Autor: Vladimir Radulić
Usporedo s vrućinama ovog ljeta protječe i druga godina od otvaranja šetnice na zidinama koje omeđuju zadarski poluotok – lokalno zvanima Muraj, a službeno Bedemi. Grad je projektom Zadar baštini dobio novu pješačku zonu, svojevrsni high line iznad gradske luke, a sve to na lokaciji pod zaštitom UNESCO-a, čiji je potencijal prepoznala još austrijska uprava u 19. stoljeću u sklopu prenamjene mletačkog obrambenog sustava u civilne svrhe. Nostalgija za projektima iz doba Austro-Ugarske Monarhije nije rijetka pojava u Dalmaciji, a u Zadru, koji je u tadašnjem administrativnom ustroju imao ulogu glavnog grada pokrajine, ponešto je i naglašenija. U lokalnom javnom mnijenju često se provlači uopćeni žal za građevinskim fondom koji je izgubljen u bombardiranjima tijekom Drugog svjetskog rata 1943. i 1944. godine. Bez dublje ocjene arhitektonske i urbanističke vrijednosti zgrada s početka 20. stoljeća koje su dobrano odvajale grad od mora u Zadarskom kanalu, u svijesti dijela današnjeg stanovništva i dalje je prisutna misao da upravo ta arhitektura Zadar predstavlja bolje od one kasnije, modernističke. S druge strane, poslijeratna modernistička arhitektura s prostora Jugoslavije u posljednje je vrijeme obrađivana u više popularnih formata (primjerice, u televizijskom serijalu Betonski spavači i u publikacijama Motela Trogir). Tako je i obnova Zadra nakon Drugog svjetskog rata predstavljena u sklopu velike izložbe o jugoslavenskoj arhitekturi Toward a Concrete Utopia u njujorškoj MoMA-i 2018., a u domaćoj publicistici ova je tema predmet brojnih radova, poput monografija profesorâ Dražena Arbutine i Antonije Mlikote. Unatoč domaćim i međunarodnim nastojanjima za smještanjem poslijeratne obnove Zadra u povijesni kontekst i za stručnom valorizacijom, u javnosti je i dalje prisutan niz negativnih predrasuda spram socijalističke izgradnje. Stoga opravdano možemo postaviti pitanja tko podgrijava animozitet i što takav odnos prema povijesnom nasljeđu i javnom prostoru govori o atmosferi današnjice? A konačno i zašto ili čijem interesu sve to služi?
Uklanjanje spomenika Narodnooslobodilačkoj borbi u sklopu uređenja šetnice na zadarskim zidinama svakako opisuje spomenutu problematiku. Zato ćemo projekt Zadar baštini osim po revitalizaciji nepokretnog kulturnog dobra, nažalost pamtiti i po skladištenju spomenika vrijednom povijesnom nasljeđu, iz dana kad je Zadar okretao leđa fašizmu, u muzej. Spomenik osnivanju prve ćelije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u Zadru izveden je u duhu modernističkih tendencija zbog čega ga je bilo lako uklopiti u projekt uređenja šetnice. U lapidariju Narodnog muzeja svakako mu nije mjesto budući da je site specific spomenik reminiscencija na konkretni povijesni događaj, koji se odvio 1941. na zadarskim zidinama. Upravo je zbog toga ondje i postavljen 1981. te predstavlja cjelinu s prostorom Muraja. Nema ga smisla odvajati od te cjeline, kao što je prihvatio i projektant uređenja šetnice predvidjevši ga na dotadašnjoj, originalnoj poziciji. Međutim, konzervatori su se postavili manje odlučno te su izdavanjem mišljenja da spomenik kao takav “treba zaštititi kao simbol određenih povijesnih događaja bilo da se radi o sadašnjoj lokaciji ili primjerenom alternativnom mjestu jer je ujedno i autorsko djelo akademskog kipara Koste Kostova“, omogućili uklanjanje spomenika. Na taj način su presudili i stručno i društveno neutemeljeni razlozi koji su autora spomenika, projektanta šetnice, konzervatore i muzealce sveli na tobože neutralne svjedoke prekrajanja povijesti i javnog prostora. Gradska je vlast još jednom upotrijebila joker zvan totalitarizam u tumačenju povijesti Zadra nakon Drugog svjetskog rata, što svakako nije izoliran slučaj u hrvatskim, pa ni u europskim okvirima. Tako su najnoviju primjenu pojma totalitarizam, po uzoru na razne europske rezolucije i nacionalne deklaracije, zadarske gradske vlasti pronašle u obrazloženju “Odluke o premještanju spomen obilježja posvećenog osnivanju prve ćelije KPJ-a u Zadru” iz listopada 2020. Uz zaključak da je “neprimjereno i neprihvatljivo na prostoru zadarske spomeničke baštine najviše vrijednosti, ujedno javnoj površini, koja je namijenjena suvremenom promicanju kulture i života grada, iskazivati počast jednom totalitarističkom sustavu“, odluka je izglasana i spomenik je otpremljen u lapidarij Narodnog muzeja u Zadru, gdje se nalaze još neki spomenici iz razdoblja NOB-a koji su se našli u pravnom i političkom limbu.
Povijesna je činjenica da je otpor fašističkoj represiji i okupaciji na području Zadra i okolice, kao i čitave Hrvatske, organizirala Komunistička partija Jugoslavije, što se moglo dodatno pojasniti informativnim tekstom uz spomenik. Dakle, osim što je narativ o neprimjerenosti u ovom slučaju bespredmetan (jer suvremene konzervatorske prakse imaju tendenciju prezentiranja povijesne baštine u svim njenim nijansama, ponekad i kontradiktornim) i ciničan (jer se u ovom slučaju argument UNESCO zaštite koristi kao razlog za djelovanje, dok se u slučaju zaštite prolaznika od pada sa zidina koristi kao razlog za nedjelovanje), Odluka o uklanjanju je dvojbena i u pogledu pitanja kakvu sliku suvremenog života i kulture Zadra želimo promicati. Ako 2020. godine u gradu koji je stotinjak godina ranije, zbog svoje tadašnje talijanske većine stanovništva, trebao poslužiti kao odskočna daska fašističke invazije na istočnu obalu Jadrana, baštinu socijalizma dozvolimo nazvati totalitarističkom, stavivši je u isti koš s nasljeđem fašizma, time se zapravo tek osuđuje socijalistički sustav, dok se fašizam istovremeno ne problematizira, a njegove se naznake mogu detektirati i u trenutačnoj društvenoj klimi. Ovdje se polako naziru i odgovori na pitanje kome takve poruke danas koriste? Odgovori su, dakako, ekonomske prirode. Izjednačavanje socijalističke i fašističke baštine pod pojmom iste, totalitarističke baštine 20. stoljeća, u skladu je s narativima o kraju povijesti i pobjedi modernog kapitalizma, čiju je divlju inačicu Zadar proživio s privatizacijom i bespravnom gradnjom. Takvo uprezanje totalitarizma sociolog Todor Kuljić objašnjava na način da se “ovim pojmom više osuđuje nego što se rasuđuje“, a njegova je funkcija pridobiti građane na stranu suvremenog liberalizma kao jedinog pravog odgovora na grijehe prošlosti. Međutim, radi se o povijesno potpuno neutemeljenoj praksi, koja zadovoljava brzinski način razmišljanja bez prevelikog utroška vremena na nijanse prošlosti. No upravo je u tim nijansama vrijednost njezina izučavanja za potrebe današnjice. Ako se povijesni događaji postave u vremenski kontekst i analiziraju iz vizure različitih pojedinaca i njihovih interesa, moguće je izvesti brojne zaključke o suvremenoj situaciji, pa onda i usmjeravati buduće postupke.
Na primjeru povijesti Zadra u 20. stoljeću jasna je potreba za navedenom praksom. Umjesto deponiranja spomenika, ne bi li bilo bolje da se korisnicima nove šetnice informativnom pločom uz spomenik pojasnilo tko se na tom dijelu zidina sastao 1941. godine? Zašto su se ondje sastali stanovnici naselja zadarske okolice Veli Iž, Galovac i Preko, a ne građani samog Zadra? Kakav je to bio grad u prvoj polovici 20. stoljeća? Jesu li u njemu obitavale nepoznate ličnosti ili ti ljudi ipak imaju imena? Ukoliko izostane trud za otkrivanjem pojedinačnih interesa i šire slike u kojima su se isti nastojali ostvariti, svakako možemo očekivati da će se reperkusijama i rezultatima pseudoznanstvenih pristupâ, poput teorije o dva totalitarizma koja se provlači kroz projekte vezane za baštinu, nastaviti zamagljivati lokalna prošlost u interesu vladajućih elita. Imajući u vidu trenutni zadarski projektni i građevinski zamah, već je moguće složiti popis diskutabilnih obrazloženja za određene građevinske radove i postupke. Primjerice, s parkirališta sveučilišnog kampusa uklonjena je pozornica iz razdoblja Jugoslavenske narodne armije, koju su obnovili studenti, s objašnjenjem da se radi o “dijelu infrastrukture vojarne koji je služio za različite vojno-političke smotre i priredbe u organizaciji vojske nekadašnje socijalističke države”. Uz to, obližnja zgrada nove studentske menze izgrađena je na mjestu starog vojnog poligona, odnosno atletske staze i sportskih terena koji su donedavno bili u upotrebi studenata i ostalih građana.
