Autorica: Leila Filipović
Stube su građevna konstrukcija kojom se u unutarnjim i vanjskim prostorima savladava visinska razlika. Sastavljene su od minimalno tri pojedinačne stube, koje čine vodoravna ploha (gazište) i uspravna ploha (čelo). Služe za osobnu komunikaciju između katova, za pristup zgradama i za savladavanje različitih visina terena. Kako navodi Tomislav Premerl, „stube u gradu, uz svoju komunikacijski važnu zadaću, uvijek nose prostorne vrijednosti i značajan su element oblikovanja mikrourbanog detalja, a zbog svoje funkcije dio su urbaniteta širega gradskog prostora, integralne slike grada.“[1] Razlikujemo ih prema položaju, namjeni, obliku i konstrukciji, a tijekom povijesti razvijale su se zajedno s društvom. Polazišnom točkom smatraju se ljestve koje se u Kini koriste još od 3. st. pr. Kr. Na samom početku razvoja arhitekture vanjske su stube korištene kao monumentalno sredstvo izražavanja, a unutarnja stubišta takav su značaj dobila tijekom renesanse. Suvremeni materijali i konstrukcije omogućili su veću slobodu projektiranja stuba, koje postaju elegantnije i prozračnije. Kao važan građevni element stube su obrađene u poznatim teorijskim radovima. Vitruvije u Deset knjiga o arhitekturi (1. st. pr. Kr.) preporučuje dimenzije stuba, upućuje na usklađivanje proporcija s građevinom i naglašava važnost njihovog neparnog broja. Leon Battista Alberti, zadivljen stubama, u svom djelu O umjetnosti građenja u deset knjiga (1485.) govori o važnom i teškom izazovu njihova projektiranja te spominje dobru praksu u kojoj odmorište dolazi nakon uspona od sedam ili devet stuba. Andrea Palladio u Četiri knjige o arhitekturi (1570.) temu stuba započinje govoreći o važnosti njihova smještaja. U javnom prostoru one postaju važan dio gradskog krajobraza – mjesto susreta, interakcije, performansa, vježbe, igre ili čak protesta.
Kao mjesto i predmet inspiracije (i) umjetničkih djela, pojavljuju se u brojnim medijima, a upravo je filmska umjetnost donijela popularnost većem broju stuba. U antologiju su ušle stube iz nijemog filma Battleship Potemkin (1925.), na kojima se u Odesi odvija borba između mornara i carskih vojnika. Filmski junak iz osamdesetih, Rocky Balboa, trenirao je na pristupnim stubama do Muzeja umjetnosti u Philadelphiji, koje su zbog popularnosti filmskog serijala postale poznate kao Rockyjeve stube. Jedan od recentnijih primjera su Jokerove stube u Bronxu, koje su postale turistička atrakcija nakon Jokerova plesa u istoimenom filmu iz 2019. godine. Primjeri umjetničkih intervencija na stubama postoje i u Zagrebu: u sklopu projekta Okolo, na stubama koje spajaju tržnicu Dolac i Splavnicu, nastala je Kumica Mislava Lešića, dok je na podu prilaza Zakmardijevim stubama Boris Bare oslikao tepih 1996. godine (ponovljeno 2018.). Umjetnica Vesna Pokas u Maksimilijanovim vrtovima na otoku Lokrumu izvela je simbolički snažan rad – postavivši staklene plohe na stube, utjecala je na doživljaj prostora. Također su inspirativne stube bez primarne funkcije, koje su umjetnički radovi ili simboličke geste. Spomenut ćemo Stube do Kriteriona koje su privremeno postavljene povodom obilježavanja 75. godišnjice obnove Rotterdama i Beskrajne stube arhitektonskog biroa DRMM, izložene na London Design Festivalu 2013. godine. Poneki sportski događaji također se odvijaju na stubama. Avanturistički biciklistički spustovi niz stube privlače brojnu publiku i takmičare (urbani downhill), a sve češće se pojavljuju treking ture preko stuba u rekreacijskoj i turističkoj ponudi gradova. Na Alanskim stubama, najdužim zagrebačkim stubama, održana je nekoliko puta utrka Kiseli kvadriceps.
