Agresija grada na osjetila svojih stanovnika bila bi daleko manje uočljiva da nije – ljeta. Parafrazirajući pjesmu, ljeto potjera narod s ulica i nekako se ljudskijim pričinja grad. Naime, u srpnju i kolovozu značajan dio (kontinentalnog) gradskog stanovništva odlazi na more, na “zaslužene godišnje odmore”, u svoje vikendice, kamo god. Ostavljen polupraznim, zamijenjen preplanulim, primorskim i turističkim, kontinentalni grad – poput Zagreba – najednom postaje drukčiji. Sporiji, intimniji i, prije svega – tiši.
Ova preobrazba ima dvostruki učinak. S jedne strane, svaki se zvuk i svaki prizor najednom amplificira i postaje uočljivijim, uključujući zvuk vlastitih koraka. S druge pak strane, zbog iznenadne “neprepoznatljivosti” poznatih kvartova, trgova i ulica, ljeti postaje sasvim lako zamisliti jedan identičan, ali daleko mirniji i ugodniji grad od onoga u kojemu se živi ostatak godine. Grad s manje automobila, manje prometne gužve i ispušnih plinova, grad s manje zvukova i, naposljetku, s manje nervoze. Grad s manje ljudi, ili bar grad s manje bučnih i agresivnih ljudi.
Što je najvažnije, takav “ljudskiji” grad je moguć, takav grad je – ostvariv.
*
Argentinski pisac Ernesto Sabato (1911-2011) obožavao je svoj Buenos Aires. Pa ipak, čeznuo je za zauvijek izgubljenim velegradom (ipak velegradom) kojeg je nekoć poznavao, za razgovorima i ritualima, nestalom tišinom sporednih ulica, rijetkim prolaznicima, popodnevnim siestama i zvukovima tanga s nekog starog gramofona. U svojoj knjizi “Otpor”, pitao se kako je i zašto nestala tišina: zašto baš u svakom kafiću mora svirati neka glazba, zašto se iz svakoga stana mora čuti neprestani zvuk preglasnog TV-a? Uistinu, zašto? Sabato se nije libio priznati da je bučnim i zakrčenim pločnicima suvremene 13-milijunske metropole naposljetku znao hodati – s čepovima u ušima.
Život u gradu – kao i sklonost prema životu u gradu – podrazumijeva toleriranje mnogo toga što bi inače bilo nepodnošljivo (u nekom malom selu ili negdje na osami). U gradu, agresiju nad osjetilima ne vrše samo zvukovi, nego i neugodni prizori, mirisi, nečistoća. Nemar i nekultura, vandalizam, nasilno ponašanje sugrađana. Ono što nazivamo svetim hramom “osobnog prostora” biva ugroženo često, i na najrazličitije načine. Stres, prebrzi ritam života, nedostatak novca i slobodnog vremena. Opstanak i suživot ovise prije svega o jakim živcima i otpornosti, pa i svjesnom ignoriranju i blokiranju neugodnog. Zvučna agresija samo je jedan od neugodnih aspekata života u gradu.
Izvori buke kategoriziraju se na razne načine; dijeli ih se na kućne, komercijalne i ulične, ali i na industrijske i neindustrijske, ili kontinuirane i trenutačne.
I u Zagrebu postoji bogat izbor: od ranojutarnjih vrana, crkvenih zvona u 6 ujutro, prometnih gužvi i sirena, gričkog topa, prejakih razglasa na pozornicama gradskih trgova, pa sve do popodnevnog zvuka bušilice u susjednom stanu ili piskutavog laveža nedisciplinirane pudlice u svakovečernjoj šetnji; zvukova ne nedostaje. Čak i iza ponoći, noćnu će tišinu prekinuti brujanje kamiona za odvoz smeća, zvuk narodnjačkog “melosa” iz nekog automobila, buka agresivnih tinejdžera koji udarcima nogom ruše kante za smeće.
*
Neki zvukovi su naoko nužni, neki čak tvore zvučni identitet grada, do te mjere da bi bilo nezamislivo ukinuti ih ili zamijeniti drukčijima i tišima. (Što bi bio zvuk New Yorka bez svih njegovih sirena?) Pa ipak, nemoguće je, poput Sabata, ne željeti bolji grad, i ne truditi se vlastiti grad iznova činiti boljim mjestom za život, bio to i New York. Rast i opstanak grada ovisi o progresu, kompromisu, disciplini, prilagodbi. Grad ovisi o promjenama, ustupcima jednih u korist drugih. Samo otvoren ali i zahtjevan grad, odnosno grad koji uvijek se trudi i pokušava biti boljim, može asimilirati sve pridošlice i – preživjeti.
Što dakle s gradskom bukom? Kako se riješiti suvišnih decibela a ne iseliti pola grada, kao ljeti, ili natjerati stanovnike da se riješe svojih automobila?
