Ove godine obilježava se 100. godišnjica rođenja Radoslava Putara (Varaždin, 20. 7. 1921. – Zagreb, 18. 7. 1994.), znamenitog povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara po kojem je nazvana nagrada Radoslav Putar. K tome obilježavamo i 20. godišnjicu nagrade koja nosi njegovo ime, a dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards. Nagradu je osnovao Institut za suvremenu umjetnost 2002. godine, a prva dobitnica bila je Tanja Dabo. Odabirom ovogodišnjeg stručnog žirija (Damir Sobota, Jasminka Babić, Michal Koleček, Neva Lukić i Chelsea Pierce), ovo najvažnije nacionalno priznanje mladim umjetnicima će se dodijeliti po 20. put jednom od četiri finalista. Osim priznanja za umjetničko stvaralaštvo i poticaja za nastavak rada, Nagradu čini i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku u organizaciji Residency Unlimited. Uz to, nagrađena umjetnica ili umjetnik steći će mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući Galeriji S iz Koprivnice, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu i mjesto u žiriju za dodjelu nagrade 2022. godine. Finalisti Nagrade Radoslav Putar za 2021. godinu su Vitar Drinković (1983., Zagreb), Jelena Lovrec (1989., Zagreb), Lana Stojićević (1989., Šibenik) i Ivana Tkalčić (1987., Sisak). Izložba finalista otvorit će se 17. lipnja u Salonu Galić u Splitu, gdje će nakon drugog kruga natjecanja i razgovora sa svakim pojedinim finalistom članovi žirija proglasiti dobitnika/cu Nagrade Radoslav Putar za 2021. godinu. Po uzoru na prethodne godine, i ovog puta ususret izložbi u Splitu razgovarali s smo finalistima/icama nagrade. Intervjue donosimo u dva dijela, a naši su sugovornici u prvoj sekvenci Vitar Drinković i Ivana Tkalčić.
*”Vitar Drinković”
► Interaktivnost umjetničkih radova u kombinaciji s jednostavnim biološkim procesima čovjeka okosnica je tvog umjetničkog istraživanja koje se ponajviše bavi temama komunikativnosti i percepcije. Zašto ti je ta interaktivnost bitna pri stvaranju i dovršavanju umjetničkog rada? Postoji li rad nekog umjetnika ili umjetnice koji te tvojim vlastitim iskustvom interaktivnosti potaknuo na takvo promišljanje tvoje umjetničke prakse?
Vitar Drinković: Prvi interaktivni rad nastao je 2008. za vrijeme studija kiparstva. Mala brončana skulptura naziva skulptura za komunikaciju 1 u koju dvoje ljudi mogu umetnuti šake te su time povezani i stavljeni u međusobni odnos, nesvakidašnju poziciju za komunikaciju te sama skulptura služi kao posrednik- filter. Učinilo mi se zanimljivim da tako jednostavan objekt i radnja može stvoriti toliko neočekivana iskustva. Tijekom studija na Odsjeku novih medija počeo sam intenzivnije istraživati komunikaciju kroz umjetnost te njezinu povezanost s tijelom, percepcijom i svakodnevnim životom. Pokušao sam sabrati dosadašnja razmišljanja i interese te su rezultat bile konceptualne skulpture- aparature. Kao evolucija moje kiparske prakse, interesa za tijelo, psiho-fiziološke procese i njihove relacije s kolektivnim načinom života. Jedna od najinteresantnijih pojava u umjetnosti za mene je moment nepredvidivosti, iznenađenja, nove “pomaknute” percepcije svakodnevne stvarnosti, života. Kod interaktivne umjetnosti to se često dogodi jer veliki dio samog rada čine ljudi koji ga koriste te način kako na njega reagiraju. Radovima te tjelesnom angažiranosti u njihovom korištenju postavljaju se drugačiji uvjeti za komunikaciju, a time i percepciju. Proces nastanka za mene je uvijek nepredvidiv, a završni rezultat obično je zanimljiviji i drugačiji od onoga što sam početno zamislio. Moram priznati da mi sama interaktivnost nije cilj, nego radove koristim kao sredstvo za razmišljanje o životu te kako u njemu sudjelovati.
