Proučavajući dostupnu faktografiju o queerANarchiveu, doznajemo niz informacija, poput toga da se radi o neformalnoj inicijativi s ciljem praćenja kronike drugog i drugačijeg na području Splita, te kako je 2013. godine registrirana kao Kolektiv za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulture. No za pravu i dubinsku, proživljenu i aktivnu priču o djelovanju i sadržaju queerANarchivea, koju ovim tekstom želim ispričati, spustio sam se do centra Splita i prostorija LGBT centra, podjednako ureda i mjesta druženja, gdje me ugostio Tonči Kranjčević Batalić – osnivač queerANarchivea. Proveli smo nešto više od sat vremena u razgovoru o počecima inicijative, djelovanju udruge i o njenoj važnosti za zajednicu. Meni je ovo bila prilika da se dodatno upoznam s radom i djelovanjem ove inicijative, izvan vidljivog konteksta prisutnog u njihovim događanjima i radovima. No vjerujem da je i Tonču bilo drago, premda ponekad izazovno, prisjetiti se okolnosti nastanka i rasta ove udruge koja djeluje već petnaestak godina te tako osvijestiti utjecaj koji ima na užu, ali i širu zajednicu. Odmah na početku, kao da je predosjetio moje prvo pitanje, Tonči je rekao: Naša je priča nastala iz potrebe za bilježenjem nečeg što do tada nije bilo zabilježeno.
Ova izjava ponudila je dvije točke koje su se pokazale lajtmotivom čitavog našeg razgovora; zamjenica naša koja sugerira zajednicu, te potreba za bilježenjem i arhiviranjem gradivnih tvari jedne kulture, što je donekle prisutno i u nazivu udruge. Inicijativa je došla iz prvotne potrebe da se sačuvaju značajke cruising kulture, koja se odvijala na javnim prostorima, u trenutku kada su se brojni takvi prostori našli u opasnosti od privatnih interesa. Kontekstualizirajmo stvari na trenutak kako bismo shvatili kontekst nastanka queerANarchivea i potrebu za istraživanjem cruising plaža kao nekog prvog zabilježenog pothvata. Rane 2000-e bile su iznimno važne za kulturnu promjenu i vidljivost LGBTQ zajednice u Hrvatskoj, dok je vrijeme od 2010. godine obilježeno porastom aktivističke svijesti o važnosti zaštite javnog prostora (u najširem smislu) od privatnih interesa, kroz pojavu niza akcija poput Srđ je naš te aktivista okupljenih oko prosvjeda u Varšavskoj ulici u Zagrebu. Na tom valu, u duhu vremena, queerANarchive je prepoznao dio svoje borbe, što Tonči ovako pojašnjava: Nama je bilo logično da se bavimo ovim pitanjem jer je to bilo prisutno, ali nevidljivo i nepriznato. Također, potreba za ovim došla je iznutra, a ne izvana, kao neki generalni otpor normativnosti. Sve je krenulo od cruising kulture i bilježenja crtica iz svakodnevice vezanih uz ta mjesta. Radilo se o nevidljivoj kulturi i potrebi da se zabilježi nešto autentično naše.
Sva događanja i istraživanja vezana uz cruising kulturu osvijestila su krhkost tih mjesta i lakoću s kojom su ona mogla nestati zbog privatnih interesa, što bi sa sobom donijelo brisanje čitave njihove povijesti i identiteta, zaborav mjesta, ljudi i aktivnosti, no s druge strane ugroza je mogla doći i zbog neopreznog skretanja pažnje na ova mjesta. Prvi rezultati istraživanja i arhiviranja objavljeni su u formi bloga, kroz fotografije, videa i tekstove, a kasnije su na red došli fanzini te ozbiljnija istraživanja koja su rezultirala konkretnijim produkcijama umjetničkih radova te izložbama.
U ovom aspektu, koji je često bio obojen i motiviran osobnim, poseban su značaj imale plaže: Jedna od lokacija kojom smo se bavili bila je divlja plaža iza Duilova koja je imala dugu tradiciju još iz vremena kad su vojnici boravili u splitskom hotelu Zagreb, dolazili se kupati na nju i upuštati u seksualne aktivnosti. To je primjer mjesta okupljanja koje je nestalo izgradnjom šetnice od Splita do Stobreča, a s nestankom mjesta došlo je do nestanka svih priča i sjećanja koje je ono sadržavalo.
