Krenem li opet u uvodu u jedan opušteni razgovor kritizirati domaće medije, mogli biste reći da na taj način samo držimo hvalospjeve sami sebi. No činjenica da Galeriju Inkubator i njezinog voditelja i vlasnika Andriju Pernara niti jedan domaći portal, tjednik ili list nije „pronašao“ i senzacionalistički složio priču s tridesetogodišnjakom koji je od svih mogućih „poduzetničkih“ pothvata odlučio u centru Zagreba otvoriti umjetničku galeriju za promociju i izlaganje mladih suvremenih autora, djeluje nadrealna, ali i zabrinjavajuća, i dovoljno govori o tome koliko je umjetnička scena u tretmanu mainstreama marginalna i nevažna.
*Andrija Pernar / Galerija Inkubator / foto: Ivan Dorotić
Pri samom početku Tkalčićeve ulice, usred bezbroj identičnih nezanimljivih kafića, na prvoj etaži jedne žute zgrade nalazi se malena galerija koja je u nepunih godinu dana postojanja za domaću scenu suvremenih autora, a posebice suvremene fotografije, napravila itekako mnogo. Galerija Inkubator u svojoj kolekciji, koju sustavno promovira putem društvenih mreža i weba, ima neka od najzanimljivijih imena mlađe scene i konceptualno i kontekstualno je orijentirana upravo na ono što je i cilj portalu vizkultura.hr: sustavno podržavati scenu slikara, kipara, fotografa, ilustratora i inih autora, demistifikacijom uvriježenog diskursa i nametnutih pravila umjetničkih krugova, te je približiti što većem broju zainteresirane publike, istovremeno „odgajajući“ novu.
Imena kao što su Jelena Bando, Petar Popijač, Vanja Trobić ili fotografi Mrđenović, Petrović, Kedžo i Mrša, samo su mali dio odličnog „stalnog postava“ galerije na koji se nadovezuju mjesečne izložbe mladih autora.
O čemu smo razgovarali s vlasnikom galerije Andrijom Pernarom, čovjekom koji je, umjesto još jedne birtije ili trgovine neke modne marke, u najstrožem centru Zagreba otvorio mjesto za predstavljanje mladih umjetnika, odlučno vjerujući da za isto publike ima i da je Zagrebu i maloj ali jakoj sceni ovakav projekt prijeko potreban, pogledajte u nastavku.
(Razgovor prate prikazi radova nekih od umjetnika koje možete pronaći u Galeriji Inkubator. Klikom na jednu sliku, otvara se galerija)
Kako je krenula čitava priča s Galerijom Inkubator i otkud na čelu najsvježije lokacije za promociju domaće suvremene umjetničke scene jedan „sportaš“?
Andrija: Pa priča je tekla nekako ovako: završavao sam fakultet i razmišljao što ću raditi nakon faksa. Inače sam profesor kineziologije po struci, znači, moglo bi se reći da sam po profesiji skroz izvan art scene, no kroz obiteljsku tradiciju sam u umjetnosti cijeli život. Moj otac je kolekcionar, on skuplja avangardu, tako da imam valjda urođen taj umjetnički senzibilitet. No mene je zanimala baš suvremena umjetnost. S prijateljem Krešom Ražovom sam krenuo razgovarati o konceptu galerije, koja bi okupljala poglavito suvremene autore i programom bila namijenjena nekoj mlađoj populaciji, i tako nekako je nastao koncept Galerije Inkubator. Spojili smo moja poznanstva i kontakte s umjetničke scene i njegovo ekonomsko obrazovanje sa zajedničkom energijom i voljom te prošlu jesen otvorili galeriju. No sad sam ipak ja solo na čelu galerije jer zbog drugih svakodnevnih poslova i obaveza Krešo nije mogao nastaviti ritmom koji je bio potreban. Ovo je ipak projekt u kojem moraš biti od jutra do večeri, ma zapravo 24 sata na dan, iziskuje angažman koji ti ne dozvoljava da se baviš ičim drugim.
Osim vašeg stalnog postava i umjetnika koje ste odabrali predstavljati, u studenom ste imali natječaj za izlaganje na koji se prijavilo više od sto umjetnika, potencijalnih izlagača, što je zbilja sjajan odaziv i dobar pokazatelj da za ovakve projekte i vaš kustoski koncept itekako ima interesa od strane autora koji žele izlagati. Kako ste bili zadovoljni kvalitetom pristiglih radova i je li bilo teško napraviti finalni odabir izlagača za 2013.?
