Danas je Prvi maj! Kako pisati o prazniku rada, a ne pisati o prostoru grada? Kako pisati o prostoru, a ne pisati o prazniku rada?! Jednom prilikom je David Harvey izjavio kako je bilo lakše marksiste nagovoriti da ih se tiče geografija, nego uvjeriti geografe da ih se tiče marksizam. Ili obratno, ne sjećam se, no nije ni bitno, stvar je u ticanju. Tako se odnos rada i kapitala tiče arhitekture, a arhitektura se tiče odnosa rada i kapitala. Stvar je, dakle, uvijek u ticanju.
Tri Zagreba
Zagreb je (bio) industrijski grad. Industrija, koja je formirana dugo prije druge Jugoslavije, u novoj državi povećava svoj kapacitet pa tako Zagreb u svojim zlatnim danima zapošljava stotine hiljada radnika.
U periodu socijalističkog Zagreba radno vrijeme utvrđeno je na 8 sati; radnici su formalno pravno bili vlasnici sredstava proizvodnje, a višak društvenog proizvoda iz tih fabrika, kroz domaće banke, a pod (velikim dijelom) kontrolom radnih kolektiva, investiran je u grad, u Novi Zagreb, trešnjevačke nebodere, Cvjetno naselje, u kojima su i ti radnici živjeli, kao i škole i fakultete u kojima su se školovala i njihova djeca.
S druge strane, u predratnom Zagrebu, dok je buržoazija, činovništvo i svećenstvo živjelo po vilama Donjeg grada, Pantovčaka ili Kaptola, oni koji su gradili taj grad, ujedno su bili osuđeni na život u podrumima, potleušicama i sl. gdje se iznos rente odvajao od same nadnice. Pritom, kad kažem graditi grad, ne mislim nužno na građevinskog radnika, već na odnose eksploatacije koji vladaju u određenom sistemu. Onoliko koliko kapitalist zaradi na razlici između onoga koliko se u radnim satima proizvede i koliko od toga pripada radniku (koeficijent eksploatacije), toliko često ulaže dalje, nerijetko špekulirajući upravo s prostorom grada gdje opet, jednim dijelom, zarađuje putem rente naplaćene tom istom radniku.
Danas, ukoliko smo u mogućnosti, u Zagrebu živimo u stanovima koji su ovim ili onim putem naslijeđeni iz društvenog stambenog prostora izgrađenog u periodu socijalizma, a podijeljenog na zasebne vlasničke jedinice devedesetih ili smo primorani zaduživati se za visinu svoje nestalne plaće ili nadnice za neki komad stambenog prostora. Osmosatno radno vrijeme, ukoliko uopće imamo radno vrijeme, često je relikt prošlosti, a višak koji eventualno proizvodimo, ili dug koji je pripisan našem stanovanju i obrazovanju, služi za gradnju grada u kojem se ponavljaju buržoaske tipologije javnih prostora (fontane ispred NSB-a) na kojima se možemo samo prošetati i odmjeriti, a novoizgrađeni stanovi su ponovo loši ako smo siromašni i kvalitetni ukoliko smo bogati.
Dakle, možemo detektirati tri Zagreba i svaki od njih pripadao je našem radu onoliko koliko smo se za kontrolu nad našim radom i kolektivnu moć izborili i svaki je gradio tipologije koje su predstavljale pripadajuće društvene i proizvodne odnose. Na nama je svakako da s jedne strane, ako ništa, primjetimo razliku među ovim gradovima, a s druge, da se politički i ideološki opredijelimo kakve odnose rada i grada želimo graditi dalje.
Grad i rad
Prvi maj je, dakle, dan i simbol otpora, dan kada je prije 127 godina trebao otpočeti generalni štrajk za drugačije uvjete rada, a zahtjev za osmosatno radno vrijeme izlazi na ulice. To je isto tako i vrijeme mnogih i učestalih pobuna stoljećima duge borbe koja je na prostoru Amerike (i nešto ranije i Europe) podrazumijevala i pobunu protiv ograđivanja zajedničkih dobara i nametanja stanarina (“Anti-rent” pokret) i, kako su to formulirali američki zemljoradnici 1839., to je bilo vrijeme zahtjeva za “sretnim domovima”.
Taj sretni dom podrazumijeva da kraće radimo, da imamo više vremena da upoznamo svoje roditelje, djecu i prijatelje i da kreiramo prostore, a ne da prostori kreiraju (nameću) naše odnose i socijalizaciju. U konačnici da ono što proizvedemo bude utrošeno na reprodukciju života po našim uvjetima i unutar odnosa koji izmiču od kapitala nametnutom antagonizmu i konkurenciji unutar zajednice. Od Haymarketa maja 1886. godine do Cvjetnog trga 2010. godine, Petrokemije 1998., Kamenskog 2011. – otpor je inherentan prostoru grada, što ne znači da će prosvjed proizvesti drugačiji grad, već prosvjed mora predstavljati (ako ima progresivne namjere) ustrajnu i solidarnu borbu za drugačiji odnos rada i grada. Mi koji od svog rada i živimo, putem prosvjeda i štrajkova borimo se za uspostavljanje uvjeta pod kojima se taj odnos materijalizira.
Naš rad oduvijek gradi grad (čak se i rimuje, istine su ponekad tako jednostavne) i rad je tako uvijek primarno polje borbe koja se ponekad manifestira u borbi za brdo, a ponekad u borbi za fabriku. Danas tako slavimo borbu za drugačije proizvodne i prostorne odnose!
Grad je naš!
Budući da se, ako pričamo o otporu, u konačnici radi o temeljnom zahtjevu dokidanja uspostavljenih odnosa moći, za očekivati je da uvijek iznova nailazimo na jednake represivne mehanizme koji djeluju često putem medija koji polariziraju otpor i zakona koji utvrđuju “poraz” otpora.
U lipnju 1872. New Yorkom je marširalo preko stotinu hiljada radnika koji su upravo izašli iz tromjesečnog štrajka u kojem su, između ostalog, zahtijevali i osmosatni radni dan bez smanjenja nadnice. The New York Times se, od svih situacijom ponuđenih tema, samo zapitao koji se postotak štrajkača, koji u tom trenu marširaju gradom, može nazvati “uistinu Amerikancima”?
Nismo li sličnim mehanizmima razdvajanja svjedočili kad su se brojala dubrovačka krvna zrnca pri zahtjevu za referendum? Nismo li svi mi koji živimo od svog rada, oni koji gradimo gradove i kojima pripadaju svi ti gradovi? Dubrovnik je naš! Srđ je naš! 10 000 puta “NE” otuđivanju našeg (g)rada!