Do ideja i sadašnjeg smjera došao sam “organski” kroz rad, proučavanjem sebe i života kojem sam izložen, vodeći se onime što mi je najzanimljivije. Svaki novi projekt bi mi otvorio vrata za sljedeći rad u vidu ideja i razmišljanja. U djetinjstvu sam imao afinitet prema procesu gradnje (Lego, modelarstvo) te maštao o raznim izumima – recimo, kako napraviti avion od dedinog Stojadina, automobila Zastava 101. Pretpostavljam da se ti najraniji interesi uvijek na kraju nekako integriraju – isplivaju u poslu kojim se osoba bavi kada odraste. Ima puno umjetnika i umjetnica koji su mi zanimljivi i koje poštujem, ali ne bi mogao izdvojiti nekoga kao najjači utjecaj-uzor.
*”Emoji” / foto: Vitar Drinković
*”Zoom” / foto: Vitar Drinković
► Spajanjem tehnologije i umjetnosti ponekad stvaraš multidisciplinarne projekte koji uključuju i različite suradnike. Kako funkcionira umjetnički rad u takvom formatu i s kim surađuješ? Kakve su mogućnosti produkcije takve vrste umjetničkih radova, postoji li dovoljna financijska i druga potpora na lokalnom i globalnom planu?
Vitar Drinković: Sve ovisi o ideji koju imam ili istraživanju kojim se bavim. Ako radim na samostalnom projektu za koji, recimo, ne znam kako tehnički izvesti neki dio ili bi mi trebalo previše vremena da naučim sam, često surađujem s programerom Igorom Brkićem. Suradnje najviše ovise o suradnicima i, naravno, koliko jasno imate definiran rad/projekt. Ako su svi profesionalni, nema puno stresa. Nekoliko puta sam surađivao i s umjetnicima/umjetnicama na zajedničkim projektima, ali je tu dinamika drugačija jer zajedno stvarate rad u autorskom smislu. Mislim da su suradnje odlična stvar te bih ih volio imati više u budućnosti.
Mogućnosti ovakve produkcije su kod nas vrlo limitirane te zahtijevaju jako puno snalažljivosti, osobnog rada i vremena. Čini mi se da je situacija nešto bolja zadnjih godina s novim natječajima Ministarstva kulture i nakon što su galerije počele plaćati neki minimalni autorski i produkcijski honorar za izložbe, ali sve je to još daleko od nečeg što bi bilo održivo. Dobro bi došla institucionalna potpora i suradnja iz privatnog sektora, tj. da postoje državni poticaji za institucije u tom smjeru. Nema ni tržišta umjetnosti osim za (koliko ja znam) stare majstore, slikarstvo i ilustraciju. Ima puno vrlo kvalitetnih mlađih umjetnika iz različitih umjetničkih disciplina, a otkup njihovih radova, stipendija ili novac za produkciju značili bi jako puno.
Također, i druge vrste potpore znaju biti nezadovoljavajuće, budući da nam je svima pažnja raštrkana u tisuću smjerova, a samostalna promocija i povratna informacija na društvenim mrežama je “pay to win”, ovisi o trendovima i algoritmima ili konstantnom površnom lajkanju sadržaja samo iz razloga da bi dobili lajk nazad. Naravno, ima iznimaka i stvori se neka zajednica, ali za “veće brojke” su potrebne strategije.
*”Heart tube” / foto: Zvonimir Ferina
► Nagrada Radoslav Putar, osim što je veliko priznanje za umjetnički rad, značajna je i zbog toga što osigurava rezidencijalni boravak u New Yorku, što za mnoge predstavlja prvo takvo američko u kontekstu umjetničkog djelovanja. Tijekom studija proveo si semestar u Americi, na Indiana University of Pennsylvania. Na koji je način to iskustvo obilježilo tvoje umjetničko stvaralaštvo? Što bi za tebe značilo dobivanje ove nagrade i rezidencija koja uz nju dolazi?
Vitar Drinković: Rezidencija u Americi mi je značila puno. Bio je to prvi put da sam duže vrijeme sam daleko od doma, a Amerika je sama po sebi zbog filmova i cijele kulture, kojoj je generacija iz 80-ih bila izložena, za mene bila zanimljivo mjesto. Većinu vremena sam se osjećao kao da sam u filmu.
U mojoj umjetničkoj praksi, koja je tada bila na samim počecima, nastali su za mene važni pomaci te su stvoreni neki moji prvi konceptualni kiparski radovi i umjetnički procesi koji su usmjerili moj budući razvoj. Većina radova koje sam tada napravio nastali su od crnih plastičnih noževa vilica i žlica koje sam “posuđivao” iz menze te materijala iz dućana “dollar tree” – sve za 1 dolar. Tako je nastao i rad spirala od žlica.
