“Građanin koji ne cijeni vodu ne zaslužuje da se njome koristi, ali grad koji ne cijeni vodu, česme i fontane ne zaslužuje naziv grada, nego samo naselja.“
Duško Kečkemet, 1982.
U skromnim uvjetima, programom „VODA I JAVNI PROSTOR“ u 2016. godini projekt “Ars Publicae” Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vode kao elementa javnog prostora te općenito vode kao javnog dobra. Tradicionalno, u sklopu programa previđene su umjetničke intervencije: jedna umjetnika na poziv te one temeljem javnog natječaja, koji je u pripremi i čije se raspisivanje očekuje početkom proljeća.
Programom je u planu i mali javni natječaj za novu tipsku zagrebačku česmu/pumpu kojim se nastoji skrenuti pažnja na potrebu veće dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada, ali i problematike oblikovanja urbane opreme koja ulazi u javni prostor. Kao u Hrvatskoj jedinstveni projekt po kombiniranju kulturno-umjetničkog i istraživačkog rada s aktivističkim djelovanjem i zagovaranjem javnih dobara pred javnom upravom, projekt nastavlja i s pokretanjem konkretnih inicijativa u suradnji s volonterskom platformom 1POSTOZAGRAD.
U sklopu urbanološke produkcije kojom se nastoje otvoriti neka od pitanja vezana uz stanje i perspektive grada, o fenomenu odnosa vode i grada na primjerima Zagreba i Splita govori sociologinja, teoretičarka i aktivistica Diana Magdić, između ostaloga i koatorica projekta koji je tematizirao jednu nikad dovršenu splitsku fontanu.
*Diana Magdić
► Voda je javno dobro i ljudsko pravo te svakako poželjni elementa javnog prostora grada. Koja su vaša razmišljanja o tome?
Diana Magdić: Voda je nužni uvjet za grad, obilje vode je bogatstvo i to nenadomjestivo bogatstvo. Dok se ne maknemo iz Hrvatske, bilo put Zapada ili put zemalja Trećeg svijeta, obično se ne osjetimo povlaštenima zbog dostupnosti jeftine pitke vode, a rijetko će se tko lecnuti na dnevno pranje ulica ili ispiranje zahoda vodom za piće u količinama koje su negdje drugdje mjesečno dostupne količine za mnogo ljudi.
Voda u javnom prostoru simbolički markira naselje ili grad u kojem je život barem dobar. Već neko pojilo ili bunar na glavnom gradskom trgu oduvijek su ciljna točka putnika, okupljalište stanovnika, markacija izvjesnosti opstanka, a urešavanje takvih mjesta, oblikovanje česmi i fontana, izvanredno su sredstvo reprezentacije moći nekog mjesta kroz čitavu urbanu povijest.
Dostupnost pitke vode u javnom prostoru danas, nakon što smo globalno ugrozili njezine izvore, ponovno je vrlo uočljiv i poželjan znak harmonije s prirodom nekog prostora, a na praktičnoj je razini ta mogućnost da se osvježimo tijekom svakodnevnih aktivnosti van doma ili posla nedvosmislen poziv i dokaz da smo u javnom prostoru dobrodošli.
*Fontana na Ribnjaku / foto: Tamara Brixy
► Dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru središta Zagreba je minimalna i nedostatna, a u znatnoj se mjeri čak i uskraćuje npr. uklanjanjem postojećih pumpi ili činjenicom da su neke od njih nevidljive i nedostupne zbog terasa kafića (npr. u Tkalčićevoj). Kako gledate na taj problem i uopće pitanje dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada?
Diana Magdić: U svjetlu prethodnog odgovora, smatram da se silno podcjenjuje potreba za postojanjem takvih točaka. Ne radi se samo o par kuna koje ćete potrošiti za vodu u bočici, nego o tome koliko je primamljiv neki parkić, dječje igralište ili šetalište, ako se ne možete osvježiti ili umiti dijete koje je izašlo iz pješčanika. Pumpa s pitkom vodom može odrediti rutu kretanja šetača, pa i motivirati vas da uopće hodate gradom i boravite na otvorenom, a to nije marginalni element svakodnevice.
► Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. Željezni Francek ili Viktorija kako se zove taj model. Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama koje se ne mogu sagnuti i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne pumpe/česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, koja bi, recimo, bila postavljena na raznim lokacijama po gradu? Kako gledate na ideju mogućeg javnog natječaja za takvo rješenje tipske zagrebačke česme koja bi bila postavljena na neke od trgova i sve veće gradske parkove te slična mjesta gdje se može uklopiti, i gdje za takvim sadržajem ima potrebe?
Diana Magdić: Natječaj bi bio dobar već zbog toga što bi pomogao osvijestiti važnost vode u gradu, a kvalitetan dizajn, pa još lokalno karakterističan, daljnje bi potencirao važnu temu iz koje se može crpiti niz povezanih stavova o urbanitetu o kojima smo zaboravili razmišljati, a iz javnog su govora gotovo nestali. Za jedan Zagreb, naoko banalna pumpa može biti okidač za napokon suvislu raspravu o uređenju i opremi javnih prostora, ali i o ekologiji i zajedničkim dobrima općenito. U toj temi vidim zaista puno potencijala.
*Željezni Francek / foto: Martina Pekčec
► Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki još uvijek otvoreni u punoj trasi. Bilo je mnogo govora o uređenju zelenih koridora uz potoke, ali se to nikad nije dogodilo iako svi oni imaju uređene vodotoke, no nijedan nije oblikovan na način koji bi stvarao osobito atraktivan javni prostor prilagođen stvaranju boravišnih i ambijentalnih kvaliteta kroz bolji doživljaj vode u gradu. Koja su vaša razmišljanja?
Diana Magdić: Imala sam sreću da sam od doma čitav život mogla za deset, petnaest minuta odšetati do potočića uz Dubravkin put i ta uska crta vode značila mi je, i znači, da je Zagreb dobar za život, grad po mjeri čovjeka. Slično me smiruju i raduju potoci na Črnomercu ili Trešnjevki ili u Gajnicama, čak i oni u lošim/ružnim kanalima. Njihovo uređenje, čak i minimalno upućivanje na njih nekom urbanom opremom, sigurno bi obogatilo svakodnevnicu susjeda. Neke teatralnije intervencije također nisu naodmet, a neće nikad doseći npr. trošak fontana koje se upravo grade.
*Fontana kod Lisinskog / foto: Saša Šimpraga
► Prostor okretišta kod Savskog mosta mjesto je povijesnog izlaska Zagreba na Savu ali i danas najživlja točka na zagrebačkim obalama rijeke. Kako gledate na ideju moguće realizacije Savskog trga kao jedinog gradskog trga na rijeci, odnosno kao konkretni iskorak prema smislenijem, etapnom, oblikovanju zagrebačkih obala Save? Traži li takav zahvat javni natječaj, budući da postoji bojazan da ga za tako važan prostor neće biti?
Diana Magdić: S obzirom na iskustva javnih natječaja kod nas, a još više iskustva izvedbe nagrađenih radova, mislim da sam natječaj nije garancija najboljeg rješenja. Temeljni preduvjeti za uspješan natječaj su senzibilizacija za neki prostor i široka javna kontrola tijekom stručnih dijaloga o njegovu programu i oblikovanju. Za konkretnu spomenutu točku potrebno je prvo kod građana promijeniti percepciju, pokazati da se uopće nalaze na mjestu koje je trg ili to u punom smislu riječi tek ima postati, a što bi bilo i u javnom interesu. Jedna klupa ili pumpa s pitkom vodom su dobar početak promjene doživljaja pa su akcije vašeg prošlogodišnjeg programa TROMOSTOVLJE bili mali i vrlo važni koraci u izgradnji kulture prostora u najširem smislu.
*Budući Savski trg / foto: Katarina Zlatec
► Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremeno oblikovanom česmom putem javnog natječaja za njeno rješenje, tj. da se u taj trg unese element vode s mogućnošću konzumacije? Ta nova česma nalazila bi se otprilike na trasi potoka Medveščaka pa bi u tome smislu mogla biti i u službi memorije na taj nekad važni gradski potok.
