U svibnju ove godine u sklopu trodnevnog predotvorenja Venecijanskog bijenala – 18. Međunarodne izložbe arhitekture, u prostoru Arsenala službeno je predstavljen hrvatski paviljon i projekt Same as it Ever Was, o čemu smo pisali ovdje. Povjerenici nastupa na Bijenalu bili su arhitekti Mia Roth i Tonči Čerina, dok su multidisciplinarni tim činili još arhitekt Luka Fatović te dizajneri Vedran Kasap, Ozana Ursić, Niko Mihaljević i Ivica Mitrović. Uz to što je koncept paviljona “oda ambijentima suživota divljeg i domaćeg, prirodnog i proizvedenog, živog i neživog”, sam projekt još je sadržavao popratni diskurzivni program radionica i istraživanja na brojnim lokacijama (Venecija, Ljubljana, Split, Motovun, Milano i Lonjsko polje) s usmjerenjem na istraživanje budućnosti arhitektonske prakse i obrazovanja. Finalni proizvod projekta je knjiga Designing in Coexistence – Reflections on Systemic Change (više informacija ovdje) koja u sebi obuhvaća niz autorskih tekstova koji obrađuju obavljena istraživanja, dok u svom drugom dijelu dokumentira rezultate radionica na kojima je prisustvovalo 120 polaznika i koje su odrađene u suradnji s brojnim obrazovnim institucijama.
Spomenutu knjigu objavilo je Udruženje hrvatskih arhitekata, urednički je supotpisuju Ivica Mitrović, Mia Roth i Tonči Čerina, a njena promocija održana je u Veneciji u sklopu Hrvatskog paviljona. Uoči domaće promocije knjige, popričali smo s njenim urednikom Ivicom Mitrovićem, profesorom na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija pri UMAS-u u Splitu te dizajnerom koji je ostavio zapažen trag u domeni spekulativnog dizajna djelovanjem, predavanjima, radionicama, nizom izložbi i knjiga vezanih uz ovu intrigantnu granu dizajna koja se sjajno uklopila u koncept paviljona Same as it Ever Was. U razgovoru smo se dotakli iskustva rada na ovom projektu, važnosti Lonjskog polja, brojnih radionica koje je vodio u sklopu diskurzivnog programa, stavljajući ipak najveći naglasak na spomenutu knjigu u iščekivanju njene domaće promocije.
► U svibnju ove godine na 18. Venecijanskom bijenalu arhitekture predstavljen je hrvatski paviljon naziva Same as it Ever Was. Možeš li nas uputiti u priču kako je došlo do suradnje na tom projektu, kako se tvoj interes za spekulativnim dizajnom uklopio u tu priču i kakvo ti je bilo to iskustvo?
Ivica Mitrović: Krajem prošle godine nazvala me Mia Roth, koja je s partnerom Tončijem Čerinom spremala prijavu hrvatskog paviljona, s ponudom da preuzmem diskurzivni dio cijelog programa. Mia i Tonči su imali koncept u kojem nastup ne bi bio samo izložbeni u prostoru u Arsenalima, već bi uključivao širi diskurzivni dio koji bi trajao tijekom cijelog trajanja Bijenala. S Miom sam već sudjelovao na nekoliko arhitektonskih događanja gdje sam prezentirao spekulativni dizajnerski pristup, a s Tončom sam surađivao na 56. zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma, gdje sam bio pozvan napisati tekst za katalog koji bi opisivao praksu i projekte na kojima sam radio. Stoga smo jako brzo, nakon jednog sastanka, složili plan diskurzivnog programa koji je uključivao niz tekstova relevantnih stručnjaka, ne samo iz područja arhitekture i dizajna, te seriju međunarodnih radionica izmještenih iz same Venecije. Autorski tim je uključivao dizajnere i arhitekte s kojima su Mia i Tonči surađivali na nagrađenom projektu vidikovaca i Centra za posjetitelje parka prirode Lonjsko polje (Luka Fatović, Vedran Kasap, Ozana Ursić i Niko Mihaljević) koji su dolazili s pet različitih edukacijskih ustanova, od moje Umjetničke akademije u Splitu, Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Studija dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, do Odsjeka za medijski dizajn Sveučilišta Sjever.
