U lipnju 2020. godine Split je po prvi puta ugostio prestižnu Nagradu Radoslav Putar za mlade umjetnike u Salonu Galić, u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika. Izložba finalista od ogromnog je značaja za lokalnu umjetničku scenu, te predstavlja i veliko priznanje za udrugu koja se izborila za ovo prestižno domaćinstvo. Tim povodom popričali smo s predsjednikom HULU-a, Vicom Tomasovićem, o brojnim temama: izložbi finalista Nagrade Radoslav Putar, stanju na lokalnoj umjetničkoj sceni, prilagodbi, važnosti i položaju umjetnosti u vremenu svjetske pandemije, Almissa Open Art Festivalu, stanju u udruzi na čijem je čelu te o brojnim njegovim radovima s naglaskom na nedavni projekt Vice Guru.
*Vice Tomasović
► Osvrnimo se za početak na aktualna događanja. Nakon Zagreba i Rijeke, Split je po prvi puta ugostio prestižnu Nagradu Radoslav Putar za mlade umjetnike. U vrijeme ovog razgovora izložba je još uvijek otvorena u prostoru Salona Galić. Koliko je domaćinstvo ove izložbe i nagrade važno za Split, lokalnu umjetničku scenu? Doživljavaš li to kao određeno priznanje za rad HULU-a na čijem si čelu?
Vice Tomasović: Nagrada Radoslav Putar najvažnija je nagrada za suvremene mlade umjetnike u Hrvatskoj i jedina takve vrste kod nas, a u ovom kontekstu ona svakako promiče važnost Salona Galić u nacionalnim okvirima. Split je ovim domaćinstvom svakako mnogo dobio, što je obogatilo kulturni život grada, ali i lokalnu umjetničku scenu. Ova nagrada ima dug kontinuitet, a izložba finalista je proteklih devetnaest godina održavana u nekoliko galerija, posljednjih nekoliko u Rijeci, koja je – u prvom redu zbog projekta Europska prijestolnica kulture – paradoksalno ostala bez adekvatnog prostora u kojem bi se mogla održati izložba. HULU je odmah reagirao te sam kontaktirao Janku Vukmir, predsjednicu Instituta za suvremenu umjetnost u Zagrebu, s prijedlogom da održimo izložbu finalista u Splitu. Institut je u kratkom razdoblju dobio nekoliko sličnih ponuda za suradnjom, a naša je očito bila optimalna, ne samo zato što imamo dokazano visoke izlagačke standarde, nego i zbog toga što u Splitu postoji Umjetnička akademija, a prvotna ideja nagrade je bila da putuje u gradove koji imaju akademije. Jako sam zadovoljan načinom na koji su se finalisti predstavili, radilo se o četiri potpuno različita produkcijska pristupa, različitim medijima i umjetničkim senzibilitetima. Zaključili smo da bi Damir Sobota trebao dobiti nagradu ne samo zato što je izvrsno instalirao radove u prostor, predstavivši dio recentnog ciklusa Palindrom, nego i zato jer smo smatrali da ćemo ove godine dati prednost autoru koji radi umjetnost koja nije društveno angažirana, participativna ni inovativna u mjeri u kojoj su to bili ostali finalisti, ali koja posjeduje druge kvalitete jer se radi o umjetniku koji se usredotočio na sebe i vlastite snage, koji sam sebi postavlja likovne probleme koje toliko uspješno rješava da pomislite kako se radi o mnogo iskusnijem autoru. U ovom vremenu krize možda bi se svi više trebali okrenuti vlastitim unutarnjim svjetovima, biti zadovoljniji u samoći i uživati u neovisnosti. Toplo se nadam da će Damir uspjeti otići u SAD, s obzirom na epidemiološke mjere i situaciju u kojoj se nalazimo. Nagrada Radoslav Putar će sigurno još nekoliko godina ostati u Splitu, a mi ćemo se truditi iz godine u godinu napredovati i pomoći u razvijanju ove važne nagrade.
*Dodjela Nagrade Radoslav Putar u Salonu Galić (lijevo); izložba finalista Nagrade Radoslav Putar: radovi Damira Sobote (desno)
► Predsjednik si HULU-a od 2015. godine. Što misliš da je vrijedno i potrebno istaknuti za to razdoblje i na čemu ste radili kako bi unaprijedili lokalnu umjetničku scenu?
