preprekom u tome i kako se ona može premostiti?

Radomir Lazović: Mislim da aktivacija građana mora početi od lokalne sredine, od utjecaja na svoj neposredni prostor i okruženje. Ne smatram to malim utjecajem jer je on nužno povezan i sa širom slikom i s ideologijom i s društvom u cjelini. Ako mi danas uđemo u kino koje ne radi i puštamo filmove, možda to zvuči banalno, ali nemoguće je da se iz te početne želje za više kulturnih sadržaja u nekoj maloj zajednici ne postave i pitanja što je dovelo do toga da je kino zatvoreno, kako je došlo do privatizacije, koja je od kulturnih dobara napravila supermarkete, kako smo to dozvolili i šta moramo učiniti da to spriječimo u budućnosti. Mala grupa ljudi, koja započne jedan takav proces, ne mora na svojim leđima nositi teret razrješenja svih ovih pitanja, ali mora biti otvorena i dovoljno kritički nastrojena da bi ih postavljala.

*Inicijativa za proširenje ulice (foto: Ministarstvo prostora)

*Inicijativa za Cavtekov pasaž (foto: Ministarstvo prostora)

► U okviru razmatranja prava i mogućnosti građana i građanskog društva vašim dosadašnjim radom posvetili ste puno pažnje prostorima demokratičnosti i participaciji: prije svega projektima mapiranja, prenamjene ili oživljavanja postojećih objekata. Među njima su projekti: Ulična galerija, Spacebook, Ekspedicija Inex film, bioskop Zvezda, Kontejner. Kako izgledaju ovi modeli i procedure?

Iva Čukić: Beograd, kao i mnogi gradovi u Srbiji, posjeduje ogroman broj prostora koji se ne koriste, a istovremeno raste interes među raznim neformalnim incijativama za korištenje ovih prostora. Razlozi najčešće leže u nedostatku prostora za rad, društvenu razmjenu, slobodno provođenje vremena, kulturnu i umjetničku produkciju… Međutim, formalni okvir nažalost, ne rješava ovo pitanje. Cijeli proces praćen je nedostatkom inovativnih politika za aktiviranje prostora, ali i nedostatkom političke volje. Namjera ovih projekata je bila postavljanje problema korištenja prostora, ispitivanje mogućih modela aktiviranja i upravljanja različitim prostorima, ali i promišljanje alternativnih pristupa kako bi se unaprijedila kvaliteta urbanog prostora i svakodnevnog života. Te samoorganizirane akcije ukazuju na greške države i tržišta, ugrožavanje općeg interesa, nemar prema okruženju, ali istovremeno predstavljaju i nov pristup reorganizaciji grada i društvenih odnosa. Nismo mi izmislili toplu vodu. Slične prakse i inicijative potaknute sudjelovanjem građana postoje širom svijeta, a pored toga što omogućavaju svojevrstan uvid u probleme urbanosti, one predstavljaju i efikasan, participativan, kreativan i proaktivan pristup u rješavanju društvenih, ekonomskih i prostornih problema.

*Ulična galerija (foto: Siništa Dugonjić, Horda Sage)

► Koliko ovi prostori kulture o(p)staju na margini, odnosno koliko su održivi?

Iva Čukić: Pa sad, na margini… Nisam više ni sigurna šta je margina u okolnostima kontinuiranog nemara koji se ogleda u muzejima koji desetljećima ne rade, zatvorenim kinima, kazalištima koja jedva spajaju kraj s krajem, gdje se o kulturnim politikama sanja… U prilog ovome ide i odnos prema neformalnim praksama koje se bave kulturno-umjetničkom produkcijom. Bez obzira na vrijedan i bogat sadržaj, koji mnoge inicijative proizvode, one ipak ne doprinose općoj tržišnoj mantri, spektaklu i zabavi — a kad je tako, onda ne trebaju ni postojati. Matematika je jasna! Ekonomski argumenti postavljaju se ispred svega, a društvo svodi na depolitizirane i depersonalizirane potrošače i konzumere. Zato se moramo boriti za prostore nove urbane društvenosti koji će omogućiti sustavne promjene proizvodnje grada suprotne paradigmama neoliberalnog razvoja.

*Inicijativa za propalu tvornicu Beko (foto: Ministarstvo prostora)

► Kakva je vaša kulturna politika i kada ona prestaje biti kulturna?

Radimir Lazović: Smatramo da je kultura važan činilac razvoja grada, javno dobro koje bi trebalo biti dostupno svim građanima. Mi smo se trudili iskoristiti postojeće gradske resurse, koji nisu u funkciji, od njih napraviti mjesta umjetničkog stvaranja, ali i stvaranja drugačijih društvenih odnosa sa željom promoviranja kulture jednakih prava za sve, zajedničkog rada, tolerancije, solidarnosti. S promjenjivim uspjehom smo od napuštenih i zatvorenih objekata uspijevali napraviti društveno-kulturne centre koji bi u većoj ili manjoj mjeri odgovarali ovim ambicijama. Ali iz takvih pokušaja i (ne)uspjeha stvara se scena koja se treba izboriti za pravično korištenje gradskih resursa u službi građana, a ne profita ili uske grupe ljudi bliskih političko-ekonomskim elitama.
Mislimo da bi grad trebao prepoznati stvaranje i održavanje uvjeta za razvoj inovativne i kritičke kulturno-umjetničke produkcije kao jedan od prioriteta, a ne nešto što se događa samo od sebe kao osobna inicijativa umjetnika i kulturnih radnika i nekako usprkos gradskim politikama privatizacije resursa koji bi mogli biti stavljeni na raspolaganje u ove svrhe. U tom smislu i institucije kulture imaju odgovornost da suradničkim projektima omoguće i razmjenu svih aktera u polju kulture i maksimalno iskorištavanje infrastrukturnih resursa, koji su im na raspolaganju, i na taj način potpomognu rad umjetnika i organizacija izvaninstitucionalne suvremene umjetničke scene. To je jedan nedovoljno istražen potencijal koji bi mogao zaživjeti u budućnosti.