Vizkulturin podcast zamišljen je kao dijaloška artikulacija aktualnih autorskih umjetničkih projekata, recentno izloženih u zagrebačkim galerijama.
U novoj epizodi gostuje slovenska umjetnica Nika Oblak koja već više od dva desetljeća djeluje u umjetničkom tandemu s Primožem Novakom. U svom prvom gostovanju u zagrebačkoj Galeriji AŽ publici se predstavljaju “devetnaestom iteracijom svog umjetničkog projekta And Now for Something Completely Different. Kao u brojnim prethodnim iteracijama, i na Žitnjaku će ovaj dugovječan umjetnički tandem promišljati kompleksne odnose između čovjeka i tehnologije, smještajući sva vizualna ‘poglavlja’ ove ‘potpuno drugačije’ priče, unutar sučelja i rubova ekrana, iz kojih umjetnici ne mogu pobjeći”, kako piše voditeljica Galerije Mirna Rul. Izložba je otvorena do 10. svibnja.
Gošća: Nika Oblak
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
U predgovoru Mirna Rul piše:
Montipajtonovska referenca iz naziva izložbe sugerira nam kako je ovdje riječ o skečevima koji nemaju linearni slijed, već egzistiraju kao niz crtica koje perpetuiraju jednu te istu ideju ispričanu svaki put na sasvim drugačiji način. U radovima Nike Oblak i Primoža Novaka ne čita se puka kritika tehnološkog napretka i digitalnog okruženja s kojim smo se već toliko saživjeli da je ono postalo dio nas. U ovim radovima umjetnici duhovito kontempliraju o neminovnosti ispreplitanja organskog s neorganskim i pokušaju kakvog-takvog suživota stvarnog i virtualnog. Što smo više okruženi digitalnim svijetom, on sve intenzivnije počinje oblikovati našu percepciju stvarnosti i naš identitet, a taj isti identitet, pak, postaje sve nesigurniji, jer, kako vrijeme prolazi, više ni sami ne znamo što je “naše”, a što smo pokupili iz virtualnog okruženja.
Autori ipak pokušavaju zadržati svojevrsnu kontrolu, za koju su svjesni da im malo pomalo izmiče, te balansirati – kako u doslovnom, fizičkom smislu, tako i u onom metaforičkom – između svih krajnosti koje nam tehnološki napredak i društvo nameću. Jer umjerenost kao da više i nije opcija. Njihovi stalni pokušaji balansiranja, ustajanja, padanja i ustrajnog kretanja ukrug govore o konstantnom bivanju na granici između kontrole i gubitka kontrole, smisla i apsurda, ljudskog i mehaničkog. U tom se smislu ravnoteža nikad uistinu i ne postiže, pa iako protagonisti djeluju kao da pokušavaju održati neku vrstu stabilnosti, ta je stabilnost kratkog vijeka. Ponavljanje radnji funkcionira kao pokušaj preuzimanja kontrole – no kako se radnja uvijek iznova ponavlja, sve više do izražaja dolazi njena inherentna apsurdnost. U radovima ovih autora ponavljanje radnji funkcionira kao ključni mehanizam kojim se razotkriva odnos između živog i mehaničkog na način na koji taj odnos promatra Henri Bergson, a taj mehanizam, u konačnici, rezultira humorom i ironijom. Naime, Bergson je smatrao kako se mi, kao ljudska bića, smijemo onim situacijama u kojima se čovjek ponaša rigidno, ponavljajući kakvu akciju ili pokret uvijek iznova, poput automata, stroja ili lutke na koncima. Život je fluidan i promjenjiv, govori Bergson u svom eseju “Smijeh”, dok je sve ono mehaničko kruto, automatsko i repetitivno. Komično nastaje upravo u trenutku kada se ta dva principa sudare – kada se ono što je živo počne ponašati kao stvar.
U radovima Oblak i Novaka taj sudar nije trenutan ili jednokratan, nego namjerno produžen i (pre)naglašen. Tijelo se ne nalazi slučajno u mehaničkom obrascu, poput Bergsonova primjera o komici koja proizlazi kad se čovjek posklizne na koru od banane, a njegovo tijelo, izbačeno iz ravnoteže u trenutku pada počinje nalikovati tijelu kakve mehaničke lutke. Oblak i Novak u tom “sudaranju” namjerno ustraju – pokreti se ponavljaju, geste se automatiziraju, a ponašanje postaje predvidivo gotovo do razine potpune depersonalizacije. Poput Sizifa, koji je, razljutivši bogove, kažnjen vječitim guranjem kamene gromade uzbrdo, a koja pri samom vrhu brda ponovo pada u njegovo podnožje, radnja u radovima naših umjetnika nema neko razrješenje ili napredak, te nam se čini da umjetnici dobrovoljno pristaju na kaznu, kad su se već pristali “uvući” u diskurs o tehnološkom napretku. I dok, s jedne strane, njihove radove možemo promatrati kao komično preuveličavanje koje, kao takvo, dovodi do apsurda, ono svakako postaje i odraz određenog egzistencijalnog stanja, pri čemu vječito ponavljanje istog ukazuje na temeljnu apsurdnost ljudskog postojanja na koju se valja priviknuti. Jer, s obzirom na činjenicu da izlazak iz obrasca naši umjetnici, uz sav trud, nisu uspjeli naći, ništa osim balansiranja ili prilagodbe situaciji im i ne preostaje.
Nika Oblak & Primož Novak djeluju kao umjetnički kolektiv od 2003. godine. U svojoj umjetničkoj praksi istražuju suvremene medije i društvo vođeno kapitalom, analizirajući njegovu vizualnu i jezičnu strukturu. Izlagali su diljem svijeta, na manifestacijama i u institucijama poput Sharjah Bijenala (UAE), Japan Media Arts Festivala u Tokiju (JP), Istanbulskog bijenala (TR), Transmediale u Berlinu (DE), FILE festivala u São Paulu (BR)… Oblak i Novak dobitnici su brojnih nagrada i potpora, uključujući CYNETART nagradu (DE), posebno priznanje na Bijenalu WRO (PL), nagradu White Aphroid koju dodjeljuje MMC KIBLA (SI) te počasno priznanje nagrade Rihard Jakopič, najvišeg nacionalnog priznanja za vizualnu umjetnost u Sloveniji.
www.oblak-novak.org
Projekt VK Podcast – Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH
