Večeras se otvara 21. izdanje Zagreb Film Festivala, a mi ćemo s posebnom pažnjom pratiti program Kockica, nacionalnog natjecateljskog programa kratkometražnog filma koji stavlja naglasak na nove autor/ice koji još nisu snimili svoje dugometražno ostvarenje. Ne sumnjamo da će auditorij u kinu Kinoteka na projekcijama Kockica biti dupkom pun, a uoči sutrašnjeg starta programa, postavili smo redateljicama i redateljima nekoliko pitanja i doznali više o filmovima koje će ovog tjedna predstaviti ZFF-ovoj publici.
Kristina Barišić prikazat će film Neka ljubav kaže sve o nama koji prati osobnu transformaciju djevojke u zrelu ženu, potaknutu završetkom veze. Njezino intimno putovanje pratimo kroz razgovore s terapeutkinjom i odnos sa zauzetim muškarcem, a o filmu i snimanju više su nam rekle redateljica i producentica Renata Lučić.
► Kako bi sažeto objasnila koncept/radnju svog filma?
Kristina Barišić: Film odražava dvije konceptualne komponente – ništa ne traje zauvijek jer je sve prolazno, i proces promjene koja ima svoje unutarnje zakone, o kojima pojedinac ne odlučuje, a koja ga naposljetku vodi k oslobođenju. Kao što se priroda mijenja kroz godišnja doba i prepušta konstantnoj promjeni, tako i moj glavni ženski lik u filmu prolazi kroz transformaciju koja joj nosi mir. Ništa manje važan je i podtekst filma kojim se obrađuje još nekolicina međusobno povezanih tema, poput gubitka kontrole, neznanja, tjelesnosti, zaglavljenosti, instantnosti, kompulzivnosti… Sve ono što čini tu promjenu dovoljno zahtjevnom da iziskuje vrijeme, strpljenje i komunikaciju kako bi se razvijala. Rekla bih da je ovo film stanja, sa svjetlom na kraju.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Kristina Barišić: Snimanje filma teklo je prilično glatko, bez onih hitnih, “gori sve” intervencija na setu. Naravno, uvijek je tu doza stresa hoće li se sve stići na vrijeme. Bez toga valjda ne ide. Zapravo sada kada razmišljam o pitanju, bio je jedan jako sladak moment neposredno prije nego smo lupnuli zadnju klapu. Naime, dečki iz tehničke podrške iskrali su se van na pauzi i kupili cijeloj ekipi hrpu kolača. Kako su rekli, bilo im je baš super ugodno na setu. Skoro smo svi suzicu pustili.
Renata Lučić: Cijeli proces i sam set bio je jedna lijepa kombinacija energija, pa mislim da je upravo zbog toga tekao ugodno i neopterećeno. A upravo to je pokazao ovaj posljednji čin koji je i Kristina spomenula. Ekipa filma mlada je i nova generacija, dok su dečki iz tehnike iskusni profesionalci koji su svojim činom i rečenicama pokazali da smo svi profesionalno funkcionirali i da smo ovaj film shvatili ozbiljno i napravili ga na jednoj lijepoj razini. To nam je bila nagrada na samom kraju i motivacija za nastaviti dalje.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Kristina Barišić: Očekujem ugodnu atmosferu, dobar prijem i puno ljudi jer zbog kvalitetnog i vrlo posvećenog dugogodišnjeg rada ZFF-a, nemam razloga misliti i osjećati drugačije.
Renata Lučić: Svima je želja imati regionalnu premijeru na ZFF-u, tako da smo bili jako sretni kada smo dobili info da smo upali na festival. Film će imati svjetsku premijeru dva dana prije ZFF-a na prestižnom festivalu World of Film International Festival u Glasgowu, što u kombinaciji sa ZFF-om čini jedan lijepi početak putovanja ovog filma. Nadamo se da će se publici svidjeti i vjerujemo da će ovo biti dodatni vjetar u leđa i filmu i redateljici.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Kristina Barišić: Festival poput ZFF-a već je brend sam po sebi, a kada govorimo o programu Kockice, koji ima svojevrsni šarm i dobro je znan publici, mislim da je neizostavni kotačić u razvoju domaćeg kratkog metra. Godinama je tu, odgaja i educira novu i staru publiku, sve one koji su znatiželjni i zaljubljeni u film, otvarajući prostor uvijek novim naslovima i autorima/cama, koji se trude i rade bez obzira na sve.