Diana Magdić: Taj je trg, od sjajne prilike za nešto znatno bolje, postao jedan od najbezveznijih prostora u jezgri Zagreba uopće. Ne znam zašto bi itko između Ribnjaka i Zrinjevca poželio zastati na njemu. Sada, kada nije vjerojatno da će se u skorije vrijeme značajno preoblikovati, fontana bi ga mogla učiniti “gradskijim” i možda anulirati bar dio negativnih rješenja.
► Kakva je situacija u Splitu?
Diana Magdić: U Splitu je upravo memorijski, simbolički aspekt vrijednosti vode u gradu iznimno snažan, ali u relativno uskom krugu, koji je i šire zainteresiran za baštinu. Izvanredno vrijedan element – Dioklecijanov akvedukt – podreprezenitran je iako, po meni, jednako značajan kao i sama Palača. Stoljećima nakon razaranja Salone jedini su način opskrbe pitkom vodom bili bunari i česme pa je stoga obnova vodovoda tek krajem 19. stoljeća bila prekretnica u razvoju Splita, a refleksije značaja tog infrastrukturnog zahvata postoje do danas.
Opet, česmama u užoj i široj jezgri Splita bave se uglavnom entuzijasti, umjesto da se taj element sustavno njeguje i potencira. Ako zbog ničeg drugog, kad već spominjemo brendiranje, onda zbog turista koji se doslovno raspamete kada im pokažete da se bezbrižno mogu napiti vode na ulici.
U novijim dijelovima Splita česme i fontane praktično ne postoje, ni tamo gdje su planirane, zato mi je posebno zanimljivo što su na nekim mjestima česme instalirali sami susjedi, na mjestima gdje su procijenili da treba.
► U Splitu se sporadično oživljava pitanje obnove tzv. Bajamontuše, monumentalne fontane koja je nekad postojala na Rivi ispred Prokurativa, a i danas se tamo nalazi manja fontana. Kako na sve to gledate?
Diana Magdić: Inicijativa za obnovu splitske monumentalne fontane na Rivi, popularne Bajamontuše, ima vrlo velik broj pobornika, ali i snažne osporavatelje. Kao spomenik vodi, potpuno je neupitna, ali osobno mi je replika loše rješenje. Ipak, trajnost te teme stalno ukazuje na važnost vode za Split i onda posredno drži temu u fokusu, čak i uz sva ideološka opterećenja. Problem nastaje kad, nazovimo je tako, kulturna elita odbija bilo kakvu mogućnost obnove, ali i dijalog po tom pitanju. Tu je priču potrebno javno argumentirano izbistriti, jer iz godine u godinu ideološki teret i kulturološki sukob sve više potire temeljno čistu ideju slavljenja vode.
*Bajamontuša
► Niz povijesnih splitskih česmi nije u funkciji, poput one kod Svetog Petra Starog ili male česme u Getu koje bi mogle vrlo lako ponovo oživjeti. I nedavno obnovljena pazarska fontana i njen nužni radijus bitno su narušeni kioscima. Postoje li građanske ili neke druge incijative da se zapuštene povijesne fontane i česme ponovo osposobe i time vrate građanima Splita?
Diana Magdić: Tim se pitanjem u okvirima svojih mogućnosti i ambicija bavi Društvo prijatelja kulturne baštine, a dijelom i spomenuta inicijativa za obnovu Bajamontuše te neke druge udruge građana, poput Građanske inicijative Split ili neformalne grupe, poput Get Getanima. Teoretski, ta bi tema mogla biti dio Plana upravljanja povijesnom jezgrom, ali kako sad stvari stoje, do situacije o kojoj se konkretno djeluje, neće skoro doći. Fontana na Pazaru, također ostavština Antonija Bajamontija, obnovljena je djelomično na inicijativu i sredstvima Gradskog kotara, ali to nije utjecalo na njezin okoliš. Tvrtka Hippos koja upravlja Pazarom očito je u boljem položaju od Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture u Splitu i same gradske uprave pa fontana ostaje neki komad kamena iza kioska.