Vezano uz nagradu, za mene smo svi pobjednici budući da smo uspjeli doći do finala. Mislim da je vrlo zahtjevno i nespretno žirirati umjetnost, a pogotovo složiti se i odabrati jednu osobu kao najbolju. Putovanje u Ameriku bi sigurno bilo jako zanimljivo i korisno iskustvo, pogotovo gledajući sve s vremenskim odmakom, vjerojatno bih sada bolje iskoristio prilike.
*”Spirala od plastičnih žlica” / foto: Vitar Drinković
*”Nemir”, animacija
*”Nemir”, skica
► U proteklih par mjeseci imali smo priliku posjetiti tvoje izložbe u galeriji Kamba i Francuskom institutu gdje si predstavljao recentnije radove. S kojim se radom kaniš predstaviti na izložbi finalista u Splitu?
Vitar Drinković: Plan mi je izložiti četiri rada. Zoom koji je bio izložen u Kambi, novu – mini verziju rada Emoji skener, novu verziju Heart tubea te potpuno novi projekt na kojemu trenutno radim naziva Nemir. Posljednji rad je nastao kao dio istraživanja kojim se ove godine bavim i koje je financirano od Ministarstva kulture i grada Zagreba. Kao način prilagodbe novonastalim okolnostima smanjene mobilnosti, smanjene “taktilnosti”, egzistencijalne neizvjesnosti te radi gubitka radnog prostora početkom godine odlučio sam istražiti 3D i virtualne tehnologije te 3d industriju općenito. Namjera mi je stvarati realne 3d simulacije koncepata-ideja za buduće radove koji se po potrebi, kada se stvore odgovarajuće okolnosti za to, mogu isproducirati po 3D modelu i nacrtima, potencijalno bez moje fizičke prisutnosti. Do kraja godine cilj mi je u suradnji s organizacijom Format C napraviti VR izložbu s VR headsetovima koje bi sami dizajnirali i 3d printali. Vidjet ćemo u hodu kako će se sve razvijati.
Na izložbi ću izložiti 3D simulaciju rada Nemir, kojeg sam skicirao prošle godine. Bit će smješten u virtualni prikaz galerije Salon Galić. Ukratko, govori o nemogućnosti opuštanja i mentalnog odmaka od problema. Nastavljamo raditi i kada se odmaramo što dugoročno vodi mentalnom pa onda i fizičkom sagorijevanju. Prije par godina čuo sam na radiju da su u Hrvatskoj u ljekarnama najtraženiji lijekovi za smirenje, nesanicu i depresiju.
Simulacija će biti prikazana kao animacija u loopu te bih je volio pretvoriti u NFT te kroz taj proces bolje istražiti tržište digitalne umjetnosti u relaciji s kripto svijetom. Ukoliko se to realizira, rad će se moći kupiti pomoću linka koji će biti objavljen na mojoj web stranici kroz narednih mjesec dana tj. za vrijeme trajanja izložbe.
*Ivana Tkalčić, “Steady movement (one of forests, three of birds)” / foto: Vlad Brăteanu
► Dolaziš iz Siska, grada iz kojeg potječe značajan broj relevantnih umjetnika, kulturnih radnika i radnica. Neki od njih poput Gorana Devića i pokojnog Marijana Crtalića svoje su umjetničko djelovanje bitnim dijelom posvetili tom gradu. Kako gledaš na centralizaciju kulturne produkcije (koja je uopće dovela da toga da većina umjetnika iz Siska dođe u Zagreb) i aktualnu poziciju Siska koji se unazad par godina sve češće i propulzivnije pojavljuje na mapi relevantnih kulturnih sadržaja?
Ivana Tkalčić: Nažalost, Hrvatska je poprilično centralizirana tako ne čudi da se većina aktivnosti odvija u glavnom gradu. S obzirom na blizinu Siska Zagrebu, često umjetnici nakon studija na Akademiji likovnih umjetnosti ostanu u Zagrebu.
