Analitička znanost grada, po svojoj naravi nužna, danas se nalazi tek u povojima. Pojmovi i teorije koje se počinju izrađivati mogu se unaprijediti samo zajedno s urbanom stvarnošću u razvoju, s (društvenom) praksom urbanog društva. Nadilaženje ideologija i praksi koje su zakrivale obzor, koje su predstavljale tek zagušeno grlo znanja i djelovanja te prag koji treba prijeći, danas se ne izvršava bez muke.
H. Lefebvre, Pravo na grad, 1971.
Prije nekoliko dana na policama naših knjižara pojavilo se novo izdanje klasika “Nestanak javnog čovjeka” američkog sociologa Richarda Sennetta. Izvornog naslova “The Fall of Public Man”, knjiga je prvi put objavljena 1977. godine u New Yorku, a prvo naše izdanje tiskano je 1989. kod izdavačke kuće ITP Naprijed u prijevodu Srđana Dvornika. Kao povod ponovnom objavljivanju navedeno je gostovanje Richarda Sennetta, zajedno sa suprugom Saskiom Sassen, na Filozofskom teatru u zagrebačkom HNK-u. Novo izdanje, u nakladi kuće Jesenski i Turk, od prethodnoga se razlikuje ponajviše uvezom – tvrde smeđe korice, tipične za “ozbiljna” izdanja bivše države ustupile su mjesto komercijalnije oblikovanom paperbacku. Ponešto manjkav prijevod nažalost nije dorađen, pogovor Žarka Puhovskog “unaprijeđen” je u predgovor i kratko proširen, a srpski prijevod Zolinog Pisma g. Félixu Faureu, predsjedniku Republike (poznatijeg kao J’accuse), pridruženog Sennettovom tekstu, očekivano je zamijenjen onim hrvatskim. Iako djeluje pomalo “recesijski”, ovo izdanje — promovirano gostovanjem i njegovim televizijskim prijenosom — ipak predstavlja korak ka obnovi tradicije objavljivanja klasika iz područja društvenih znanosti kod nas i kao takvo zaslužuje pohvalu.
Međutim, u ovom tekstu nećemo se baviti Nestankom javnog čovjeka, bar ne u onom užem smislu. Izdanje je poslužilo kao povod da se kroz kontekstualizaciju Sennettovog rada dotaknemo nekih ključnih pitanja suvremenog grada. Također, prisjetit ćemo se jednog manje poznatog prijevoda Sennettovog teksta te pokušati dati bar neke od mnoštva mogućih odgovora na pitanje: Zašto (danas) čitati Sennetta?
Richard Sennett rođen je 1943. godine u Chicagu. Kao što niti jedna njegova biografija ne propušta spomenuti, odrastao je u stambenom kompleksu Cabrini Green, poznatom po siromaštvu i kriminalu. Nakon povredom prekinute glazbene karijere Sennett započinje onu akademsku, a danas radi kao profesor sociologije na New York University i London School of Economics. Tijekom pet desetljeća znanstvenog rada objavio je velik broj utjecajnih knjiga i eseja te nekoliko romana. Osim po izvrsnom stilu pisanja Sennett je poznat i po odličnim predavanjima od kojih su mnoga dostupna na njegovoj službenoj web stranici. O čemu sve Sennett piše (i predaje) nije lako sažeti. Mogli bismo tek reći da su ljudski rad, razvoj gradova, funkcioniranje zajednica, formiranje identiteta i klasne svijesti, te javnost i javni prostor središnje teme oko kojih gotovo uvijek oblikuje svoju misao. Sennettov opus šaren je kolaž različitih, ali ipak međusobno bliskih tema. No, i svako pojedinačno djelo satkano je od mnoštva različitih tematskih niti koje kroz tekst možemo pratiti. Ipak, ono što je uvijek prisutno jest grad. Posebnu pozornost Sennet pridaje fenomenu velegrada, a u svojim istraživanjima često se vraća njegovoj embrionalnoj fazi — Parizu početkom 19. stoljeća.
