Nije nimalo slučajno što je Muzej osobnih priča svoj dom pronašao upravo u Osijeku. Naime, ovaj se grad već stoljećima ponosi svojom multikulturalnošću; tijekom povijesti bio je raskrižje brojnih etničkih, društvenih i kulturnih entiteta, a tu šaroliku sliku posljednjih godina nadograđuju migracijske skupine koje će, bez sumnje, uplesti svoje nacionalno i kulturno znakovlje u osječki urbani patchwork. Istovremeno, u povijesnu i kulturnu naratologiju ovoga grada utkana je i civilizacijska osjetljivost prema heterogenim manjinskim skupinama na koju su građani Osijeka nekoć bili izuzetni ponosni, a na koju ih i u širem nacionalnom kontekstu, treba iznova i opetovano podsjećati.
Jedan od projekata kojemu je svrha rehabilitirati tu društvenu otvorenost i kohabitaciju navedenih entiteta jest Muzej osobnih priča. Riječ je o sadržaju proizašlom iz šireg projekta; Štruca kulture koji je realiziran putem Ministarstva kulture sredstvima Europskog socijalnog fonda s trojakim ciljem; društvenim, kulturnim i turističkim. Naime, udruga Fade In kao nositeljica ovoga projekta trebala je okupiti relevantne dionike u zajednici, a koji su u suradnji s Gradom Osijekom trebali iscrtati temelje strategije i putokaze razvoja društveno-kulturnog centra Stara pekara, točnije nadograditi postojeće planove kulturnim i društvenim sadržajima. Ovaj je centar svečano otvoren u prosincu 2019., a u njemu su svoje kreativno stanište trebale pronaći one udruge i organizacije koje osmišljavaju različite aktivnosti za mlade; tribine, edukacije, filmske projekcije, radionice, predavanja i slično. Iako je četrdesetak civilnih udruga pripremilo strategiju u obliku dokumenta, on nije zaživio u praksi tako da obnovljena i uređena zgrada danas zjapi prazna (s izuzetkom hostela Ferijalnog saveza s restoranom) bez ikakvog jasnog i argumentiranog objašnjenja. Zapravo, jedini kulturni sadržaj koji je otvoren za posjetitelje jest upravo Muzej osobnih priča koji je zaživio u onom obliku u kojemu je i planiran.
Prvi ambiciozni projekt koji je otvorio vrata drugačijem promišljanju sadašnjosti i budućnosti bio je Muzej osobne povijesti Roma koji je Fade In proveo u partnerstvu s Romskim resursnim centrom iz Darde od veljače 2018. do srpnja 2019. Tijekom projekta skupina mladih Roma educirana je kako bi mogla provesti istraživanje i proizvesti audiovizualni materijal kojim će dokumentirati život romske zajednice u Slavoniji i Baranji. Rezultati koje su prikupili okupljeni su na izložbi Priče Roma, a uključivali su predmete, videozapise te fotografije koje pružaju reprezentativni uvid u živote pripadnika ove manjinske skupine. Spomenuta je izložba doživjela otvorenje u osječkoj galeriji Kazamat u travnju 2019. kao i gostovanje u riječkoj galeriji Kortil iste te zagrebačkoj galeriji SC sljedeće godine, a ujedno je poslužila i kao prvi postav virtualnog (kasnije i fizičkog) muzeja kao mjesta trajne pohrane sjećanja i osobne povijesti. Događaj je snažno odjeknuo u medijskom i kulturnom prostoru dajući organizatorima snažan poticaj za aktivnosti koje su slijedile, a u isto je vrijeme egzaktnije označio temelje središnjeg cilja ovoga projekta; nastanka Muzeja osobnih priča.