Vice Tomasović: HULU je nacionalna strukovna udruga koja okuplja umjetnike iz cijele Hrvatske zainteresirane za djelovanje na području Splitsko-Dalmatinske županije. Osnovana je prije 75 godina i neko je vrijeme bila najbogatija umjetnička udruga u Hrvatskoj, ali se to, nažalost, nije adekvatno odražavalo na galerijski program i usluge koje smo nudili izlagačima i članovima. Ja sam postao predsjednik HULU-a baš u razdoblju kada smo izgubili upravljačka prava nad Dioklecijanovim podrumima, što je udruzi bilo jedino sredstvo financiranja. Morali smo presložiti radna tijela, iskoristiti sve naše potencijale i poboljšati kvalitetu izložbenog programa. Smatram kako je jako važno istaknuti to da svim izlagačima i vanjskim kustosima osiguravamo autorski honorar, pokrivamo putne troškove, trošak smještaja, transport radova, tehnički postav, a ponekad sudjelujemo i u troškovima produkcije. Od ove godine produciramo sve kvalitetniju video dokumentaciju izložbenog programa i trudimo se što više sadržaja prebaciti u 3D digitalni okoliš.
Treba istaknuti i da smo ponovo otvorili sekciju, koja je nekad davno postojala i koja omogućava da povjesničari umjetnosti mogu postati punopravni članovi HULU-a. Kako se zalažemo za radna prava umjetnika, trudimo se ići u određenom smjeru sindikalizacije umjetničke struke tako što nastojimo utjecati na zakonodavni okvir koji regulira umjetnička djelovanja, ne samo strukovnim prijedlozima, nego i reagiranjima na nepravilnosti i tenzije o smanjenju stečenih prava, što smo dosta eksplicitno isticali u našim javnim istupima. U budućnosti ćemo nastaviti raditi u ovom smjeru, nastojeći da se prava hrvatskih umjetnika promjene nabolje.
► Budući da HULU više ne upravlja važnim izlagačkim prostorom koji je dugo bio pod vašom nadležnošću – Dioklecijanovim podrumima, kako gledate na novonastalu situaciju i osjećate li nedostatak izlagačkog prostora?
Vice Tomasović: HULU je nekad bio ULUPUH-ova podružnica za Dalmaciju, ali smo već preko trideset godina samostalna neprofitna organizacija koja je nekada upravljala svim bitnim izlagačkim prostorima u Splitu. Osim Salona Galić, koji je jedini ostao pod upravom HULU-a i koji kontinuirano radi od 1924. godine, imali smo veliki umjetnički salon u Krešimirovoj ulici, Galeriju Protiron, Galeriju Kula, Kriptu ispod Katedrale, galeriju u Arhiđakonovoj ulici, pa i Dioklecijanove podrume za koje je važno istaknuti kako su ih umjetnici vlastitim snagama osposobili za turističku djelatnost koja se danas tamo odvija jer su pomogli da se istočna strana Podruma otkopa i osposobi za prihvat posjetitelja. Prolaz kroz podrume koji spaja Peristil i Rivu bio je prostor u kojemu su članovi HULU-a mogli prodavati svoja umjetnička djela, no u međuvremenu se društveno poštovanje prema samoj umjetnosti toliko promijenilo da se taj prostor danas pretvorio u turistički kičeraj, što nije dobro za nikoga. HULU je u prostoru Dioklecijanovih podruma radio brojne iznimno relevantne nacionalne i međunarodne, samostalne i grupne projekte i programe, međutim 2014. godine upravljačka prava nad Podrumima prenesena su na Muzej grada Splita. Ta odluka Grada se na prvi pogled može doimati logično, s obzirom da se radi o gradskoj kulturnoj ustanovi, ali čini mi se da ovaj prostor nije doživio zamjetno infrastrukturno poboljšanje, već upravo suprotno. Pozitivno je da su Podrumi prošle godine upisani u Registar kulturnih dobara, ali Grad još uvijek nije prenio upravljačka prava Muzeju Grada Splita, tako da nismo zadovoljni kako stvari trenutno funkcioniraju. Ovo je prva godina od osamdesetih da HULU nije izlagao u ovom prostoru jer