Kao što kaže naslov Benjaminovog eseja (1) , Pariz je bio prijestolnica 19. stoljeća. U to se vrijeme broj stanovnika grada višestruko povećao (što zbog priljeva iz ruralnih krajeva, što zbog suzbijanja epidemija), od 550 tisuća 1801. godine do preko 2,5 milijuna 1896. U prvoj polovici stoljeća bujajuće stanovništvo bilo je primorano smjestiti se unutar gradskih zidina Fermiers Généraux, koje su sredinom 18 st. izgubile obrambenu svrhu i počele služiti kontroli pučanstva unutra. Sennett slikovito piše: “Da bi zamislio iskustvo rasta stanovništva unutar Pariza u prvoj polovini 19. stoljeća, čovjek bi sebi morao predočiti kutiju ispunjenu komadima stakla; u kutiju se sabija sve više stakla, komadi stakla se sami počinju lomiti pod pritiskom, a stranice kutije se ipak drže.”(2) Proizvod tog zgušnjavanja je klasična predodžba pariške kuće s početka 19. st: piano nobile rezerviran je za bogatu porodicu, a ekonomski status stanara pada uspinjanjem po katovima, sve do služinčadi i sirotinje u potkrovlju. Ovakva urbana struktura generirala je brojne probleme u svakodnevnom funkioniranju grada, ali društvene klase ostale su u prisnom kontaktu. Međutim, kako je stanovništvo i dalje raslo, postalo je očigledno da su radikalne promjene neizbježne.
Haussmann dolazi u Pariz 1853. godine na poziv Napoleona III. kako bi vodio opsežne javne radove kojima je cilj od Pariza učiniti velegrad u skladu s novim industrijskim dobom. Giedion navodi četiri osnovna zadatka Haussmannovog mandata. Prvo: “prostore oko velikih zgrada, palača i kasarni treba raščistiti i dati im privlačniji izgled, učiniti ih pristupačnim za javne svečanosti i preglednim za suzbijanje nemira.” Drugo: “potrebno je poboljšati sanitarne uvjete u gradu sustavnim rušenjem prljavih uličica sa njihovim izvorima zaraze“. Treće: nužno je “prosijecanje širokih bulevara, koji ne samo da omogućuju slobodnu cirkulaciju zraka i svjetlosti, nego i slobodno kretanje trupa radi osiguranja javnog mira” i naposlijetku, ali ne i manje važno, “promet oko željezničkih stanica treba biti direktno povezan sa centrima za trgovinu i zabavu tranzitnim ulicama, koje trebaju spriječiti zadržavanje, zagušenje prometa i nesreće”.(3) Estetika, higijena, sigurnost i funkcionalnost gradskog prostora prioriteti su urbane politike.
Međutim, David Harvey nudi drugačiju interpretaciju Haussmannove zadaće. On krizu 1848. smatra jednom od prvih jasnih kriza neuloženog viška kapitala i viška radne snage koja se pojavila u cijeloj Europi. (4) Kako bi riješio krizu i osigurao vlastiti politički opstanak, Napoleon III. — koji je na vlast došao državnim udarom 1851., a 1852. se proglasio carem — objavljuje opširan program ulaganja u infrastrukturu u zemlji i inozemstvu. Ove mjere dakako obuhvaćaju i administrativno središte rastuće kapitalističke ekonomije. Harvey smatra da je “Haussmannu bilo jasno kako je njegova zadaća da urbanizacijom pomogne riješiti problem viška kapitala i problem nezaposlenosti.” (5)
Zahvati izvedeni u nevjerojatno kratkom razdoblju od niti dva desetljeća iz temelja su izmijenili grad. Ali iz temelja je izmijenjena i socijalna struktura njegovih četvrti. Infrastrukturni zahvati dižu cijenu okolnog zemljišta, a svakoj klasi postaje jasno gdje joj je na novoucrtanoj karti grada mjesto. Četvrti se homogeniziraju, klase se razdvajaju novim, nevidljivim zidovima. Investitori, pak, sami perpetuiraju spiralu homogenizacije jer sada točno mogu znati u kakvu lokaciju ulažu svoj kapital. Još 70-ih godina 19. stoljeća Engels prepoznaje ovu praksu “prosijecanja radničkih četvrti u našim velikim gradovima … bilo da su povod za ovo prosijecanje sanitarni obziri i obziri uljepšavanja, bilo potražnja velikih trgovačkih lokala u centru grada ili potrebe saobraćaja…”.(6) I dok gradsko središte postaje poligonom klasnog čišćenja, na periferiji niču novi radnički slumovi “u koje kapitalistički način proizvodnje svake noći zatvara naše radnike”. (7) Ovaj surovi mehanizam tek je kasnije pokazao svoj puni potencijal, no ostanimo još časak na prijelazu stoljeća kako bismo uočili korijene još jednog procesa koji je determinirao sliku suvremenog grada.
