Radovi Marka Tadića, nastali u proteklih desetak godina, predstavljaju jedan od najkonzistentnijih i najzanimljivijih autorskih opusa domaćih umjetnika mlađe generacije. Dosljedno i pažljivo Tadić gradi svoj umjetnički narativ oko pitanja modernističkog nasljeđa, reinterpretacije nedavne povijesti i njezinih tragova u današnjoj svakodnevici. Radovi koji se najčešće nalaze na granici između slikarstva, objekta, kolaža, fotografije, crteža i instalacije, kombinirajući istovremeno zvuk, sliku/crtež te nađene, prerađene ili izrađene objekte kao ravnopravne elemente, emaniraju neobičnu atmosferu u kojoj dominiraju nostalgija i melankolija.
Tadić je diplomu stekao na Akademiji likovnih umjetnosti (Accademia di Belle Arti) u Firenci, boravio je na rezidencijalnim programima na raznim destinacijama u Europi i SAD-u (od Helsinkija, Frankfurta i Beča, pa do New Yorka i Los Angelesa), zaposlen je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kao asistent, a trenutno je i gostujući predavač na Novoj akademiji likovnih umjetnosti (Nuova Accademia di Belle Arti) u Milanu. Sudjelovao je u nekoliko umjetničkih projekata i programa u rodnome Sisku, kao što su Grad na drugi pogled i Festival Željezara, u sklopu kojeg je 2015. predstavio film 1972. – 2004. o jednom od radnika nekadašnje Željezare. Za svoje je radove primio i više priznanja, među kojima ističemo Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu (2015.), treću nagradu na izložbi T-HT u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2010.) i Nagradu Radoslav Putar za najboljeg mladog suvremenog umjetnika (2008.).
Početkom godine objavljeno je da će na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu Hrvatsku predstavljati Tina Gverović i Marko Tadić, pod kustoskom palicom Branke Benčić. U hrvatskom paviljonu Gverović i Tadić izložit će svoje zasebne radove, a dvije individualne autorske poetike kreirat će osebujnu prostornu cjelinu. „Izložba (…) se strukturira kao fragmentaran narativ i ukazuje na privremenost izložbenog prostora, spajajući dvije umjetničke pozicije koje se bave temama neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja te načinima putem kojih ih dovodimo u različite uvjete i kontekste. (…) Tako se konstruira prostor koji propituje strukture izlaganja i percepciju promatrača‟, stoji u službenom priopćenju.
Sudjelovanje na Bijenalu poslužio je samo kao povod da s Markom Tadićem porazgovaramo o projektu koji priprema za skorašnje otvaranje Bijenala, zakazano za 12. svibnja, kao i o njegovim starijim i novijim radovima.
*Marko Tadić / foto: Maja Bosnić
► Uz Tinu Gverović, odabran si za hrvatskog predstavnika na Venecijanskom bijenalu. Izložbu pod nazivom Horizont očekivanja kurira nezavisna kustosica Branka Benčić. Možeš li reći nešto o radu koji pripremaš za Bijenale? Kakva su tvoja očekivanja od nastupa?
Marko Tadić: Rad koji pripremam za Bijenale u maniri je mojih prethodnih radova: direktno koristim fotografije kao vremenske reference na poslijeratno razdoblje i kao nosioce ideja o kolektivnoj memoriji, o utopiji i napretku. Moje intervencije na tim fotografijama nastoje ukazati na gradnju, izgradnju i naknadnu reviziju tog perioda. Ime rada je Događaji koje treba zaboraviti, koji će zajedno s radom Fantomska trgovina: More Ljudi Tine Gverović, biti izložen u hrvatskom paviljonu pod nazivom Horizont očekivanja. Radi se o dvostrukoj samostalnoj izložbi u sklopu koje Tina i ja izlažemo svoje samostalne radove, ali koji sadržajno posjeduju puno kompatibilnosti i poklapajućih elemenata, u prvom redu u atmosferi koji proizvode, u osjećaju melankolije. Radi se o imaginarnim revizijama prošlosti, o putovanju, o ideji vremena, čime se stvara svojevrsna bezvremena energija koja će vladati u oba rada.