administracija koči cijeli proces. Primjerice, prethodnu godinu smo neke projekte morali prebaciti iz Podruma u alternativne prostore, iako su po prvi put rađeni u suorganizaciji s Muzejom grada. Sada ne možemo napraviti natječaj niti pozvati umjetnike da izlažu u Podrumima jer im ne možemo garantirati da ćemo osigurati potvrdu vlasnika prostora koja nam treba da bi se prijavili za javna sredstva, a Grad nam ne može dati potvrdu bez prethodne suglasnosti Konzervatorskog odjela, koji nam pak neće dati suglasnost ako nema konkretne skice postava u prostoru. Trenutno pokušavamo pronaći model po kojem bi mogli nastaviti kontinuitet prisutnosti umjetnika u ovome, po mom mišljenju, najvažnijem izlagačkom prostoru u Hrvatskoj. Predložili smo Gradu da osnujemo poseban umjetnički savjet za Dioklecijanove podrume koji bi činili predstavnici HULU-a, Grada i Konzervatorskog odjela i da nađemo neki prihvatljivi model manifestiranja suvremene umjetnosti u prostoru koji ima internacionalnu, a ne samo lokalnu važnost.
► Zanimljivo je kako ste se prilagodili ovoj pandemijskoj situaciji i organizirali virtualne izložbe kako bi omogućili da se izložbeni program ipak nastavi i u stanju “nove normalnosti” u formi izložbi C:\SALON_GALIC\IZLOZBA\VOL.1. i VOL2.. Koliko je drugačije raditi izložbu u virtualnom svijetu? Imate li podatke o posjećenosti i je li ovo možda način i put da se izložbeni prostor otvori širem krugu ljudi, javnosti? Jesu li virtualne izložbe nešto što namjeravate nastaviti u budućnosti ili je to samo privremena prilagodba uvjetima pandemije?
Vice Tomasović: Primarni nam je cilj bio, nakon uspostave mjera karantene, održati razinu entuzijazma našeg radnog tima, pa smo osmislili program online sadržaja. Prvenstveno nam je bilo zanimljivo napraviti simulaciju iskustva posjeta izložbi, tako da to ne bude samo objavljivanje reprodukcija i tekstova na internetu ili društvenim mrežama, već smo dizajnirali virtualni Salon Galić, te organizirali događaje otvorenja preko videa uživo. Prva izložba, čiji naslov korespondira s jezikom digitalnog doba, koncipirana je tako da smo odlučili koristili radove s ranijih projekata, ali koji se mogu ponovo iščitati na drugačiji način i koji problematiziraju ideje kojima smo se bavili u izolaciji: fizički kontakt, nevidljiva opasnost, razna promišljanja o scenarijima budućnosti, problematiziranje turizma kao monokulture i slično. Izložba je bila prilično uspješna, tako da smo odlučili napraviti natječaj za drugu izložbu kod koje smo učinili korak dalje, pa smo izradili još točniji privid galerije u obliku video igre koja se preuzme i instalira na računalo, a radi se o stvarnoj simulaciji prostora jer je svaki dio Salona Galić repliciran do najsitnijeg detalja, pa tako i nedostaci samog prostora. Također, uveli smo videovodstva kroz izložbu i razgovore s umjetnicima koji se direktno prenose na Facebook i druge platforme, pa je “posjećenost” veća nego u normalnim okolnostima. Nedavno smo otvorili izložbu Dnevnik karantene u suradnji s Umjetničkom akademijom, povodom koje je nastao i online katalog s nepreglednim mnoštvom fotografija koje su izradili studenti, a koje nam približavaju pogled iz kuta te “nove normalnosti”. Iako su mjere karantene popustile i vratili smo se fizički u Salon Galić, i dalje razvijamo program na ovakvim platformama jer će se u budućnosti granica virtualnog i stvarnog svijeta potpuno zamagliti, pogotovo uz razvoj proširene, nadograđene stvarnosti. Treba naglasiti kako ovi projekti nisu predviđeni budžetom i kako se zasnivaju na entuzijazmu radnog tima HULU-a, umjetnika i kustosa voljnih istraživati ovo područje.