Na stube se može smjestiti i aktivizam. Mnogobrojne stube u Pittsburghu gradili su imigranti koji su ondje stigli krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Umjetnica Paola Corso zato smatra da su stube otjelovljenje imigrantskog iskustva. Putem raznih akcija skreće pozornost na taj dio nasljeđa i stavlja ga u kontekst suvremenih migracija. U humanitarnoj akciji 2011. godine, preko stuba ispred helsinške katedrale postavljeno je 8000 ručno rađenih prekrivača, koji su zatim donirani u humanitarne svrhe. Iste stube 2015. postaju reklamni pano, kada prekrivene s tisuću fotografija Nicki Minaj promoviraju njezin prvi nastup u Finskoj. Uz monumentalne stube, kao što su to najduže stube na svijetu koje vode na Mount Niesen u švicarskim Alpama, svakako valja spomenuti i stube kao prepoznatljivo mjesto neformalnog, odnosno besplatnog, boravka u javnom prostoru, a jedan od poznatijih primjera su Španjolske stube u Rimu.
Projekt ZGŠtenge prepoznaje u zagrebačkim stubama potencijal za slične aktivnosti i vidi ih kao važna gradska mjesta. Stotinjak stuba na području grada Zagreba čine zanimljivu bazu na kojoj se mogu razviti nove ideje koje će stube učiniti prepoznatljivom točkom u gradu. Projekt je nazvan prema lokalnom i kolokvijalnom imenu za stube sa željom da ga se zadrži u upotrebi. Naziv se promovira i posjetiteljima koji naučenu riječ pamte i vežu za grad (riječ kao suvenir). Zamišljen je kao platforma za suradnju pojedinaca*ki, građana*ki i organizacija u akcijama i intervencijama usmjerenima na stube. Dugoročni cilj projekta je stvoriti a(tra)ktivne točke u prostoru koje se vežu u tematskim šetnjama. Na taj način stube dobivaju individualni značaj, ali postaju i vidljivija veza za korisnice*ke pješake. Internacionalni primjeri sličnih projekata već su pokazali pozitivne učinke, primjerice Steps of Pittsburgh kojim se mapiralo i katalogiziralo 800 gradskih stuba. Osnovna važnost stuba stavljena je na pješačko povezivanje različitih gradskih prostora. Mnogobrojnost stuba, prostorne analize i reakcije javnosti rezultirali su kreiranjem posebne gradske politike vezane za njihovo uređenje i održavanje. Projekt u San Franciscu povećao je vidljivost i prepoznatljivost gradskih stuba. Mapirano je šestotinjak stuba koje su uređene različitim stilovima i aktivirane putem različitih aktivnosti (sudjelovanje lokalne zajednice, sportska takmičenja i sl.), a pored toga su učestali motiv fotografija koje pak mogu poslužiti za promociju grada na društvenim mrežama. Od geografski bližih primjera, tu je Herceg Novi, brendiran kao “grad sa 100.001 stepenicom”. Promovira se kao grad s više stuba nego ulica i kao grad o čijim stubama je pisao i nobelovac Ivo Andrić.
Internetska stranica Public Stairs dokumentira javne stube iz cijelog svijeta. Jedan od planiranih koraka projekta ZGŠtenge je uključivanje zagrebačkih stuba na spomenutu stranicu, čime bi se internacionalno promovirale na nov i drugačiji način. S obzirom na suvremene marketinške prakse, osmišljen je hashtag #zgštenge kojim se ulazi u prvu fazu projekta – inventarizaciju zagrebačkih gradskih stuba. Nju prati fotodnevnik na Instagramu i Facebook grupa #zg štenge, čiji sadržaj nastaje aktivnom razmjenom između članova*ica, kojima ovim putem zahvaljujemo na informacijama i fotografijama. Inventarizacija je pokazala da je dio stuba imenovan, dok značajan broj stuba i dalje nema naziv. Kao i u slučaju zagrebačkih ulica, stube su mijenjale svoje nazive tijekom godina, reflektirajući društveno i političko stanje. Pitanje imenovanja nije predmet ovog projekta, niti članka, ali je svakako dugoročni interes. Inventarizacijom je otkrivena zapuštenost većeg broja stuba. Od gaznih dasaka koje propadaju, preko razbijenih lampi do smeća. Dio stuba nije opremljen osnovnom urbanom opremom kao što su rasvjetne lampe i rukohvati dok je s nekih uklonjena urbana oprema s kojom su projektirane. U gotovo svim rekonstrukcijama obavljenima unazad nekoliko godina zanemarene su vrijednosti prostora u kojima se stube nalaze pa su tako popločenja u rezidencijalnim dijelovima grada zamijenjena betonom, postavljani su uniformni rukohvati bez obzira na ambijent i neugledni otvoreni rigoli za površinsku odvodnju, a postoji i više primjera pijanih stuba nesigurnih za korištenje. Nekoliko mapiranih lokacija otkriva i pozicije na kojima stube nedostaju, odnosno gdje bi ih bilo poželjno projektirati (primjerice Zmajevac). Također je vidljivo da dio stuba već ima značaj u pješačkim komunikacijama i vizurama grada, dok je dio nevidljiv i nepoznat široj javnosti.