*Fontana na Pazaru u Splitu / foto: Vjeko Santrić
► Središnja pješačka ulica Splita 3 od početka ima predviđenu fontanu, koja međutim nikad nije završena, a u međuvremenu se pojavio i novi kontraverzni prijedlog i to od istog autora koji je ulicu projektirao. Tom nedovršenom fontanom bavio se i projekt Cybercine Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja u sklopu suradnje sa Splitskim ljetom 2012. godine, a u projektu ste i osobno sudjelovali kao suautorica. Tada je postavljena i svojevrsna privremena fontana na mjestu one nedovršene. Kako općenito gledate na pitanje te nikad dovršene fontane?
Diana Magdić: Ta mi je fontana posebno intrigantna, naročito od trenutka kada sam zbog multimedijalnog postava na mikrolokaciji koji je uključivao i upotrebu vodene pare pa je tijekom tih par sati izvedbe na najtopliji dan u godini prostor oko neralizirane fontane postao najugodniji u gradu – jer mu je temperatura spuštena za nekoliko stupnjeva – gledala ljude kako se skupljaju oko tog malog izvora osvježenja. Pješački je promet u toj ulici silan, i zbog toga što je glavna komunikacija naselja i zbog blizine kampusa, pa bi dovršenje fontane bilo ne samo nekakva vizualna nadgradnja, već vitalni element ugode prolaska i boravka. Bilo bi dobro i da ta buduća fontana ima mogućnost konzumacije vode. Postoji neki prijedlog dizajna Ante Svarčića koji je ulicu i projektirao, ali je čelični obelisk u tom prijedlogu proporcijama i obradom po meni potpuno neprikladan. Za tako važnu točku priželjkujem međunarodni natječaj.
*Fontana Split 3 / foto: Diana Magdić (klikom na fotografiju ista se otvara uvećana)
► Splitski potoci Smrdečac i Radoševac, ali i potoci u gradu općenito, marginalizirana su tema. Koliko je katastrofalna „katastarska“ urbanizacija poništila potencijale urbane aktivacije zelenih i vodenih koridora koje ti potoci imaju?
Diana Magdić: Split je općenito digao ruke od urbanizma pa su štete učinjene prirodnim vodotokovima samo djelić slike. Na potoke su “sjele” i javne i privatne građevine, a osim sporadičnih objava u medijima, uglavnom na inicijativu susjeda koji su još prije koje desetljeće iz njih pili, nema reakcija. Trenutno se kroz izmjene Generalnog urbanističkog plana prijeti i potoku Trstenik, ali u zbiru svih splitskih problema, inicijativa poput ove vaše lokalno je nemoguća.
► Pitanje glavne splitske luke uključuje središnju rivu i njenu istočnu i zapadnu ekstenziju. Koji su glavni problemi i bojazni daljnjeg narušavanja odnosa grada s morem, odnosno što bi se moglo učiniti da se taj odnos popravi?
Diana Magdić: Bitno je reći da obalom uglavnom ne upravlja Grad Split. Ona je pod nadležnošću Županije, Lučke uprave pa i Ministarstva kulture u onom dijelu gdje bilo kakve intervencije izravno utječu na baštinu s UNESCO-ove Liste svjetske baštine. Središnji prostor Rive nije projektom Studija 3LHD zapravo riješen do kraja, ljudi često zaboravljaju da je on ostao neartikuliran istočno od ulaza u Dioklecijanove podrume gdje je danas parkiralište i nesretna Turistička palača. Zapadna je obala uređena kao šetnica, nedavno je nasut i dio pred hotelom Ambasador, no ide se za tim da se s nje maknu javne zgrade i da se u potpunosti turistificira. Istočna pak obala je prostor iz čijeg će se rješenja čitati budućnost Splita. Prometni hub koji sada povezuje pomorski, željeznički, autobusni i automobilski promet, koliko god tehnički loše riješen, iznimno je vrijedan i vrijedan unaprjeđivanja, a prilično se već odmaklo s njegovim razbijanjem. Lučka uprava kontinuirano gradi nova pristaništa za kruzere, Hrvatske se željeznice jedva čekaju riješiti ogromne parcele i premjestiti glavnu stanicu prema sjevernoj luci, dijelom privatni, a dijelom gradski Autobusni kolodvor, zapušten i odbojan, također nema izvjesnu budućnost. Ta prelijepa splitska luka i svi bitni pješački pravci u nekim se planovima u cijelosti podređuju turizmu, a otočanima se stalno prijeti sat vremena duljim putovanjem i pristajanjem u sjevernoj, industrijskoj luci. U tijeku je izrada i plana splitske urbane aglomeracije kojom će se sigurno rješavati i budućnost Istočne obale, a informacija za sad ima jako malo pa ćemo to pokušati ispraviti jednom skorom javnom raspravom.