*C:\SALON_GALIC\IZLOZBA\
► Koliko ste zadovoljni s dosadašnjim financiranjem HULU-a i smatrate li da će se ova situacija s pandemijom negativno odraziti na ulaganja u kulturi, te hoće li patiti izlagački program? Pitam prije svega zato što je poznato kako se zalažete za visoke umjetničke standarde i ističete kako umjetnike treba platiti za izlaganje te im osigurati adekvatne uvjete.
Vice Tomasović: Kada sam došao na poziciju u HULU, umjetnici nisu bili honorirani za izlaganje, ne samo u HULU-u, nego je u nacionalnom smislu to bila iznimna rijetkost. Kada smo krenuli s kampanjom, naišli smo na otpor jer su mnoge institucije smatrale da je izložba reklama za autora, dok su neke koje su, primjerice, financirane javnim sredstvima išle toliko daleko da su naplaćivale umjetnicima izlaganje. Osim što smo primjerom dokazali da je izvedivo uz ograničena sredstva omogućiti ovaj profesionalni minimum, pozvali smo druge strukovne udruge da se uključe u ovo, zbog čega smo ponovo pokrenuli Koordinaciju društva vizualnih umjetnika s ciljem da ustanovimo autorski honorar kao najvažniju stavku koje galerije moraju prakticirati ako žele da ih se boduje pri procesu ostvarivanja statusa unutar Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU). Ovo je samo jedan primjer zbog čega HULU smatram bitnim mehanizmom razvoja kulture. Osim toga, HULU-ov izložbeni program je otvoren svima ako zadovolje kriterij iznimne kvalitete, pa tako i novim imenima kojima omogućujemo afirmaciju, zbog čega je naša galerijska uloga drugačija od one koju imaju muzeji i slične ustanove.
Što se financiranja tiče, život koji HULU živi jednak je svima u neovisnoj kulturi, iz godine u godinu je neizvjestan jer ovisi o nizu natječaja, rezultatima istih i nizu faktora koji su nepredvidljivi. Otkako sam na čelu HULU-a, nisam imao period u kojem su stvari bile lagodne, ali usprkos tome rastemo na svim poljima i zadovoljan sam što je to vidljivo i nekome izvana. Ova godina je poseban izazov jer znamo kako se stanje oko pandemije odrazilo na ulaganje u kulturni sektor, ali se nadamo da ćemo uspjeti zatvoriti godinu u pozitivnoj računici.
► Osnivač si umjetničke manifestacije Almissa Open Art Festival koja se bavi suvremenom umjetnošću i održava se svake godine u Omišu. Za početak, hoće li se održati ove godine s obzirom na nove uvjete i preporuke stožera? Jeste li već napravili neke pripreme i odabrali kustosa za ovu godinu? Planirate li isti broj događanja?
Vice Tomasović: Ove godine će se održati jedanaesto izdanje ovog festivala, a čini se da bi ga mogli preimenovati u broj hitne službe 112 kako bi naglasili dvije stvari: temu hitnosti kojom se bavi, ali i mogućnost umjetnosti da dijagnosticira i pokreće procese u pulsirajućoj sadašnjosti. Almissa svake godine poziva drugu/og umjetnicu/ika da bude kustos/ica festivala kako bi osigurali inovativnost u pristupu i omogućili korisnicima nepredvidljiv i aktualan program, a na koncu i kako bi se kolege umjetnici lakše odazvali pozivu za sudjelovanjem, s obzirom da redovito radimo s premalim budžetom. Kustosica ove godine bit će umjetnica Neli Ružić, koja je još prošle godine zamislila da se umjetnici bave temom hitnosti djelovanja. To je i tema koja savršeno odgovara ovom vremenu u kojem smo se zatekli i umjetnici su se prilagodili novom iščitavanju ove kustoske koncepcije. Neli smatra da transformirajuće iskustvo subjekta u povijesti nosi sa sobom brigu za promišljanjem budućnosti, za one koji dolaze. Nakon dugog perioda stagnacije u kojem je izgledalo kao da je zaustavljanje kapitalističke mašinerije potpuno nemoguće, otvara se prostor spekulacija o budućnosti. Ipak, čini se kao da je budućnost sada isplativiji biznis od prošlosti, i političke fantazije su sada prebačene s prošlosti na kalkulacije budućnosti. Budućnost može postati zastrašujuća distopija uz (vrlo izvjesnu) ekonomsku depresiju, prekarnost koja je već tu i duboke socioekonomske probleme, prijetnju tehno(loškog)-totalitarizma koji se naslanja na već prethodno uspostavljene dinamike kontrole i abolicije slobode.