U Sisku, specifično u radničkom naselju Željezara – Caprag tijekom razdoblja između 1971. i 1990. tvornica Željezara je kao produkt svoje kulturne politike organizirala Kolonije likovnih umjetnika Željezare Sisak s ciljem povezivanja umjetničkog i tvorničkog rada kao bitnim odrednicama socijalističkog odnosa prema širenju kulture. Željezara je u navedenom razdoblju ugostila 185 slikara, kipara, grafičara i fotografa koji su u prostoru tvornice i njegove okoline ostvarili više od 700 umjetničkih djela. Paralelno s održavanjem kolonije u sklopu radničkog naselja Željezare Sisak, postavljeno je više od 30 skulptura nastalih na Koloniji. Kolonija je u vrijeme svoga djelovanja postala jedna od najznačajnijih umjetničkih kolonija na prostoru Jugoslavije.
Nakon prestanka rada tvornice, zbirka je slijedila sudbinu same Željezare te se postupno počela raslojavati, da bi do danas ostalo tek stotinjak umjetnina koje tek djelomično prezentiraju njezinu umjetničku vrijednost i važnost za kulturnu povijest grada.
Godine 2012. započet je projekt u kojem su sudjelovali Gradska galerija Striegl, Konzervatorski odjel u Sisku i Gradski muzej Sisak s ciljem stručne valorizacije i upisa Park skulptura nastalih u sklopu Kolonije likovnih umjetnika Željezara Sisak u Registar kulturnih dobara RH. Nakon upisa u Registar, uslijedila je restauracija Park skulptura u suradnji s Odsjekom za konzervaciju-restauraciju Umjetničke akademije u Splitu.
Zasigurno jedan od razloga sve češćeg pojavljivanja grada Siska na kulturnoj i umjetničkoj sceni Hrvatske i regije je svakako djelovanje Gradske galerije Striegl, koja zahvaljujući stručnom vodstvu aktualne ravnateljice, povjesničarke umjetnosti i kustosice Alme Trauber provodi kvalitetan program na razini nekih puno većih i moćnijih galerija.
Trenutno, nakon potresa i pandemije, dolazi do izmještanja iz centra države, ali i centra grada. Mislim da grad Sisak, posebice naselje Željezara, ima dobre temelje i potencijal za suvremeno umjetničko djelovanje.
*”Why am I seeing this”, video stillovi
► U svom umjetničkom radu baviš transformacijom slike uz pomoć tehničkih medija gdje se ponajviše radi o društvenim mrežama i umjetnom inteligencijom. S obzirom na to da si diplomirala na studiju slikarstva, zanimalo bi me kako si se (s)našla u medijima digitalne umjetnosti i virtualne zbilje te u relativno kratkom vremenu usvojila brojne alate i programe kojima stvaraš svoje radove? Mnogo radiš s umjetnom inteligencijom i društvenim mrežama (koje, rekla bih, i jesu jedan tip umjetne inteligencije). Kako se tijekom istraživanja mijenjala tvoja percepcija digitalnog svijeta i našeg odnosa s njim?
Ivana Tkalčić: Medij ne doživljavam kao neki nepokolebljivi i nepremostivi element, već kao fluidan i promjenjiv alat pomoću kojega mogu realizirati različite zamisli. Neke ideje je prikladnije realizirati kao kratki film, neke kao fotografiju, a neke kao instalaciju. Početni koncept gotovo sam pronalaze put ka najprirodnijem mediju za realizaciju vizualne i mentalne stimulacije koju želim postići. Cijeli proces se događa u nekom stanju sličnom igri. Igra je dobar način za dublji ulazak u praksu. Igrati se znači učiti kako nešto funkcionira, kako se ponaša, kako surađuje, postavlja i rješava probleme. Igranje potiče našu žeđ za eksperimentom, otkrivanjem i pronalaženjem novih alternativnih načina djelovanja. Kroz igru dajemo prostor neočekivanim trenucima.
Zanimanje za korištenje strojnog učenja (umjetne inteligencije) u umjetničkom procesu intenzivnije se javlja od sudjelovanja na rezidenciji Zajedničkog istraživačkog centra u Italiji, gdje se upoznajem s trenutnim istraživanjima u polju umjetne inteligencije na razini Europske unije.
U sklopu spomenute rezidencije nastao je rad Why Am I Seeing This? koji će biti postavljen kao dio izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić u Splitu, a koji upravo kombinira ta dva područja interesa – umjetnu inteligenciju i društvene mreže.
Tema suodnosa umjetne inteligencije i društvenih mreža poprilično još djeluje misteriozno i komplicirano. Fenomeni poput Fake Newsa i Cambridge Analytice doveli su do dezinformacija i pojačavanja globalne erozije povjerenja u medije i društvene mreže. Iako su Facebook i druge velike društvene mreže navodno zauzele jači stav kako bi zaštitile privatnost svojih korisnika, vraćanje povjerenja može biti izazovan zadatak. Skandali poput ovih promijenili su način na koji pojedinci konzumiraju sadržaj na društvenim mrežama te povećali osjećaj skepticizma.
