Ambiciozno izdanje autorice Silve Kalčić punog naslova Svijet prema labirintu. Eseji o visokoj modernoj i postmodernizmu 1970-ih i 1980-ih s refleksijama u (post)tranzicijskoj umjetnosti objavljeno je u nakladi ULUPUH-a u veljači, a predstavljeno u Kulturno-informativnom centru u lipnju ove godine. Silva Kalčić, u svojstvu predavačice na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i dugogodišnje urednice u Zarezu, uz to je i “znanstvena suradnica na interdisciplinarnom području znanosti (povijest umjetnosti, arhitektura i urbanizam)”, pa se ta interdisciplinarna motivacija ogledava i u strukturi ove knjige, odabiru tema i načinu na koje se one obrađuju.
*Naslovnica knjige “Svijet prema labirintu” Silve Kalčić
Naslov knjige Svijet prema labirintu neodoljivo podsjeća na Gustava Renéa Hockea i njegov daleko manje zahtjevan i obiman naslov Svijet kao labirint: manira i manija u evropskoj umjetnosti od 1520 do 1650 i u suvremenosti. Hocke stavlja “modernost” Europe u navodne znakove i time je dovodi u pitanje, a razlog tome možda leži upravo u vremenu kada je Hocke knjigu napisao – neposredno po završetku 2. svjetskog rata, kada je zasigurno bilo teško vjerovati u modernost europskog čovjeka, nakon stravičnih zločina počinjenih za vrijeme II. svjetskog rata u kojem je tehnologija služila za uništavanje drugih ljudskih bića. Akcentiranom geometrijom spašavamo se od kaosa, smatra Hocke, a porijeklo fragmentarizma umjetnosti XX. stoljeća vidi u fragmentarizmu humanističkog manirizma vremena od 1550. do 1650. Uostalom, upravo to vrijeme je vrijeme nastanka riječi koncept (concetto) i dizajn (disegno) u talijanskom jeziku, te riječi modern u engleskom jeziku.
*Peter Cook (Archigram): Instant City – Aiship M3, 1968.
Ako je manirizam konstanta evropskog duha, kako zaključuje Hocke, onda se on svakako ogleda i u geometriziranoj apstrakciji post-ratnog razdoblja sredine XX. stoljeća i u post-modernizmu 1970-ih i 80-ih. No, autorica Svijeta prema labirintu ne koncentrira se toliko na pojam “evropskog duha”, svjesna je postkolonijalnih povijesti te uloge tog “duha” u svireposti današnjeg svjetskog poretka.
*Joseph Beuys: Kraj 20. stoljeća, 1983.-1985.
Na moje čuđenje, na samom početku knjige, autorica se upisuje u neki reducirani slijed lokalnih zbivanja, pa tako kaže u prologu “Nakon velike izložbe Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb 2012. posvećene Socijalizmu i modernosti, odnosno umjetnosti, kulturi i politici od 1950. do 1974. godine (…) te Osamdesete – slatka dekadencija postmoderne, izložbe Branka Kostelnika (pop-kultura) i Feđe Vukića (dizajn) održane u zagrebačkom Domu HDLU-a u travnju i svibnju 2015. o razdoblju od smrti Josipa Broza Tita do početka 1990-ih, kad je počeo proces raspada Jugoslavije – logičan nastavak istraživanja nedavne nacionalne prošlosti, no ipak s dovoljnim vremenskim odmakom, jest postmoderno razdoblje od 1970. do 1990. godine.” Na svu sreću, Kalčić je odviše znatiželjna i razigrana duha, pa se nije zadržala na tom tzv. “nacionalnom” okviru, niti na odista lošem primjeru kojeg je dala Kostelnik&Vukić “izložba” o 1980-ima, već kroz čitavu knjigu provlači bezbrojne reference upravo na globalna zbivanja (ne izostavljajući tu ni ona u zemljama koje su tijekom Hladnog rata denominirane kao zemlje tzv. Trećeg svijeta). Ne držeći ta zbivanja iz svog interdisciplinarnog trokuta na odveć velikoj distanci od političkih reperkusija, ipak svjesna da interdisciplinarnost ima svoja ograničenja, autorica je svoja razmišljanja tek donekle limitirala na tri nazvane discipline (povijest umjetnosti, arhitekturu i urbanizam), uključujući u svaki dijelić knjige po sili stvarnosti sveprisutnu intermedijalnost i ispremreženost suvremenog svijeta, u kojem se život naizgleda odvija samo u gradu, te se to može smatrati i najvećom kvalitetom ovog izdanja – čitajući Svijet prema labirintu Silve Kalčić, čitate personaliziran, gotovo subjektivan (što toplo pozdravljam), bezbrojnim asocijativnim nizovima (proizašlim iz nesumnjive autoričine ljubopitljivosti u odnosu na svijet u svoj njegovoj veličini i raznolikosti) obogaćen narativ o globalnim zbivanjima u svijetu umjetnosti, arhitekture i urbanizma, u koji se lokalno bitne teme (koje do sada i nisu našle svoje dostojno mjesto u domaćoj literaturi, poput recimo izuzetno zanimljivog performansa Momčila Goluba) fino isprepliću sa svjetskim događanjima, tvoreći tako intelektualno zaigrani sustav koji je organiziran kroz (uz prolog i uvod) ni manje ni više nego 19 poglavlja na 486 stranica: Medijalizacija stvarnosti; Mjerilo i fenomenologija arhitekture; Suvremene koncepcije prostora i teorije grada; Video kao medij reprezentacije i simbolizacije; Novi mediji i narativi u ikonografiji grada; Kinetizam grada i kinetička arhitektura; Kinetička umjetnost i kinetizam forme; Perceptibilnost novih medija i relacija s prostorom; Tretman svjetlosti u umjetnosti nakon moderne; Kontekstualna umjetnost na primjeru Galerije SC i Mogućnosti za ’71; Umjetnost u javnom prostoru; Ukinuće i povratak slike; Suvremena umjetnost, kontinuitet i/ili odmak od modernizma; Refleksije modernizma u posttranzicijskoj umjetnosti; Trauma i identitet; Postulati stila; Spomenička arhitektura – oblikovanje ideologije/ideologijom; Dizajn – oblikovanje potreba (žudnji) tijela društva; Politika kulture visoke moderne i postmodernizma u Hrvatskoj.