Sirene hitnih službi jesu i bit će neizbježne, baš kao i zvuk kamiona za odvoz smeća ili noćnih perača ulica. No, mnogi zvukovi su ipak direktna, pa i svjesna agresija jednih prema drugima; poput buke preglasnih vozila, ili beskonačnog ponavljanja zvuka alarma nekog automobila čiji vlasnik trenutno nije u blizini. Ovakvu nekulturu i nemar bilo bi relativno lako regulirati i kažnjavati (standardizacija jakosti buke motora, mjerenje glasnoće na prometnicama, promptno uklanjanje vozila s neisključenim alarmom). Pa ipak, čini se da se ne čini – ništa.
Uz to, osim uobičajenih problema, uvijek se pojavljuju i novi: primjerice, sve veći broj gradova u zadnje vrijeme muči dramatičan porast – broja vrana. Zagreb nije iznimka. U nekim su kvartovima prizori invazije crnih jata upravo hičkokovski, a buka u zoru i predvečer krajnje iritantna. Improvizirana rješenja uključuju čak i eksperimente sa sokolima i sokolarima (čije anakronistične usluge, naposljetku, koriste i brojni međunarodni aerodromi) te umjetno stvaranje buke oko mjesta okupljanja vrana. No, sve je ovo nedovoljno; pravog rješenja još uvijek – nema.
Oko nekih zvukova postoje i neslaganja. Prasak gričkog topa u podne jedni će smatrati upravo neobjašnjivim barbarskim činom, svakodnevnom agresijom na sluh prolaznika, mnogi od kojih su preživjeli rat i traumatične zvukove svakodnevnih bombardiranja (dovoljno je svjedočiti reakcijama prolaznika u Ilici, oko Tomićeve). Drugi će pak – pogotovo ako ne žive u središtu grada – taj zvuk smatrati originalnim i simpatičnim, pa čak i romantičnim, neodvojivim dijelom zagrebačkog identiteta. Slična neslaganja postoje i oko zvuka crkvenih zvona, njihove glasnoće i učestalosti.
I tako dalje, i tako dalje.
Nekoć se problem buke u svijetu nazivao tek “smetnjom” (nuisance), dok je danas uobičajen termin “zvučno zagađenje” (noise pollution). No, i to je još uvijek nespretno. Daleko preciznije bilo bi nazvati ga problemom zvučne agresije (noise aggression). Zvučno zagađenje preblag je i preopćenit termin; preciznije bi bilo koristiti ga u kontekstu bijele buke (white noise), odnosno mehaničkog šuma grada, i redukcije istog.
Pokušaji uvođenja i provođenja zakona protiv spomenutog zagađenja bukom u mnogim svjetskim gradovima nailaze već desetljećima – od 1970-ih naovamo – na brojne poteškoće, pa i otpore. U nekima se, naizgled, ne čini gotovo ništa, dok se u drugima pak ide do nevjerojatnih ekstrema: čak i obično tuširanje u vlastitom stanu zna biti izričito zabranjeno nakon određenog (rano)večernjeg sata, kako se ne bi narušavao mir susjednih stanara.
Hrvatska ima svoj Zakon o zaštiti od buke, kolikogod nesavršen, za čije provođenje su zaduženi sanitarni inspektori. Zakon bi se imao provoditi u kombinaciji s tzv. strateškom kartom buke, koju mnogi hrvatski gradovi još uvijek jednostavno – nemaju (čak i Zagreb godinama kasni s izradom svoje).
Izglasavanje zakona i sankcioniranje prekršitelja nije jedini način borbe protiv buke: u Velikoj Britaniji 2012. pokrenuta je afirmativna inicijativa, kojom se promoviraju proizvodi i tvrtke koje smanjuju buku. Oznakom Q, odnosno Quiet Mark, mogu se pohvaliti samo najtiši proizvodi – poput pojedinih sokovnika ili strojeva za pranje suđa – ali i neki hoteli, pa čak i cijela gradilišta (konkretni primjer bio je gradilište popularnog Sharda, londonskog nebodera Renza Piana).
I dok se tako nagrađuju oni koji grad i svijet čine tišim, pojavljuju se i sasvim novi stvaratelji buke: London danas muku muči s bogatim mladićima iz Zaljeva, koji uoči svakog Ramazana dolaze iživjeti se u britanskoj metropoli, stvarajući svojim superskupim automobilima nesnosnu buku u najekskluzivnijim i najuštogljenijim gradskim četvrtima. Novčane kazne ovim vozačima, naravno, ne predstavljaju nikakav problem i nisu rješenje.
U konačnici, nekome sa sela ili s otoka tišina ljetnog Zagreba možda je i dalje – buka. Onima koji u Zagrebu žive, a koji u njemu ljeti “zaglave”, prazan grad je privilegija u kojoj valja uživati. Dok se može. Zagreb biva sve popularnijim turističkim odredištem, i možda će u budućnosti ugoda ljetnih šetnji polupraznim ulicama ostati tek sabatovskom uspomenom.
fotografije: Domagoj Blažević, Dominko Blažević i Maja Bosnić
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