Naglasak će zato ovogodišnje Almisse biti na instalacijama u javnom prostoru, organizirat će se događaji koji ne zahtijevaju fizičku participativnost publike jer ćemo se truditi poštovati sve naložene mjere od strane stožera. Također, stvarat ćemo neke neočekivane situacije jer smo svjesni da organiziramo festival u malom, turistički orijentiranom gradiću, a ideja Almisse nije da ugrozimo turističku ponudu putem kulturnih sadržaja, jer umjetnici ne stvaraju u javnom prostoru kako bi zabavili publiku te predstavili sebe i svoja razmišljanja, već kako bi izazvali reakciju i pokrenuli promjenu. Izrazito smo pozitivni i mislim da će ovo biti najzanimljivije izdanje do sada. Treba naglasiti kako su nam financijske mogućnosti ograničene, jer Almissu financira isključivo Ministarstvo kulture i Grad Omiša. Na druge natječaje na koje prijavljujemo programe HULU-a se ni ne želimo prijaviti jer bi to sigurno umanjilo sredstva drugim kulturnim manifestacija HULU-a, tako da se trudimo s raspoloživim budžetom postići maksimum. Naglasak nam je od početka na produkciji novih umjetničkih radova i zadovoljan sam kada vidim koliko je vrhunskih umjetničkih radova napravljeno za Omiš i u Omišu.
► Čini mi se kako često mladi umjetnici imaju želju otići u Zagreb i okušati se na, uvjetno rečeno, većoj umjetničkoj pozornici, u većoj sredini. Smatraš li da Split ima dovoljno sadržaja, galerijskih prostora i mogućnosti da ih zadrži i pruži im priliku? U kakvom je odnosu splitska scena prema zagrebačkoj ili, primjerice, riječkoj?
Vice Tomasović: Ne mogu biti objektivan jer sam zaljubljenik u splitsku umjetničku scenu i ona po mom mišljenju nije manje kvalitetna od zagrebačke, ali je više orijentirana na sebe, zbog čega je manje vidljiva. Split je jedna zatvorena zajednica okrenuta sebi poput Gotham Cityja. Ako kvalitetu prosuđujemo po živosti scene, broju i kvaliteti radova te po broju izložbi, onda možemo zaključiti da je scena živa i razvedena. HULU se trudi oplemeniti splitsku scenu dovođenjem eminentnih domaćih i stranih imena, međutim umjetnik, pogotovo mladi umjetnik, mora biti aktivan na nacionalnom planu, ako ne i šire, tako da je moja preporuka mladim kolegama da apliciraju kod svih umjetničkih galerija u Hrvatskoj, da šire polje interesa i da se umrežavaju.
Također, nije samo važno pitanje izlaganja, već i sudjelovanja u kulturnom životu, pogotovo tu mislim na posjećivanje otvorenja izložbi. Poražavajuće mali broj studenata povijesti umjetnosti i umjetničke akademije dolazi na otvorenja, i to je svakako problem jer participacija na lokalnoj sceni mora sadržavati i ovaj element. Osim produkcije i prezentacije umjetničkih radova, ovo je važan dio aktivnog umjetničkog djelovanja. Komunikacija s kolegama je prilično važan faktor koji indirektno na više načina pomaže afirmaciji i umjetničkom razvoju.