Iz ranih aktivnosti udruge vezanih uz cruising mjesta i plaže, razvile su se i postale vidljive dvije programske linije koje su i danas važne queerANarchiveu, a to su izložbe i radionice. Tonči dodaje: Nama su programske linije uvjetovane natječajima i da postoji više natječaja, postojalo bi i više naših programskih linija. Tako to ide. Ako Ministarstvo kulture i medija nudi sredstva kroz dva vijeća za koja se prijavljujemo, onda idemo na poticaje za izložbe, radionice, rezidencije i produkcije radova.
Za queerANarchive iznimno je važno istraživačko-umjetničko djelovanje koje najbolje možemo vidjeti na primjeru istraživanja mjesta susreta starijih generacija. Kroz razgovore s pripadnicima te skupine dobivene su informacije koje su poslužile kao gradivni element za umjetnički aspekt, što je rezultiralo rekreacijom tih priča kroz radionicu fotografije. Konačno, producirani materijali postali su dio izložbe koja onda prezentira čitavu priču. Tonči pojašnjava: Radionica i izložba proizašle su iz istraživanja i to je određena točka spajanja. Te radionice su bitne jer nisu samo postojale da se stvori određeni produkt, već su s vremenom postale i mjesto formiranja scene.
Iz uspješnog koncepta radionica logično su, kao sljedeći korak, proizašle rezidencije koje se odvijaju na produkcijski snažnijem nivou. Nastale su iz potrebe da se dolazećim umjetnicima omoguće sredstva i uvjeti za nastavak ranijeg ili produkciju novog rada u određenom mediju. Umjetnica Irène Mélix čak je dvaput bila na rezidenciji, skupljala je priče, napravila izložbu, fanzin te druge radove na osnovu svog istraživanja. Mark Grootes u Splitu je boravio tri tjedna, a rezidenciju je iskoristio da nadogradi projekt započet ranije na radionici. Pred koronu na rezidenciji je bila Martyna Miller, interdisciplinarna umjetnica, redateljica i antropologinja s kontinuiranim umjetničkim projektom Sexinsitu koji je sadržavao i participativan element. Za prosinac Tonči najavljuje i predstavljanje radova s rezidencija koji će uključivati razgovore i nove radionice, dok je sljedeći rezident, za 2025. godinu, mladi novomedijski umjetnik Petar Vranjković.
Uz ove projekte, slijedeći logiku queerANarchivea po kojoj iz jednog projekta izvire drugi, treba spomenuti i qFEST, festivalski program koji nema posebnih razlikovnih specifičnosti u odnosu na spomenuto, osim što je programski zgusnut, pa u njegov prilog djeluje i univerzalni festivalski hype, budeći dodatni interes kod publike i javnosti za program i sadržaj.
Nužno je spomenuti i produkcijski dio queerANarchivea kroz koji se, između ostalog, produciraju kratki, animirani i igrani filmovi, qPRODUKCIJA. Tonči pojašnjava: Postoji aspekt produkcije koji se događa kroz radionice iz kojih nastaju najčešće amaterski filmovi, ali ponekad i profesionalni filmovi financirani kroz HAVC. Sada smo prijavili već treći takav film iz naše produkcije. Mi smo od starta bili vezani uz vizualno, film, pa su naše radionice najčešće analogne, digitalne, audiovizualne. Tako je nastala Radionica našeg prvog kvir filma. Radi se uglavnom o kratkim filmovima do 10 minuta. Također, u suradnji s Kino klubom Split, nastala je i naša WEB serija Maništra pomidore.
Nakon prvih produkcija željeli su dati podršku i eminentnijim autorima, za što je primjer Marko Gutić Mižimakov te njegov rad Lov na zmajice. Za ovaj je rad, uz samu njegovu filmsku produkciju, učinjena i galerijska inačica, za izlagačke potrebe predstavljena u Galeriji umjetnina. Tonči objašnjava taj koncept: Premijera tog filma bila je na Animafestu jer nam je bitno plasirati filmove na festivale, ali nam je također važno da filmovi u kojima sudjelujemo mogu u nekoj varijanti biti prikazani kao prostorne video instalacije, da se mogu uklopiti u naše izložbe.