U tehničkom smislu moj će rad biti stop-animacija snimljena 16mm kamerom, ali ćemo kasnije zbog montaže i sedmomjesečnog trajanja izložbe animaciju skenirati i prikazivati s digitalnog projektora. Uz to, bit će izloženi dijapozitivi koji će se simultano projicirati s dva projektora, a sve zajedno nalazit će se na drvenoj konstrukciji koja će uključivati i crteže, foto grataže i sl.
Postav radova sugerirat će fluidan tok posjetitelja, koji će moći sami raditi svojevrsno istraživanje postava; primjerice, moj rad neće biti velikih dimenzija, ali će biti sadržajno bogat, pa će tako konstrukcija omogućavati da se svih strana pojedini dijelovi rada mogu postupno gledati i otkrivati. Svi pronađeni materijali koje koristim (poput fotografija i dijapozitiva) nabavljeni su na Hreliću ili u starim arhivima, a datiraju iz poslijeratnog vremena, pa do do osamdesetih godina prošlog stoljeća.
*Marko Tadić / Vizkulturina suradnica Jelena Pašić u Tadićevom zagrebačkom studiju / foto: Maja Bosnić
► Donedavno je u Zbirci Richter bila izložena tvoja instalacija Man standing in a Museum looking at something, nastala u sklopu izložbenog projekta SintArt 07. Naziv izložbe daje naslutiti da je riječ o promišljanju izložbenih modela i izlagačkih institucionalnih okvira, no mnogo više od toga projekt govori o modernističkoj ideji sinteze svakodnevice i estetskih sadržaja. Iza projekta SintArt 07 stoji ideja da se gostujući umjetnici u radu koji pripremaju rad specifično za ovaj prostor (a radi se o Richterovoj obiteljskoj kući koju je darovao Zagrebu 1980.) referiraju na Richterovo stvaralaštvo, a ti si odabrao kao polazište Richterov projekt Sinturbanizam. Što ti je u tom konceptu najzanimljivije? Kako si se pripremao za izložbu, točnije kako si dolazio do sadržaja koji je poslužio kao referenca za tvoje crteže i makete/modele?
Marko Tadić: Do sadržaja sam dolazio istražujući samu Richterovu arhivu, a znatno su mi pomogle i monografija o Richteru Vere Horvat Pintarić te knjiga Expo 58 i jugoslavenski paviljon Vjenceslava Richtera Jasne Galjer. Iz tog sam sadržaja izvlačio pojedine elemente, čitao i ponovno iščitavao; donedavno su se u mom studiju po zidovima nalazile gomile izvučenih bilježaka i sadržaja, pojedini dijelovi tekstova koje sam koristio. Tijekom istraživanja se pokazalo da mi je tematski i idejno najinteresantnija bila Richterova ideja o ziguratima i o sinturbanizmu; u tom konceptu prepoznao sam meni blizak utopijski element. Naime, zigurati su zapravo bile zgrade za oko 10.000 stanovnika; jedan je zigurat predstavljao svojevrsni mikro grad, a o veličini grada ovisila bi konačna brojka zigurata.
U tom Richterovom konceptu prisutna je i ideja o vremenskom „otpadu‟, o onom dijelu svakodnevice koji se odnosi na putovanje na posao i obrnuto, na dijelove dana koji se gube u čekanju i nisu ispunjeni nekim konkretnim sadržajima. Richter tome nastoji doskočiti, na tragu tadašnjih internacionalnih urbanističkih ideja, tako da sve te sadržaje poveže – i stanovanje i posao, kao i slobodno vrijeme i zabavu. Budući da su te zgrade-zigurati izuzetno velikih dimenzija, one ostavljaju jako puno praznog prostora uokolo, a ja sam pošao upravo od ideje o prostoru pokraj, o prostoru između, i razmišljao sam kako ga ispuniti sadržajem: predložio sam da to bude kulturni sadržaj – skulpture, manifestacije, dječji parkovi, koncerti, performansi, javni nastupi. Također, kod Richtera postoji još jedna zanimljiva ideja koju on imenuje kao „promjenjivost hodne linije‟: u muzejima je dotad prostorni kanon podrazumijevao da se izlošci predstavljaju na zidovima prostorija povezanih u nizu. Richter je, međutim, napravio izložbeni stakleni paviljon u kojem je posjetitelj proizvoljno odabirao i mijenjao hodnu liniju i bio u svojevrsnom dijalogu s izlošcima.
