U četvrtak, 18. siječnja u Francuskom paviljonu u zagrebačkom Studentskom centru, otvorena je izložba Sutura istaknute meksičke umjetnice Terese Margolles. Riječ je o jednoj od najzanimljivijih meksičkih umjetnica sa svjetskom reputacijom. Njezin je rad međunarodno prepoznat i priznat te izlagan u svim važnijim institucijama i na manifestacijama poput Venecijanskog bijenala, Manifeste, Guggenheima, MUAC-a, itd.
Radovi Terese Margolles, kojoj je ovo prva samostalna izložba u istočnom dijelu Europe, prezentirani su u Francuskom paviljonu, no i na drugim lokacijama unutar Studentskog centra. Svoje trajne preokupacije Margolles je povezala s trenutkom i prostorom u kojem se nalazi, provocirajući prostorne i vremenske artikulacije kako bi podigla na površinu supstrate nasilja i povijest sadržane u Studentskom Centru u Zagrebu. U proces je uključila i lokalnu zajednicu, u ovom slučaju LGBTIQ, povezujući problem odnosa prema manjinama u sredini iz koje polazi sa sredinom u koju dolazi. Ukazujući na slojeve nasilja koje zamećemo u slojevima svakodnevice, otkriva ih i pretvara u rad, sapunicu, video, fotografiju i postavlja tako da ih čak ni sveprisutni ignoranti neće moći previdjeti.
Izložbu možete pogledati do 24. veljače, a prije toga svakako pročitajte što o svom radu kaže Margolles:
► U Zagrebu prikazujete instalaciju Zrak, koja uključuje mašinu koja izbacuje delikatne mjehuriće, što je vrlo poetično. No ti su mjehurići načinjeni vodom s mjesta na kojima su natopljena platna kojima su obrisani tragovi ubojstva tri transrodne prostitutke u Ciudad Juárezu. Koliko je za vaš rad važan pojam kontrasta?
Teresa Margolles: Mislim da se tako povezuju život i smrt. To naglašavam. U tome leži interes mog djelovanja.
► Osim toga, izložit ćete i ta platna. Možeš li objasniti kakav je bio proces nabavljanja tih platna? I što će se s njima dogoditi u prostoru?
Teresa Margolles: Platna su smočena vodom, a potom su njima obrisana tri različita mjesta gdje su se dogodili nasilni zločini: Karlino ubojstvo 2015., La Gatino ubojstvo 2016. i Selenino 2017.
Performans brisanja platnima izveli su i dokumentirali mladi lokalni umjetnici.
Karla je moja prijateljica, poznavale smo se duže vrijeme. Ubijena je 22. prosinca 2015. Pretučena je u napuštenoj zgradi, razbili su joj glavu cementnim blokom. Imala je 67 godina. Bila je pjevačica i prostitutka. Ubojstva La Gate i Selene bila su jednako okrutna. U sva tri slučaja počinitelji su prošli nekažnjeno. Ubijene su jer su bile žene. Tu se radi o femicidu, a njihovi su počinitelji još uvijek na slobodi.
Pitate zašto su ubijene? Zato što se može. Jer se to ne kažnjava. Iz mržnje.
► Kako je tekla vaša suradnja s članovima LGBT zajednice u Hrvatskoj?
Teresa Margolles: Oni će izvesti performans s platnima dopremljenima iz Meksika u kojem će platna povezati u jedno šavovima. Šest je platna.
Članovi LGBT zajednice interveniraju u tragedije činom kojim daju vidljivost agresiji počinjenoj nad zajednicom. To je čin koji sjećanju na ubijene žene dalje vidljivost i dostojanstvo.
Brazil i Meksiko su zemlje u kojima se događa najveći broj zločina uvjetovanih homofobijom. Ta će platna biti izložena u galeriji u sjećanje na te tri i druge ubijene žene.
► Predstavljate i rad vezan uz povijest Francuskog paviljona u Zagrebu i činjenicu da je on bio sabirni centar za transport Židova u nacističke koncentracijske logore. Koliko je za vas važan lokalni kontekst?