Pitanje koje me iznimno zanimalo je ono u vezi publike, a pogotovo u aspektu toga što su im izložbe i događanja raspršeni po brojnim splitskim galerijama i lokacijama te nisu nužno vezane uz prostor u kojem smo vodili ovaj razgovor, a koji je često mjesto druženja. Tonči ovako pojašnjava ovu posebnost: Publika nije nužno vezana uz ovaj prostor jer se formulirala dosta prije njega i ona odavno prati naša događanja. Ovaj je prostor možda donio novu publiku. Također, publika dolazi i na određeno mjesto bez obzira na to tko je organizirao izložbu, tako da nam raspršenost odgovara i ona zapravo ne oduzima, već spaja dvije ili više publika.
Zanimljiv je fenomen, pojasnio je Tonči, kako publika koja nema prevelik interes za umjetnost i izložbe ipak dođe na ta mjesta radi druženja, te onda s vremenom razvije interes za tim sadržajima. Dobar je primjer za to upravo Galerija umjetnina koja je nekim pripadnicima njihove zajednice bila nepoznat teritorij, dok neki u nju ranije nisu ni kročili, no kada se tamo postavi qIZLOŽBA i zajednica se otvori prema sadržaju na tom mjestu. Značajan korak k otvaranju publike prema umjetničkom sadržaju postignut je preko Zvjerinjaka, događanja koje u formi partyja otvara vrata širokom broju ljudi da participiraju u nekom djelu, druže se s umjetnikom, a sve uz element zabave. Tako je uoči našeg razgovora u sklopu Zvjerinjaka održan poetski eksperiment My Boyfriends Who Have Never Met umjetnika Jasmina Mahmića. Sam Tonči naglašava važnost ovakvih događanja: Zvjerinjak je nastao iz potrebe razvoja publike, kako se to danas programskim rječnikom kaže. Trebao nam je neki format koji bi ljude mogao približiti organizaciji i to je sada jedini program posjećeniji od naših festivala.
Primarno su Zvjerinjaci, nastavlja Tonči priču, bili popodnevni programi održavani u dvorištu kluba Kocka, na Marjanu ili negdje drugdje gdje je bilo moguće održati filmske projekcije ili postaviti rad. Prvotna ideja bila je da se na tom mjestu dijele informacije i da se preko partyja stvori zajednica oko umjetnika i njegovog rada. S koronom i nakon nje Zvjerinjaci su postali noćni program i tada su reorganizirani u ovo što sada postoji. Nastali su iz proste činjenice da je najbolja posjećenost sadržaja uvijek vezana uz party. Osim velikih Zvjerinjaka, od kojih se neki organiziraju i u sklopu Platformata na Domu mladih (u sklopu kojeg je prošle godine gostovala Sonja Pregrad s performansom), postoje i Mali Zvjerinjaci koji se održavaju u prostorima centra.
Kada govorimo o publici koju imaju sadržaji queerANarchivea, Tonči se ponovno vraća na element zajednice: Naš je prvenstveni cilj raditi programe za zajednicu. U svim službenim dokumentima navodimo da nam je najvažnije osigurati prostore i programe participacije za zajednicu u kulturnim i društvenim aktivnostima. Nama nije cilj mijenjanje svijeta, nego je fokus uvijek na zajednici, a ako zajednica ima svoju kulturu, mora imati svoje programe i prostore, jer je bez toga osakaćena za cijeli taj kulturno-društveni moment.
Tonči također ističe kako gostujući umjetnici koji dolaze na rezidencije često ostaju fascinirani onime što se ovdje događa i što vide, pa je tako i Mehmić bio ugodno iznenađen brojem i interesom ljudi koji su se pojavili. Te priče su bitne, pojašnjava mi, kao kohezivni element zajednice u čemu umjetnost ima ključnu ulogu jer je svaka queer zajednica po nečemu drugačija od šire zajednice i to se ne ogleda samo u nekim ekstremnijim primjerima neprijateljske nastrojenosti, već i u samoj činjenici što se o nekim temama, važnima za ovu zajednicu, u širem društvu ne priča. Neke se stvari ne primjećuju, ne percipiraju i ne osjećaju.