Važna je kreacija prostora unutar sebe i u društvu koja pruža priliku za slušanje i prepoznavanje vlastitog toka misli te omogućuje svjesno i savjesno mišljenje i djelovanje.
*”Why am I seeing this”, postav izložbe / foto: Ivana Tkalčić i Tihana Mandušić
► Dosad si sudjelovala na brojnim rezidencijalnim programima u Ateni, Beču, Rotterdamu, Brusselu, Ålviku, Lublinu i brojnim drugim gradovima. Kako je iskustvo rezidencijalnih boravaka i programa diljem Europe oblikovalo i usmjerilo tvoja umjetnička nastojanja? Što bi za tebe značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar i rezidencijalni boravak u New Yorku?
Ivana Tkalčić: Ono što me duboko ispunjava, kako u umjetničkom istraživanja tako i privatno (ako se to uopće može odvojiti =), jest mogućnost sudjelovanja u različitim međunarodnim programima, rezidencijama, kao dio projektnog – istraživačkog tima različitih profila sudionika iz različitih zemalja.
Takvu mogućnost upravo najbolje pružaju rezidencijalni programi. Svaka nova rezidencija iznova budi moj istraživački duh (=)), osjećaj avanture; daje prostor i vrijeme za nove ideje, misli, pomake pozornost i nove mogućnosti djelovanja kroz interakciju s novim okruženjem.
Već sam ulazak među finaliste Nagrade Radoslav Putar, godišnje nagrade za najboljeg mladog likovnog umjetnika/umjetnicu u Hrvatskoj, velika je stvar. Nagrada je važna ne samo na nacionalnoj razini, nego je i dio međunarodne mreže nagrada – Young Visual Artists Awards, a nosi svojevrsno priznanje u umjetničkom području rada i djelovanja, prepoznaje trud, inovativnost, vrijednosti i posvećenost. Istinski sam sretna i zahvalna na nominaciji.
Vjerujem da bi boravak na rezidenciji u New Yorku bio vrijedan, važan i neophodan input za daljnji umjetnički razvoj, razmjenu kreativnosti i povezivanje s kolegama diljem svijeta.
*”Steady movement (one of forests, three of birds)” / foto: Damir Žižić
► Tvoji recentni radovi smješteni su u polje digitalne umjetnosti, što ponekad predstavlja izazov u smislu prezentacije radova. Kako promišljaš prezentaciju svojih radova u kontekstu galerijskih prostora često zadanih white cube estetikom? Na koji si način koncipirala predstavljanje svojih radova na izložbi finalista u Splitu i o kojim je radovima riječ?
Ivana Tkalčić: Premda se čine kao potpuno različite prezentacijske mogućnosti, white cube estetika i početna verzija bijele internet stranice bez sadržaja poprilično slično izgledaju. Ponekad za digitalne radove takva (fizička) plošna bjelina i odgovara, premda se postav uvijek prilagođava lokaciji te rijetko izgleda isto u različitim prostorima.
Upravo ranije spomenuti rad, koji će biti predstavljen i u sklopu izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić u Splitu, već je bio postavljen i u online (virtualnom) i offline (fizičkom) okruženju. Svaki od tih prostora ima svoje specifičnosti i zahtjeva drugačiji pogled i razmišljanje pri postavu.
Rad Why Am I Seeing This? nastao je u suradnji sa Zajedničkim istraživačkim centrom, Europskom komisijom u Ispri (Italija) te se fokusirao na pitanja: Kako informacije, komunikacija i nove tehnologije mijenjaju i oblikuju ljudsko stanje, svijest i percepciju, dok ljudi oblikuju informacije, komunikaciju i tehnologije? Kakvo “novo” ljudsko stanje, svijest i percepcija pritom nastaju?
U postavu rada primjetan je utjecaj svakodnevne uronjenosti u internet kulturu, društvene mreže virtualni sadržaj i digitalne platforme, kao i spajanje, odnosno prelijevanje virtualnog u fizički prostor koji je rezultat širenja digitalnih tehnologija.
Razgovarala: Maja Flajsig / sve tekstove ove autorice čitajte na linku
Zahvaljujemo Ivani Tkalčić i Vitru Drinkoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
