Uloga komunalne opreme nije samo utilitarna, već uz tu svoju primarnu svrhu istovremeno daje i na slici grada, odnosno neposredno utječe na način na koji grad konzumiramo. O urbanom namještaju koji ulazi u javni prostor govore arhitekti Tamara Brixy i Damjan Uzelac, povjesničarka umjetnosti Sandra Križić Roban, vizualna umjetnica Ana Elizabet te dizajneri Dorja Benussi, Ivana Borovnjak, Vedran Kasap, Nikola Radeljković i Ozana Ursić.
Anketni intervju dio je urbanološke datoteke koja nastaje u 2016. godini kroz program VODA I JAVNI PROSTOR projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), a nastavno na nedavno provedeni prvi javni natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme.
Primarni cilj natječaj bio je lansirati ideju nove zagrebačke česme, odnosno ukazati na potrebu veće dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada kroz mrežu javnih i za Zagreb posebno oblikovanih česmi koje bi dizajnom trebale biti prilagođene suvremenim standardima.
Natječaj u okviru skromnog umjetničkog projekta nije imao namjeru ponuditi finalno rješenje koje bi se implementiralo, već potaknuti Grad da na temelju kvalitetnoga programa, u odgovarajućim uvjetima i s kompetentnim žirijem sam raspiše natječaj za idejno rješenje nove zagrebačke česme i krene u realizaciju mreže javnih česmi.
Takav natječaj za nove javne česme – ali i komunalnu opremu općenito – predstavljao bi zaokret od dosadašnje negativne prakse koja se i negativno odražava na kvalitetu života u gradu.
O aktualnom stanju i mogućnostima koje bi kroz šire perspektive demokratizirale procedure kao preduvjet boljih rješenja, ovdje govore stručnjaci iz različitih struka bliskih prostoru.
► Kako općenito ocjenjujete stanje zagrebačke komunalne opreme s aspekta oblikovanja/dizajna?
Ivana Borovnjak: Ako dizajn rješenje promatramo kao holistički odgovor, ono treba biti odgovor na više različitih problema. U tom smislu, čini mi se da većina elemenata zagrebačke urbane opreme s kojom smo kao građani u svakodnevnoj interakciji, ne odgovara kriterijima “dobrog” dizajna, kako na sistemskoj tako ni na partikularnoj, primjerice oblikovnoj, razini. Jedino što ona doista sistematski komunicira su naše trenutne društvene vrijednosti – kaos na gotovo svim razinama.
TamaraBrixy: Stanje nije dobro i postaje sve gore. Mislim da bi komunalna oprema grada trebala biti nenametljiva, suptilno oblikovana i savršeno funkcionalna. Nije nužno da je to vrhunski dizajn, što naravno nije na odmet, ali svakako ne bi trebao biti iznimno loš dizajn.
Damjan Uzelac: Izrazito loše, što je za očekivati s obzirom na nasumični i kataloški karakter kojim je odabirana. Uz to je često i samo mikrolociranje i orijentacija opreme u prostoru vrlo kaotično. Na primjer, klupe na novom Europskom trgu, osim što ne zadovoljavaju neke ozbiljnije estetske kriterije, nisu postavljene tako da su iskorištene najbolje vizure. Brojni su takvi primjeri gdje ni oblikovanje u užem smislu, a ni funkcija u kontekstu lokacije ne drže vodu.
Ozana Ursić: Komunalna oprema postavljena od strane Grada, a ne nekih interesnih skupina, je generična i neprilagođena makro i mikro okolini. Osim toga, potpuno je neprilagođena i današnjim potrebama građana.
Vedran Kasap: Zagrebačku komunalnu opremu bi ocijenio kao kombinaciju tradicijskog nasljeđa izrade koje je u većini slučajeva zanemarivano ili krivo reinterpetirano, i stihijskih rješenja proizašlih iz zadatosti tehnologije proizvodnje. Uloga takvih objekata u gradnji identiteta kako mikro lokacija tako i ukupnog identiteta grada je uglavnom zanemarena.
Sandra Križić Roban: Smatram da o aspektu dizajna uopće ne možemo razgovarati, jer je komunalna oprema naprosto nedizajnirana, ružna, zastarjela, previše vidljiva i nefunkcionalna.