Nakon inventarizacije, u drugoj fazi projekta, definiraju se potezi šetnica i postavljaju projektni zadaci za pojedinačne stube. Naglasak se stavlja na stube kao pješačku poveznicu između zelenih površina te na njihov pojedinačni i skupni potencijal u gradskoj zelenoj infrastrukturi. Takav pristup prati ekološke trendove i cilja na povećanje pješačke komunikacije i šire korištenje postojećih parkovnih površina. Schlosserove stube dobar su primjer oblikovanja s krajobraznim elementima kojima stube, od prolaznog hodnika, postaju manja promenada. Omeđene zelenilom, opremljene klupama i pergolama, usporavaju hod i pretvaraju se u mjesto koje omogućava susretanje i zadržavanje. Spomenute stube već imaju jasni samostalni značaj u gradskom tkivu, a one koje su trenutno bez takvog značaja, putem različitih intervencija mogu dobiti svoj identitet. Kao jedan od potencijalnih dugoročnih ciljeva projekta ZGŠtenge zamišljena je izrada mobilne aplikacije, koja bi uz lokacije stuba sadržavala i prijedloge ruta za njihov obilazak. Odaziv građana*ki na različite tematske šetnje svakako govori o interesu za taj tip aktivnosti. Aplikacija bi tako aktivirala lokalno stanovništvo, ali i turiste, na samostalni obilazak grada i besplatni boravak u javnom prostoru.
Stube koje su neadekvatne za zeleno uređenje (jer primjerice nemaju dovoljno prostora) u pravilu su vezane drugim prostornim i kulturnim značajkama. To je čest slučaj sa stubama na Gornjem gradu, koje karakterizira povijesni kontekst nastanka i namjene. Njih je moguće povezati u rutu koja tradicionalne punktove okuplja u ponešto osvježen obilazak grada. Prijedlog obnove i uređenja deset gornjogradskih stuba iznijela je 1986. godine krajobrazna arhitektica Mira Wenzler na 21. Zagrebačkom salonu. Njezin je hortikulturni prijedlog kompleksan jer, kako ističe Snješka Knežević, „uspostavlja novu individualnost i identitet svakih stuba, a načinom njihova povezivanja s okolnim prostorom nudi elemente nove interpretacije zelenog okvira Gornjeg grada kao socijaliziranog javnog prostora.“[2] Zbog nemogućnosti sadnje na Kapucinskim stubama i u Tepečićevom klancu, Wenzler predlaže da se oživi stari običaj promoviranja rada okolnih kulturnih institucija na plakatnim mjestima postavljenima uz stube. Budući da je takav prijedlog zanimljiv i danas, projekt ZGŠtenge želi spomenutu ideju proširiti na prostor cijelog Zagreba. Postoji i nekoliko cjelina koje obilazak stuba povezuju s obilaskom arhitektonskih zanimljivosti (Šalata). Takve bi šetnje imale snažan obrazovni karakter – kako po pitanju arhitekture, tako i po pitanju krajobraza. Dio se stuba pak nalazi na prostorima koji su dosad bili isključeni kao potencijalna mjesta turističkih obilazaka (Čučerje, Bukovac), ali trend autentičnih iskustava to mijenja i otvara mogućnost alternativnih puteva. U Čučerju stube nisu brojne, ali imaju zanimljive priče, koje bi posjetitelje mogle privući u kraj s drugačijim kulturnim i prirodnim bogatstvima, a koja ostaju nezamijećena naspram urbanih atrakcija, dok se u okviru bukovačkih stuba može govoriti i učiti o urbanizmu, penjući se stubama od gradskog parka preko idealnih ulica do prostora bez pretjeranog reda.