U konačnici, ove su Richterove ideje poslužile kao baza na temelju koje sam započeo vlastiti proces istraživanja (koji se sastojao i od istraživanja literature i zapisa, ali i od vizualne revizije pronađenih ideja, crteža, nacrta), kao i propitivanja, te izložio rad u kojem finalan zaključak izostaje, ali koji bilježi čitav proces i koji se i sam procesualno mijenja i razvija, a upravo je to ključno za osvještavanje situacije u kojoj se nalazimo.
*Marko Tadić, Man standing in a Museum looking at something, 2017. / foto: Damir Žižić
► Tema nasljeđa modernizma nije prisutna samo u ovom radu, već se može reći da predstavlja jednu od konstanti u tvojem stvaralaštvu. Primjerice, tvoj animirani film Pokretni elementi predstavlja hommage autorima i djelima iz tzv. Zlatnog doba Zagrebačke škole crtanog filma. Koju vrijednost po tvom mišljenju to nasljeđe ima i može imati danas?
Marko Tadić: Kada sam se počeo baviti animacijom, prisjetio sam se naših kultnih crtića poput Profesora Baltazara i Surogata, i kad sam ih ponovno gledao, ti su mi filmovi bili mnogo interesantniji nego bilo koje nove animacije koje se rade danas. Tada je animacija bila mnogo više povezana sa svijetom umjetnosti (ne samo s vizualnom umjetnosti, nego i s glazbom), dok je sada mnogo više dio svijeta filma i filmske produkcije. Odabrao sam upravo tu spoznaju, nastavljajući se na animirane filmove toga vremena i koristeći pritom onovremeni duh slobodnog pristupa animaciji. Nisam pratio kanone, koje ni ne poznajem budući da nisam studirao animaciju, nego sam animaciju prihvatio kao medij za nešto drugo, za medij koji kombinira sliku, vrijeme, glazbu, naraciju itd. Posebno zanimljivim za mene se pokazao prvenstveno tadašnji pristup odnosima slika-glazba, treniranje crteža i, općenito, slobodni pristup animaciji.
Što se tiče nasljeđa modernizma, u svojim idejama, interpretacijama i reinterpretacijama kombiniram i čitam to nasljeđe u kontekstu poslijeratnog napretka i kolektivnih težnji čitavog svijeta za obnovom, uz optimizam koji pružaju tada nove tehnologije i sveopća izgradnja. Novi dizajn, novi vizualni jezik i novi način života koji se pojavio tada, primjerice ideja o zgradama za zajedničko življenje, jako su odgovarale političkim idejama čitave Europe koja se ponovno povezivala. Nastojim te ideje interpretirati tako da ukazujem na prostore „između‟, na „rupe‟ koje su se dogodile tijekom vremena. Stoga mi u posljednje vrijeme jako odgovara tehnika ready madea – uključivanje u novi rad već postojećih knjiga ili fotografija koje u tom novom kontekstu ne predstavljaju više sebe, već upućuju na nešto drugo, na svojevrsni „gap between‟ koji se dogodio između trenutka u kojem su nastale i sadašnjice.
*Marko Tadić, Pokretni elementi, 2016., kadrovi iz filma
► Tvoji radovi vrlo često uključuju neke nađene objekte, snimke i sl., na temelju kojih gradiš specifičnu naraciju, priču. Radi se, primjerice, o starim razglednicama, turističkim suvenirima, geografskim kartama, pa čak i audio knjigama, a koji onda unose jednu neobičnu, vrlo melankoličnu i nostalgičnu crtu. Kako dolaziš do tih stvari, otkuda interes za takve odbačene predmete i, uopće, ideja da ih integriraš u umjetnički rad?