Film Luke Galešića Dobro je, lijepo je govori o jednoj muškoj obitelji i njihovom snalaženju u vremenu i prostoru.
► Kako bi sažeto objasnio koncept/radnju svog filma?
Luka Galešić: Dobro je, lijepo je prati tročlanu obitelj, oca i dva sina, i njihovu svakodnevicu. Htio sam napraviti film o obitelji, o obazrivosti kroz dinamiku grubosti naspram topline i brige. Život često krene u smjeru koji nismo očekivali, ali na kraju dana uvijek se pronađe razlog za osmijeh.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Luka Galešić: Filmska ekipa bila je jako limitirana, proveli smo tri dana na petom katu zgrade bez lifta, tako da je izazov bio prenijeti svu opremu. Svi su dali sve od sebe, funkcionirali smo poput prave filmske obitelji, imajući svi na umu jednu stvar – dajemo svoj maksimum.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Luka Galešić: Ovo je moj prvi ZFF na kojem predstavljam film kao redatelj, tako da sam posebno euforičan. Kockice pratim već četrnaestu godinu zaredom pa očekujem kao i svake godine zanimljive filmove, puno gledatelja, navijačku atmosferu i dobru zabavu.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Luka Galešić: ZFF je zasigurno jedan od najvažnijih festivala u regiji, čemu iz godine u godine svjedoče odlični filmovi i intrigantni popratni programi. Publika to prepoznaje, vlada veliki interes, projekcije su uvijek popunjene. Nema razlike, gledaju se dugometražni i kratkometražni filmovi. Publika ZFF-a je uvijek tu, tim više što svi željno iščekujemo dobar kino program koji je trenutno sveden na minimum.
Premijerno prikazan u Oberhausenu, film Niska trava Davida Gaše bilježi događanja tijekom jednog ranog ljetnog poslijepodneva u mirnom predgrađu.
► Kako bi sažeto objasnio koncept/radnju svog filma?
David Gašo: Niska trava je osmišljen kao pogled u dvorišta mog predgrađa iz djetinjstva, djelomično vođen igrom skrivača sedmorice dječaka. Igra nas uvodi u niz situacija, stalno se prebacujući iz jednog vrta u drugi, kao nekakva tonska i vizualna slagalica. Osim kvarta, ne postoji glavni lik, već pratimo brojne situacije, djecu i odrasle koje smo tamo zatekli – nadahnuto susjedima i prizorima koje bih zaticao ljeti u Osijeku.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
David Gašo: Snimanje je trajalo nekoliko dana, u njemu je sudjelovao cijeli niz djece i glumaca, što osječkih, što zagrebačkih. Ekipa je isto bila velika i sve je njih bilo potrebno dovesti i smjestiti u Osijek – gdje smo zajedno zapravo većinu vremena lovili sunčano vrijeme i svjetlosni kontinuitet. To je bio najopušteniji set na kojem sam bio, unatoč produckijskim izazovima i stalnom premještanju s lokacije na lokaciju – svi susjedi koji su nam ustupili svoje vrtove bili su izrazito susretljivi i nije im smetalo što s opremom gazimo njihove skupe travnjake. Slučajno smo rasplakali i dijete iz uvodne scene u filmu jer je umjesto uništavanja vrta htio saditi cvijeće pa se ovim putem još jednom želim ispričati i njemu i njegovim roditeljima.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
David Gašo: Dosad smo prikazali film na par festivala, ali još ga nismo službeno predstavili zagrebačkoj publici. Iskreno se veselim gledanju u Zagrebu i reakcijama – svaki put dobijem drugačiji komentar ili pitanje, tako da i na ZFF-u očekujem nešto novo. Veseli me i što će ovaj put velik dio ekipe biti tamo sa mnom, jer su svi dosta značajno doprinijeli filmu u raznim fazama nastanka. ZFF vidim kao priliku da se cijela ekipa predstavi publici jer bez njihovog truda i vremena ne bih dogurao daleko sa svim idejama koje sam imao, a za koje su imali puno strpljenja i razumijevanja. Vrlo brzo nakon ZFF-a, imat ćemo i prvo prikazivanje u Osijeku gdje ćemo se zahvaliti i lokalnom dijelu ekipe koji je jednako zaslužan za sve.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
David Gašo: Volim kratki film i sretan sam što u Zagrebu postoje Kockice koje su već godinama tako popularan program. Imam dojam da kratki filmovi koji se prikažu na ZFF-u, pa i nakon festivala, lakše dolaze do publike koja inače ne bi vidjela film. Mislim da je dobra platforma za predstavljanje kratke forme mlađim generacijama filmaša, ali i publici koja nije naviknuta na filmove kratkog trajanja, a odlučila im je dati priliku. Mislim da program Kockica uspijeva demistificirati bavljenje filmom, i zastupljenost studentskih filmova svake godine ohrabrujuće je za one koji se tek time počinju baviti, barem je meni tako bilo.
