Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
Novi gost VK podcasta zagrebački je umjetnik Predrag Pavić koji je nedavno u Institutu za suvremenu umjetnost predstavio izložbu The Work is Nothing, All is Work, kao dio programa Nagrade Radoslav Putar koju je Pavić osvojio 2019. godine.
U Pavićevom djelu već sam naziv The Work is Nothing, All is Work govori da se ono referira na pitanje rada i njegovog vrednovanja, valorizacije i položaja umjetnika unutar institucionalnih odnosa među dionicima kulturne produkcije, umjetnika i galerija. Rad se u galeriji pojavljuje kao rezultat izvedbe koja ima i svoje performativne karakteristike, ali i kao artefakt koji ostaje ugrađen u galerijski prostor, ujedno i umjetničko djelo koje ima svoju funkciju u životu galerije. Rad je izveden in situ i sve njegove buduće reiteracije moći će prikazati samo dokumentaciju radnog procesa i situaciju koja ostaje na mjestu izvedbe, no nedirnuta će ostati samo za vrijeme trajanja izložbe. The Work is Nothing, All is Work jedan je u nizu od nekoliko radova kojima Pavić izvodi privatne radove za galerije ili kojima se bavi pitanjem umjetničkog i institucionalnog rada i radništva među kojima su Nema goreg od sranja nabrzaka (MSUI Pula, 2011.), Bez naslova (Gliptoteka, Zagreb, 2012.) i audio rad Radni dan renesansnog majstora (2015.).
Gost: Predrag Pavić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Slijedi govor koji je Predrag održao prilikom otvorenja izložbe u Institutu za suvremenu umjetnost:
Oduvijek sam želio proizvoditi prazninu, tj. ništa. Još kao student na ALU bio sam zaokupiran idejom djela koje ne postoji, da bi mi vrlo brzo postalo jasno kako umjetnost ne može bez tijela. U slučaju ove izložbe tijelo rada, iako ne izgleda tako, ostvaruje se kroz klasične metijerske postupke kiparskog faha. Neki praškasti materijal pretvorite u žitku masu dodajući mu u ovom slučaju vodu, i onda ga precizno nanesete u specifične negativne praznine te se tokom vremena on stvrdne i fiksira u zadanu formu, ili jednostavnije rečeno gletanje. Često doživljavam kiparstvo kao bauštelu, što ono sa svim svojim metijerskim postupcima jednim djelom i jest, pa je to ovdje predstavljeno konkretno. Veseli me da je rad u svojoj pojavnosti elegantan do te mjere da se rasplinuo u performativnosti akcije i bjelini zidova, a još me više veseli skidanje od postavljanja ove izložbe. Zabavlja me pomisao kako ostajem u stalnom postavu Instituta za suvremenu umjetnost, makar je činjenica kako stalnog postava nema, kao ni rada. Zapravo ostat će samo dokumentacija kao reminiscencija na djelatno tijelo autora u prostoru. Radi se o videu koji je snimljen akcijskom kamerom sa čela, a vjerojatno će se odlikovati youtube estetikom how to videa.
Mislim da rad funkcionira na više razina, a jedna je svakako odnos prema modernističkoj tradiciji i svetosti djela i postupaka koji asociraju prazninu poput maljevičeve praznine, klajnove praznine, vaništine praznine, itd. Ova velika tema 20 st., taj modernistički Void, u ovom slučaju dobiva konkretnu funkciju, a ta funkcija kao da malo pokazuje srednji prst toj brutalno dominantnoj tradiciji, ali i kompletno mrtvoj. Funkcionalnost također aludira na socijalno osviještene i politički angažirane prakse, ali za cilj nema preuzetnu dinamiku liječenja društvenih neuralgičnih točaka, već skromno i lokalno intervenira u ove tri prostorije. Iz te perspektive rekao bih kako je ovo moj najangažiraniji rad. Nadalje, ovime se nameće transakcijski aspekt rada, za koji bih rekao da može intrigirati samo konspirativne umove.
Naziv pak, u sebi nosi igru riječima i kao da podsjeća na onaj usklik kojim se ostvaruje kontinuitet vladanja – kralj je mrtav, živio kralj. Ovo je prigodna izložba nakon davno odrađenog NY-a, pa mi se činilo da joj dobro stoji naslov na engleskom jeziku.
Neki od slojeva svoje uporište mogu imati u umjetnosti institucionalne kritike sedamdesetih, poput trbuljakovskog da se ovime ne pokazuje ništa novo i originalno, jer je bilo nebrojeno puno praznih galerija, ali se također održava i kontinuitet moje izlagačko-umjetničke prakse. Najkonkretnija sličnost ovog rada je ona s Maintenance pieces Mierle Laderman Ukeles u kojima umjetnica održava instituciju perući je. U mom slučaju autorska funkcija zadobiva odlike podvornika galerijskog prostora. Ovaj “genitorski” aspekt smatram, barem iz vlastite perspektive, humorističnim. Rad se bavi i pitanjem radništva, tj. predstavljanjem umjetnika kao kulturnog djelatnika u određenom kontekstu. Ovom temom sam se više puta bavio u radovima poput Nema goreg od sranja na brzaka ili Radni dan renesansnih majstora. Rekao bih da je sudbina većine mladih koji se odluče za ovaj posao u nekoj vrsti prekvalifikacije koja ih na kraju puta vodi u neki oblik bauštele.
Nadalje, imamo i komentar umjetničkog tržišta, pa bi se moglo reći da, kada već nitko ne kupuje, onda se konkretno u ovom slučaju i nema što kupiti, ali ipak je tu, postoji. Osobno me najviše intrigira nešto o čemu nisam razmišljao prije nego sam počeo izvoditi rad. Apsurdno je kako na pojavnoj razini nema ničega, a radi se upravo o suprotnome, tj. o potpunoj okupaciji galerijskog prostora, jer nema kvadratnog centimetra koji nije dotaknut i promijenjen. Utoliko, možemo govoriti i o nekoj vrsti damantio memoriae, jer je izbrisana klasična patina trulih, preizbušenih i loše okrpljenih galerijskih zidova, a za što sam siguran da će oduševiti onoga ili onu koji dolaze iza mene. Već sam izvodio radove koji mimikriraju svoju pojavnost u prostoru, predstavljajući prostor sam. Konkretno u Gliptoteci sam u jednoj od galerija stare kožare, prostoru sa dva potporna stupa, dodao treći stup. Za one koji poznaju tlocrtnu specifičnost tog prostora rad je svakako bio fizički prisutan, dok je ovdje mimikrija izvedena kompletno.
Predrag Pavić rođen je 1982. Diplomirao je na ALU Zagreb 2011. godine na Nastavničkom odsjeku. Izlagao je na 16 samostalnih i preko 50 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Zagreb, Split, Pula, Osijek, Rijeka, Gothenburg, Catania, Sofia, Düsseldorf, Gdansk, Dresden, New York, Budimpešta, Kaunas) Nagrađen je za svoj rad Velikom nagradom X. Trijenala kiparstva, Velikom nagradom Emanuel Vidović na 38. Splitskom salonu, nagradom HS AICA na XII. Trijenalu kiparstva, Nagradom Radoslav Putar te Nagradom EX AEQUO na 27. Slavonskom bijenalu. Član je HDLU i umjetničke organizacije Atelieri Žitnjak te voditelj umjetničke organizacije Deminutiv. Radi kao docent na kiparskom odsjeku ALU u Zagrebu.
Projekt Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinancirani su sredstvima Grada Zagreba — Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo.
