U Singapuru je prošli tjedan otvorena izložba pod nazivom Destruction & Rebirth, koja je okupila veliki broj lokalnih umjetnika te hrvatskog autora Mira Romana koji se predstavio s projektom nastalim u suradnji s grčkim umjetnikom Panagiotisom Kotsidasom. Unutar dizajnerskog huba The Mill, ujedno i industrijske arhitekture koja će po završetku izložbe biti srušena, istraživala se tema kreacije, destrukcije i očuvanja kroz dinamičnu interakciju umjetnika, glazbenika, književnika.
“Why come to Trade I asked myself. And I already wanted to leave. ‘You can resume your flight whenever you like,’ they said to me, ‘but you will arrive at another Trade, absolutely the same, detail by detail. The world is covered by a sole Trade which does not begin and does not end. Only the name of the airport changes.”
Calvino, 1972
Kada danas baratamo riječima poput destrukcije i ponovnog rođenja, znamo li što oni uistinu znače? Pojmovi su to koji imaju pomalo didaktički srednjovjekovni ton, danas destrukciju i ponovno rođenje vidimo kroz koncepte reciklaže i samoodrživosti. S jedne strane, suvremeni svijet danas na njima gradi najpoželjniji brend. No istodobno, reciklaža i samoodrživost su uvjeti koji nam pomažu da ne zagušimo svijet suvišnostima. Brzorastući gradovi jugoistočne Azije, kroz ekspanziju te akumulaciju objekata i stvari najbolje manifestiraju problem generičkog.
Kako promatrati tu sveprisutnu “istost” koja umanjuje razlike, zatire kuriozitete, čini sve gradove jednakima? Generičko stanje je stvorilo infrastrukture, logistiku, optimizaciju, automobile, kuće; ono je uzrok globalnom zatopljenju, eboli, terorizmu, dostupnosti egzotične hrane u bilo kojem dijelu svijeta, mistifikaciji turističkih spomenika, redovima u shopping centrima…
Gradovi nude manje identiteta, sve više stanovnika, postajući sve povezaniji… Ono što nazivamo generičkim okolišem bilo kojeg grada, bilo kojeg mjesta, vidljivo je od Singapura, Jakarte, Kuala Lumpura, Hong Konga, Phuketa, Bangkoka, Taipeija, Kaohsiunga, Taichunga, Malacce, do Saigona, Manada, Tokija… Gradovi jugoistočne Azije se ljuljuškaju u limbu homogenizacije, svođeni na obrise, nacrte, masterplanove.
Upravo navedeni brzorastući gradovi, fotografski su fokus Mira Romana i Panagiotisa Kotsidasa. Fotografija ovdje postaje medij dvostranog čitanja generičkog stanja, sagledavajući njegove višeznačnosti. Roman i Kotsidas generičkom gradu pristupaju kao fotografi, umjetnici, inženjeri, arhitekti i mislioci, spremni preuzeti bilo koju poziciju promatranja grada. Postavljaju pitanje kako shvatiti generičko stanje kao platformu koja će otvoriti prostor za diskusiju o gradu?
Tradicija koja se lomi s hipermodernošću u Aziji se može pratiti samo življenim iskustvom. Sraz identiteta u azijskom kontekstu fokus je oba fotografa, no svaki zauzima drugačije gledište. Kroz diptih fotomozaika urbanog krajolika, Roman i Kotsidas stvaraju konstelaciju koja istodobno prikazuje generičnost svakodnevice gradova kroz njihove infrastrukture, ulice, spomenike, trgovačke centre, ali implicitno sugerirajući kompleksnost i kulturnu slojevitost života u megalopolisima. Analogno i digitalno, osobno i javno, fotografija i prikaz, generičko i specifično, sustav i niz, grid i linija, Azija i Singapur, Instagram i umjetnost… Svaki piksel postaje prikazom.
Postoji li identitet u generičkom prostoru?
Kotsidasov pogled usmjeren je ka naizgled svakodnevnim prikazima grada ili napuštenim ne-mjestima u kojima pronalazi trenutke suptilne ljepote, unatoč snažnom osjećaju alijenacije. Postoji samo određeni trenutak, izrezani kadar koji je vrijedan njegovog pogleda. Roman, s druge strane, stvara beskonačan broj prikaza. Bavi se skupljanjem vizualnih indeksa koji se pitaju što bi to grad mogao biti. Od ulica, slamova, spomenika, ne-mjesta kao simptomima gubitka identiteta do turistički prekomjerno korištenih mjesta koja sugeriraju snažni identitet. Svaki prikaz reducira na format instagrama, čime svaka slika postaje piksel nove slike; jednako važan, bez hijerarhije tema, motiva i kadra. Dok Kotsidas stvara vlastito, pažljivo kadrirano iskustvo grada, Roman konačnu interpretaciju grada ostavlja otvorenom.
Istodobno suprotstavljeni i u stalnom dijalogu, kroz dvostrano čitanje, oba pristupa se međusobno nadopunjuju u pokušaju promatranja generičkog grada. Grad tada više nije niti samo dobar ili loš, distopijski ili utopijski, već postaje platforma za kontinuiranu diskusiju o tome što bi grad mogao biti.
Više o autorima:
www.miro.romanvlahovic.com
www.panagiotiskotsidas.com
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