Nikola Radeljković: Kaotično i nekonzistentno. Od genijalnih konstrukcija za semafore u Novom Zagrebu preko generičkih pseudo-austrougarskih klupa do nevjerojatno nefunkcionalnih odlagališta za staklo i papir koje su s redizajnom doživjele još veći fijasko.
Ana Elizabet: Komunalnoj opremi u Zagrebu dala bi vrlo nisku ocjenu.
Potrebe građana, odnosno ljudske potrebe, evidentno nisu tema i to već godinama, a čini se da se različiti modeli komunalne opreme nameću ovisno o snazi veze investitora s Gradom.
Dorja Benussi: Loše. Djeluje nepromišljeno i neusklađeno s kontekstom prostora i međusobno. Jasno se vidi da se oprema odabire stihijski i isključivo u odnosu na privatne interese.
► Što je konkretno problem? Možete li to ilustrirati na konkretnom primjeru?
Tamara Brixy: Općenito je problem nepromišljeni pristup. Iako se izgled komunalne opreme može smatrati banalnom ili marginalnom temom, grad koji drži do sebe trebao bi imati “oko” i za takve “detalje”. Komunalnom opremom bi se trebalo baviti sustavno tj. planom i ciljem. Nije samo bitno kako ona izgleda, već gdje i na koji način se što postavlja. Nije svejedno gdje su klupe okrenute, kojih su dimenzija kante za smeće i koje je jačine rasvjeta na određenoj gradskoj lokaciji. Konkretan primjer neprimjerenog oblikovanja i smještaja su nedavno postavljene nove kante za smeće po centru Zagreba, a koje su predimenzionirane, previše gusto postavljene i često na pozicijama gdje doslovno ometaju pješački promet. Razlog tome je što i nisu promišljane kao kante za smeće, već kao oglasni prostor što je u startu u kontradikciji s onim čime one služe, odnosno čime bi prvenstveno trebale služiti, a to je zbrinjavanje otpada.
Damjan Uzelac: Kaos s komunalnom opremom je simptom dubljih strukturalnih problema gradske uprave. Zahvaljujući deprofesionalizaciji i političkoj centralizaciji u odlučivanju, uprava nije u stanju uspostaviti cjelovito sustavno planiranje gradskih prostora, što se onda očituje i u ovim završnim točkama urbanih mreža. Zbog takvog manjka cjelovitosti razni artikli urbane opreme doživljavaju ‘pomake funkcije’, gdje oprema više ne prati svoju deklariranu svrhu pa tako info-punkt, stanica javnog prijevoza i kanta za otpad zapravo postaju reklamni pano; zaštitna oprema kod kolnog prometa zapravo postaje koruptivni alat u javnoj nabavi; a sigurnosne ograde dječjih igrališta zapravo postaju sredstvo smanjivanja javnih zelenih provršina. U takvom pomaku funkcije, oblikovanje logično gubi primat.
Ana Elizabet: Čini se da je to sfera kojom se nitko ne bavi, a ukazuje na potpuno pomanjkanje promišljenosti i interesa, odnosno ispunjavanja elementarnih potreba za boravljenje u javnom prostoru. Na konkretnom primjeru očito je kronično pomanjkanje klupa u gradu i to klupa s naslonom, potom klupa na sunčanim punktovima da i ne govorimo, jer je to kao već druga tema, ali zapravo nije, naime, klupe u Zagrebu su najčešće čak i postavljene naopako.
Dorja Benussi: Najveći problem je nedostatak sveobuhvatnosti, što je slučaj i kod ostalih stvari u gradu. Javnoj opremi grada se ne pristupa kao javnoj opremi grada, već kao zasebnoj klupi za dotični park, košu za smeće za dotičnu ulicu itd., a to rezultira besmislenim rješenjima, ili u boljem slučaju, manjku sustavnosti kod opremanja.
Nikola Radeljković: Problem je nedostatak analize korištenja, komunikacije s korisnicima, komunikacije sa stručnjacima, konkretno dizajnerima, a često i nedostatak bazičnog common-sensa. Za primjer mogu poslužiti otvoreni koševi za smeće u parkovima iz kojih ujutro ptice izvuku kompletan sadržaj, a djelatnici Čistoće potom skupljaju otpad po travnjaku proklinjući huligane.