Pored toga, u Zadru se istovremeno provode projekt uređenja zapuštenih talijanskih bunkera i projekt obnove bivše crkve i samostana sv. Nikole u sklopu kojeg je jedan talijanski bunker uklonjen iz tog kompleksa. Nedavno su upućeni i pozivi za podrobnijim kontekstualiziranjem talijanskih bunkera kao građevinâ koje mogu pronaći suvremenu namjenu, ali uz objašnjenje njihove prvobitne namjene i pojašnjenje prilika u kojima su nastali. Tu su i primjeri poput planiranog produljenja mola na zadarskoj rivi za 14 metara, odnosno vraćanja “na gabarite kakve je imao prije stotinjak godina, a koji su značajno smanjeni najviše za vrijeme savezničkog bombardiranja Zadra u Drugom svjetskom ratu“, kako je objašnjeno iz Lučke uprave Zadar. Je li to ujedno najava vraćanja zgrada uništenih u savezničkom bombardiranju, vrijeme će pokazati. Konačno, pravu buru u lokalnim medijima izazvala je najava promjene vlasništva nad zgradom Doma županije na zadarskom Poluotoku. Palača datira iz doba austrijske uprave, a vojnu svrhu prvo je zamijenila civilnom, no uskoro bi javnu i svjetovnu namjenu, prema nekim navodima, mogla zamijeniti crkveno-arhivskom. Pitanje hoće li zgrada otići u vlasništvo Zadarske nadbiskupije, što bi moglo poslužiti kao uvertira za daljnju privatizaciju, pomalo je zasjenilo činjenicu da su vrt palače i terasa s pogledom na Zadarski kanal već godinama nedostupni građanima i potpuno promašene upotrebe (prostor služi kao parkiralište Doma županije, zbog čega je pristup terasi i vrtu zabranjen).
U nabrojenim primjerima moguće je vidjeti crtu omalovažavanja razdoblja socijalističkog upravljanja i podgrijavanja nostalgije za razdobljem koje mu je prethodilo, nažalost bez dovoljno kvalitetnih znanstvenih pokušaja da se oba razdoblja prouči kroz pojedinačne studije slučaja, uz ocrtavanje šireg društveno-povijesnog konteksta (kao iznimku treba istaknuti radove Andreasa Guidija na temu Zadra i drugih perifernih dijelova Kraljevine Italije u doba fašizma).[1] Ovakva nedostatna praksa u konačnici potkopava javni interes, a služi parcijalnim interesima s ekonomskim imperativom. Odustajanje od nastojanja za tumačenjem povijesti na ovim prostorima, odnosno prepuštanje te zadaće drugima, svakako neće polučiti željene, tj. vjerodostojne rezultate. Dovoljno je sjetiti se zamaha koji je kult D’Annunzija dobio u Trstu u godini prije izbijanja pandemije. Velika izložba u zgradi stare ribarnice na rivi okrunjena je otkrivanjem spomenika kontroverznom talijanskom pjesniku i vojniku Gabrieleu D’Annunziju, duhovnoj inspiraciji Benita Mussolinija, u povijesnom centru grada. Ne čudi što je spomenik postao locus raznih uličnih intervencija, a tršćanska izložba dobila je svojevrsnu protutežu u riječkoj izložbi D’Annunzijeva mučenica.
Teško je zamisliti scenarij u kojem će moćne ekonomije odustati od prava na tumačenje povijesti, što slikovito pokazuje Vojni muzej brigade Sassari u istoimenom gradu na Sardiniji. Dok je povijest slavne postrojbe u Prvom svjetskom ratu i mirovnim misijama NATO saveza izložena u pet dvorana, fašistička okupacija i povezane aktivnosti koje je provodila tijekom Drugog svjetskog rata u Gorskom kotaru, Lici, Dalmaciji i Bosni sažete su na jedan poster A4 formata koji se nalazi na zidu u uskom hodniku, pred izlazom. Ukoliko smo suglasni da okupirani narod ovih krajeva nije zaslužio takav (povijesni) tretman, onda smo dužni ne dozvoliti ga. Upravo je zato potrebno proučavanje i tumačenje povijesnih nijansi koliko god nam se one iz suvremene perspektive činile zamršene i ponekad međusobno kontradiktorne.
Hvala dr. sc. Sanji Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti na podršci i savjetima, kao i Petri Šarin na puno strpljenja.
[1] Vidi: Andreas Guidi, »Tko je “stvorio“ fašizam u Zadru? Životne putanje aktivista kao ključ za razumijevanje postimperijalne politike«, U: Istočnojadranski prostor između sloma Habsburške Monarhije i stvaranja novih država, zbornik radova, (ur.) Ante Bralić i Branko Kasalo, Zadar: Sveučilište u Zadru, 2021., 243-272.
Biografija autora
Vladimir Radulić po struci je diplomirani pravnik sa zanimanjem za prostor i vrijeme kao resurse koji nenadoknadivo nestaju.
Autorski projekt Vladimira Radulića Zadar baštini? nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
