Ovogodišnji Svjetski festival animiranog filma u Zagrebu, Animafest 2017, okončan je prošle nedjelje, 10. lipnja, tradicionalnom dodjelom nagrada najboljim filmovima u dugometražnoj i kratkometražnoj, hrvatskoj i međunarodnoj konkurenciji. Utemeljen 1972., Animafest je tijekom dugih 45 godina postojanja (zaista impozantna brojka za jedan hrvatski filmski festival!) izgradio, održao i zadržao renome jednog od globalno najvažnijih festivala animacije, a također je među rijetkim suvremenim filmskim festivalima u Zagrebu kojeg svake godine posjećuju najzanimljiviji internacionalni autori i autorice svih generacija, od studenata i studentica odabranih filmskih i umjetničkih akademija do velikih imena starijih generacija.
*foto: Nina Đurđević
Kad smo kod renomiranih animatora treće dobi, itekako vrijedi istaknuti da je ove godine festivalsku Nagradu za životno djelo primio Borivoj Dovniković Bordo (r. 1930.), jedan od velikana Zagrebačke škole crtanog filma, svjetski poznat i višestruko nagrađivan režiser, animator, (strip) crtač i karikaturist, ali i edukator te autor udžbenika iz područja animacije. Ovim povodom, vitalnom Bordi (među ostalim, još uvijek svakog petka objavljuje novu političku karikaturu u tjedniku Novosti!) bila je posvećena jedna polovica omiljenog festivalskog programa Majstori animacije, u sklopu čega su prikazani njegovi filmovi Ceremonija, Znatiželja, Krek, Ljubitelji cvijeća, Putnik drugog razreda, Škola hodanja, Jedan dan života i Uzbudljiva ljubavna priča ― u principu presjek karijere od sredine šezdesetih do kraja osamdesetih godina. Prema slobodnom citatu filmologa Nikice Gilića, člana Vijeća Animafesta koje je Bordi dodijelilo nagradu, laureat je u svom raznovrsnom opusu uspio ujediniti temeljnu prijemčivost narativnog animiranog filma i autentično saživljavanje s temom čovjekovog otuđenja u blokovskoj podjeli svijeta (karakteristično za jugoslavensku i zagrebačku animaciju uopće), uz dugogodišnje promišljeno istraživanje pokreta kao osnovnog fenomena animacije. Kao i obično, Bordo je ujedno bio selektor programa domaćih animiranih klasika, ovaj put fokusiranog na godinu 1969., kad je u studijima Zagreb filma proizvedeno nekoliko značajnih filmova poput Maske crvene smrti Pavla Štaltera i Pauka Aleksandra Marska i Vladimira Jutriše.
*Borivoj Dovniković Bordo
Generalno, budući da je program Animafesta (i) ove godine bio preširok i preslojevit da bi ga jedna osoba mogla adekvatno i s punom pozornošću popratiti, u nastavku teksta fokusirat ćemo se na filmove isključivo hrvatskih i regionalnih autora/ica, a prvenstveno na Natjecanje hrvatskog filma, čiji su se pojedini naslovi natjecali i u konkurenciji za kratkometražni Grand Prix, koji je naposljetku i osvojio film Noćna ptica redateljice Špele Čadež, hrvatsko-slovenska koprodukcija između kuća Finta Film i Bonobostudio te Radiotelevizije Slovenije (nije čest slučaj da glavnu festivalsku nagradu osvoji domaći ili regionalni film, pa je ovaj uspjeh tim veći). No, više o tome slijedi nešto kasnije. S obzirom da je okvirna tema ovogodišnjeg festivala bila kontinuirana i čvrsta veza između stripa i animiranog filma, koja se neprekidno razvija još od njihovih zajedničkih početaka, dio programa bio je posvećen filmskim ostvarenjima hrvatskih strip autora, gdje su se mogli pronaći redovni repertoarni naslovi, ali i manje poznati alternativni klasici koje je svakako vrijedilo vidjeti te neki noviji filmovi. Primjerice, bili su tu Sotonin sin (2012.) Marka Dješke i 1000 (2014.) Danijela Žeželja, ali i Fantastična Odiseja doktora Zodiaka (2008.) Matije Pisačića te Požuda (2014.) Irene Jukić-Pranjić, koja je ove godine premijerno prikazala i svoj novi film Gamer Girl. Riječ je o naslovima koji su već imali plodan festivalski život, ali ih je naknadno relativno teško uhvatiti, ponajprije zbog nedovoljno napredne distribucijske mreže za hrvatske animirane filmove u domovini i inozemstvu, o čemu nekom drugom prilikom. Stoga svaku priliku da ih se vidi treba zgrabiti!
