Što je umjetnost? Ključno je to retoričko pitanje koje se postavlja već neodređeno dugo unutar područja teorije, prakse i povijesti umjetnosti, ali i društva. Nema odgovora, ili ih je beskonačno mnogo, u svakom slučaju, odgovor je podložan subjektivnoj procijeni i sudovima. Ako imam pravo na svoj odgovor (ili barem natuknicu), ona bi mogla biti medij koji komunicira, medijalizira određene teme i probleme suvremenosti. Ona kritizira, banalizira, ponekad i ismijava naša stanja.
S druge strane, umjetnost koja je medijalizirana u muzeju dodatno se puni narativima, postaje nositelj one „aure“ o kojoj je Benjamin tako gorljivo pričao. Umjetnost izvan muzeja, aktivno postaje dio ljudskog života. Jednadžba se čini jednostavna: Umjetnost= (radovi + narativi) * aura. Komodifikacija fetiša.
Dokazalo se da dobro medijalizirana umjetnost izmami i koju suzu u oku, pa izazove Stendhalov sindrom, psihosomatski poremećaj koja uzrokuje ubrzan rad srca, nesvjesticu, zbunjenost ili halucinacije kod pojedinaca izloženih umjetnosti, posebno u slučajevima kada je riječ o umjetnosti velike ljepote ili velikom broju umjetničkih djela na jednom mjestu. I vjerojatno bih takvo naivno razmišljanje prema umjetnosti gajila još i dalje da se nisam susrela s Art Baselom.
Sve deskripcije i narativi o toj manifestaciji odavno su nam poznati, kao i čitateljima Vizkulture: „Basel je centar umjetničkog svijeta, 44 se godine održava u Baselu, oborio je sve rekorde posjećenosti, mjesto koje privlači toliki broj direktora, kustosa muzeja i zaklada savjetnika investicijskih fondova, privatnih kolekcionara i umjetnika…“
I da, Art Basel je o svemu tome, samo ne o umjetnosti (ili o njoj najmanje). Art Basel je „Vašar“ na kojem se dešava jedan zanimljiv paradoks; tamo se „umjetnost“ u potpunosti uspijeva lišiti svog konteksta kako bi se što uspješnije svela na puku ekonomsko- tržišnu funkciju. Direktna umjetnost kulture šoping centra. U misao dolazi Koolhaasovo pitanje: What is left after identity is stripped? The Generic?
Pitanje s početka „Što je umjetnost?“ postaje ovdje posve nebitno. Pravo pitanje je „Koliko vrijedi/košta ova umjetnost?“ Umjetnost kao funkcionalna valuta u igri jako, jako bogatih. „Capital goes where it’s wanted, and stays where it’s well treated“, rekao je davno jedan bankar, a kulturni kapital uvijek slijedi klasični zakon kapitala. Bitno da postoji žudnja za poželjnošću žuđenih umjetničkih djela. Art Basel je najjasniji odgovor na kapitalističko-ekonomsko-tržišnu paradigmu, a umjetnost ljupka zabava dokonih.
I horizont očekivanja prosječnog posjetitelja je doveden u pitanje: nestanak jasne putanje kretanja, stvaranje grida kao jedinog mogućeg ekonomski isplativog teritorija- što više galerija (radova) u što manje prostora. Umjesto kurirane izložbe s jasnom putanjom kretanja – stvoren je labirint lišen bilo kakvih narativa. Nižu se galerije (koje bi u nekom drugom kontekstu imale svoje značenje) sa Chagallom uz bok Picassu, pa malo McCharty, meandar Knifera, pa red braće Chapman, pa opet malo Matissea…Tu je i Art Unlimited, kakofonija formi, ovaj put u XXL veličini.
Prostor Art Basela mišljen je (opet) u Koolhaasovim kategorijama: S, M, L, XL, koncept smještanja radova nije bio vođen logikom kontekstualizacije, već utilitarnosti. Horror vacui koji stvara potrebu za šoping kolicima. Svi narativi odjednom postaju nebitni, a imperativi „Ne diraj!“ koji inače karakteriziraju galerije (muzeje), ovdje ne vrijede, jer kupac mora opipati performance svoje nove akvizicije. Ipak, ne možemo govoriti da je umjetnost izgubila smisao, već je demistificirana od romantike vezane uz genij umjetnika. Pokazuje društvo u trenutnom kontekstu, odnosno generičkom prostoru šoping centra. Ona je samo niz indeksa koji se nalaze u liniji, a sami radovi postavljeni u čudne konstelacije, kao da provociraju jedan drugog. Ona(j) koja(i) gleda mora stvarati svoje priče, jer u protivnom postaje izgubljen i ozlojeđen viđenim.
Ipak, ta upitna financijska orgija Art Basela nije stala samo na radovima kao setovima indeksa koji vrijede milijune eura, već je crna rupa bila instalacija Favela Café japanskog umjetnika Tadashija Kawamate. Inscenirana favela u atriju Herzog & de Meuronove zgrade, zapravo je loša šala (ako ne krajnje politični nekorektan čin) koja služi kao preskupi kafić u kojem se nakon iscrpljujućeg razgledavanja okrijepljujete Aperolima i losos-sendvičima. Dekadencija Art Basela čija medijska slika potencira njegovu poželjnost, dobila je svoj epilog kada je grupa aktivista napala navedenu instalaciju. Huligani, kako su ih mediji nazvali, najveću su štetu napravili pišući aktivističke poruke kredom po pločniku. Ironično, organizatori manifestacije protestantima su „dopustili“ ograničeno vrijeme za bunt.
Art Basel svakako nije o umjetnosti za vječnost, već uvid u suvremenu umjetnost danas, umjetnost novca.
Sve fotografije: Miro Roman, osim Favela Cafe via monopol-magazin.de