Sandra Križić Roban: Kontejneri za razvrstavanje otpada su,pimjerice u Ljubljani, ugrađeni u tlo i vidljiv je samo manji dio kroz koji se spušta otpad koji je razumno i primjereno dizajniran. U Njemačkoj su napravljene ozelenjene pregrade koje cijelu komunalnu opremu za razvrstavanje skrivaju od pogleda. Kod nas su to glomazni plastični kontejneri s malim vratašcima, često prevrnuti “naglavačke” kako bi se iz njih izvukao potencijalni izvor zarade. Problem je u nerazumijevanju problema bilo kojeg segmenta komunalne opreme, koji se rješavaju stihijski, bez natječaja za dizajnere, bez razmišljanja o iskoristivom pristupu, i tako dalje. Problem je što ljudi koji o tome odlučuju ne shvaćaju da je to što rade – problematično.
Vedran Kasap: Potencijal koji leži u takvim proizvodima je ogroman i to prvenstveno za zajednicu za koju se oprema projektira. Ona može na različitim nivoima i u različitim fazama projektiranja, postavljanja i korištenja učiniti puno više od puke funkcionalne i estetske uloge. Takvi projekti mogu postati katalizator novih odnosa korisnika prema javnim površinama i objektima kao i generator stanovitih promjena unutar određene sredine. Uključivanje lokalne zajednice na razne načine i u razne faze projekta koji se bavi komunalnom opremom stvara novu identifikacijsku vrijednost prostora u kojem se nalazi.
Ozana Ursić: Čini mi se da je najveći problem u tome što ne postoji nikakav plan tj. strategija kojom bi se smisleno oplemenili javni prostori. Svjedoci smo raznoraznih objekata koji se preko noći pojave na nekim lokacijama i dovedeni smo pred gotov čin. Odgovorne uprave/institucije nemaju sluha za sociološke potrebe građana koji su naprosto prisiljeni saživjeti se s tim, a javni prostori se siluju. Tako na primjer u mojoj ulici postoji oko 20 kataloških klupa na koje nitko nikad nije sjeo.
Ivana Borovnjak: Problem je u nepostojanju ili loše dizajniranom sistemu, u parcijalnom, a ne integralnom pristupu rješavanju problema, u tome što se najčešće bavimo simptomima, a ne uzrocima… Problem odlaganja otpada bi se primjerice istovremeno trebao rješavati na više razina – od organiziranog odvoza, uređenog sistema odjeljivanja i recikliranja, oblikovanja i vizualnog kodiranja kontejnera i kanti, njihovom implementiranju na smislene lokacije, edukaciji stanovništva o odjeljivanju otpada, kompostiranju itd. Tada se ne bi događalo da su: nepoznati vrijeme odvoza i mjesto odlaganja otpada; kontejneri za recikliranje nefunkcionalni; ulične kante za smeće nasred pločnika, a vizualne i verbalne informacije nepotpune i nečitke… Sličnih primjera iz različitih domena u hrvatskim gradovima, bojim se ima toliko da ne stanu u ovako kratku formu.
► Biste li podržali ideju da se za gradsku komunalnu opremu raspisuju javni natječaji? Zašto je to važno?
Nikola Radeljković: Apsolutno. Javni, i(ili) javno – pozivni natječaji koji trebaju biti raspisani detaljno i stručno, te prije implementacije proći javnu raspravu te korekcije temeljene na uvažavanju primjedbi zainteresiranih strana. Natječaji bi se trebali provoditi na isti način na koji se rade arhitektonski natječaji ili natječaji za dizajn vizualnog identiteta.
Ivana Borovnjak: Načelno da. Ako su precizno, pametno i stručno vođene, natječajne procedure u dizajnu gotovo uvijek dovode do odabira kvalitetnih rješenja. Natječaje treba koristiti prvenstveno zato da se izbjegnu rješenja koja generiraju nove probleme (kao što je navedeno u prethodnom odgovoru), tj. odaberu i promoviraju kvalitetna rješenja prema jasno utvrđenim kriterijima, a ne nužno prema kriteriju najpovoljnije tržišne ponude. Pritom, važno je napomenuti da metodologija vođenja i tip natječaja ovise o prirodi zadatka, te da natječajni format nije uvijek najbolja metoda dolaženja do rješenja. Jednako validne su i radioničke metodologije, a u posebnim slučajevima, i ako za to postoji opravdani razlog, i direktne narudžbe – takvi primjeri doduše često funkcioniraju samo u razvijenim demokracijama.