*Vice Guru
► Da se malo uhvatimo tvog stvaralaštva. Tvoj recentni projekt Vice Guru, zajedno s Basma institutom za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje, dobio je priličnu medijsku pažnju i pobudio velik interes među ljudima koji inače i nemaju dodir s umjetnošću. Vrlo mi je zanimljivo tvoje propitivanje istine i ljudske lakovjernosti u ovom “postčinjeničnom” dobu kako ga se često naziva. Protivnici cijepljenja i teoretičari zavjera ušli su u mainstream. Kako objašnjavaš vjeru ljudi u te prečice do spoznaje i liječenja i do kojih si ti otkrića došao baveći se Vice Guru projektom?
Vice Tomasović: Kada sam prijavljivao projekt, napisao sam da je alternativna znanost forma suvremene umjetnosti, jer su znanstveno nemjerljiva područja bitka prostori u kojima je sve moguće. Umjetnost i pseudoznanost koriste ovaj potencijal za stvaranje spekulativnih vrijednosti koje je relativno jednostavno monetarno materijalizirati, treba samo znati plasirati “proizvod” prema potrebitim korisnicima. Naravno, nije mi bila intencija da zaradim na lakovjernima, niti da preispitam je li suvremena umjetnost uistinu samo jedna sekta, što mi padne na pamet kad shvatim koliko sam toga žrtvovao za umjetnost. Glavna tema je činjenica da prava istina postaje sve manje bitna i da razum prestaje biti medij za doživljaj stvarnosti. Ja na primjer ne vjerujem u principe djelovanja pseudoznanstvenih pomagala predstavljenih ovim projektom, ali mi mnogi ne vjeruju jer sam previše elaborirao čitavu prezentacijsku shemu kreirajući alter ego koji se javnosti predstavlja kao prosvijetljeni majstor. Taj lik je kreator inovativnih pomagala pomoću kojih korisnici mogu doseći vrhunac vlastitog potencijala, bez dugogodišnjeg napornog procesa kojeg predlažu dominantni modeli duhovnog razvoja. Uređaji i pripravci koji su predstavljeni javnosti u okviru ovog medijskog performansa putem navodnog instituta Basma (instituta za integrativnu medicinu i holističko energetsko liječenje) navodni su rezultat jedinstvenog spoja najsuvremenijih tehnologija i drevnih znanja o prirodi čovjeka. Iako se radi o prodaji magle, jer je u stvarnosti iza svih radova samo praznina i iluzija, neki i dalje vjeruju Guruu Vici, što dokazuje da su osjećaji vjerodostojniji od činjenica, a emocije bitnije od razuma. Alternativna znanost je bezgranično polje, tako da sve što manipulativnim jezikom prilagodite možete progurati kao djelotvorno, a pogotovo u današnjem postčinjeničnom dobu kada istina gubi snagu i važnost, pa se govori o alternativnim istinama ili o više vrsta istine, što je u duhu postmodernizma u kojem sve prolazi.
To su samo neka pitanja koja sam problematizirao ovim projektom i iznimno sam zadovoljan jer sam se probio do publike koja nije dio umjetničkog establišmenta tim više što sam koristio mainstream medije kao sastavni dio rada, jer su medijske objave, pa tako i naslovnica Slobodne Dalmacije umjetnički medij u izgradnji konačnog rada. Međutim, upravo ovaj segment projekta demonstrira da su mediji u 21. stoljeću krenuli prema novom području – izmišljenoj stvarnosti, jer je to zapravo ono što konzumenti žele. Ono što je zanimljivo je to što mi je dosta ljudi reklo koliko su im pripravci Basma instituta pomogli. To je zaista smiješno, ali i zanimljivo jer nas dovodi do pitanja morala. Koliko je moralno opravdano ljude varati ako im to pomaže? Manji je problem ako se radi o umjetničkom projektu, ali imamo problem kada se ljudska patnja iskorištava i koristi za vlastiti profit. Očito je da ljudi koji eksploatiraju takve ljude žive jako dobro i, nažalost, upravo su ti ljudi problem s kojim sam se htio suočiti. Baš zato sam proučio literaturu, a radi se o bezgraničnoj masi podataka. Jako mi je bilo važno da zavedem ljude koji su dio New Age pokreta, one koji dobro poznaju jezik i “mitologiju”. Najvažnije mi je bilo njima predočiti novu ideju unutar tog svijeta u koju će oni povjerovati, što mi je bila platforma za daljnje performativno djelovanje.