Kao posebnu zanimljivost valja istaknuti cjelinu novozagrebačkih stuba. U razgovorima koji su u sklopu projekta vođeni s građanima pokazalo se da ‘na prvu’ dio njih smatra da Novi Zagreb nema stuba. Drugi dio je spomenuo stube u pothodnicima ispod prometnica, a samo dio je navodio i druge stube: ispred Muzeja suvremene umjetnosti, na mostovima i na Savskom nasipu. Uz navedene, postoje i stube unutar kvartova koje ostaju neprimijećene. Novozagrebačke stube nose drugačiji duh od stuba sjevernog dijela grada, ponegdje manje romantičan, a više velegradski. Upravo njihova nezamjetnost može poslužiti kao poligon za slobodniji pristup pri uređenju. Putem pet primjera stuba predstavit ćemo ideje čijom bi se realizacijom započela treća faza projekta. Tri se primjera nalaze u sjevernom dijelu Zagreba, koji je zbog morfologije zagrebačkog područja bogatiji stubama, a preostala dva primjera stuba nalaze se uz rijeku Savu. Ovaj odabir prati ideju šireg korištenja javnih prostora na cijelom gradskom području i privlačenja ljudi na mjesta na koja obično ne zalaze. Važno je ovdje naglasiti da je cilj projekta ZGŠtenge definiranje projektnih zadataka, koje bi zatim na natječaju ili javnom pozivu rješavali stručnjaci različitih profila.
(1) Prvi primjer su trenutno bezimene stube koje kroz park-šumu Kraljevec spajaju Kraljevečki ogranak s ulicom Zelengaj. Okruženje u kojem se nalaze nameće da postanu šumske stube. Promatrajući ih iz nizine, ne nazire im se kraj, a pogled se proteže svodom ispletenim od krošnji. Iako ovijene bajkovitim duhom, redovni korisnici nezadovoljni su obnovom, žaleći se da su stube skliske. Naš prijedlog za projektni zadatak je umjetnička intervencija koja, poštujući ambijent, obrađuje temu sklizavih stuba. Takav bi sadržaj vjerojatno privukao korisnike te pomogao afirmirati značaj ove gradske šume.
(2) Druge su Stube Marije Braut, imenovane prema poznatoj fotografkinji i najznačajnijoj nasljednici Zagrebačke škole fotografije. Za razliku od trenda betonizacije, koji osim samih stuba zanemaruje i gradske ambijente, ovdje se uređenju pristupilo puno pažljivije, stoga problematika ovih stuba leži na drugom mjestu. Prošle su godine imovinsko-pravne prepreke postale i prostorne prepreke, kada je izlaz sa stuba na ulicu Horvatovac onemogućen. Naime, prolaz koji ulicu spaja sa stubama je privatno vlasništvo. U ožujku 2021. vlasnici započinju građevinske radove na svojoj parceli i time trajno zatvaraju prolaz. Projektni zadatak ovdje bi bio preokrenuti postojeću situaciju u gradsku posebnost i uz zadani motiv – stvaralaštvo Marije Braut – obraditi problematiku stuba koje ne vode nigdje. Također postoje internacionalni primjeri sukoba javnog i privatnog vlasništva, koji su se upisali u identitet grada i postali mjesta koja ga problematiziraju ili reflektiraju. U tom smislu treba istaknuti Hessov trokut, mozaik koji na ulici njujorške četvrti West Village obilježava komad privatnog vlasništva koji, kao što piše u mozaiku, „nikad nije predan za javnu namjenu“.[3]
(3) Magdićeve stube, koje spajaju Bosansku i Hercegovačku ulicu, treće su stube na kojima se predlaže intervencija. Planirani zadatak podrazumijeva kvalitetnije uređenje zelenog poteza uz stube, koji je trenutno većim dijelom zasađen travom, što svakako nije suvremeno krajobrazno rješenje. Bujna sadnja primjerenog bilja osigurala bi povoljniji utjecaj na okoliš – povećala bi se bioraznolikost, smanjili troškovi te nepovoljni utjecaji košnje i gnojenja, a istovremeno bi se povećao povoljni utjecaj na tlo i osiguralo pogodno stanište za gradske životinje. Ovakvim pristupom uređenju pokazao bi se potencijal koji stube mogu ostvariti u gradskoj zelenoj infrastrukturi, prezentirajući potencijalne smjerove krajobraznog uređenja grada na manjem primjeru pozitivnog tretmana javnog prostora u skladu s okolišnim uvjetima.
(4) Četvrte i pete stube dolaze u širem potezu Save, svake s druge strane rijeke. Nasip uz rijeku ima izražen sportski karakter, mjesto je rekreacije i organiziranih utrka. Stube koje se s Trnjanskog penju na Savski nasip, na dijelu uz Sportsko-rekreativni centar Staro Trnje, intervencijom bi postale cjelogodišnje gradsko trkalište, otvoreno dvadeset i četiri sata dnevno. Planiranim digitalnim rješenjima bilježilo bi se pojedinačno vrijeme potrebno za uspon ovih stuba. Na taj bi način svatko uz adekvatnu opremu (pametni uređaj) mogao konkurirati na trajno otvorenom gradskom takmičenju. Projektni zadatak za ove stube stoga podrazumijeva jasno definirano informatičko rješenje. Vjerujemo da bi uz dnevne bilo zanimljivih kasnonoćnih rezultata, jer Savski nasip ima i svoje noćno lice. Ovakvim se pristupom cilja na dobru atmosferu u zajednici, ali i na šire okupljanje ljudi za vrijeme organiziranih utrka.
