Zagrebačka scena street-arta (ulične umjetnosti) ocrtala je određeni krug tijekom godina, sve otkako se postupno profilirala u vrijeme kada su njeni najznačajniji protagonisti započeli s radom i polako stjecali popularnost i renome, otprilike sredinom prošlog desetljeća. Dakako, ulična umjetnost vrlo je široko područje koje danas nije moguće olako definirati, ako je ikad i bilo. Davnih osamdesetih godina granice onoga što se tada tek počinjalo zvati “grafiti umjetnošću” možda su se još i mogle svesti na uzbudljivu njujoršku hip-hop scenu, no ulična umjetnost već je onda postajala globalni fenomen.
Slijed događaja otada pa do danas u potpunosti je logičan – popularnost ulične umjetnosti rasla je usporedo s njezinim sociološkim, a katkad i političkim značajem. Živopisan je to argument u prilog nasušne ljudske potrebe za izražavanjem, za pripovijedanjem, i to slikom. Jer i slovo kao grafem, i tako čest element u kompozicijama i porukama uličnih umjetnika, ima itekakvu pikturalnu vrijednost, dok umjetnički rad nikad ne određuju samo njegovi verbalni elementi, nego i štošta drugo – okruženje u kojem je nastao i zašto baš u tom i takvom, tehnike koje je umjetnik/ca koristio/la, specifično trajanje rada koje je u umjetnosti u javnom prostoru uvijek bitan faktor, itd. Također, znakovito je i to što u doba dominacije i hiperprodukcije (digitalne) slike, kao najmasovnijeg medija komunikacije, tako široku popularnost među globalnom publikom stječe umjetnički pokret čije su metode djelovanja izvorno analogne i egalitarne, u potpunosti u uradi-sam duhu. Prema tome, njihov je izvorni podtekst nužno subverzivan. Citirat ću Dušana Gačića, zagrebačkog strip autora i vizualnog umjetnika srednje generacije, koji je sredinom osamdesetih godina bio jedan od pionira lokalne ulične umjetnosti, aplicirajući stranice svojih stripova na fasade i pothodnike Novog Zagreba. O razlozima koji su ga potakli da koristi ulicu kao prostor (i medij) izražavanja on kaže: “Prostor oko sebe uvijek sam doživljavao kao betonsku Altamiru, u kojoj se čovjek okreće sam sebi unutar betonskih zidova. Ako nema papira, on ima zid da na njemu zabilježi svoje postojanje.” Od tog spontanog, nepatvorenog, životnog impulsa, gotovo ponovne nulte točke umjetnosti potkraj dvadesetog stoljeća, ulični se “art” u nekim aspektima neizbježno udaljio i pomirio se sa zajednicom koju je odbacivao u doba svoje adolescencije. Međutim, riječ je o reverzibilnom procesu čiji se kraj još ne nazire.
Proces kruženja ulične umjetnosti od odbacivanja i osude povezane s njenom opasnošću i egzotikom, pa do prihvaćanja i poticanja, a naposljetku i slavljenja, na svoj se način dogodio i događa se i u Zagrebu i Hrvatskoj. Najpoznatiji domaći ulični umjetnici potekli iz konteksta likovnih akademija, kao što su Miron Milić, OKO, Bruno Pogačnik alias Filjio alias Puma34, i drugi, već su neko vrijeme vrlo značajna imena ne samo te scene, nego i regionalne suvremene umjetnosti u cjelini, a njihovo je izlagačko iskustvo u galerijama i/ili muzejskim prostorima, kao i na umjetničkim manifestacijama, danas podjednako njihovoj prisutnosti na ulici. Neki protagonisti, stasali u miljeu grafiti i hip-hop scene devedesetih, poput Slavena Kosanovića Lunara, u međuvremenu su postali cijenjeni dizajneri, uvjerljivo prenoseći ikonografiju ulične umjetnosti u sferu tržišnog oglašavanja, što je čest slučaj i u globalnim razmjerima (Shepard Fairey, primjerice). Takvoj afirmaciji uličnih umjetnika i integraciji scene s tradicionalnom likovnom zajednicom i umjetničkim institucijama svakako je koristio Muzej ulične umjetnosti, projekt vidljiv i u međunarodnim razmjerima, čiji su organizatori predvođeni Ivanom Vukšić pokušali i čini se uspjeli u stvaranju zdrave i stimulativne atmosfere za uličnu umjetnost u Zagrebu; s velikim akcijama oslikavanja urbanih objekata i transformacija dijelova gradskih četvrti u privremene izlagačke zone – u Branimirovoj ulici, Sigetu, Dugavama i Vlaškoj, u kojima su sudjelovali i inozemni umjetnici. Valja spomenuti i organizirane akcije oslikavanja pročelja zgrada u drugim gradovima i mjestima u Hrvatskoj, primjerice u Šibeniku, Umagu i Vodnjanu, gdje su takve akcije bile redovito povezane sa (sup)kulturnim strujanjima u lokalnim sredinama, ponajprije s nezavisnom glazbenom scenom koja je prirodan suputnik ulične umjetnosti od samih njezinih početaka.
No, usprkos tome što su legalne, ali i legitimne, jer doprinose estetizaciji životnog prostora građana i javni prostor čine fluidnim i prijemčivim za promjene, te i takve urbane akcije uličnu umjetnost također čine ugodnom, udobnom, mekšom, ali i ukrasnom, jer ona svoj subverzivni potencijal nužno gubi, bivajući u okvirima prihvatljivih i društveno poželjnih “svjetova umjetnosti”. Naravno, to nije karakteristično samo za vizualnu umjetnost ulice, jer svaki supkulturni fenomen sa skrivenom kontrakulturnom prirodom u suvremenom društvu biva apsorbiran u standardizirane kulturne tokove. Tako se, među ostalim, održava inovativnost tzv. kreativnih industrija koje i nisu ništa drugo doli globalna standardizacija postupaka proizvodnje (prije nego kreacije) kulture s logičnim ciljem zarade (premda svi volimo misliti da to nije njihova osnovna misija). U idealnom slučaju i idealnom društvu, na taj bi se način kvaliteta proizvoda kreativnih industrija zapravo kontinuirano razvijala.