Na kraju mogu reći da je iskustvo bilo sjajno. Cijeli tim, zajedno s producenticom Moranom Matković, te Ivanom Dorotićem, koji je vodio promociju i komunikaciju projekta, lako je i uspješno surađivao, a sve zamišljene ciljeve smo ostvarili. Činjenica da su Mia i Tonči dobro poznavali moj rad, te da su uloge i odgovornosti bile jasno podijeljene, značajno je olakšala moj dio posla. Intencija mi je bila da sve aktivnosti koje sam planirao za ovu godinu uklopim u ovaj projekt, kao što je bilo planirano gostovanje na Politecnico di Milano, partnerstvo na ljetnoj školi Design+Science u Ljubljani, redovita radionica iz serije Interakcije na Akademiji, te izložba u Galeriji umjetnina koju smo kolega Oleg Šuran i ja planirali. Takav plan nije bio problem ostvariti jer su se sve te aktivnosti idealno uklapale u ciljeve diskurzivnog programa paviljona. Godina je bila ekstremno naporna i izazovna, te u potpunosti posvećena ovom projektu, ali sam sretan jer smo sve želje i ciljeve ostvarili, bez kompromisa, žrtvovanja kvalitete programa ili sadržaja. Štoviše, spajanjem ovih aktivnosti, te uz niz novih, značajno se podigla kvaliteta i vidljivost.
► Koncepcijsko ishodište projekta bilo je Lonjsko polje, tamo ste održali i predstavljanje projekta. Zašto baš Lonjsko polje, kako se ono uklopilo u poveznicu kulture i prirode, te u cijeli koncept projekta? Koju je poruku poslala instalacija prezentirana u paviljonu Bijenala?
Ivica Mitrović: Lonjsko polje prije travanjskog predstavljanja projekta nisam ni poznavao, a ni posjetio. To je bio moj prvi kontakt s tim fascinantnim prirodnim rezervatom i parkom prirode. Poznavao sam samo višestruko nagrađen projekt vidikovaca i Centra za posjetitelje. Mia i Tonči su istaknuli u nacrtu prijave inspiraciju ovim prirodnim fenomenom kao polazišnu temu paviljona koja se odnosila na promišljanje našeg, ljudskog odnosa s prirodom. Lonjsko polje za nas nije bilo mjesto arkadijskog, romantičnog pogleda na prirodu, već primjer velikog ekosustava u kojem prirodno i artificijelno funkcionira u kohabitaciji već gotovo stotinama, ako i ne tisućama godina. Mjesto u kojem se vidi sva ljepota, ali i surovost prirode. Stoga se i “suživot” nametnuo kao krovna tema diskurzivnog programa koji se kroz niz pitanja bavio današnjom ulogom, odgovornosti, te budućnosti dizajnerske i arhitektonske prakse, posebno u kontekstu obrazovanja. Objekt, tj. instalacija u samom paviljonu je bila neka vrsta devicea koji je potaknuo cijeli ovaj niz pitanja, mjesto gdje bi posjetitelji sjeli, odmorili se nakon niza podražaja koje nudi jedna ovakva manifestacija, osjetili meditativni mir Lonjskog polja, kao svojevrsni predah, ne samo od Bijenala, već života u svijetu koji je obilježen ljudski izazvanim krizama, katastrofama, nesigurnostima i tenzijama, svijeta koji je izgubio nadu u budućnost.
► Kako se ovaj projekt naslonio na teme uz koje te javnost najviše poznaje, a to su: more, Mediteran, lokalna zajednica, klimatske promjene i slično?