(5) Posljednji prijedlog odabran je kao novozagrebački primjer stuba, kako bi se prikazala mogućnost širokog gradskog dosega pri planiranim intervencijama. Radi se o trenutno bezimenim stubama koje se penju na Savski nasip sa sjevernog dijela Bundeka, a blizu Muzeja suvremene umjetnosti. Projektni je zadatak stoga, kao i u primjeru Stuba Marije Braut, ponovno umjetnički i referira se na suvremenu umjetnost Novih tendencija u Novom Zagrebu. Naime, 1961. je u Zagrebu na poticaj skupine umjetnika i kritičara osnovan umjetnički pokret Nove tendencije. Uz ideje konstruktivizma, Bauhausa i neoplasticizma te industrijsku estetiku, pripadnici pokreta isticali su potrebu socijalizacije umjetnosti, uvodeći praksu kolektivnog rada pri čemu se umjetničko djelovanje nastojalo dovesti do krajnje anonimnosti. Projektni zadatak bio bi orijentiran na stvaranje prepoznatljivog mjesta s motivom Novih tendencija. Tako bi informacija o kulturi izlazila preko stuba u javni prostor, putem hommagea neformalno podučavala građane te ih usmjeravala ka Muzeju suvremene umjetnosti preko ulica koje nose nazive suvremenih hrvatskih umjetnika, čime se zaokružuje ova priča.
Projektom ZGŠtenge tretira se pitanje baštine i korištenja javnog prostora, s posebnim osvrtom na novo normalno stanje, koje nas zadržava na otvorenim javnim površinama, ali i na suvremene zahtjeve gradskog krajobraza, rekreacijske trendove, tendencije širenja pješačkih zona i ljubav prema gradu – faktori koji bi se još konkretnije mogli ispreplitati na zagrebačkim stubama. Za daljnje korake u realizaciji projekta, zbog imovinsko-pravnih odnosa, nužno je osigurati suradnju s tijelima gradske vlasti, a njihovi su predstavnici odnedavno upoznati s idejom. Stoga je svaka informacija o zagrebačkim stubama dobrodošla, a građan(k)e zainteresirane za suradnju na projektu ZGŠtenge pozivamo da se jave na email [email protected] (Leila Filipović).
[1] Tomislav Premerl, »Stube moderne«, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi, Vol. 43/44 No. 1 (1988.), str. 25.
[2] Snješka Knežević, »Gornjogradske stube – povijest i prijedlog obnove«, Život umjetnosti: časopis o modernoj i suvremenoj umjetnosti i arhitekturi , Vol. 43/44 No. 1 (1988.), str. 22.
[3] Naime, David Hess je bio vlasnik zemljišta i zgrade na prostoru gdje je Grad 1910-ih isplanirao širenje ceste i gradnju podzemne željeznice. Sporio se s Gradom za svoju imovinu dok nije ostao financijski iscrpljen, a njegovi su nasljednici otkrili su da je prilikom ovrhe napravljen propust te da je dio zemljišta u obliku trokuta ostao u Hessovom vlasništvu. Potom su odbili zahtjev za donaciju zemljišta gradu, a na mjesto trokuta postavili su mozaik s natpisom Hessov trokut, pretvorivši ga u gradsku znamenitost.
Ovim putem pozivamo zainteresirane čitatelj(ic)e da nam se pridruže na sutrašnjoj šetnji „ZGŠtenge“, koju vodi autorica teksta, u petak 27. svibnja 2022. u 18 sati. Mjesto susreta je Park Ribnjak kod skulpture Vojina Bakića. Šetnja je organizirana u sklopu Jane’s Walk šetnji projekta Mapiranje Trešnjevke. Više informacija o šetnji može se pronaći ovdje.
Biografija autorice
Leila Filipović živi u Zagrebu, gdje je završila Studij uređenja krajobraza na Agronomskom fakultetu. Uz javne prostore, zanimaju je i oni digitalni. U slobodno vrijeme bavi se keramikom i biljkama. Voli gradske šetnje.
Kontakt: [email protected]
Autorski projekt Leile Filipović ZGŠtenge: revitalizacija stuba nastao je, jednim dijelom, u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
