U svojoj knjizi “Traumatski realizam: zahtjevi reprezentacije holokausta” Michael Rothberg pokazuje kako traumatična zbivanja postavljaju sljedeće zahtjeve na mogućnosti njihove reprezentacije: zahtjev za dokumentiranjem, zahtjev za refleksijom i zahtjev za angažman s javnom sferom.
Na nekoliko načina, izložba D(r)ugo sjećanje postavljena u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva do 28. travnja 2017. godine daje odgovor na ova tri zahtjeva koja, pretpostavljam, određuju suvremene kulture sjećanja, kulture u raskoraku s politikama pamćenja kakve često egzorcira država i njene institucije. Da je tome tako govori i činjenica koju autorice koncepta izložbe, Barbara Blasin i Aneta Lalić, u suradnji s Markom Golubom, i naglašavaju: “Zajedničko svim predstavljenim projektima je da ni na koji način nisu nastali u okrilju službene državne politike, većina ih nije neposredno vezana ni za bilo kakav institucionalni kontekst, a nastali su na osobnu inicijativu njihovih autora, ili dolaze iz sektora civilnog društva, ili su pak realizirani kao popratni materijali kulturnih događanja ali funkcioniraju autonomno od njega, kao snažan komunikacijski iskaz” (Marko Golub u tekstu deplijana).
*Damir Bralić; “World Peace Day”
*Božesačuvaj; “Grom i pakao”
U kontekstu duboko traumatiziranog hrvatskog društva koje glorificiranjem ratničkih kasti živi pod prijetećim klatnom konstante mogućnosti izbijanja novog sukoba, ali i u kontekstu globalnog zveckanja oružjem te europske situacije u kojoj na primjer imamo slučajeve kao u Vilniusu (LINK) gdje se posthumno odaje počast studentima židovskog porijekla ali samo u slučaju ako nisu bili komunisti ili pro-sovjetski orijentirani partizani (sic!), promišljanje politika i kultura sjećanja na traumatična zbivanja postaje ne samo intelektualni imperativ već i ogroman izazov kako za arhitektonsku (promišljanje arhitekture sjećanja, spomen područja, spomenika i komemorativnih cjelina) tako i za dizajnersku struku koja se, srećom, u RH daleko pro-aktivnije od arhitektonske uključila u te sumorne, ali nezaobilazne zahtjeve naše suvremenosti.
*Katarina Zlatec; Dječji logor Sisak
Autori izložbe ispunjavaju tako prvi zahtjev, onaj za dokumentiranjem, na način da se postavljaju u ulogu kustosa/ica specifičnog segmenta povijesti vizualnih komunikacija u RH, segmenta koji se bavi kulturom sjećanja i reflektira (ili kritizira) politike pamćenja.
*Boris Ljubičić; “VUkovar” / “Krvatska”
Sâm koncept izložbe rezultat je refleksije na tu nemalu dizajnersku produkciju od 1991. do danas. Izložba zapravo, kao i većina izložbene produkcije u galeriji HDD-a otkada je vodi Marko Golub, ima potencijal prostorno i konceptualno daleko opsežnijeg formata pa se tako može vidjeti presjek vrlo raznolike proizvodnje vizualnih komunikacija koja i prelazi i nadilazi nacionalne granice tvoreći tako takvim projektima svojstvenu transnacionalnu mrežu: od duhovito-satiričnih plakata dvojca Božesačuvaj (čine ga Albino Uršić i Boris Kuk) koji neizostavno izazivaju osmjeh, iako gorak, ipak osmjeh; preko poznatih plakata Borisa Ljubičića koji upućuju na razaranje Dubrovnika i Vukovara, već legendarne Arkzinove produkcije (npr. projekt Gen XX Sanje Iveković) te nezaboravnog opusa Tria Sarajevo (Bojan Hadžihalilović, Dalida Hadžihalilović, Lejla Mulabegović Hatt) pa sve do performativnih upliva u javni gradski prostor putem aktivističkih intervencija kao što su radovi unutar projekta 366 rituala oslobađanja (LINK) Igora Grubića ili pak rada Crvena linija Davida Kabalina (LINK) u produkciji projekta aRs PUBLICae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja.
*Vladimir Straža; Hrvatska je napadnuta, 1991.
Tu su i multimedijalni projekti poput Virtualnog muzeja Dotršćine autora Saše Šimprage (u produkciji platforme Documenta) koji kombinira mrežnu stranicu sa suvremenim umjetničkim in situ interpretacijama spomen-područja Dotršćina, koje je područje najvećeg masovnog stradanja Zagrepčana tijekom 20. stoljeća ili projekti koji na politike pamćenja kakve su se gajile u Jugoslaviji bacaju novo svjetlo, kao što je spomen-ploča homoseksualnoj vezi Vladimira Nazora i I.G.Kovačića autora Željka Zorice Šiša u produkciji Queer Festivala.