*Sveti Petar Stari/ foto: Nikša Smoje
► Što mislite o prijedlogu Duške Boban da napuštena zgrada Dalmacija vina postane Muzej mora, a koji bi sadržavao i akvarij koji je Split nekad i imao? Kako gledate na radove proširenja luke koji se upravo odvijaju pred tom zgradom?
Diana Magdić: Njezin je prijedlog inteligentan i logičan, ali Split nije logičan grad, odnosno javni interes nije logika kojom se odlučuje o takvim prostorima. Zgrada jest zaštićena kao kulturno dobro i barem znamo da će opstati u sadašnjem obliku, ali o njenoj će se namjeni odlučivati u sklopu čitavog rješenja Istočne obale i nemam razloga nadati se da će prijedlog biti prihvaćen. Ostatak aktivnosti u luci ionako se odvija kao da nije dio grada.
► Možete li izdvojiti neki primjer uspješnoga odnosa grada i rijeke, jezera ili mora?
Diana Magdić: Voda je esencijalna i svaka napredna urbana sredina poštuje svoje pravce i točke gdje nailazi na nju, slavi ih programima, oblikovanjem. Nama možda najbliži primjer sustavnog pristupa je Ljubljana koja je posljednjih desetljeća uredila svoju riječnu obalu, a točkasti lokalni primjer Orgulja u Zadru nije, mislim, toliko slavljen i trenutno prihvaćen zbog svojih oblikovnih i inženjerskih kvaliteta, koliko zbog samog upućivanja na obalnu crtu.
► Zagreb ima pitku vodu. Može li upravo to biti svojevrsni gradski brend, afirmiran i kroz mrežu javnih česmi u javnom prostoru?
Diana Magdić: Da, naročito u kontekstu suvremenog osvješćivanja krhkosti opstanka progresističkog društva koje uvjerljivo i ubrzano doseže vlastite limite. Dodamo li tome da je takva dostupnost realno rijetka, mreža česmi u Zagrebu ne bi bila samo brend, već i jasan izraz stavova i o zajedničkim dobrima i o ekologiji i o mnogo čemu drugom. Zagreb bi time mogao postaviti čak i jednu provokativnu paradigmu u kapitalističkom i pseudokapitalističkom okružju, a tu mogućnost nalazim jako zanimljivom.
*Bandićeve fontane / foto: Tamara Brixy
► Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane?
Diana Magdić: Taj je projekt nategnut u samom konceptu, a rezultat je meni, ako zanemarimo cijenu te igre, prvenstveno komičan. Potpuno nelogičan izbor mjesta za takav sadržaj iskombiniran s potpuno pogrešnom idejom toga što je reprezentativno i čime se grad pokazuje bogatim, rezultirao je nečim što će još dugo ostati simbol mahnitog života grada na dug dok u najbližoj okolini tog simbola čitamo dokaze urbane regresije.
► Možete li izdvojiti neku po vama izuzetno uspješnu zagrebačku fontanu i ukratko obrazložiti zašto vam se sviđa?
Diana Magdić: Miješaju mi se slike i dojmovi iz djetinjstva i ono što danas vidim pa zaista ne znam što bih odabrala kao neki baš sjajan primjer. Neke su mi drage zbog navike ili sjećanja na neke susrete, ali sad kad ih pomnije analiziram, nema u njima ništa posebno, iako većinu dragih mi gradskih parkova ne mogu ni zamisliti bez pripadajućih fontana, a nasmiješit ću se i na one realno ružne, a dobro pozicionirane jer su – fontane.
Aktivnosti programa Voda i javni prostor projekta Ars Publicae pratite ovdje.
arspublicae.tumblr.com