Sandra Križić Roban: Da, ako bi se oni provodili. Možda se i sad nešto raspisuje, ali je sve netransparentno i ne dolazi do javnosti. Važno je jer uvodi red u javnu upravu i odlučivanje o izgledu grada i njegovo upravljanje.
Vedran Kasap: Bi, ali pod uvjetom da postoji jasna strategija i definirani ciljevi što se sa svim takvim projektima želi postići na nivou grada, zatim općine, četvrti pa sve do mikrolokacija koje imaju različite potrebe i to ne samo u smislu finalnog proizvoda nego i načina rješavanja problema.
Ana Elizabet: Svakako. Natječaji su važni jer uključuju struku i to je konkretno bavljenje naspram nebavljenja problemom.
Dorja Benussi: U principu, da. Ali mislim da javni natječaj kao takav, u kontekstu javne opreme i općenito, uopće nije nužno, a nekad ni potrebno rješenje. Bitna je suradnja, onih koji odlučuju sa strukom – totalno nevažno bira li se “struka” od strane “onih koji odlučuju”, a prema “stručnosti”, ili se raspisuje javni natječaj. Pogotovo u slučaju kad se ne plaća svako sudjelovanje na natječaju ili kad sam natječaj ne nudi potencijalnim prijaviteljima novčanu naknadu za koju se isplati “riskirati” vrijeme – on lako može rezultirati nedovoljno dobrim rješenjima.
Ozana Ursić: Krajnje je vrijeme da to postane praksa i da se struka bavi tom problematikom. Možda banaliziram ali to je jednako bitno kao odlazak zubaru u trenutku kad vas boli zub, a ne mehaničaru.
Tamara Brixy: Podržala bi ideju raspisivanja natječaja, jer smatram da je to demokratičan način odlučivanja o gradskim problemima. No kao u svakoj demokraciji i ovdje postoji zamka. Da bi se dobila kvalitetna rješenja, uvjet je dobar raspis natječaja, stručan žiri i adekvatne nagrade. Bez toga natječaji sami po sebi nemaju smisla.
Damjan Uzelac: Iluzorno je očekivati od trenutne gradske uprave, koja ne poštuje Zakon o gradnji (primjer radova na Britancu ili Savici) i koja ne izvodi rješenja s arhitektonskih natječaja koje je sama raspisala (npr. Badel), da kvalitetno i održivo provede ovakav tip natječaja. Načelno bi, međutim, takav format mogao odlično funkcionirati kao jedna od metoda demokratizacije u sustavu urbanog planiranja.
► Koga bi željeli vidjeti u žiriju takvog natječaja?
Vedran Kasap: Jednog pjesnika, najstarijeg stanovnika kvarta, jednog osnovnoškolca iz kvarta, čistača ulice na biciklu, poštara i naravno – ljude iz struke.
Ivana Borovnjak: Na ovo je pitanje teško dati precizan odgovor. Općenito govoreći, za ocjenu dizajna urbane opreme bitno je oformiti interdisciplinarni tim sastavljen od neovisnih stručnjaka iz područja produkt dizajna i vizualnih komunikacija i/ili drugih specijalističkih ili subspecijalističkih područja ovisno o prirodi zadatka (primjerice informacijski dizajn, dizajn pisma), arhitekture, urbanizma, predstavnika lokalne samouprave i lokalne zajednice. Pritom je važno da se članove ocjenjivačke komisije uključi u natječajni proces kao konzultativno tijelo već u ranijim fazama izrade natječajnog zadatka. Također, važno je da su članovi ocjenjivačke komisije temeljito upoznati s lokalnim kontekstom, te da su sposobni problemu pristupiti iz više različitih perspektiva – zvuči zdravorazumski, ali možda nije nebitno ponoviti.
Dorja Benussi: Bitno je samo pokriti sva potrebna područja, tako da stručni tim zajednički može sagledati sve aspekte potrebne za ocjenu uspješnosti prijedloga. Pritom je taj isti stručni tim jednako kompetentan odabrati najbolje od pristiglih rješenja na natječaj, koliko i odabrati i bez natječaja nekog tko će isti posao odraditi. U drugom slučaju veća je vjerojatnost da će posao biti dobro odrađen.