Na kraju 19. i početku 20. stoljeća upravo je velegrad — sa svojim otuđenim radnicima i blaziranim pojedincima — postao neuralgična točka reprodukcije života u kapitalističkom društvu. Pojedinac se, kako tvrdi Simmel, više nije u stanju nositi sa proturječnim podražajima i “stimulacijom živaca do njihovih krajnjih granica, do točke u kojoj oni više nisu sposobni proizvest ikakvu reakciju”. (8) Mnogi izlaz vide u povratku srednjovjekovnom načinu života i proizvodnje, u malim i samoodrživim zajednicama niske razine podjele rada i jakih socijalnih veza, tj. onome što Ferdinand Tönnies naziva Gemeinschaft. Jedan od njih je i Ebenezer Howard, po zanimanju zapisničar parlamentarnih sjednica, a u slobodno vrijeme esperantist i urbanist-entuzijast. On 1898. godine objavljuje svoje jedino, ali iznimno utjecajno djelo To-Morrow: A Peaceful Path to Real Reform koje je, u nešto izmjenjenom izdanju, ponovno tiskano 1902. pod naslovom Garden Cities of To-morrow.
Howardov Vrtni grad je tipsko samoodrživo i ograničeno naselje koncentrične forme i niske gustoće koje je uklopljeno u utopijski pastoralni krajolik, a može primiti maksimalno pedesetak tisuća stanovnika. Funkcije grada su simplificirane i jasno prostorno odijeljene. Industrijska zona, potrebna za ekonomsku održivost, zelenim je površinama dobro izolirana od stambenog i društvenog središta. No Vrtni grad nije samo model forme, već i urbane politike. “Naselje i zeleni pojas, u cijelosti su imali biti pod kontrolom gradskih vlast … da bi se spriječila špekulacija ili … nerazumne promjene u namjeni zemljišta te da bi se onemogućilo povećanje gustoće”. (9) Drugim riječima, pod svaku cijenu je trebalo spriječiti da Vrtni grad izraste u velegrad. Howardov plan bio je prilično dalekosežan. Za početak je valjalo u engleskoj provinciji izgraditi eksperimentalno naselje ovakvog tipa, potom premrežiti cijelu zemlju ovakvim gradićima, da bi na kraju uslijedila i rekonstrukcija samog Londona. Iako su za Howardova života izgrađena samo dva ovakva grada (Letchworth i Welwyn), poslije Drugog svjetskog rata Howardove su ideje dobile sasvim novi zamah potpuno neočekivanih razmjera.
U poslijeratnom periodu Sjedinjene Države susrele su se s istim onim problemom kao i Napoleon III. stoljeće ranije. Problem nezaposlenosti i ulaganja viška kapitala nastao 30-ih — a privremeno riješen mobilizacijom za ratnu industriju — ponovo je postao Damoklov mač nad glavom savezne vlade. Urbanist i graditelj Robert Moses, siva eminencija njujorških infrastrukturnih projekata poslijeratnog razdoblja, rješenje je pronašao u Haussmannovoj metodi percement (probijanje). Ali Moses je shvatio da jedan grad, ma kako velik bio, nije dovoljan za goleme potrebe američkog gospodarstva. Zato je metodu primjenio na cijelu metropolitansku regiju New Yorka.
Vođen LeCorbusierovim konceptom “tornja u parku” nemilosrdno je rušio stare stambene četvrti i pregrađivao postojeće gradske strukture. No, kako je u središtu zamisli bila ekspanzija, intenzivno se urbanizirao i novi, neizgrađeni teritorij. Ono što su za Haussmanna bili bulevari, za Mosesa su bile autoceste. Tako je kreirao golemu mrežu naselja niske gustoće, a kao paradigma njihove forme, ali još više kao ideološka legitimacija njihovog nastanka, sjajno je poslužio Howardov idilični gradić uronjen u zelenilo, u američkoj praksi uglavnom okljaštren do neprepoznatljivosti.
Sve gradove Sjedinjenih Država uskoro je zahvatila snažna suburbanizacija. Ona je stabilizirala kapitalističku ekonomiju, izmijenila gradove i cijele regije, ali i stvorila sasvim nov način života “u kojemu su novi proizvodi, od stanova, preko hladnjaka do klimatizacije, kao i dva automobila na prilazu, uz golem porast potrošnje nafte, igrali važnu ulogu u apsorpciji viška”.(1o) Moses je ucrtao put procesima koji će u narednim desetljećima postati globalna urbana strategija “regeneracije” urbanog pejzaža.