*Noćna pica (Š. Čadež); Zimska priča jednog snjegovića (I. Guljašević)
Domaći filmovi bili su raštrkani i u drugim manje eksponiranim programima, kao što je svježa Zimska priča jednog snjegovića Ivane Guljašević, film koji se iz nejasnih razloga nije našao i u kolektivnom Natjecanju hrvatskog filma, dok drugi hrvatski dječji film ― Mišo i Robin: Kampiranje Denisa Alentija i Vjekoslava Živkovića ― jest. Budući da su i jedan i drugi film najnovijeg datuma, razlog ovog propusta ili izostavljanja ostaje nerazjašnjen, znajući da je riječ o jednoj od vodećih domaćih autorica crtanih filmova namijenjenih djeci.
Pored Grand Prixa Natjecanja kratkometražnog filma, još jedna koprodukcija (ovaj put hrvatsko-kanadska) ― film Ježeva kuća Eve Cvijanović, adaptacija kultne istoimene slikovnice Branka Ćopića koja je odgojila generacije čitatelja, zaslužila je posebno priznanje žirija odabirom umjetnika Marka Tadića (a primila je i nezanemarivu nagradu publike), dok je laureat Hrvatskog natjecanja također koprodukcija između te dvije zemlje, film Manivald redateljice Chintis Lundgren. Prvi film značio je još jedan festivalski uspjeh za sveprisutni Bonobostudio, dok je zbog drugog slavila ekipa relativno novog studija Adriatic Animation. Posebna priznanja ovog natjecanja došla su u ruke Božidara Trkulje, autora Posljednjeg izazova (Zagreb film), i Michaele Muller, autorice filma Aerodrom (švicarska kuća Schick Productions i hrvatska Kinorama). Ukratko, bio je to iznimno uspješan Animafest za hrvatske filmaše i domaće (ko)produkcije, što je još jednom potvrdilo sadašnju snagu ovdašnje animacije koja svojim brojnim kvalitetama zaista može iznova parirati renomiranim svjetskim studijima te je nesumnjivo međunarodno pozicionirana.
*Ježeva kuća (E. Cvijanović); Posljednji izazov (B. Trkulja)
Međutim, o kakvim je točno filmovima riječ? Naravno, pitanje se odnosi i na one koje su zaobišle nagrade, ali ne i pozornost publike, mahom zainteresirane za projekcije domaćih naslova.
Ježeva kuća Cvijanovićeve i Trkuljin Posljednji izazov bili su nedvojbeno najveći domaći crowd-pleaseri, filmovi nastali tehnikom stop-animacije s majstorski oblikovanim lutkama i scenografijom, među kojima je prvi računao na ogromnu popularnost Ćopićeve poeme među publikom uzrasta “od 8 do 88”, dok se drugi osim virtuoznom izvedbom nametnuo i efektnim poigravanjem klišejima fantasy žanra, izbjegavajući “krv, znoj i suze” te tipičan swords & sorcery patos u korist duhovitih scenarističkih rješenja i veoma zabavnih gegova, ne bježeći ni od nekonvencionalne erotike. Također, na potonjem filmu predano je radila poveća ekipa sjajnih mladih umjetnika i animatora, među kojima se ističu Dina Karadžić i Antonija Veljačić, autorice čija puna afirmacija u svijetu animacije tek dolazi. Ježeva kuća k tome se ističe prikladnim poštivanjem jezika i sintakse izvornog teksta koji su se dobro uklopili u scenarij filma, a pohvalno je i što redateljica u filmu nominalno rađenom za mlađe gledatelje nije zazirala od mjestimice brutalnih scena, kao što je rasplet u kojem saznajemo kakva je sudbina snašla šumske nomade bez krova nad glavom, odnosno bez socijalnih vještina i moralnih kvaliteta potrebnih za uređenje vlastitog životnog vrta.