Ana Elizabet: Žiri bi svakako trebao biti interdisciplinarni, npr. dizajneri i obrtnici iz sfere natječajnog zadatka, arhitekti, vizualni umjetnici, sociolozi i općenito eksperti za javni prostor.
Damjan Uzelac: Veći legitimitet bi proizašao iz rješenja kojeg bi izabrao žiri šireg spektra stručnjaka, od službenih gradskih, preko predstavnika struke do civilnog društva. Uz to, mislim da je takav natječaj, koji bi producirao neke vrlo praktične elemente, dobra prilika da se nekako adresira i problem neizvođenja prvonagrađenih rješenja – možda kroz povezivanje dodjeljene nagrade s konkretnim budžetom i izvođačima tj. s javnom nabavom.
Sandra Križić Roban: Stručnjake, ljude koji su dokazano nepotkupljivi i misle svojom glavom. Mlađe osobe iskusne u dizajnu – jer nam trebaju i mladi stručnjaci- ljude koji shvaćaju i primjenjuju principe iskoristivosti i koji žive po tim principima.
Tamara Brixy: Prvenstveno bih voljela vidjeti odgovorne ljude koji nemaju skrivenih interesa, rade za opće dobro i stručnjaci su u svom polju djelovanja. Jako je dobro kada žiri čine stručnjaci iz različitih područja koji s različitih pozicija mogu donijeti svoj sud o iznesenim idejama. Mislim da izlaženje iz okvira svakog pojedinog člana žirija kao preduvjeta interdisciplinarnosti, može rezultirati odabirom najboljeg rješenja.
Nikola Radeljković: Uz djelatnike Holdinga, arhitekte i dizajnere dobro bi bilo uključiti i organizacije civilnog društva koje su djelatnošću vezane uz konkretni problem. Primjerice Sindikat biciklista bi morao biti uključen u natječaj za biciklističku infrastrukturu.
Ozana Ursić: Žiri bi trebao biti definitivno interdisciplinaran, sastavljen od sociologa, dizajnera, arhitekata i sl. koji imaju doticaj sa projektima oblikovanja javnih prostora, ali i građana.
► Smatrate li potrebnim da Zagreb dobije posebno oblikovane i suvremenim standardima prilagođene česme za besplatnu pitku vodu u sklopu mreže takvih punktova po gradu? Biste li podržali incijativu da se za novu zagrebačku česmu raspiše javni natječaj od strane Grada, a u suradnji sa strukovnim udruženjima? Što je bi kod takvog natječaja bilo ključno?
Ozana Ursić: Ako se ne varam Hrvatska je u samom vrhu ljestvice zemalja po pitanju bogatstva pitkom vodom i slažem se da ju treba učiniti dostupnom građanima. Ja sam s Brača pa svaki put doživim šok kad sam prisiljena kupiti vodu. Javni natječaji u suradnji sa strukovnim udruženjima su od izuzetne važnosti ne samo zbog oblikovanja već zbog odgovornosti podizanja svijesti o vrijednosti vode – mislim da je većina pogledala Mad Max-a. Ljudi nažalost žive u uvjerenju da se dizajn kao struka bavi lijepo oblikovanim predmetima. Dizajn je odgovorno oblikovanje, većeg ili manjeg, sustava koji treba poštivati resurse, okolinu i korisnike.
Nikola Radeljković: Problem dostupnosti pitke vode je, bez sumnje, važan i dobro bi bilo razmišljati u smjeru realizacije mreže «pojilišta» po cijelom gradu. Za početak bi ipak bilo najvažnije uključiti eksperte u osmišljavanje i oblikovanje urbane opreme koja se standardno anonimno i stihijski oblikuje, proizvodi i implementira u urbano tkivo. Tu ne govorim samo o dizajnerima nego i o urbanistima i krajobraznim arhitektima koji bi sigurno doprinijeli uređenijem i funkcionalnijem okolišu. U Zagrebu ta komunikacija donositelja odluka sa strukom, nažalost, uopće ne postoji. Kada je za Dan-D u Gredelju organizirana konferencija o revitalizaciji industrijske arhitekture s međunarodnim autoritetima u polju javno-privatnog partnerstva i programiranja takvih prostora, nitko iz gradske uprave nije se udostojio doći.
Vedran Kasap: Smatram da ne bi trebalo raspisati jedan natječaj nego nekoliko njih. Neki bi mogli obuhvaćati više lokacija a neki vrlo ekskluzivna mjesta i situacije.