Marko Jukić u filmu Čopor prati Andriju koji predvodi skupinu vatrogasaca na saniranju zgarišta. No vatra mu nije najveća briga.
► Kako bi sažeto objasnio koncept/radnju svog filma?
Marko Jukić: Jako sažeto – zrelost.
Wikipedia ima odličnu definiciju pa ću nju iskoristiti: Zrelost je u biologiji stanje pune anatomske i funkcionalne razvijenosti organizma, a rezultat je procesa sazrevanja.
Opširno bih radije nakon filma.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Marko Jukić: Čitav proces snimanja filma je izazovan i zanimljiv, od trenutka kad se rodi ideja do zadnjeg gledanja kad svi kažemo: “to je to”. U našem slučaju teren na kojem smo snimali bio je malo izazovniji, a i vrijeme nas nije baš služilo jedan dan. Ostalo je sve prošlo super, ekipa je bila vrhunska. Moj prijatelj i jedan od glumaca u filmu, Šimun Šitum, nakon snimanja mi je rekao: “Dobar si bija, odlično si se spremija”. Poznavajući Šimuna, to su velike riječi.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Marko Jukić: Pa nisam siguran što očekivati od publike, nezgodno je očekivati bilo što. Mislim da je to i velika zamka – očekivanja od publike, bližnjih, drugih. Očekivanja donose i razočarenja, a ja sam po pitanju filma miran i zadovoljan. Jednom kad se film pusti u kinu, to je kraj redateljevog utjecaja na publiku. Film sam nastavlja svoj put i eto, nadam se da će na neki način doći do umova i srca publike i da će gledatelji sami doći do nečega što njima film znači.
Osim toga, očekujem da sve bude tehnički ispravno.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Marko Jukić: Super je doći na festival na kojem su sve ulaznice za kratke filmove rasprodane, to je i atmosfera kakva bi trebala biti.
Martina Marasović će ZFF-ovoj publici predstaviti film Ja ću prva koji donosi prizore iz života srednjoškolke Mare.
► Kako bi sažeto objasnila koncept/radnju svog filma?
Martina Marasović: Mare je tinejdžerica koja se želi izraziti. Poput male životinjice koja ne zna verbalizirati osnovne emocije, često reagira agresivno. Susreće se s vlastitom seksualnošću i prvim zaljubljivanjem u kojem se baš i ne snalazi.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Martina Marasović: Rad s Kleom Baričević mi je najveći izazov sa snimanja ovog filma. Njoj je ovo prvi film, ona inače nije profesionalna glumica. Javila se na audiciji i odmah sam se zaljubila u njenu iskrenost, nesigurnost i prirodnost. Ti agresivni trenuci su joj tako lijepo ležali, uživala sam radeći te scene s njom.
Kad s glumcem/glumicom koja utjelovljuje neki tvoj lik uspiješ stvarati i graditi, to je za mene najdraži dio režiranja. Jednaka magija na snimanju ovog filma dogodila se i s glumcima s kojima sam već radila, Živkom Anočićem i Lanom Barić.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Martina Marasović: Vlastitu anksioznost i dobru zabavu.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Martina Marasović: Smatram da su Kockice najvažniji program u Hrvatskoj za kratkometražni film. Ovo mi je drugi put na festivalu i sretna sam zbog toga.
Naslovni (anti)junak filma Skummy Saše Poštića tridesetogodišnji je Pero koji krade automobil kako bi sudjelovao u ilegalnoj noćnoj utrci. No uz toksičan odnos pun ljubavi koji ima s majkom, kao i vlastite zablude o stvarnosti, krađa mu je najmanji problem.
► Kako bi sažeto objasnio koncept/radnju svog filma?