Krajem 60-ih, međutim, izbila je nova kriza, a Moses doživljava Haussmannovu sudbinu. Njegove ideje počinju se smatrati neadekvatnima i sve se češće javno napadaju; mnogi upravo Mosesa krive za odumiranje gradskih središta diljem Amerike. Najžešća Mosesova protivnica bila je novinarka i aktivistica Jane Jacobs, a njihov sukob počeo je člankom Downtown Is for People koji je 1958. napisala za časopis Fortune. Jacobs je otvoreno prezirala Mosesove zamisli i oštro kritizirala njegove uzore. U seminalnom djelu Smrt i život velikih američkih gradova, objavljenom 1961. godine, Howardov Vrtni grad u kojem bi, kako ironično kaže, “gradska sirotinja ponovno trebala živjeti u doticaju s prirodom” smatra odličnim mjestom za život samo “ako si poslušan, ako nemaš vlastitih planova i ako ti ne smeta provesti život okružen ljudima koji također nemaju vlastitih planova”. Jacobs je nemilosrdna i prema Le Corbusieru, u to vrijeme nedodirljivom autoritetu modernističkog urbanističkog planiranja. Njegovom Ville Radieuse zamjera odijeljenost gradskih funkcija, formalnu krutost i odnos prema pješaku te ga vidi samo kao produžetak koncepta Vrtnog grada. Sva ova “zla” modernističkog grada ona je personificirala u Mosesu i uporno se protiv njega borila. Sukob Jacobs i Mosesa eskalirao je oko projekta autoceste kroz Donji Manhattan i postao općim mjestom svjetske povijesti urbanizma, a Jacobs je stekla brojne sljedbenike koji su proklamirali raznolikost, kompleksnost i nesklad gradskog prostora kao njegovu idealnu formu. Ako su njeni sljedbenici dobrim dijelom i bili tradicionalisti koji su nostalgičarski zahtjevali da se “brutalnom modernizmu Mosesovih projekata suprotstavi estetikom lokaliziranih četvrti”(12) , postojali su i oni koji su — pogleda uperenog u budućnost, a ne prošlost — otišli korak dalje. Jedan od njih je Richard Sennett.
Sennett često navodi da je Jane Jacobs, i njene debate s Robertom Mosesom i Lewisom Mumfordom, uvelike odredila njegovo poimanje grada. Duhovito dodaje je “dugo vremena u svom radu sretno boravio u njenoj sjeni” (13) . Međutim, važno je napomenuti da su se Jacobs i Sennett služili bitno različitim metodama u pristupu fenomenu grada. Jacobs primarno djeluje aktivistički, a tekstovi su joj često tendenciozni. Sennettu je pak bliža temeljita znanstvena analiza. On je u prvom redu predan istraživač povijesnih izvora i senzibilan promatrač aktualne stvarnosti koji skupljene podatke podvrgava rigoroznoj znanstvenoj metodi. Zato i veliki dio užitka čitanja Sennetta zasigurno leži upravo u seciranju nepoznatih, neobičnih, a često i bizarnih primjera iz prošlosti i sadašnjosti kroz koje autor vodi čitatelja. Ovakvim postupkom Sennett je fascinantno dekonstruirao brojne mitove suvremenog društva i grada, pa tako i one kojima se bavimo ovom tekstu — Haussmannovu urbanizaciju i Howardovu prisnu zajednicu.
Nestanak javnog čovjeka, svoju možda najvažniju knjigu, Sennett piše sredinom 70-ih. To je doba učestalih pokušaja da se konceptualiziraju opustjela središta velikih gradova te da se rehabilitira velegradski način života. Značajna istraživanja u to se vrijeme odvijaju u Zapadnom Berlinu, paradigmatskom shrinking cityu zapadnog svijeta, pod vodstvom Oswalda Mathiasa Ungersa, koji poučen iskustvom Crvenog Beča, pokušava socijalno stanovanje vratiti u gradsko središte i nekonvencionalnim programiranjem oživjeti ugaslu urbanost. Ungersovi studenti Elia Zenghelis i Rem Koolhaas znanja stečena u “berlinskom laboratoriju” primjenjuju na Manhattanu, što rezultira s nekoliko sjajnih projekata (npr. Zenghelisov Hotel Sphinx ili Koolhaasov New Welfare Island). Ali pravu apoteozu metropolitanskog vrenja i emancipatornog potencijala velegrada donio je Koolhaasov hit Delirious New York.