*Ivan Kožarić: Prizemljeno sunce, 1971. Lokacija: Trg maršala Tita, Zagreb
Već ovaj popis poglavlja pokazuje simultanu fragmentarnost i nevjerojatnu ambiciju i poriv da se obradi niz raznolikih tema, te tako zahvati u puninu i širinu, gotovo manijakalno i u ukupnost svih fenomena koji obilježavaju vrijeme od kasne moderne (odnosno modernizma) do danas.
*Miroslav Šutej: Bombardiranje očnog živca II, 1963.
Otprilike takav je i stil kojim je pisana knjiga. Neumoljivim tempom, iz poglavlja u poglavlje autorica bombardira (u pozitivnom smislu, poput Šutejeve grafike Bombardiranje očnog živca) naše kognitivne kapacitete, navodeći zaključke i misli bezbrojnih autora, te tako ispisuje tekstove u kojima se njeni zaključci ne nameću, već više suptilno otkrivaju u tom vrlo gustom tkanju bezbrojnih navoda i citata. S obzirom na taj uistinu ogroman broj referenci, te nepregledna preklapanja referentnih polja, knjizi primjerice bolno nedostaje indeks, tim više što ona “ima obrazovni, stručni, znanstveni sadržaj, a uključeni su dijelovi autoričinih prijašnjih tekstova i istraživanja, kao i doktorske dizertacije”, a i “osmišljena je kao osnovna ili dopunska literatura iz sveučilišnih kolegija kao što su Vizualni jezik, Suvremena umjetnost i dizajn, Suvremena arhitektura i sl.”. Moram priznati da ne zavidim studentima kojima bi ova knjiga eventualno mogla postati osnovna literatura, jer je oblikovana na način da konstantno postavlja pitanja, a ne daje konkretne odgovore, što naravno, za studenta koji bi eventualno mogao biti doveden u situaciju da reproducira neko znanje stečeno čitanjem ove knjige (ili pojedinih poglavlja) može biti itekako veliki problem. No, ako je proces učenja oblikovan na nekonzervativan način, kao dijaloška komunikacija, heuristički grupni rad ili višemjesečni seminarski istraživački rad, tada ova knjiga odista može biti prihvaćena kao dobrodošlo otvaranje granica šturih obrazovnih kognitivnih procesa.
*Mladen Tudor, Zagreb, 1967.; Momčilo Golub: Svjetlo-Vrijeme-Prostor, 1980. (performans u SKC Beograd)
Moja zamjerka upućena je i pomalo arbitrarnom načinu citiranja, te nedostatku bibliografskog popisa, odnosno raspršenosti istog po fusnotama, što ne doprinosi udžbeničkom karakteru i namjeni knjige.
No, ako zanemarimo tu funkcionalnu, udžbeničku dimenziju knjige Svijet prema labirintu, te se s autoricom upustimo u utopijski poduhvat postavljanja kulture i umjetnosti vrlo visoko na skali društvenih vrijednosti, proizvodnje simboličkog kapitala, širenja vizura i pronalaženja inovativnijih načina na koji se može oblikovati život u ljudskim zajednicama od onih koje sada (nažalost) živimo, pa se prepustimo njenom bombardiranju naših frontalnih režnjeva nizovima slika, citata, referenci… rezultat može biti samo pozitivan: biti ćemo ljubopitljiviji oko umjetničkih djela za koje smo mislili da ih poznajemo, znatiželjniji spram fenomena i događaja koji nam se izlažu kao novum suvremenosti, te svakako dobrohotniji spram brojnih umjetničkih eksperimenata koji tek nadolaze.
*Igor Grubić: Missing Architecture, 2012.
Nije li teza o disfunkcionalnosti stroge funkcionalnosti uostalom bila i jedna od poruka postmodernizma? Doduše, vrijeme u kojem živimo je vrijeme u kojem se vrlo snažno fokusiramo na političke teologije modernizma, odnosno, kao što kaže Bruno Latour u knjizi Misli na izložbi, objavljenoj nedavno u izdanju Multimedijalnog instituta: “očito postoji ogromna razlika između iskustva kroz koje moderni ljudi prolaze i iskustva kroz koje bi trebali proći” (rekla bih čak koje smo bili trebali proći, a nažalost nismo).
*Đevđet Voljevica: Disco klub Piramida, Pula, 1985.
Ponavljajući iskustva modernosti, pa i post-modernosti, ipak se usredotočujemo i na ono što nam se posljedično događa sada i ovdje. Knjiga Silve Kalčić je tome vrijedan doprinos, a nedostaci se mogu ispraviti u nekom sljedećem izdanju, ili, razmišljajmo još utopističkije i optimističnije, uzdignimo kulturu i umjetnost zajednica u kojima živimo na pijedestal, u nekom dobrom prijevodu koji će ovu knjigu učiniti dostupnom svjetskoj publici.
*Ivana Vučić (Laboratorium / Hamper studio), monografija Kristiana Kožula, MSU, 2007.
Autorica teksta: Sonja Leboš / sve tekstove ove autorice potražite na linku
Zahvaljujemo Silvi Kalčić na ustupljenim ilustracijama.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