Saša Poštić: Film je hibrid igranog i dokumentarnog filma jer je temelj filma iliti kostur izgrađen na fiktivnoj radnji koju sam onda dograđivao i gradio na stvarnim situacijama koje je glavni lik (koji nije profesionalni glumac) prošao ili kroz koje prolazi. Priča prati Peru koji je okružen vlastitim mislima o tome da postane profesionalni vozač drift utrka i ne vidi ništa drugo izvan tog kaveza u koji se sam ubacio. Njegova sljepoća vodi ga do ulaska u kriminal, kao i do nemogućnosti rješavanja turbulentnih obiteljskih veza i peripetija koje su zapravo pravi truli korijen njegove nefunkcionalnosti u vlastitoj koži. Dakle, najjednostavnije rečeno, priča o čovjeku koji se bori s vlastitim demonima.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Saša Poštić: Izazova je bilo stotinu jer smo radili gerila stilom s jako malom ekipom. Kad kažem jako malom, zbilja mislim na jako malu ekipu od troje ljudi, a dosta scena sam snimao ja sam. Dogovorio bih se s Perom kada ćemo se naći, uzeo bih kameru na koju bih stavio mikrofon i došao do njega. Eto tako je jedna od izazovnijih scena bila ona sa automotodroma Grobnik gdje je Pero imao drift utrku. To je ujedno bila i prva stvar koju smo snimili i tada još nisam znao što ću točno snimati i koja će točno biti radnja filma, samo sam znao da će biti studija lika i da će radnja biti povezana s driftanjem. Također, moram napomenuti da je ovaj kratki film nastao zapravo tako što sam ja inicijalno išao snimati istraživački materijal za dugi metar. Da se vratim na Grobnik… Tako sam ja uzeo kameru, sjeo na autobus i rekao vozaču da me iskrca na naplatnim kućicama na ulasku u Rijeku i došao do Pere. On je uoči utrke skoncentriran isključivo na to, tako da nisam s njim smio ulaziti u konverzaciju da ga ne disbalansiram, niti ga naravno tražiti da ponavlja takeove, pa sam morao iz udaljenosti hvatati kadrove i priču. Ta scena je čisti opservacijski dokumentarizam. Također, plan je bio snimati teleobjektivom sa stativa, ali je na Grobniku puhao enormno jak vjetar, pa je ta ideja otpala i morao sam se prilagoditi i snimati iz ruke s teleobjektivom od stotinu kila, i tako smo snimili i ostatak filma. Tako sam skužio da me vjetar zapravo spasio, jer sam pronašao stil filma u kameri iz ruke. Još jedan od izazova bilo je snimanje na Sljemenu. Tu sam sjeo s Perom u auto koji je po uskim sljemenskim cestama driftao i vozio 150 na sat. Igrali smo se lovice s provalijama i mrakom. Ne moram više ništa reći. 🙂 Kad sam mu rekao da sam napisao scenu u kojoj bi se trebao tetovirati, on mi je odgovorio da baš ima termin za tetoviranje i eto to je jedna pozitivna slučajna okolnost. Sve to su zapravo radosti snimanja, čak i kada ne ide na dobro, jer onda ako u tom momentu promijeniš svjetonazor i prepustiš se i prilagodiš se situaciji, izvući ćeš nešto bolje, a možda i ne. I to je okej, haha. Idemo dalje, bitno je probati. Snimanja koja mogu otići u bilo kojem smjeru su super poučna i zabavna, barem meni, jer ne volim kad je sterilno i ustaljeno i volim si pomicati granice.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Saša Poštić: Ove Kockice mi nisu prve tako da već neko vrijeme jašem na tom valu koji je svakako najjača prilika za mlade autore koji nemaju dugi metar da ih se doživi. Dvorane su uvijek pune, a i skoro svatko tko prati kratki film ili nove autore zna ili je barem načuo za tvoj rad ako ti se film prikazuje na ZFF-u. U našoj kinematografiji biti odabran u program Kockice stvarno je velika stvar. Tako da sam ponosan što ljudima mogu reći da mi film igra u Kockicama. Očekivanja su naravno da se film ljudima svidi ili barem da izazove jednu reakciju kod jedne osobe. Meni dosta.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Saša Poštić: Već sam natuknuo u prethodnom pitanju koliko smatram Kockice bitnima za domaće autore: u neku ruku stave te na kartu i to je naravno jako bitno svima nama koji se bavimo filmom ozbiljno ili se pokušavamo baviti. ZFF dolazi kao šlag na tortu.
Školske peripetije, zarazne pjesme i misteriozni plavi auto, a usred svega toga tinejdžerica Lena. Ponekad odsutna ili okupirana važnijim stvarima, ona priča pravu istinu o velikoj šori. Ali, što je to što nam ne želi reći? Film Prava istina priče o šori redateljice Andreje Slaviček premijerno je prikazan u sekciji Tjedan kritike Filmskog festivala u Cannesu.