Marko Tadić:Oduvijek najviše radim s pronađenim materijalima. S jedne strane, radim svojevrsnu suradnju s tim materijalima, ali mi je mnogo bitniji njihov sadržaj. Primjerice, rad Suveniri polazi od turističkih suvenira koji su mi bili interesantni kao pojam koji uključuje i određenu emotivnu vrijednost, zatim sam koristio geografske mape koje su bile vrlo politične (neke su bile ispisane na esperantu, neke na ćirilici, a na jednoj je mapi Berlina Zapadni Berlin bio potpuno izbrisan) – to su sve mikro-reference ispod glavnog narativa. Posljednjih godina radim u najvećoj mjeri s knjigama i fotografijama koje nabavljam na buvljacima. Sve te pronađene predmete koristim kao simbol vremena, određenog perioda, primjerice fotografije postaju svojevrsni prozor u određeno historijsko vrijeme u kojem su nastale. Zanimljivo, kada se taj prozor „probije‟, one više ne predstavljaju točno taj određeni trenutak u povijesti, nego postaju znak svojevrsnog bezvremenog perioda prošlosti. U toj reviziji i reminiscenciji ostaje trag melankolije prošlosti, premda nigdje nije navedena točna godina nastanka fotografije.
Pronađene materijale i čitav proces izgradnje nekog narativa na njihovom temelju doživljavam gotovo filmski: koristim materijale kako bih postupno izgradio neku priču. Kad naposljetku dovršim rad, nastojim da za gledaoce to ostane na nekom sugestivnom nivou, ponajviše kroz atmosferu ili osjećaj, te da pomoću uvodnog teksta (koji bi trebao poslužiti poput nekog sugestivnog okidača) svatko naboj rada interpretira na svoj način. To se prilično nadovezuje na polazišni koncept izložbe na Bijenalu, na taj „horizont očekivanja‟, koji je kustosica Branka Benčić preuzela iz teorije recepcije; radi se o ideji da se bilo koje umjetničko djelo interpretira u suradnji s onime koji čita/gleda to djelo. Meni je izuzetno zanimljiva misao da ne postoji autor, već je ideja ta koja preživljava.
*Marko Tadić, Suveniri, 2007.
► Koje su neke od ideja koje „preživljavaju‟, odnosno nastavljaju svoje postojanje u tvojim radovima?
Marko Tadić:Većina fotografija koje koristim su turističke fotografije, a specifične situacije koje su se bilježile fotoaparatom bila su druženja, rođenje djeteta, novi auto, nova kuća, odlazak na more i, općenito, putovanja. Zanimljivo mi je promatrati tu turističku utopiju, na fotografijama iščitavati taj trenutak slobode koji svi jednom godišnje iskuse kada otputuju na svoje godišnje odmore. Sadržajno gledajući, te su fotografije već kompletne, no ja ih kombiniram u vlastiti narativ, premda i dalje zadržavam puno poštovanja prema zabilježenim trenucima. Oni su već sami po sebi nostalgični i melankolični, a to se potencira samim prolaskom vremena od trenutka okidanja fotografije i njezinim daljnjim „putovanjem‟: za mene one predstavljaju reminiscencije na neki lijep dan, čak ne toliko kao podsjetnik na određeno povijesno razdoblje, nego na, primjerice, jedan prekrasan sunčani dan, na trenutak kada je jedna obitelj krenula na izlet, iz auta izvadila rasklopive sjedalice i uživala na livadi. Sviđa mi se taj element sreće. S druge strane, dakako da postoje političke okolnosti koje i te kako imaju utjecaj na tu svakodnevicu, i to sve zajedno uključeno je u moj rad. Većina radova samim korištenjem tih materijala podrazumijeva suptilnu kritiku politike, npr. u jednom radu razglednice predstavljaju suptilnu reviziju prošlosti jer animacijom pretvaraju svoje prizore u prikaze ruševina.
*Marko Tadić, Praznina između, 2015. / foto: Damir Žižić
► Djeluješ u različitim medijima, a tvoji radovi najčešće uključuju nekoliko medija istovremeno. Međutim, u osnovi gotovo svih radova je crtež. Zašto si odabrao upravo ovu tehniku?