Također, participacija, ta riječ koja je opće mjesto svih projektnih prijava, ima svoje zanimljivo mjesto u queerANarchiveu. Tonči mi navodi primjere koji pokazuju upravo taj raznolik interes: Kada je umjetnica Maja Čule snimala svoj film, u njemu je sudjelovalo dosta ljudi iz Centra i tada se baš osjetilo postojanje zajednice. Ovaj zid pored nas također priča priču o zajedništvu, ali i o variranju interesa. Nastao je kroz participativnu radionicu s Enom Jurov u sklopu qFESTA i privukao 20 ljudi koji su tri dana to radili, ali sljedeće godine, kada smo to isto organizirali, nitko nije došao. Slična je stvar i s filmskim radionicama. Jedne godine budu 3 polaznika, a onda sljedeće godine 10 ili 15. Brojevi variraju i ovise o svemu: školi, fakultetu, osobnoj situaciji i brojnim drugim stvarima. Ipak, shvatili smo da ovo mladi prepoznaju kao svoj prostor i uključe se ako postoji ugroza za njega. Tada shvatimo koliko ih povezuje i određuje.
Zanimljiv program neobične važnosti za queerANarchive je čitalački klub qRUŽOK, a pažnju mi je privukla činjenica da se tu, poglavlje po poglavlje, čitala na hrvatski još uvijek neprevedena knjiga Insult and the Making of Gay Self sjajnog Didiera Eribona, pod krovnom temom Sve počinje uvredom.
Tonči približava princip održavanja čitalačkih večeri: Najčešće ja biram literaturu i to su uglavnom teorijski tekstovi koji pružaju okvir za razumijevanje ostalih stvari s kojima se bavimo: izložbi, radionica i slično. To dolazi iz potrebe da bolje razumijemo stvari. Donekle su svi naši programi bazirani na stvarima koje pročitamo i naučimo na čitalačkim grupama.
Na čitalačkim grupama, kao i mnogim drugima u ovom gradu, nema prevelikog interesa, no to im i nije cilj. Radi se o internoj stvari čija publika varira, pa je važniji aspekt produbljenja odnosa s postojećim posjetiteljima, kao i formiranje teorijskog okvira za praktične istraživačko-umjetničke djelatnosti. U praksi to izgleda ovako: Eribon je bio jako popularan neko vrijeme. Svi znaju za Povratak u Reims, ali ovdje smo čitali i druge njegove knjige. Čitamo poglavlje po poglavlje, pa se razvije diskusija, priča, a ljudi dolaze iz interesa ili radi druženja. Svatko ima neki svoj razlog i svaki je razlog dobar.
Za kraj razgovora Tonči uvodi zanimljivu sintagmu koja je presudna za rad queerANarchivea, pojašnjenje povezanosti zajednice te velike mreže suradnji koja je nastala, a proteže se čitavom Europom. Ta sintagma je politika prijateljstva. Pojašnjava: Mi imamo ljude s kojima radimo godinama i s njima se često konzultiramo oko programa izložbi. Kako funkcioniramo po pozivu, radimo to unutar mreže ljudi koji su širi krug kolektiva. Kada je Mižimakov bio ovdje, konzultirali smo se s njim za program i on je dao svoje kvalitetne prijedloge. Imali smo umjetnike iz Poljske, pa Njemačke i tako se gradi mreža koja prevladava granice. Kada je kod nas bila Irène Mélix preporučila nam je svoje prijateljice koje nam sada ubrzo dolaze i koje jako kvalitetno rade. Tako se gradi mreža koja obuhvaća cijelu Europu i na ovom se principu gradi program, rezidencije, izložbe i sve ostalo.
U ovom je kontekstu važno naglasiti činjenicu kako je dosta ljudi otišlo iz ovog grada, odselilo i kako bi samo s lokalnim snagama bilo vrlo teško graditi, ne samo zajednicu, već i umjetničku scenu. Istovremeno, ta činjenica je nešto što ih usmjerava prema široj zajednici, onoj međunarodnoj, što Tonči vidi kao prednost: S ovim preporukama mi dobivamo novu perspektivu jer ako radiš samo s onim što sam proizvodiš, onda je to smotra, a tu nema ni uzbuđenja ni razmjene ideja. Zato nam je ovo jako bitno.
Tako se sklapa priča o queerANarchiveu nastala iz potrebe za bilježenjem jedne kulture i njenih posebnosti, te otimanju od zaborava. Iz te skromne i male lokalne iskre, koja se zapalila u cilju zaštite javnih površina i njihovog nasljeđa pred privatnim interesima, nastalo je trajno svjetlo koje se proširilo izvan granica i osvijetlilo djelovanje koja ima izniman značaj na kulturno-umjetničku scenu lokalne, ali i mnogo šire zajednice i, što je možda najvažnije, značaj za koheziju članova okupljenih oko ovog kolektiva i svega što godinama uspješno i vidljivo rade.
Autor: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