► Kako bi sažeto objasnila koncept/radnju svog filma?
Andrea Slaviček: Polazišni koncept za film bio je napraviti glavnu narativnu liniju nepouzdane pripovjedačice, i dok je ona okupljena važnijim stvarima, ono neverbalizirano i izvan njenog fokusa govori više od riječi.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Andrea Slaviček: Najveći izazov je bio raditi s tolikim brojem djece, no zahvaljujući brojnim probama super su se snašli, a njihova kolektivna energija je doprinijela atmosferi.
A zanimljivost, možda bi nam dobro došao acting coach za mrave. Mravi nisu dobri glumci, ne slušaju upute, i hiberniraju po zimi, tako da su na snimanje doputovali iz Njemačke.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Andrea Slaviček: Veseli nas predstavljanje filma u Zagrebu, jer je film ovdje i sniman, svi glumci i dio ekipe također su iz Zagreba. Pa da konačno ljudi mogu komentirati kakav je taj kratki koji je bio u Cannesu.
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Andrea Slaviček: ZFF je jedan od najvažnijih hrvatskih festivala, često su prikazani internacionalni kratki filmovi s A festivala do kojih je vrlo teško doći van festivalskih krugova. Njihovo prikazivanje omogućuje ne samo razvoj publike već i autora, omogućuju upoznavanje s tendencijama u kratkom filmu, mogućnostima…
Etablirani glumac Paško Vukasović predstavit će svoj prvi redateljski uradak – film naslovljen Škafetin. Radnja prati emotivno otuđenog oca i sina koji su primorani brinuti o bolesnoj i nepokretnoj supruzi, odnosno majci.
► Kako bi sažeto objasnio koncept/radnju svog filma?
Paško Vukasović: Film je nastao na temelju stvarnog iskustva. Moja majka je nakon teške operacije na mozgu 2017. provela točno godinu dana u bolnicama diljem zemlje, da bi se u ljeto 2018. vratila u rodnu kuću u Kaštelima. U tom trenutku počinje radnja filma koji se bavi nemogućnošću suočavanja s “problemom” od strane mog oca i mene.
► Najveći izazov/zanimljivost sa snimanja filma?
Paško Vukasović: Pa najveći izazov, uz to što sam glumac koji prvi put režira film 🙂 bilo je balansiranje mojih ukućana, prvenstveno moje majke, i ekipe filma. Najveća briga mi je bila da njoj ne prouzročim preveliki stres ili neku situaciju koja bi se mogla negativno odraziti na njeno zdravlje. Na tom tragu sjećam se jedne noćne scene koju smo snimali oko ponoći i glumica koja glumi moju majku (Snježana Sinovčić Šiškov) je trebala biti u njenom krevetu, a moju pravu majku smo u kolicima micali iz sobe u sobu dok nismo snimili scenu.
► Što očekuješ od ZFF-a i predstavljanja filmova publici?
Paško Vukasović: Trudim se ne razmišljati ni o kakvim očekivanjima ili ih postavljati pred sebe. Radili smo film najbolje što smo mogli i iznimno sam sretan što će ga publika napokon moći pogledati. Očekivanja su “nezgodna” stvar, a čak je jednom i veliki Miroslav Krleža rekao da je za njega pojam slobode – oslobađanje od predrasuda. Nije jednostavno riješiti se očekivanja, ali naprosto se trudim svoj posao iz dana u dan obavljati što je bolje moguće, a rezultati će doći (ili neće doći).
► Kako gledaš na važnost festivala i razvoja publike u kontekstu domaćeg kratkometražnog filma?
Paško Vukasović: Zagreb Film Festival posebno mi je drag i mišljenja sam kako je krucijalan u kontekstu mapiranja Zagreba, ali i Hrvatske na “filmsku kartu” Europe i svijeta. Bitno je razvijati i osvještavati važnost filma, kako dugometražnog, tako i kratkometražnog, kod publika svih dobnih skupina. Gledajući radove svojih kolega mlađe generacije, živim u uvjerenju kako naš film ima svijetlu budućnost, a ZFF uz brojne festivale diljem zemlje može i mora služiti kao promotor kratkometražnog igranog filma i biti prozor k daljnjem radu.
Sve o ovogodišnjem programu Kockicama, uz termine prikazivanja, potražite na službenoj web stranici ZFF-a.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koju sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