S druge strane, dok institucionalna kultura usvaja i sebi prilagođava određene kulturne obrasce i umjetničke stilove, istodobno se rađaju novi – uzbudljivi i naizgled neukrotivi. Čini mi se važnim prepoznati ih i preispitati, mada svakim takvim pokušajem već počinje proces njihove prilagodbe postojećem društvenom ukusu, iako se taj ukus također mijenja jer je proces dvosmjeran. Možda je uloga kritičara da meandrira te tokove i potrudi se da proces (p)ostane istinski progresivan. Sve ovo pišem zato što se na zagrebačkim ulicama u posljednje vrijeme pojavila nova vrsta grafita još uvijek anonimnog autora ili autorice, ili više njih, koja fascinira nonšalantnom uvjerljivošću izražavanja ambivalentnog osjećanja života sada i ovdje. Isključivo se radi o verbalnim porukama, o komunikaciji pismom, ali vrlo promišljeno pozicioniranima u gradskom eksterijeru, čime se ostvaruju dojmljive intervencije u prostoru i kompozicije izrazitog konceptualnog naboja. Iako su u suštini sasvim jednostavni, neuhvatljivi karakter ovih natpisa nemoguće je kopirati – upravo se u tom dosljednom izmicanju skriva njihova poezija. Nameću se paralele s parolama Grupe šestorice autora i njihovim suptilnim aktivizmom, kojim su se zauzimali, prije svega, za pravo na bivanje.
“Ovo baš i nema smisla.” “Ma ne kužiš ti to.” “Ma idem pješke.” “Danas je srijeda.” “Ja nisam dobar otac.” “Mi smo. Vi ste. Oni su.” Poruke poput ovih, brzo ispisane sprejem ili vodootpornim markerom, odnedavno niču posvuda po užem i širem centru Zagreba. Osim na fasadama, viđam ih i na komadima urbanog mobilijara kao što su koševi za smeće ili pak na građevinskim skelama, gdje u svakom slučaju neće potrajati dulje od nekoliko tjedana ili najviše par mjeseci. Na prvi pogled, rječnik ovih, mahom izjavnih rečenica (redovito s točkom na kraju!) izrazito je generičan. Replike su to istrgnute iz neobaveznih, usputnih razgovora, od onih koje svakodnevno vodimo sa susjedima koje jedva poznajemo ili simpatičnim, ali ne baš bliskim poznanicima, a nekim trenucima i s pravim prijateljima, ako su tu, pored nas. Fragmenti tipiziranih dijaloga translacijom u minimalističke grafite u biti postaju djelići monologa koje nepoznata osoba, ili osobe, vode same sa sobom. Ili je riječ o tome da grad progovara sam od sebe, nakon što je pokupio odbačene otpatke života svojih stanovnika, pa im ih sad vraća, pokazujući prstima na odsustvo istinskog razgovora i razumijevanja?
U redu, ne budimo patetični. No, ne mogu se oteti dojmu da ove anonimne poruke na neki način izražavaju duboko razočaranje životom u vremenu u kojem egzistiramo, u kojem su kapaciteti za promjene “statusa quo” ozbiljno narušeni kompleksnim, ali teško uhvatljivim faktorima – oni na nas itekako utječu, ali izvor im je negdje drugdje, izvan i iznad nas.
Kontekst koji nas okružuje, svakako određen političkim i ekonomskim kretanjima, suptilnom ideološkom propagandom i ostalim veseljem iz arsenala sveprisutnog – i sve apstraktnijeg – lokalnog i globalnog tržišta, u mikro se podtekstu manifestira kao rutina – neizbježna i neprobojna. Međutim, kada se elementi te rutine naglo ogole pouzdanim “car je gol” efektom – kao što je slučaj s novim zagrebačkim grafitima – tinjajući osjećaj poraza najednom postaje konkretan, i možemo mu početi tražiti razloge i ispitivati posljedice. Ne bi taj efekt bio toliko prepoznatljiv da poruke u urbani okoliš nisu postavljene kako jesu.
U moj vidokrug one ulaze na samom krajičku oka, sramežljivo poput osobe koju nikad prije nisam vidio, ali ju intuitivno osjećam bliskom. Ne guraju se nužno na razinu očišta, ona je ionako već odviše ugušena bezbrojnim marketinškim porukama – koje zapravo predstavljaju osnovu vizualne kulture većine građana – već strateški uzmiču na marginu vizure, na visinu stopala ili na rubove mog osobnog rakursa. Ipak, na tim pozicijama djeluju provokativno, ali i ljekovito. Zagreb priča, namiguje izdaleka i nejasno se gurka kao tinejdžer koji tek otkriva prkos i strast. Shvaćam njegove nove rečenice kao korak prema načinu komunikacije koji bi mogao, ako ništa drugo, malo uznemiriti odavno klišejizirane jezične obrasce. Ako je jedna od osnovnih misija umjetnosti da stvara i obnavlja jezik – po mogućnosti univerzalan – onda bi ovo mogao biti zgodan novi početak, dovoljno malen i skroman da mu se može vjerovati. A povjerenje je, ne sumnjam da ćete se složiti, nešto čega nam dan-danas opako fali.
Fotografije: Bojan Krištofić
*Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