Andrija: Brojka pristiglih radova je bila nekih 105, što stvarno mislim da je odlično za galeriju koja je postojala tek nekoliko mjeseci, osobito ako se uzme u obzir da je sigurno tridesetak projekata i autora nama bilo super i konkuriralo je za finalni odabir za izlaganje. No zbog koncepta od jedne izložbe mjesečno, jer jednostavno trenutno nismo u mogućnosti produkcijski odraditi više, za 2013. smo izabrali samo 8 autora. Ono što nas je iznenadilo jest činjenica da se prijavilo jako puno ljudi iz regije. Imamo dvije autorice iz Novog Sada, čak i jednog umjetnika iz New Yorka, no to je ispalo tako, nismo se vodili time da u odabiru ne moraju biti svi iz Hrvatske.
*Luka Kedžo – Odgovornost
Tko je radio na izboru autora koji su u „stalnom postavu“ galerije, a tko na selekciji natječaja? Imaš li ti, kao vlasnik galerije i inicijator projekta, također ulogu svojevrsnog kustosa?
Andrija: Većina stvari tu je izbor nekakvih mojih afiniteta. Prije nego smo sve skupa startali, Krešo i ja smo otišli na Likovnu akademiju u Zagrebu kada su imali dane otvorenih vrata. Profesor Duje Jurić nas je proveo po svim odjelima, vidjeli smo jako puno recentne produkcije, upoznao nas je s ljudima, podijelili smo vizitke… Mi smo od svega, što smo vidjeli, izabrali nama najzanimljivije radove i to je bio početak. Što se tiče suvremena fotografije, tu nam je dosta pomogla Jelena Blagović s ADU-a prijedlozima i sugestijama.
Za radove pristigle na natječaj nam je, osim Jelene za fotografiju, u odabiru pomogla i naša kustosica Martina Bratić. Ona radi s nama kao vanjski suradnik, piše tekstove za kataloge… Naša početna suradnja u kustoskom je smislu krenula s Dorom Sapunar, no ona je otišla na master na Parsons school of Design u New Yorku pa je Martina došla na njeno mjesto i to sad super funkcionira.
Konačan odabir natječaja se sveo na osam imena, od kojih su se već predstavili kipar Petar Popijač, novosadska fotografkinja Rina Vukobratović te nedavno slikarica i ilustratorica Jelena Bando. Tko je dalje na redu?
Andrija: Sljedeća izložba je Iris Mihatov Miočić i onda do jeseni imamo pauzu, kada su na redu ostali autori izabrani na natječaju. A za lipanj pripremamo jedno iznenađenje – izložbu Ivana Kožarića.
Otkud Kožarić u ovoj selekciji mahom mladih suvremenih autora?
Andrija: S Kožarićem smo obiteljski prijatelji pa je to neki glavni razlog ove suradnje. U lipnju se u Münchenu održava njegova velika izložba pa bi u Inkubatoru, paralelno s minhenskom, otvorili manju Kožarićevu izložbu, kao popratni projekt.
Spomenuo si prijateljski odnos. Misliš li da je i inače u odnosu s ljudima koje predstavljate taj osobni kontakt galerista i autora važan za uspješnu suradnju?
Andrija: Pa do sad je nekako u pravilu bilo tako, da su mi svi umjetnici s kojima radimo ujedno i zbilja dragi kao ljudi. Naravno da to ne mora biti uvijek tako, ali to mi je dosta važno, da imamo taj dobar feeling suradnje. Teško je poslovati ako taj odnos nije dobar. Možda takav stav nije najbolji kriterij, ali se meni u konačnici uvijek do sada pokazalo da je taj kontakt s ljudima od presudne važnosti.
*Jelena Bando – On top lop lop
Osim Kožarića, svi drugi autori koje „imate“ su dosta mladi ljudi. Znači li to da vam je mladost najvažniji aspekt u odabiru te imate li one klasične uvjete pri izboru izlagača, da moraju zadovoljavati nekakve institucionalne i akademske zahtjeve?
Andrija: Ja osobno ne mislim da treba završiti akademiju da bi bio dobar umjetnik, niti likovnu niti dramsku. Ne smatram obrazovanje najvažnijom stavkom i zato u tom kontekstu nećemo biti isključivi. Moj kriterij je jednostavan – ili je nešto dobro ili nije. Također, što se tiče ovog pojma „mladi“, nemamo diskriminaciju po dobi (smijeh), ali baziramo se na mlađim autorima jer mislimo da je njima najteže i glavni nam je cilj njima pokušati pomoći da se afirmiraju, pokažu i nešto naprave.
Čini mi se da imate dosta drugačije, hrabrije i suvremenije stavove nego velika većina sličnih vam institucija. Kako inače gledaš na tu domaću scenu i je li Inkubator dijelom nastao kao neka reakcija na postojeće stanje?