Ivica Mitrović: Meta-tema samog nastupa bila je prije svega vezana za refleksiju dizajnerske i arhitektonske prakse i obrazovanja u kontekstu stanja u kojem se nalazi naš planet, a tu prije svega mislim na klimatske katastrofe, što su teme kojima se bavim već niz godina. Također smo se bavili i relacijama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, posebno u kontekstu onog što me iznimno zanima, a to je kako ponovo vratiti nadu u budućnost, tj. imaginacije bolje, željene budućnosti. Kako ponovo vratiti kontrolu nad budućnostima koju nam je kapitalistički ekonomsko-politički sustav u kojem živimo oduzeo. More, Mediteran i lokalna zajednica u kontekstu klimatskih promjena bile su također teme kojima se i dio radionica bavio. Međutim tema “suživota” čovjeka i prirode na neki je način ipak bila nova za mene i otvorila je cijeli niz novih promišljanja koja su značajno nadogradila i ponudila novu komponentu “mediteranskom spekulativnom pristupu” koji smo Oleg Šuran i ja do sada prakticirali. Posebno bih istaknuo suradnju s kolegom Mladenom Šolićem s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Profesor Šolić (znanstvenik, nastavnik, mikrobiolog i ekolog) uveo nas je kroz niz razgovora i kroz tekst koji je napisao za web sjedište paviljona, u spoznaje o ekosustavima, a prije svega o činjenici, koja je dugo bila zanemarivana, da je priroda zapravo temeljena na suradnji, kooperaciji živih bića, a ne na kompeticiji koja je danas prepoznata kao temelj kapitalističkog uređenja.
► Popratni diskurzivni program bavio se promišljanjem uloge obrazovanja u području arhitekture i dizajna, te je bio osmišljen i realiziran kao svojevrsni kontinuirani laboratorij u stvarnom vremenu usmjeren na istraživanje budućnosti arhitektonske prakse i obrazovanja. Što to točno znači i kako je to u praksi izgledalo?
Ivica Mitrović: Koncept paviljona – u kojem je fizički prostor u Arsenalima samo jedan dio cijele priče hrvatskog nastupa na Bijenalu, tj. polazište za cijeli niz aktivnosti – otvorio je prostor za novi sadržaj koji se realizirao diskurzivnim programom. Venecijansko bijenale obilježeno prestižem zapravo predstavlja najveću komercijalnu kulturnu manifestaciju danas. Ono je iznimno skupo, posebno za malu zemlju kao što je Hrvatska koja se ne može natjecati s velikima u budžetu ili razini produkcije. Ono što mi možemo je baviti se diskursom, tj. “sporim” temama koje trebaju mir i koncentraciju koji imamo u našem kontekstu “margine” zapadnog svijeta, Europe. Za nas je bilo važno odmaknuti se iz Venecije, dio budžeta usmjeriti na edukacijske programe, otvorene, inkluzivne i dostupne za što širi krug sudionika i sudionica.
U praksi je program utemeljen na višegodišnjem iskustvu organiziranja radionica, kroz neformalnu platformu na Odsjeku za dizajn vizualnih komunikacija – Interakcije, koja djeluje od 2004. godine i koja je prije svega usmjerena na radionički, horizontalni format obrazovanja kao dopunu sporom akademskom nastavnom programu. Kroz radionički format na Akademiji svih ovih godina nam je bilo lako uvesti nove pristupe unutar dizajnerske prakse i edukacije, dovesti nove ljude, relevantne u međunarodnom kontekstu, bez obzira na potrebna akademska zvanja i druge formalne zahtjeve. Intenzivni format multidisciplinarnih radionica u trajanju od 3 do 6 dana nam je kroz niz godina omogućavao simulaciju stvarnih izazova s kojima se struka susreće, ali i nužnu refleksivnost prema onome što radimo, te kako učimo i kako podučavamo dizajn. Kroz skoro 20 godina ovakve prakse profilirao se pristup utemeljen na kritičkoj i spekulativnoj dizajnerskoj praksi uz uvažavanje svih kritika ovih pristupa koje su danas prisutne, baziran također na neprestanom prožimanju diskurzivnog i promišljanja o praksi s radioničkim, konkretnim istraživačkim radom i produkcijom. Na ovim temeljima je proveden diskurzivni program paviljona.