Već sljedeće godine realizirana je izložba Priče Židova koja je postavljena u Kulturnome centru, a koja je okupila osobne priče 28 ljudi različitih generacija, zanimanja i iskustava. Njihovi glasovi svjedoče o još jednom etničkom i kulturnom komadiću osječkog mozaika koji je, unatoč poznatim povijesnim strahotama, kontinuirano prisutan u pulsu ovoga grada od njegovih početaka do današnjih dana. Baš kao i u prethodnoj izložbi i na ovoj je životno višeglasje osobnih priča istovremeno i dirljivo i neugodno i optimistično, ali ponajviše je zanimljivo i poučno iskustvo koje nadrasta kratkotrajni posjetiteljski užitak jer postaje trajnim svjedočanstvom života jednoga grada i zalogom njegova trajanja. Paralelno s otvorenjem ove izložbe, otvoren je i fizički Muzej osobnih priča i to u prostoru Stare pekare u Tvrđi. Artefakti (predmeti, tekstovi i fotografije) ponuđeni su posjetiteljima u zanimljivom postavu, pohranjeni u kartonske kutije čijim se otvaranjem oslobađa jedna sasvim osobna priča. Posjetitelji sami izabiru kutije čije sadržaje žele vidjeti, a na raspolaganju su im i videozapisi te zvučni zapisi osobnih priča. Iako se na prvi pogled prostor čini malenim i u kontekstu rastuće građe neodgovarajućim, Suzana Agotić, voditeljica programa Muzeja osobnih priča, ističe kako se ponose svojim Muzejom od svega tridesetak kvadrata u čije su uređenje uložili određena sredstva i koji su prilagodili i budućim aktivnostima kao i prihvatu posjetitelja. Ističe kako im je web muzej (dostupan na njihovoj službenoj stranici) podjednako važan kao i fizički jer je dostupan velikom broju gledatelja/posjetitelja, a ujedno najavljuje kako u budućnosti (ovisno o financijskim sredstvima dostupnih fondova) namjeravaju nadograditi muzej elementima inverznih sadržaja (virtualne i proširene stvarnosti). Što se, pak, posjetitelja tiče Suzana Agotić objašnjava kako su se već na početku susreli s velikim izazovima: Muzej je otvoren u vrijeme pandemije koja je naš malen prostor učinila još manjim. U vrijeme najstrožih mjera mogli smo imati svega par posjetitelja u prostoru, ali snalazili smo se. I bez obzira na mnogobrojne izazove ugostili smo mnogo posjetitelja. U zadnje tri godine najveći broj posjetitelja dolazi kroz obrazovni sustav (osnovne i srednje škole, fakulteti), a onda i kroz udruge civilnog društva i umjetnička udruženja. Posebno nas raduje što nam se sve češće javljaju i škole iz manjih zajednica po Slavoniji i Baranji kojima često nisu dostupni kulturni sadržaji. Zahvaljujući udrugama u zadnje nam vrijeme sve više stižu i posjetitelji iz drugih zemalja, a započeli smo i, zasad neformalne, razgovore s par turističkih agencija oko uključivanja Muzeja u njihovu ponudu.
Iako je inicijalno projekt Muzeja osobnih priča predstavljen kao poligon za pohranu osobnih narativa 22 nacionalnih manjina koje obitavaju u Osijeku, u popisu projektnih aktivnosti svoje su mjesto pronašle i druge „rubne“ skupine. Taj svojevrsni „zaokret“ motiviralo je uvjerenje kako marginalizirane skupine nisu samo one nacionalnoga predznaka, već sve one koje su svoje otiske utkale u život grada, a danas su slabo vidljive i izuzetno ranjive. Pravo i prostor za svoju priču tako su dobile bivše tekstilne radnice koje su više od triju desetljeća prošloga stoljeća činile veliki udio radnog stanovništva Osijeka i na taj način aktivno utjecale na urbanu sliku samoga grada. Njihove priče čine osovinu projekta Po mjeri koji je trajao od listopada 2022. do rujna 2023. godine, a koji je uključivao znatno širu lepezu aktivnosti kao i brojniju ekipu. Osim izložbenog postava Po mjeri provedeno je istraživanje naslovljeno Tekstilna industrija Osijeka: poboljšanjem uvjeta rada ka održivoj domaćoj tekstilnoj industrijičiji su rezultati predstavljeni u Osijeku, Čakovcu, Požegi i Zagrebu. Realizirane su izložbe učeničkih radova (učenika tekstilnih usmjerenja iz Obrtničke škole Osijek i Škole primijenjene umjetnosti i dizajna Osijek) u formi plakata, a koji su bili izloženi u izlozima 36 krojačkih obrta i tekstilnih trgovina u spomenutim gradovima. Osim toga, postavljen je mural ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Osijeku sa sloganom Drugačija budućnost tekstila je moguća koji je pratio sve projektne aktivnosti. Rezultati istraživanja, kao i preporuke za unapređenje tekstilne industrije koncipirane kao zaključak nakon održanih okruglih stolova, predstavljeni su nadležnim institucijama i tijelima vlasti na nacionalnoj razini pa će biti zanimljivo pratiti hoće li on naći ikakvog odjeka među mjerodavnima. Ovaj je projekt proveden