Andrija: Najiskrenije, mene živciraju pretencioznost i uštogljenost zagrebačkih galerija i institucija. Ako se baviš suvremenom umjetnošću, ne znači da moraš biti „uptight“ i da sve mora biti po špagi. Mi želimo na ležerniji način predstavljati umjetnike publici i zato ćemo nastojati bit drugačiji i, nadam se, privlačiti publiku koja isto misli. Kod nas na otvorenjima nema govorancije, svira dobra muzika, ako netko hoće upoznati autora koji izlaže, ja ga odmah predstavljam, sve je puno opuštenije i ležernije.
Što se tiče domaće scene, mislim da je klasični problem MSU. Meni je tu sve problematično, počevši od same zgrade koja ne izgleda nimalo suvremeno. MSU je jedna spora institucija, jako im dugo treba da se stvari pokrenu, tamo ima mnogo ljudi koji su se jednostavno uhljebili unutra jer je to državni aparat i onda je ta inertnost razumljiva. Mislim da je to najveći problem. Nadalje, ako je vrh hrvatskog ulaganja u umjetnost Picassova izložba koju smo platili 9 milijuna kuna i tim novcem financiramo rekonstrukciju Picassovog muzeja u Parizu, onda mislim da pričati o našoj sceni postaje uzaludno i suludo.
S druge strane, postoji nekoliko svijetlih primjera. Meni je to svakako Galerija Greta, oni mi rade super stvar, imaju tu genijalnu dinamiku tjednih izložbi koja se meni čini nedostižna (smijeh), ali imaju odličan program. Tu je i atelje Žitnjak, fantastičan projekt koji je slabije poznat i rjeđe medijski prisutan i posjećen jer su daleko od centra.
*Karolina Pernar – Sculptures to wear
Misliš li da ste u ovih desetak mjeseci postojanja svojim drugačijim konceptom uspjeli okupiti neku novu scenu i publiku? Tko je vaša publika?
Andrija: Sigurno smo dospjeli do broja ljudi koji ranije nije išao po galerijama i mislim da možemo biti zadovoljni tim dijelom. Velika većina tih ljudi, koji dolaze kod nas na otvorenja i u posjete, mahom je mlađe generacije. Ljudi koje želimo privući, osim publike iz uže „art“ scene, mladi su i obrazovani ljudi koji možda ne konzumiraju ovdje suvremenu umjetnost, ali će vani, čim odu na neki put, u obilasku sigurno posjetiti muzej suvremene umjetnosti ili neku najbolju gradsku galeriju. To su ljudi na koje ciljamo, a siguran sam da ih ima puno. Veliki broj ljudi, koje znam i koji nam dolaze, kad ih pitaš jesu li recentno bili u MSU-u, daju negativan odgovor, a na svakom svom putovanju izvan Hrvatske hrle na takva mjesta. To bismo htjeli promijeniti.
Osim društvenih mreža, gdje smo dosta aktivni, ove ostale preporuke idu usmenom predajom i polako. Iako već imamo svoju publiku, siguran sam da će trebati vremena da se dođe do znatno većeg broja ljudi.
U vašem „statementu“ na webu je takvo usmjerenje i otvaranje suvremene umjetnosti široj publici dosta naglašeno, s tim se apsolutno slažem i tu smo nekako na istom tragu. Zanimljiv mi je onaj moment gdje kažete da kod vas, na kraju krajeva, ljudi mogu otvoriti i listu za vjenčanja, što mi se čini kao idealan koncept – umjesto tostera i sokovnika, kao svadbeni dar: mladi suvremeni autori! (smijeh)
Andrija: Da, to možda jest malo ironizirano, ali mi se čini da možemo biti upravo idealni za to – lokacija gdje se može kupiti originalan poklon za mlade ljude, po prihvatljivim cijenama. Ne može bolje!
Osim toga, ono što pokušavamo kod ljudi potaknuti, kroz galeriju i potenciranje kupovanja radova mladih umjetnika, percepcija je kolekcionarstva, stvaranja navika kupovanja umjetničkih radova u tom kolekcionarskom smislu.
Radimo na tome da se taj trend što više proširi. Recimo, da kupiš 5-6 radova mladih autora godišnje, za nekih 500-600 kuna po radu. Stvoriš si to kao neku naviku kroz godinu i za deset godina ćeš imati 50 radova, što je respektabilna brojka za malu kolekciju, a godišnje si potrošio par tisuća kuna. Naposljetku, da si i „fulao“ 30% radova, imaš 70% radova kojima se vrijednost tri puta uveća.
To nije samo ulaganje u umjetnost, to je neka vrst štednje, a kamate se same događaju (smijeh).