► Bio si zadužen za niz radionica na kojima su se odvijale popratne aktivnosti u suradnji s obrazovnim institucijama. Radionicama ste obuhvatili pet lokacija; Milano, Ljubljana, Lonjsko polje, Split i Motovun. Kakve su bile te radionice, po čemu su se razlikovale i kako su polaznici reagirali na njih?
Ivica Mitrović: Aktivnosti smo započeli u Milanu na Politecnico di Milano školi za dizajn tijekom mog boravka i radionice u zimskom radioničkom terminu na toj instituciji. Ova radionica je bila i pripremna, uvod u temu i nastup na bijenalu. Radionica se bavila temom koju smo Oleg i ja otvorili kroz izložbu u Galeriji umjetnina 2021. godine gdje smo se bavili lokalnim zajednicama kao inspiracijama za izgradnju lokalne otpornosti, svojevrsnim odgovorom na katastrofične budućnosti koje nam izgledno dolaze. Studenti i studentice magistarskog studija dizajna vizualnih komunikacija referirali su se na lokalni kontekst iz kojeg dolaze, a kako se radilo o internacionalnoj studijskoj grupi, taj kontekst je išao od São Paula u Brazilu, preko jezera Urmija u Iranu, do lokalnog konteksta Milana i okolice. Kroz iskustva lokalnih zajednica koje su izgradile svoju otpornost, sudionici su spekulirali o tome kako ta iskustva, modele, tehnike i metode mogu koristi u izgradnji bolje budućnosti.
Druga radionica, zapravo je naše gostovanje na 3. međunarodnoj ljetnoj školi Design+Science na ljubljanskoj Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna na kojoj je Umjetnička akademija partner. Ovogodišnja tema ljetne škole se idealno uklopila u temu paviljona. Otvoreni koncept “parainteligencije” pružio je inspiraciju i generirao intenzivne rasprave o pojmu inteligencije, s kritikom konotacije ovog pojma usmjerenog na čovjeka, propitujući što je “inteligentno”, “neinteligentno” i “parainteligentno”. Projekti su išli dalje od ljudske i racionalne definicije inteligencije, promatrajući inteligenciju šire od ljudske, holističke perspektive.
Centralna radionica bila je ona u Lonjskom polju gdje smo pozvali Open Forest kolektiv, skupinu istraživačica (i jednog psa) koji imaju iskustva u drugačijim, nekonvencionalnim načinima promatranja i sakupljanja podataka o prirodnim, prije svega šumskim okruženjima. Kroz specifičan pristup “driftanja” kroz divljinu tijekom četiri dana, s međunarodnim sudionicama, radionica je iznimno uspješno pridonijela dubljem razumijevanju kompleksnog međuodnosa prirode i čovjeka u Lonjskom polju. Video dokumentacija radionice je projicirana u samom paviljonu u Arsenalima tijekom zadnjeg tjedna Bijenala.
Sudionici i sudionice svih radionica selektirani su kroz iznimno kompetitivni međunarodni proces prijava, stoga smo radionicu u Motovunu usmjerili isključivo na studente i studentice domaćih obrazovnih institucija na kojima djeluju članovi autorskog tima. Radionice su vodili sami članovi autorskog tima. Za nas je i ova radionica bila svojevrsni teambuilding i mjesto završnih refleksija prema dokumentiranju cijelog procesa. Ova radionica istraživala je prošlost i budućnost suživota između ljudi, životinja i prirode, usredotočivši se na simbolike korištene za predstavljanje tih odnosa. Postavili smo pitanja o tome kako kroz kolektivni imaginarij arhitektura, dizajn i umjetnost mogu postati alati za transformaciju načina na koji ljudi komuniciraju s prirodom.