*Vice Guru
► Poznato je kako si u slikarstvu, primjerice u svojoj seriji Iz ničega (Ex nihilo) pedantno i dugotrajno radio na pojedinim radovima. Jesi li na isti način pristupio i ovom projektu? Kako je tekla priprema za taj rad i što je iziskivala? Što ti je bio smjer i uzor pri izgradnji tog arhetipskog new age lika Vice Gurua? Jesi li tu ulogu igrao u stvarnom životu?
Vice Tomasović: Projekt sam pripremao skoro dvije godine, tako da sam obradio mnoga područja onoga što nazivamo duhovnom industrijom. Radi se beskrajnom prostoru New Age filozofije, zapravo kič duhovnosti koja je derivat duhovnog sinkretizma, krajnje banalizacije i divljeg konzumerizma. Ta industrija koristi simplificirani pojmovni vokabular deriviran iz tehničkih znanosti kako bi se opisali znanstveno nedokazivi narativi. Na taj se način proizvodi kriva predodžba da se radi o egzaktnim fenomenima, a legitimitet se osnažuje jednostranom prezentacijom takvih sadržaja u knjigama, na seminarima, na internetu, ali sve više i u javnim srednjostrujaškim medijima. Najzanimljiviji su mi upravo “medicinski” rukavci ovih područja s ruba znanosti, pa tako danas nalazimo akupunkturu u javnim bolnicama, kiropraktiku na državnim medicinskim fakultetima i homeopatiju u službenim ljekarnama. Bojim se da ćemo uskoro pronaći i, primjerice, litoterapijske metode liječenja u ovim ustanovama, tj. kristaloterapiju. Kada je riječ o nadriliječništvu, sve manje se upotrebljava pojam alternativna medicina jer ga je zamijenio izraz integrativna ili komplementarna medicina, dakle ideja je da je alternativa nadogradnja pravog medicinskog tretmana. Tako čak i kada pacijentu pomogne službena medicina, djelotvorni efekt se pripisuje alternativnom elementu, što je genijalan pseudoznanstveni izum.
Uloga Vice Gurua nije se bazirala na onom principu koji se kazališnim rječnikom zove method acting, ovisila je o situacijama kada ću ja ulaziti u tu ulogu jer nisam čitavo vrijeme bio Vice Guru, tako da sam držao zdravi odmak. Kreiranje Vice Gurua je bio zapravo najlakši način da stvorim alternativnu stvarnost. Danas je naš virtualni identitet postao brend i svi preuzimamo kreativnu ulogu redatelja ili kustosa koji bira koji će aspekt svoje osobnosti javno manifestirati gradeći si imidž. Rijetko je ta slika istinit odraz autora tog sadržaja, već je u punom smislu riječ o konstruiranom liku. Ja sam tu činjenicu odlučio naglasiti do ekstrema i kreirao sam novi identitet koji je elaborirano umjetničko djelo i koji je na koncu zakoračio u stvarni svijet i preuzeo moj identitet, naravno, samo u očima publike, tj. velikog dijela publike koji nije bio svjestan da se radi o projektu.
► Nalazim određenu poveznicu u tvojim radovima. Vice Guru svoj iluzorni svijet gradi oko ničega, poput brojnih modernih new age figura, a tvoja serija radova Iz ničega također se bavi ništavilom, vakuumom, svijetom koji kao da se krije na nekoj mikrorazini. Odakle crpiš inspiraciju za vlastite radove? Pretjerujem li ako primjećujem kako te fascinira taj alternativni svijet, istraživanje paralelne i proturječne stvarnosti, rad koji kao da se inspirira basnom, bajkom, mitom?