Gamer Girl Irene Jukić Pranjić, u produkciji Luma Filma i UO Anime, izrazito je feminističko djelo s iznimnim osjećajem za filmski ritam i vrhunskim razumijevanjem montaže. Vješto koristeći estetiku rane pikselizirane digitalne grafike originalno kombiniranu s određenim retro-elementima u scenografiji (primjerice, protagonostica filma u suvremeno doba na radnom mjestu koristi pisaću mašinu), autorica je majstorski simbolično ispripovijedala život žene i probleme s kojima se nosi u sadašnjoj raspodjeli rodnih uloga, kad je na Zapadu a priori emancipirana, ali se svejedno konstantno nalazi pred brojnim izazovima i ograničenjima. Nastojeći uskladiti obiteljski život s profesionalnim razvojem a da pritom ne izgubi zdrav razum, žena neprekidno gubi na sve težim nivoima u igri, sve dok se sama struktura obitelji ne počne pomalo mijenjati u smjeru međusobne ravnopravnosti svih njenih članova. Najveća je vrijednost filma što o ovim temama ne govori nimalo didaktički, već njegova dinamika, unutrašnja tenzija i dramska napetost ne popuštaju ni na trenutak, a gledatelji su htjeli-ne htjeli uvučeni u filmski svijet kako i dolikuje ostvarenju koje simulira virtualnu stvarnost kako bi kritizirala konkretnu iliti materijalnu, u stalnom dijalektičkom odnosu s onom računalnom.
* Gamer Girl (I. Jukić Pranjić); Kut (L. Mrzljak)
U Hrvatskom natjecanju našlo se i nekoliko studentskih filmova u produkciji Odjela za animirani film i Nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, među kojima ćemo izdvojiti Naše probleme Ivana Radovića, pronicljiv distopijski kratkić vrlo fluidne i stilski dosljedne animacije jasnog suvremenog predznaka. Noćna ptica, najveći laureat Animafesta, vašeg se kritičara nije toliko dojmio kao žiri, ponajprije zbog sporog i neprikladno monotonog ritma koji je umanjio naboj osnovne metafore, a pogotovo fabularnog obrata na samom kraju filma, no zato su ga zaintrigirali drugi autori, poput mlade Lucije Mrzljak koja je stigla s filmom nastalim na Umjetničkoj akademiji u Estoniji, gdje je magistrirala animaciju u klasi slavnih mentora Priita i Olge Parna, čiji je utjecaj vidljiv u njezinom vizualnom jeziku. Kut se među drugim filmovima izdvojio posve minimalističkim stilom i prosedeom ogoljenijim od drugih, koji kao da spaja zagrebačku crtanofilmsku tradiciju sa suvremenim međunarodnim strujanjima na način koji možda još nije potpuno izbrušen, ali je sam po sebi intrigantan i eksperimentalan, na tragu klasika kao što su Linea Osvalda Cavandolija i Tupko Nedjeljka Dragića.
Jedan od vodećih autora srednje generacije Danijel Žeželj svojom je Crvenkapicom Redux nastavio odavno utabanim putem, ali je publici ponudio čvrsto režiranu i akcijom nabijenu dramu u prepoznatljivom chiaroscuro grafičkom stilu, svojom sirovošću podosta odmaknutu od izvorne bajke o Crvenkapici. Ipak, možda je baš takva abrazivnost ono što ju približava njenoj nekadašnjoj suštini? Jedno je sigurno ― kao ni općepoznata bajka, tako ni Žeželjev film nije pripovijest samo za djecu. Dapače. No, među naslovima rađenima u ključu dvodimenzionalne animacije možda je vizualno najdojmljiviji bio švicarsko-hrvatski Aerodrom, izvanredno poetična priča o raznim tranzicijama današnjice utjelovljenima u okruženju zračnih luka kao sterilnih i svugdje sličnih prostora, koji svojom ubrzanošću i preciznošću znatno narušavaju čar samog kretanja tijekom putovanja. Sinestezija slike i zvuka orkestriranih u vremenu gledateljima ovog filma pružila je velik estetski užitak, a mogla ih je i uljuljkati u stanje ugodne melankolije.
*Crvenkapica Redux (D. Žeželj); Aerodrom (M. Müller)
Zaključno, ograničivši praćenje Animafesta na selekciju domaćih filmova nismo se osjećali nimalo zakinutima. Naprotiv. Provesti nekoliko sati gledajući ostvarenja autorica i autora koji šeću u našoj blizini nije bilo samo intelektualno ispunjujuće, već je pomoglo i artikulaciji trenutka u kojem se hrvatska animacija upravo nalazi, a to je mjesto i vrijeme velike stilske i sadržajne raznovrsnosti, manje jedinstveno nego u doba Zagrebačke škole crtanog filma, ali zato ništa manje uzbudljivo niti umjetnički hrabro.
Autor: Bojan Krištofić (tekstove ovog autora za Vizkultura.hr potražite na linku)
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji je sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra – HAVC
