U zagrebačkoj Galeriji PM u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u tijeku je samostalna izložba multimedijalne umjetnice Lane Stojićević pod nazivom Sunny Side. Ova mlada umjetnica posljednjih je godina svojim intrigantnim radovima, koji pružaju vrlo upečatljiv vizualni komentar na sadašnjicu (protežući se u tematskom rasponu od postindustrijskih krajolika do bespravne izgradnje), stvorila prepoznatljivo mjesto na domaćoj likovnoj sceni. S Lanom smo ukratko popričali o radovima koje predstavlja na aktualnoj izložbi, koju možete pogledati do 6. svibnja.
► Što prikazuješ na izložbi u Galeriji PM?
Lana Stojićević: Izložba Sunny Side sastoji se od fotografija s asocijativnim prizorima filmskog seta, makete koja se pojavljuje i na fotografijama te arhivskog videa s manjim intervencijama.
► Kao polazišnu točku za radove okupljene na ovoj izložbi uzela si bazen hotela Zora u Primoštenu. Kako to da se upravo jedan hotelski bazen pokazao inspirativnim za umjetničko istraživanje?
Lana Stojićević: Jer se ne radi o bilo kakvom hotelskom bazenu, već o bazenu koji je natkriven futurističkom kupolom koja izranja iz mediteranskog krajolika i izgleda kao svemirski brod ili zaštitna kupola iz retrofuturističkih vizija. Kako mi je arhitektura česta inspiracija, a ne želim joj pristupati isključivo dokumentarno, željela sam osmisliti narativ koji vodi računa o povijesnom kontekstu, ali i o asocijativnim razinama same građevine.
Iako mi to nije bila prva opcija, bilo bi suludo ignorirati činjenicu da na turističkoj reklami iz 1971. možemo vidjeti Orsona Wellesa i Oju Kodar ispred bazena hotela Zora, kao i to da je Welles zaista snimao filmove po Dalmaciji i da su brojni njegovi filmovi nedovršeni. Moram spomenuti da sam uspjela kontaktirati gospođu Olgu Palinkaš (Oju Kodar), Wellesovu partnericu i suradnicu. Nakon što je rad već bio gotov, potvrdila mi je ono što sam pokušala asocijativno sugerirati izložbom – da je Welles zaista razmatrao korištenje kupole kao svemirskog broda kojim bi Sancho Panza u filmu Don Quixote otputovao na Mjesec!
► U radovima prevladavaju “znakovi prošlih budućnosti”, kako piše Ivana Meštrov u popratnom tekstu, točnije narativ o budućnosti ispričan iz perspektive prošlosti, što proizvodi karakter svojevrsne distopijske melankolije. Možemo li tvoju odluku da na takav način pristupaš arhitekturi ovog hotela tumačiti kao svojevrstan kritički osvrt na činjenicu da su mnoga kapitalna modernistička arhitektonska ostvarenja turističke namjene doživjela nesretnu sudbinu (zbog privatizacije, propadanja i sl.)?
Lana Stojićević: Da, radi se o narativu o vizijama budućnosti prošlih generacija, ali koji je osmišljen danas na osnovi artefakata, filmskih arhetipova i raznih pojednostavljenih i izobličenih ostataka tog perioda.
Današnje stanje bitan je sloj rada. Hotel Zora je privatiziran i trenutačno u funkciji, ali je preuređen, ne može se ne primijetiti izmijenjena boja fasade. Ipak, modernistički objekti su mnogo više od svog nerijetko tužnog trenutačnog stanja. Iako je bazen hotela Zora izgrađen prije 50-ak godina, još uvijek izgleda kao da dolazi iz budućnosti. Željela sam istražiti duh vremena koji još uvijek snažno isijava iz građevine jer me zanimalo koliko uopće modernistički objekti danas svjedoče o tome što su nekad predstavljali.