Teresa Margolles: Kustosice Alejandra Labastida i Karla Pudar pozvale su me da izlažem u Zagrebu, u Francuskom paviljonu, galeriji koja se nalazi u kompleksu Studentskog centra. Nismo mogle ostati ravnodušne pred povijesnim teretom lokacije i njegovom poveznicom s progonom, bilo iz etničkih i religijskih razloga ili zbog seksualne orijentacije.
Kada sam prvi put posjetila Zagreb kako bih se upoznala s prostorom, primijetila sam tragove starih tračnica prekrivene travom tik uz istočni ulaz. Odlučila sam izvesti akciju s dvoje studenata koja se sastojala od čišćenja tračnica od trave. Ta je intervencija trajala dva sata i zabilježena je na videu i fotografijama.
► Smatrate li da su nasilje i ljudsko tijelo važne teme za vaš rad?
Teresa Margolles: Zanima me progovarati o boli. O načinu kako ubojstvo utječe na društvo, na obitelji, na prijatelje.
► Bavite se temom društvene i političke nepravde u Meksiku. Što mislite o Trumpovoj ideji zida i kako je na nju reagirala umjetnička zajednica?
Teresa Margolles: Taj se zid gradi već 30 godina. Počelo se s izgradnjom u vrijeme Clintonove administracije, a nastavilo u vrijeme Busha i Obame. Podignuli su kilometre zida duž sjeverne meksičke granice, no Trump je to pitanje učinio središnjim dijelom svoje predizborne kampanje, propagirajući teror, stvarajući strah i bilateralne podjele. To je naštetilo objema zemljama. Zaoštravanje migracijskih politika stvorilo je duboke rane.
Umjetnici su se mobilizirali već prije dva desetljeća, provodeći multidisciplinarne akcije zajedno s aktivistima i predstavnicima civilnog društva. S obje strane granice nastaju murali, koncerti, kazališni komadi, filmovi i manifestacije. Umjetnici kao što su Javier Téllez, Gustavo Artigas, Marcos Ramírez ERRE, Gina Arizpe, Gracia Chávez, Oscar Gardea, te projekt javne umjetnosti inSite koji je uključivao gradove Tijuanu (Meksiko) i San Diego (SAD) samo su neki od njih.
Jedan od glavnih problema s granicom je trgovina oružjem iz SAD-a koje ilegalno ulazi u zemlju i kojim se opskrbljuje organizirani kriminal. Osamdeset posto oružja dolazi iz Amerike.
Većina zločina u Meksiku uključuje oružje. Godina 2017. je bila jedna od najnasilnijih u zadnjih 20 godina.
Oni snabdijevaju oružje, a mi mrtvace.
► U svojim radovima također koristitite vodu kojom su oprana mrtva tijela, zemlju natopljenu krvlju, razbijeno staklo, platna natopljena tjelesnim tekućinama… Možete li objasniti genealogiju dolaska u kontakt s tim neobičnim materijalima?
Teresa Margolles: Radeći na ulicama u konfliktnim zonama, ti su materijali svakodnevni i uobičajeni. To su ostaci masakra.
Nažalost.
► Izlagali ste na Venecijanskom bijenalu, europskom bijenalu suvremene umjetnosti Manifesti, te u Guggenheimu. Što mislite, kakva je ondje bila recepcija vašeg rada?
Teresa Margolles: Recepcija ne ovisi o meni, kod takvih prostora važno mi je da oni nude priliku za kolektivno promišljanje.
► Osim što ste umjetnica, studirali ste forenziku i veliki dio ranih istraživanja odvijao se u mrtvačnicama u Ciudad de Méxica. Jednom ste izjavili da su mrtvačnice jedan od pokazatelja stanja u društvu. Mislite li još uvijek tako?
Teresa Margolles: Da. I dalje vidim mrtvo tijelo kao sredstvo za pokretanje društvene analize.
Zahvaljujemo Teresi Magolles i kustosicama izložbe Karli Pudar i Alejandri Labastida na intervjuu i ustupljenim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