*Tatjana Politeo
Bez obzira na to što bi neki tipični Hrvat iz ovog razgovora mogao iščitati da ovo radiš samo iz zarade i neke računice, meni se čini, a to je možda inicirano nekim mojim sličnim stavom, da tu ima i jako puno altruizma? Slažeš li se?
Andrija: Situacija je ovakva: u principu sve što trenutačno radimo financiramo sami, ne možemo zaraditi od prodaje niti približno onoliko koliko je potrebno za funkcioniranje čitavog projekta i vraćanje uloženog. Za sada je tu puno privatnih sredstava, ali naravno da se nadam da ću jednog dana od toga moći živjeti.
Moram naglasiti da nas trenutačno ne financiraju ni grad ni država jer se nismo prijavljivali na natječaje zbog toga što smo kasno otvorili, ali nadam se da ćemo se ove godine prijaviti te da ćemo dobiti i nekakvu njihovu podršku kako bi nam bilo lakše.
Ono što mi je također jako važno, što bi se moglo nazvati altruizmom, ta je želja da pomognemo mladim autorima koji su nakon akademija i fakulteta izgubljeni, ne znaju što bi ni gdje, nadaju se da će im se nešto dogoditi, da će ih Lauba kupiti ili da će upasti na t-ht-ovu izložbu… No razumljivo je da Lauba nema neograničene količine novaca za program i stalni postav, a t-ht je samo jedna izložba u cijeloj godini. Mi mladim autorima nudimo prostor i koncept u kojem se, ako su dobri, mogu pronaći.
Ima li vaša lokacija u Tkalčićevoj prednosti po pitanju posjetitelja-kupaca, s obzirom na njezin naglašeno turistički karakter? Kako ste dobili ovaj prostor i privlači li Galerija turiste?
Andrija: Prostor, u kojem se nalazimo, u vlasništvu je moje obitelji. Činjenica da se nalazi u Tkalčićevoj, na ovako frekventnoj lokaciji, dovoljno govori o tome koliko entuzijazma stoji iza projekta. Mogao sam jednostavno rentati ovaj prostor nekom ili nečem i dobro živjeti od te rente, ali sam odlučio napraviti projekt koji mi možda u startu neće donositi zaradu, ali ga smatram važnim za domaću scenu.
Što se tiče turista iz Tkalče, pomalo dolaze gore, sve više i više. Uvijek je zanimljiva ta njihova reakcija. Kako imamo i manjih radova, a i cijene nisu velike, neki od radova mogu funkcionirati kao suveniri pa bude i takve prodaje.
*Bojan Mrđenović – Dobrodošli
Kako inače ide prodajni dio galerije? Kupuju li Hrvati umjetnička djela mladih autora?
Andrija: Pa prodaja pomalo ide, zapravo sve bolje i bolje. Prodajemo najviše fotografije i tako te manje stvari, skulpture i radove koji su i cjenovno pristupačniji.
Meni je osobno najdraži ovaj segment zastupanja i promocije mladih suvremenih fotografa, pogotovo jer mi se čini da je fotografija kao takva nedovoljno percipirana kao autorsko djelo, zato mi je drago da kažeš da se prodaje. Kakve su reakcije na fotografski dio postava?
Andrija: Taj stav i neupućenost spram fotografiji je bio i moj „trigger“ da uključimo što više suvremenih fotografa u kolekciju galerije. Slažem se, ljudi misle da fotografija nije umjetnost i mi im nastojimo objasniti da jest i približiti je. Na neki ih način likovno odgajamo i upoznajemo sa suvremenom fotografijom jer se mnogi od njih s tim nisu susretali. Jedina smo galerija u Zagrebu koja zastupa i prodaje mlade suvremene fotografe. Ljudi često ne žele platiti fotografiju jer ne razumiju njezinu vrijednost niti što znači edicija od 5, 10 ili 15 radova. Nadamo se da ćemo kroz neko vrijeme to promijeniti.
*Vanja Trobić – Winter wind / Petra Mrša – Nova škola / Petar Popijač – Prvi plač / Nina Đurđević – Šuma
(Prikazi radova nekih od umjetnika koje možete pronaći u Galeriji Inkubator. Klikom na jednu sliku, otvara se galerija)
*M. Pućić – Put bez spomenika / J. Blagović – Introverzije / A. Mlinarević-Cvetković / A. Mihalić – Dvorišta
*Andrija Pernar / Galerija Inkubator / foto: Ivan Dorotić
Više o radu Galerije Inkubator te autorima koje predstavljaju možete pogledati na njihovoj službenoj stranici (galerija-inkubator.hr) ili ih pratite na Facebooku i Twitteru
