INTERVJU ► Nina Mršnik

Ovogodišnja predavačica na festivalu 36 Mountains u Zagrebu, Nina Mršnik dolazi iz Slovenije. Gledajući Mršničine radove doista je teško zaključiti jesu li zanimljiviji njezini koloristični portreti ili ilustracije koje radi na drvetu. Pokušali smo doprijeti do srži njezinog stvaralaštva, a svi odgovori slijede u ovom zanimljivom intervjuu.

► Kako ste počeli raditi na brendu Kobeiagi Kilims?

Nina Mršnik: Kobeiagi Kilims je tvrtka koju vodimo moja prijateljica Ivana Blaž i ja. Radimo uzorke za ćilime – ručno šivane tepihe. Naši bosanski krojači proizvode ih za nas te ih nakon toga prodajemo diljem svijeta. Početak samog projekta „Kilim revival“ to jest, oživljavanje ćilima, bila je ideja o kojoj smo razmišljale puno duže vrijeme prije nego što je sazrijela, no nakon našeg posjeta u Bosnu i Hercegovinu, gdje smo vidjele da gotovo nitko ne prakticira to tradicionalno, stoljećima staro zanimanje, odlučile smo krenuti u akciju.

► Kojem umjetniku se posebno divite?

Nina Mršnik: U kontekstu ilustracije veliki sam ljubitelj Andyja Rementera. Ponekad odem pogledati kako je nacrtao ruku ili koje je boje koristio. Sviđa mi se njegov specifičan stil, koji je ujedno iznenađujuć i ne ponavlja se. Isto tako, sviđa mi se i njegov smisao za humor. Ono što mi je zanimljivo jest kako integrira svoje dizajnirane predmete u svoje crteže. Moguće je da mi je upravo zato najdraži umjetnik.

► S obzirom na to da ste iz Slovenije, kako komentirate atmosferu i odnose među umjetnicima iz regije?

Nina Mršnik: Oduvijek sam studirala u inozemstvu, tako da puno više znam o tome što se događa u Londonu nego u Zagrebu. Za vrijeme mog studija imala sam mnogo problema pojmom nacionalnog identiteta. Gdje počinje tvoja misao kao dizajneru ako si iz Slovenije? Što je uopće slovenski dizajn? Kada sam počela razmišljati o Jugoslaviji kao cjelini, postalo je lakše. Kad god bih započela razgovor sa strancima o Sloveniji (i vjerujem da se to događa i u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini), kad tad bi se počelo pričati o Jugoslaviji. To su naši korijeni. Stoga je bilo potpuno logično povezati se s ostalim kreativcima u regiji i vjerujem kako smo zanimljivi „Svijetu“ kao jedan cjeloviti paket. Balkansku scenu počela sam upoznavati zahvaljujući svom projektu Kobeiagi Kilims te zahvaljujući poznanstvima koja sam stekla u inozemstvu. Stoga, biti dio 36 Mountains Festivala za mene je način otkrivanja atmosfere među kreativcima naše regije.

► Prema Vašem mišljenju, što je potrebno da se umjetnik razvija i raste?

Nina Mršnik: Ne želim generalizirati pa ću pričati samo iz svoje perspektive. Jednostavno moram kontinuirano održavati radni elan i biti zauzeta cijelo vrijeme. To nije bio slučaj ovo ljeto i uistinu mi je teško ponovo se vratiti u taj film. Više se vidim kao sportašicu koja je trenutno van forme ili poput zanatlije koja je izgubila svoj čarobni dodir (momentalno).

► Što mislite o festivalu 36 Mountains i biste li voljeli vidjeti da ovaj festival potencijalno gostuje i u Sloveniji?

Nina Mršnik: Idem na 36 Mountains Festival po prvi put, pa nemam dojam kako bi to moglo izgledati. No, cijelo sam vrijeme u kontaktu s Jelenom i ono u što sam sigurna jest da je savršeno organizirano i da jedva čekam upoznati sve te ljude. Bilo bi odlično imati ovakav festival i u Sloveniji. Možda bi to trebao postati veliki balkanski festival.