Marko Tadić: Crtež posjeduje element skicoznosti koji je meni izuzetno bitan; zapravo, čitav moj opus sastavljen je od skica, naglasak je na procesu, na proučavanju, i to ne samo u doslovnom smislu, nego i u smislu medija: naime, kroz sam proces crtanja događaju se razni momenti svjesnosti – nakon izvjesnog vremena provedenog u crtanju dolazi do svojevrsnog automatizma. Crtež mi je nekako imanentan jer je trenutan i pomaže mi da vizualiziram stvari, on predstavlja moj proces istraživanja kroz vizualni jezik. U procesu izrade novog rada napravim izuzetno mnogo crteža i kolaža, i tijekom toga dolazim do novih zaključaka. Mogu reći da je zapravo proces crtanja za mene ujedno i proces razmišljanja. Trenutak crtanja predstavlja trenutak isključive koncentracije na ono što radim i temu kojom se bavim. Pritom nemam nikakvu potrebu likovno to razvijati dalje, pretvarati crtež u neki krajnji proizvod, već se vodim glasovitom krilaticom Allena Ginsberga o tehnici spontanog pisanja: „prva misao je najbolja misao‟.
*Detalji iz Tadićevog studija / foto: Maja Bosnić
► Prošle godine si na festivalu 25FPS osvojio nagradu Green DCP koja nagrađenom filmu osigurava izradu DCP-a, 2015. godine dobio si Nagradu Vladimir Nazor za najbolju izložbu, dobitnik si i 3. nagrade HT-a 2010. godine te Nagrade Radoslav Putar 2008. U sustavu financiranja koji se gotovo isključivo oslanja na državne i gradske fondove, a dodijeljena se sredstva često pokažu nedovoljnima da uključe i adekvatan honorar autoru, koliki doprinos i poticaj takve nagrade imaju za umjetnike?
Marko Tadić:Tek se posljednjih nekoliko godina uvela praksa honoriranja autora za izložbe, u prvih nekoliko godina mog rada simbolički honorar se odnosio isključivo na mogućnost kupovine materijala za produkciju novog rada. Svijest o potrebi honoriranja rada autora/umjetnika stvarala se postupno, premda je izostanak honorara zapravo posljedica potpuno krivog postavljanja stvari u birokratskom sustavu. U tom kontekstu, ali i izvan njega, nagrade su izvrsna stvar, ne samo zato što predstavljaju priznanje i često donose određena novčana sredstva, nego i zbog naknadnih rezultata – primjerice, Nagrada Radoslav Putar uključuje organizirani rezidencijalni boravak u New Yorku, što donosi brojne kontakte i reference koji utječu na prijave za druge, buduće rezidencije. Za umjetnike je, a pogotovo one mlade, ključno izgraditi reference s kojima mogu napredovati i ići dalje, ali i zbog obogaćivanja iskustava i promjene percepcije, kako za samu osobu, tako i za daljnji umjetnički rad. Činjenica da na taj način imaš priliku povezati se s drugim ljudima, vidjeti radove umjetnika s kojima se inače ne bi imao prilike susresti, ima direktnu posljedicu na tvoju svakodnevicu. U periodu formativnih godina, za autora je izuzetno bitno da sebe smjesti unutar nekog šireg konteksta, da osvijesti da ono čime se bavi ima neki sustav koji to podržava i koji u njegovom radu prepoznaje nešto zanimljivo. Primjerice, tijekom mog boravka u New Yorku jedan je kustos vidio moju knjižicu, i pola godine kasnije uvrstio ju u grupnu izložbu. Također, tu su i formalni elementi čitavog sustava koji se usvajaju u takvim prilikama: način komunikacije i prezentiranja vlastitog rad, kako ga predstaviti pred mnogo ljudi, kako funkcionira galerijski sustav u drugim gradovima, naprosto učiš postavljati druge kriterije i usvajaš drugačija i obuhvatnija mjerila.
*Marko Tadić (foto: Maja Bosnić)
Zahvaljujemo Marku Tadiću na ustupljenim fotografskim i vizualnim materijalima.
Fotografije: Maja Bosnić (portreti i fotografije iz studija),Damir Žižić i arhiva umjetnika
Razgovarala: Jelena Pašić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu možete pronaći na linku
Intervju s Tinom Gverović, koja će uz Marka Tadića predstavljati Hrvatsku na predstojećem Venecijanskom umjetničkom bijenalu, na Vizkulturi čitajte sljedećeg tjedna!