Vice Tomasović: Dvije teme se često mogu iščitati u mojim radovima, neovisno o mediju koji koristim; to su koncepti praznine i morala. Ex nihilo je serija slika velikih formata na kojoj je prikazana monokroma pozadina, dakle ništavilo koje ispunjava bezgraničan splet likova. Slike su dakle samo poetski prikaz sadašnjeg stanja svijeta u kojemu život buja, svijeta koji je nastao iz ničega Velikim praskom. Problem koji sam želio postaviti je kako netko istovremeno može vjerovati u slučajnost činjenice da je Svemir mlađi od 14 milijardi godina. Vjerovanje u toliki slijed slučajnosti koji bi u tako kratkom razdoblju doveo do sadašnjeg stanja, zapravo je nepojmljiv. Jedina hipoteza kojom određeni teoretski fizičari pokušavaju doskočiti ovom problemu je pojam multiverzuma, a radi se o ideji da postoji bezgranični broj svemira, pa onda među tim beskrajnim mnoštvom svemira mora postojati i ovaj naš u kojem su se situacije odvile na ovaj način. Međutim, ovdje vidimo koliko se znanost može približiti filozofiji, pa čak i religiji, jer se ovakva teza nikada neće moći dokazati i zapravo se očekuje da u nju vjerujemo jer jedina može objasniti stvarnost iz materijalističke pozicije. Međutim, kada bi postojao neograničen broj svemira u kojima se svaka moguća vjerojatnost morala dogoditi u barem jednome od njih, kako to da se u nijednome nije dogodila katastrofa koja bi uništila sve ostale svemire?
*Ex nihilo 11, akril na platnu, 160×110 cm, 2017.
► Ako je Vice Guru lažni iscjelitelj, može li umjetnik biti istinski iscjelitelj? U tom smislu, kako definiraš ulogu umjetnika i kako vidiš funkciju umjetnosti u širem, društvenom smislu, ali i onom osobnom, iz perspektive umjetnika? Kakva je funkcija umjetnosti u ovom “postčinjeničnom” svijetu?
Vice Tomasović: Umjetnost, a samim time i umjetnik, ima jednu od najvažnijih uloga u društvu, što dokazuje povijest, a u budućnosti će ta uloga postati još bitnija jer umjetna inteligencija neće moći biti istinski kreativna. Umjetnost danas ima snagu da promijeni svijest pojedinca i pomakne grupe prema društvenim promjenama, osvijesti nas o problemima i ponudi rješenja jer je umjetnik tu da propituje, začuđuje i da stvara nove vrijednosti. Tko stvara kulturu osim umjetnika? Suvremena umjetnost može koristiti bilo koji element kulture i znanosti kao umjetnički element, pa i kao medij. Umjetnost je danas dio društvenih znanosti, a može se integrirati u bilo koje područje ljudskog djelovanja i iskustva. Sociologija, psihologija i filozofija su neodvojive od sadašnje umjetnosti i sva se područja približavaju, granicesu sve mutnije. Suvremeni umjetnik nije ograničen samo na likovnost.
► Svatko ima svoje tumačenje tvojih radova, što je uvijek zanimljivo i svojevrsni je kompliment autoru kad rad predstavlja zrcalo gledatelju. Tvoja serija radova Iz ništavila osobno mi je najdraža i najbliža. Kada gledam te radove čini mi se da gledam u mikroskopsku dimenziju nekog alternativnog svijeta. Organizmi na tim slikama su mi podjednako zanimljivi i uznemirujući. Što Vice Tomasović vidi kad pogleda svoje radove sada, s odmakom?
Vice Tomasović: Kad pogledam svoje radove, najjasnije vidim vrijeme i trud koji sam uložio u njih. Moja ideja i umjetnička strategija je napraviti radove za koje će gledatelji teško povjerovati da ih je zdrav i normalan čovjek mogao napraviti, volim raditi radove koji naizgled nadilaze normalnu ljudsku volju. Zato sam rad Iz ništavila želio napučiti tim neobičnim likovima da se dobije dojam opsesivnosti autora. Te slike sam predugo radio i uvijek mi ih je zanimljivo pogledati s odmakom i sjetiti se koliko je vremena uloženo u te plohe. Sličan osjećaj dobijem i kada promotrim druge projekte na kojima sam radio. To gomilanje objekata u mojim radovima svojevrsni je test za gledatelja, ali i za mene, test izdržljivosti koji očekuje angažman da se sve sagleda i poveže u jednu cjelinu. To mi je osnovni modus rada i uvijek kad pogledam prošle radove, sjetim se koliko mi je teško bilo započeti neki novi rad, unaprijed svjestan koliko će rada, truda i vremena zahtijevati.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Zahvaljujemo Vici Tomasoviću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