Radionički proces smo završili na jadranskoj obali u listopadu u Splitu radionicom i izložbom HomoAquaticus (najava na Vizkulturi objavljena je ovdje, op.ur.) na mjestu s kojeg je krenula ideja i koncept, prije spomenutog radioničkog formata pod nazivom Interakcije. Radionicu je inspirirao projekt, tj. izložba koju smo Oleg i ja postavili u Galeriji umjetnina, HomoAquaticus: HABITAT ST21 koja reflektira sadašnjost grada rastrgnutog između neplanskog turizma i galopirajućih klimatskih promjena. Spekulirajući o potencijalnim utopijskim podmorskim nastambama i zajednicama bliske budućnosti, kao lokalnim mikro modelima otpornosti kroz mogući povratak čovjeka u more, inspirirani idejom “morskog čovjeka” Jacquesa Cousteaua. Važno je spomenuti da su u realizaciji projekta i izložbe sudjelovali i prije spomenuti kolega Mladen Šolić, koji je pridonio kroz svoju perspektivu morske mikrobiologije, te Niko Mihaljević koji je autor zvučnog ambijenta izložbe.
Sve radionice sam aktivno pratio na lokacijama, kao voditelj ili kao koordinator. Više nego pozitivne povratne reakcije sudionika pokazuju se kroz informacije koje smo dobili za vrijeme i nakon svih radionica, kroz aktivno sudjelovanje sudionika u dokumentiranju rezultata za potrebe web sjedišta paviljona, u vidu dolaska nekih od sudionika na završnu prezentaciju u Veneciju na zatvaranju Bijenala, te kroz sadašnji interes za knjigu koja je dokumentirala sve ove aktivnosti.
► U Veneciji si kao moderator sudjelovao na predstavljanju knjige Dizajn u suživotu – refleksije o sustavnim promjenama u kojoj si i jedan od urednika uz Miu Roth i Tonča Čerinu. Također, poznato je kako voliš arhivirati izložbe i radove u knjiški oblik, sačuvati napravljeno i učiniti ga dostupnim, objediniti iskustva na taj način. Kako je prošla promocija i kakav ste feedback dobili? Kakvo ti je bilo iskustvo uredništva i rada na ovoj knjizi, koliko ti je bilo važno da do ove knjige dođe?
Ivica Mitrović: Sve sadržaje koje je generirao diskurzivni program smo permanentno dokumentirali na web sjedištu paviljona te na kraju finalno uredili u formi knjige. Knjiga je rezultat svih navedenih, gotovo godinu dana dugih i intenzivnih aktivnosti u okviru diskurzivnog program. Teme koje smo istraživali u knjizi, a spomenute su ovdje, su brojne, a pristupili smo im iz perspektive načina na koji utječu na obrazovanje, posebno kako obrazovanje u području dizajna i arhitekture odgovara na današnje zahtjeve i izazove – počevši od potencijala koji dizajn, urbanizam, arhitektura i umjetnost (i druge srodne discipline i prakse) imaju u stvaranju svjetova. Ishodi predstavljeni u ovoj knjizi mišljeni su kao svojevrstan doprinos srodnim razmišljanjima, kao pokretač nastavka postojećih istraživanja te kao provokacija za obrazovna okruženja, nastavnike i učenike zainteresirane za istraživanje i razvoj transgresivnog potencijala dizajna i arhitekture za 21. stoljeće i nakon njega.
Na samomu početku smo jasno postavili da je finalni produkt cijelog nastupa upravo ova knjiga, stoga je i cijeli diskurzivni dio, tj. proces bio dodatno fokusiran na dokumentiranje radionica, te na prikupljanje dodatnih doprinosa raspravama koje smo otvorili. Urednički je cilj bio precizno postavljen od početka, tako da je uz izniman rad tijekom cijele godine, željeni cilj ostvaren u potpunosti. Mogu reći da sam jako zadovoljan i ponosan na ovu knjigu koju je oblikovao jedan od članova autorskog tima, Niko Mihaljević. Nakon promocije u Veneciji, koja je bila jako posjećena, slijede promocije u Splitu i Zagrebu, te međunarodna distribucija koja nam je jako važna, jer je knjiga pisana na engleskom jeziku i usmjerena je ka međunarodnoj publici.