Međutim, od 70-ih do danas pojavile su se neke nove sile koje oblikuju gradski prostor. Haussmannov projekt doživio je još jedan skok u mjerilu i postao transkontinentalni fenomen globalne urbanizacije. Život se zaista vratio u središta velikih gradova, ali ne na onaj način na koji su to Jacobs i njezini istomišljenici priželjkivali. Gentrifikacija je homogenizirala gradska središta kao klasno čiste prostore u vlasništvu više srednje klase. Ovom se pojavom sustavno počela baviti Ruth Glass 1960-ih godina, međutim zanimljivo je da već i kod Engelsa nalazimo prilično precizan opis procesa: “Povećanje modernih velikih gradova daje zemljištu u izvjesnim, naročito centralnim dijelovima umjetnu, često ogromno povećanu vrijednost; na njemu podignute zgrade umjesto da podižu ovu vrijednost, one je naprotiv obaraju, jer ne odgovaraju više promijenjenim uvjetima; zato ih ruše i zamjenjuju drugima. Ovo se dešava prije svega sa radničkim stanovima u centru, čija zakupnina i pri najvećoj pretrpanosti ne može nikad, ili može samo vrlo sporo, da prekorači izvjestan maksimum. Zato ih ruše i grade na njihovom mjestu dućane, robna stovarišta, javne zgrade.” (14) Iako je gradsko središte donekle revitalizirano, privatizacija javnog prostora i istiskivanje “nemirnih društvenih elemenata” (15) postali su svakodnevica. Da bismo svjedočili ovim procesima ne trebamo tražiti daleko. Dovoljno je osvrnuti se oko sebe.
Borbu protiv ovih mehanizama, koji u tranzicijskom i post-tranzicijskom razdoblju oblikuju naše gradove, od 90-ih naovamo vodi nekolicina nevladinih organizacija i aktivističkih grupa koje su gradski prostor shvatile kao “paradigmatski slučaj neoliberalnih strategija i otpor istima”. (16) Kao jedan od produkata te borbe tiskana je knjižica Priručnik za život u neoliberalnoj stvarnosti (danas dostupna u digitalnom formatu) kojoj je cilj bio sabrati (i prevesti) eseje poznatih teoretičara grada koji se bave upravo problemom suvremenog kapitalističkog grada i prava koje na njega polažu njegovi stanovnici. Uz Lefebvrea, Harveya, Foucaulta i druge, u knjižicu je uključen i Sennett, točnije njegov esej Otvoreni grad (prijevod potpisuje Tomislav Medak). Ovaj esej nastao je 2006. godine i bavi se pretežito utjecajem gradskih formi na urbane procese te zajedno s Nestankom javnog čovjeka čini odličan okvir za analitičko proučavanje grada. No, zašto je ta analiza toliko važna?
Henri Lefebvre mislio je da je proces urbanizacije ključan za opstanak kapitalizma i da će grad nužno postati žarištem klasne i političke borbe. On je još 1971. godine pozvao na stvaranje “analitičke i cjelovite znanosti o gradu”(17) koja bi trebala biti u dijalektičkom odnosu s praksom urbanog društva i koju je smatrao neophodnom osnovom te borbe. Ako je vjerovati Lefebvreu, tko se želi boriti mora i učiti. A tko želi učiti, neka čita Sennetta.
(1) Benjamin, W. (1935) Paris, Hauptstadt des XIX Jahrhunderts.
(2 Sennett, R. (1977) Nestanak javnog čovjeka, ITP Naprijed, Zagreb, 1989., str. 175.
(3 Giedion, S. (1965) Prostor, vreme i arhitektura, Građevinska knjiga, Beograd, 2002., str. 447.
(4 Harvey, D. (2008) Pravo na grad, u Priručniku za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb, 2008., str. 45.
(5 Ibid.
(6 Engels, F. (1872) O stambenom pitanju, u K. Marx, F. Engels, Izabrana djela, tom I, Zagreb, 1949., str. 554.
(7 Ibid.
(8) Simmel, G. (1903) The Metropolis and Mental Life, u N. Leach: Rethinking Architecture, Routledge, 1997., str. 71.
(9) Jacobs, J. (1961) The Death and Life of Great American Cities, Random House, New York, 1961., str. 18.
(10) Harvey, D. (2008), str. 47.
(11) Jacobs, J. (1961), str. 18.
(12) Harvey, D. (2008), str. 47.
(13) Sennet, R. (2006) Otvoreni grad, u Priručniku za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb, 2008., str. 108.
(14) Engels, F. (1872) str. 509.
(15) Ibid.
(16) Milat, P. (2008) Najmanje i najviše – uvodne napomene, u Priručniku za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb, 2008., str. 11.
(17) Lefebvre, H. (1971) Pravo na grad, u Priručniku za život u neoliberalnoj stvarnosti, Zagreb, 2008., str. 17.
 
*Portal Vizkultura.hr i objave pod temom“Vizualne umjetnosti u medijima” sufinancirane su sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