u partnerstvu s Bazom za radničku inicijativu i demokratizaciju, a uz financijsku podršku Fonda za aktivno građanstvo u Hrvatskoj. Sam cilj projekta pojasnila nam je Martina Globočnik, suautorica izložbe: Između ostaloga, zanimala nas je percepcija grada iz pozicije industrije, odnosno, prateći logiku postava Muzeja osobnih priča, iskustvo radnika. Često smo nailazili na frazu u gradu žive tvornice. No, kad smo razmišljali o značaju radnika, naša je teza bila: tamo gdje živi tvornica, živi grad. Tvornice nisu samo osiguravale poslove i plaće, nego su i financirale izgradnju grada, ali i mijenjale vizure Osijeka. Ako se ispusti iz razumijevanja da je svaki grad – grad radnika, bilo u IT ili građevinarskoj ili prehrambenoj ili tekstilnoj industriji, ispušta se odgovornost donositelja odluka: ne samo za radna mjesta već i za sudbinu čitavih obitelji pa i zajednice. U Osijeku je postojalo šest velikih tvornica tekstila, odjeće, kože. U Slavoniji je u tekstilnoj i odjevnoj industriji do prije 15-tak godina radilo više od 20 000 ljudi. To je industrija kroz koju su se generacije žena školovale, emancipirale i postajale ekonomski neovisne. Odlučili smo se za žensku perspektivu jer, iako je riječ o ranjivoj društvenoj skupini, ona je istovremeno doprinijela izgradnji grada Osijeka. Imate kvartove u kojima su kuće i stanovi građeni doprinosima tekstilnih tvornica. Istovremeno, namjera nam je bila utjecati na promjenu percepcije, predstaviti radnice kroz priče koje su ih obilježile, ali i sačuvati njihov osobni integritet. Držimo da treba mijenjati narativ o tekstilnim radnicama kao o žrtvama tranzicije i beskrupuloznih gazda.
Muzej osobnih priča nedavno je proslavio svoj treći rođendan i namjerava nastaviti svoje djelovanje kao živ organizam, baveći se relevantnim društvenim temama i marginaliziranim skupinama koje kontinuirano ispisuju društvene obrise gradskoga identiteta. Miroslav Sikavica, jedan od autora svih dosadašnjih izložbi i član ovoga tima, predstavlja nam njihove recentne planove i aktivnosti: U bliskoj budućnosti voljeli bismo obogatiti postav osobnih priča Židova osobnim predmetima kazivača koji bi s jedne strane bili povezani s osobnim narativima kazivača, a s druge strane bi pojačali emocionalan angažman kod posjetitelja i njihovo povezivanje s pričama. Jednako tako, u suradnji sa SNV-om iz Zagreba, tijekom 2022. godine, istraživali smo srpsku nacionalnu zajednicu u gradu Osijeku kako bismo dobili širu sliku o toj važnoj zajednici, koja je, premda najbrojnija nacionalna manjina, nekako i dalje nevidljiva, bez glasa te se nalazi u procijepu između asimilacije i getoizacije.
Sikavica ne krije ni probleme s kojima se suočavaju, a koji su poznati gotovo svim udrugama i organizacijama u Hrvatskoj te su redovito vezani uz financijska sredstva i dostupnost potrebnih resursa. Unatoč tome, ne namjeravaju posustati jer su vođeni bitnim i velikim ciljem čiji su rezultati vidljivi ne samo brojčanim pokazateljima uspješnih izložbi, već i sve intenzivnijim i prisutnijim glasovima o onim temama koje rijetko pronalaze svoje mjesto u nacionalnom medijskom prostoru. Muzej osobnih priča započeo je pripovijest o gradu i svemu onome što ga je činilo i što ga treba činiti prepoznatljivim. Svi ti pojedinačni manjinski, kulturni, društveni i osobni tonovi koji se povezuju u skladbu oblikuju širu simfoniju interkulturalnosti i višestruke heterogenosti ne samo Osijeka, već i šire zajednice koju Miroslav Sikavica naziva bogatstvom i širinom: Osobne, životne priče potiču razumijevanje i empatiju, njima razbijamo međusobne predrasude, one doprinose integraciji manjina u širu društvenu zajednicu. Njihove priče čine živo tkivo ovoga grada koje pokušavamo sačuvati. S druge strane, s obzirom na heterogenost marginaliziranih i ranjivih skupina u društvu, mi smo na pojam manjinske skupine vremenom počeli gledati šire i inkluzivnije od pojma etničke manjine koji je tek jedna od brojnih identitetskih odrednica te pokušavamo Muzej otvoriti prema marginaliziranim i ranjivim skupinama općenito u društvu, senzibilizirati javnost na specifične probleme i potrebe skupina u nepovoljnom položaju te im dati glas. U budućnosti bismo voljeli postav Muzeja proširiti osobnim pričama migranata, izbjeglica, osoba s invaliditetom, seksualnih i rodnih manjina. Pristup koji smo dosad koristili pokazao se kao dobar za otvaranje relevantnih tema u društvu kao i u gradnji inkluzivnijeg društva.
Autorica: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Muzeju osobnih priča na ustupljenim vizualnim materijalima.