► Knjiga u svom prvom dijelu kombinira istraživačke i autorske tekstove, pa kako je izgledao odabir autora i tema, po kojem ste kriteriju zvali sugovornike, kakav je bio odaziv, te njihove reakcije?
Ivica Mitrović: Autori priloga su najvećim dijelom suradnici s kojima smo kao urednici imali suradnju u prijašnjim projektima, čiji rad dobro poznajemo, te smo smatrali da bi dali značajan prilog raspravama koje smo otvorili u raspisu teme paviljona. Stoga ovaj dio knjige sadrži promišljanja sudionika diskurzivnog formata paviljona počevši od uvodne rasprave u Veneciji, koju sam moderirao, a sudjelovali su istraživači i edukatori iz područja dizajna i arhitekture. James Auger, jedan od pionira spekulativne dizajnerske prakse, piše o odnosima između sredstava i ciljeva u dizajnerskoj produkciji, Martin Ávila sa Stockholmskog sveučilišta Konstfack kojem je prošle godine izašla knjiga u Bloomsbury ediciji “Dizajn za mračna vremena”, bavi se promjenom percepcije dizajna kao prakse isključivo usmjerene ljudima, a Harriet Harriss, bivša dekanica Pratt instituta i radikalna kritičarka arhitektonske edukacije danas, piše o arhitekturi koja je podrška životu izvan ljudskog. Iznimno nam je značajan bio doprinos spomenutog kolege morskog biologa i ekologa Mladena Šolića, koji je otvorio nove poglede na razumijevanje prirodnih ekosustava. Umjetnica, dizajnerica i istraživačica Ligia Oliveira unijela je svoje osobni prilog iz konteksta mreže Design+Posthumanism, kroz umjetnost kao medij koji njeguje snažniju povezanost s prirodom, dok je moj dugogodišnji kolega i suradnik Michael Smyth sa Sveučilišta Edinburgh Napier ponudio svoj doprinos izazovima zamišljanja alternativnih budućnosti. Mia Roth i Tonči Čerina su na primjeru svog arhitektonskog djelovanje u Lonjskom polju raspravljali o relacijskim značenjima brige u kontekstu odnosa prirode i čovjeka. Diskurzivni dio knjige sam otvorio svojim tekstom o ulozi dizajna u kontekstu kriza u kojima živimo i mogućnostima za pokretanje promjena kroz dizajnersku praksu i edukaciju.
► Drugi dio knjige tiče se održanih radionica, na primjeru 5 casestudyja, što je svojevrsna dokumentacija događanja iz Milana, Ljubljane, Lonjskog polja, Motovuna i Splita. Što se nalazi u tom dijelu i zašto je bilo važno dokumentirati te radionice na kojima je bilo preko 120 polaznika?
Ivica Mitrović: Ovaj dio knjige dokumentira radionice kao edukativne studije slučaja. Kao što sam opisao prije niz tema je adresiran kroz navedene radionice. Kroz istraživanje suživota čovjeka i prirode usmjerenog na budućnost, inicirano temom paviljona, bavili smo se temama od potencijala otpornosti zajednice, preko netradicionalnih tumačenja inteligencije koja nisu usmjerena na ljude, interakcijama s divljinom kroz prožimajuće iskustvo, pokretanjem kolektivne mašte i simbolizmom odnosa prirode i kulture, te spekuliranjem o mogućoj budućnosti u odnosu na more.