Sandra Križić Roban: Da, jer one omogućuju pticama, psima, uličnim mačkama i ljudima da se posluže vodom kad je to potrebno. Trgovina vodom jedan je od najvećih izvora zagađenja plastičnom ambalažom, pa je i to jedan od razloga zašto treba podržati javne česme. Ključna je dostupnost, osobito u blizini igrališta, parkova, te dijela grada koji je turistički zanimljiv. Dizajn je važan, kao i način uklapanja u urbani kontekst – znači ne preagresivno, već na logičnim mjestima; funkcionalnost i mogućnost čišćenja česme – donji dio s malim udubljenjem u kojem se skuplja voda za životinje, što u Veneciji, na primjer, postoji od davnih dana.
Dorja Benussi: Da i da. Uz napomenu, da u slučaju manjka budžeta za organiziranje “ozbiljnog” natječaja više naginjem na izbjegavanje forme natječaja, a na ulaganje truda, vremena i novaca u oformljivanje “žiri-tima” koji bi bio kompetentan odabrati nekoga tko je stručan za odraditi posao kako treba, pa ga potom angažirati za projekt, poslovno u startu. U tom slučaju, poslu bi se pristupilo ozbiljnije i došlo bi do adekvatnih rješenja uspješnije nego kroz natječaj. Pitanje je koliko je to kod nas izvedivo, jer se svi pale na te natječaje kao da su besplatni sladoledi, a mrko gledaju kad se netko stručan angažira za projekt – kao da to nije uobičajena praksa u poslu bilo koje struke, već po defaultu nepotizam ili što već.
Ana Elizabet: Smatram da su Zagrebu nužno potrebne nove česme za besplatnu vodu i svakako bi podržala inicijativu da Grad za česmu raspiše natječaj u suradnji sa strukovnim udruženjima. Osim programa tog natječaja i kvalitetni žiri, ključnim smatram da bi se Grad trebao obavezati ugovorom i vremenskim okvirom da će prvonagrađeni rad natječaja zaista i realizirati.
Ivana Borovnjak: Pitanje dostupnosti pitke vode u javnim prostorima je krucijalno, a toliko marginalizirano. Toliko, da ispada da smo se u bližoj i daljoj povijesti time bavili puno preciznije nego danas. Prije same organizacije takvog javnog natječaja, čini mi se ključno za tu tematiku senzibilizirati i stručnu i širu javnost kroz tekstove, dijaloge, predavanja, radionice – ukratko kroz participativne i inkluzivne procese. Dio toga 1POSTOZAGRAD i projekt Ars Publicae kroz program „Voda i javni prostor“ čini mi se već uspješno provode kroz ovu kampanju.
Damjan Uzelac: Apsolutno, pri čemu treba dio resursa ili čak naglasak staviti na ‘mrežu punktova’ tj. na aspekt izradnje sustava. Tome bi pomoglo mapiranje postojećih pozicija javne pitke vode (dobar je primjer mapirana gradska vegetacija na gis.zrinjevac.hr) te predlaganje novih mjesta za česme u sklopu samog natječaja ili kao jedna šira anketa među strukom i građanima.
Tamara Brixy: Besplatna pitka voda je bogatstvo grada, a česme za vodu bi trebale postati minimalni gradski standard. Inicijativa za uspostavu mreže punktova s besplatnom pitkom vodu je hvalevrijedna i gradske vlasti trebale bi imati sluha za takav prijedlog. Kao što sam već rekla ključno bi bilo za uspješan natječaj – kvalitetan raspis natječaja, stručan žiri i adekvatne nagrade. No dodala bih još nešto, vrlo je bitno da se nakon uspješnog natječaja odabrano rješenje i realizira. Vrlo često smo svjedoci natječaja koji ostanu mrtvo slovo na papiru ponekad samo iz birokratskih razloga. Presudno je imati volje, pa ako hoćete i političke, bilo da ona dolazi od vrha ili odozdo.
Fotografije koje prate intervju: Saša Šimpraga i Tamara Brixy
Razgovarao: Saša Šimpraga (sve tekstove ovog autora za Vizkultura.hr pogledajte na linku)
Intervju je dio urbanološke datoteke projekta Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), a sve ostale tekstove nastale kroz ovogodišnji program “Voda i javni prostor” potražite ovdje. http://arspublicae.tumblr.com/