Sve te projekte i radove, ponovimo, povezuje jedan zajednički nazivnik: neovisno o tome da li su nastali kao autorska inicijativa, bili podržani od Soroševe fondacija, ili pak iz privatnih ili javnih sredstava, nijedan od tih radova nije nastao kroz ambiciju državnog aparata ili državnih institucija da se suoči sa ratnim i post-ratnim traumama 20. i početka 21. stoljeća.
*Sensus Design Studio; izložba Srebrenica fotografa Tima Lovelessa, ciklus Snapshots Galerije Klovićevi dvori
Vizualne komunikacije naravno tu i jesu zbog komunikacije s i unutar javne sfere, a cilj selektirane produkcije koja je izložena da bi podsjetila na to kako se tema traume komunicirala s javnom sferom (a radi se, da ponovimo, o malom dijelu jedne znakovito obimne ukupnosti milenijskog prijelaza obilježenog konfliktima i kolonijalnim intervencijama bombardiranja s lažnim predznakom mirotvorstva) jest da podcrta NEOPHODNOST suočavanja s traumom u glokalnom kontekstu.
*Sanja Iveković; Gen XX
U tom smislu, upravo s tim ukazivanjem na potrebu za daleko obimnijim presjekom analize kultura sjećanja u javnom prostoru i javnoj sferi od 1991. godine naovamo, izložba D(r)ugo sjećanje emanira svoju moguću poruku na jasan, nepretenciozan ali i kustoskim izborom precizan način: kada politike pamćenja zakažu i njihovo oruđe postane pervertiran model produbljivanja, a ne rješavanja traume, kulture sjećanja pronalaze puteve kako ustvarivati modele kolektivnog sjećanja, kako se nositi s posljedicama stravičnog rata i kako (i vizualno) komunicirati neuništivi humor kao što je sarajski, kojim se zajednice opiru smrti i razaranju, te kako obnavljati razorena vezivna tkiva društva koje jedva da se nosi s posljedicama ratnih trauma i, što je najgore, nekažnjenim zločinima nad nemoćnima, starcima ili djecom.
*Petra Milički; komemoracija u Varivodama
Na koncu konca, kroz sve radove, i one autora koje sam već spomenula i one koje još nisam poput Petre Milički koja nekonvencionalnim postupkom presavijanja plakata komemorira ubijene u Varivodama te implicira tužnu činjenicu gorkog naličja domovinskog rata, Tonke Maleković koja radom Pukqtine (produkcija Srpskog narodnog vijeća – SNV) iz 2015. pronalazi inovativne načine komemoracije nevinih i u javnom prostoru i u javnoj sferi, ili Mirka Ilića koji u maniri horror filma ili stripa podcrtava užas endehazijskog dječjeg sabirnog logora, Barbare Blasin koja na njoj svojstven način podsjeća na učinjenu nepravde povezujući prirodu s ljudskom zlom “prirodom” u opominjućim plakatima, Ivana Benussija koji stiliziranim izričajem u nekoliko varijacija simultano komemorira dan proboja na Biljegu i dan borbe protiv homofobije (sva tri u produkciji SNV) ili Bojana Krištofića koji na plakatima pali simbolične vatre Trnjanskih kresova te tako podgrijava kroz kulturu zaborava zamrli revolucionarni duh radničkog Trnja (još je tu autora koje i opet nisam spomenula: Damir Gamulin, Dejan Kršić, Zlatko Kopljar, Negra Nigoević, Katarina Zlatec,…), probija se ista nit, u nepravilnom i raznolikom pulsu, doduše, nikad ista i uvijek različita, nit na koju je ukazao Benjamin rekavši, parafraziram, kako je jedini odgovor fašizmu i kulturi zaborava (odnosno, u slučaju suvremenog fašizma kulturi pervertirane povijesti) politizirana umjetnost, ili, u slučaju ove izložbe, politizirani, odnosno – politički dizajn.
Tekst je nastao u okviru projekta Mnemosyne
*Damir Gamulin; “Aleksandra Zec”
*Ivan Benussi; Dan proboja na Biljegu i Dan borbe protiv homofobije
*Barbara Blasin; Dan sjećanja na Jadovno
*Ante Filipović Grčić / Mirko Ilić / Dejan Kršić / Barbara Blasin
*Klikom na jedan vizual otvara se cijela galerija
*Negra Nigoević / Bojan Krištofić / Dejan Kršić / Božesačuvaj
*Trijo Sarajevo
Izložba D(R)UGO SJEĆANJE u Galeriji HDD-a otvorena je do 28.travnja 2017.
Radno vrijeme galerije:
Pon – pet 10 – 20 h
Subotom 10 – 15 h
Zahvaljujemo Galeriji HDD na ustupljenim vizualnim materijalima