Važnost dokumentiranja bila nam je prije svega u činjenici da su radionički projekti testirali neke od izazova, ali i pristupa koji su prisutni u prvom dijelu knjige kroz autorske tekstove. Iskustva radionica pomažu razumjeti na koji način je kroz edukacijski proces moguće adresirati izazove dizajnerske i arhitektonske prakse, tj. krize koje prožimaju ljudsko društvo i naš planet. Širini različitih pristupa i odgovora na zadane teme i postavljena pitanja sigurno je pridonijela činjenica da su sudionici dolazili iz cijele Europe, ali i iz Azije, Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Afrike. Dokumentacija uključuje refleksije voditelja, te sudionika i sudionica radionica, kroz opise koncepta radionica, briefa, te metodologije i pristupa procesu rada. Prilozi su prošireni prezentacijama, tj. opisima realiziranih projekata.
► Zanimljiva je odluka koja vas je usmjerila u smjeru knjige, a ne recimo kataloga izložbe, što je možda nešto što se očekuje u ovakvom slučaju. Kako je došlo do te odluke i zašto mislite da je bilo jako važno izdati knjigu, objediniti sve ove tekstove, dokumentirati radionice? Koliko je u dizajnerskom smislu ova knjiga relevantna i zašto?
Ivica Mitrović: Ta odluka je temeljena na iskustvu koje sam s Olegom Šuranom imao kroz niz prijašnjih izlagačkih projekata. Od prve izložbe kritičkog i spekulativnog dizajna u Galeriji HDD, pod nazivom Dizajn fikcija: Eutropija – Uvod u spekulativnu dizajnersku praksu iz 2015. godine koja je rezultirala istoimenom dvojezičnom publikacijom, koja je bila jedna od prvih publikacija na međunarodnoj razini koja se bavila ovom praksom kroz prikaz pristupa, metoda, tehnika i alata, uz pripadne razgovore s edukatorima i praktikantima, preko nastupa na Milanskom Trijenalu 2018. godine koji je također umjesto klasičnog kataloga rezultirao dvojezičnom publikacijom Spekulativnost – Post-dizajnerska praksa ili nova utopija?, te na kraju iznimno uspješnom knjigom Beyond Speculative Design: Past – Present – Future iz 2021. godine koja je danas vodeća međunarodna publikacija koja se bavi prošlosti, sadašnjosti i budućnosti spekulativne prakse i srodnih dizajnerskih praksi. Stoga na ovom tragu i vidimo ovu knjigu kao svojevrsnu dopunu navedenih izdanja, koja na širi način gleda na dizajnersku i arhitektonsku praksu. Cijeli niz autora koji su sudjelovali kroz autorske tekstove ili kroz dokumentaciju i refleksiju radionica zasigurno pridonosi relevantnosti i vidljivosti ove knjige. Knjiga nam je bila važan dio ovog cijelog projekta, ne samo kao artefakt, već kao trajni zapis i prilog obrazovanju i području dizajna i arhitekture, nešto što će nadživjeti 2023. godinu, tj. 18. Venecijanski bijenale.
► Što očekuješ od hrvatske promocije ove knjige i možeš li procijeniti njenu važnost za buduće dizajnere, arhitekte, sve one koji se žele baviti stvarima i temama srodnima onima koje ste vi otvorili u sklopu projekta Same as it Ever Was?
Ivica Mitrović: Želja mi je da skore promocije knjige u Splitu i Zagrebu, koje će se održati u prvog dijelu iduće godine, budu prije svega prilike za nove multidisciplinarne razgovore oko tema koje smo ovdje otvorili, gdje bi pozvali i one kolege i kolegice koji nisu izravno sudjelovali u cijelom procesu, ali bi značajno mogli dati svoj prilog o tome kako bi trebali oblikovati edukaciju u području dizajna i arhitekturu u budućnosti. Kao što sam napisao, knjiga je usmjerena prema međunarodnoj publici i uskoro kreće u međunarodnu distribuciju. Kod nas se može naručiti preko Udruženje hrvatskih arhitekata (link) po popularnoj cijeni, a osigurali smo i ograničen broj primjeraka za potrebe edukacijskih ustanova. Želja nam je da knjiga uđe u obrazovne ustanove, da postane dio nastavničkih programa i da tako pridonese unaprjeđenju dizajnerske i arhitektonske struke.
Razgovarao: Dario Dunatov / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
