Dizajn u dvoje!

Dizajnerski dvojac Manasteriotti∞Marić, kojeg čine poslovni i privatni partneri, dizajneri Igor Manasteriotti i Mia Marić, planirali smo privesti pred ‘mikrofon’ Vizkulturinih intervjua još od ovog ljeta, kada je prestižna dizajnerska publikacija PRINT magazine njihov portfolio radova proglasila najboljim.

I gdje ćeš bolje (nove) prilike za velikih intervju, od najave Sudnjeg dana, na čijem su posljednjem izdanju, u kategoriji Dizajnera godine, Igor i Mia pobijedili s projektom maslinovog ulja Didino (koji smo predstavili u našoj kategoriji PAKIRANJE).

*Igor Manasteriotti i Mia Marić

Osim spomenutih nagrada simpatični i talentirani dizajnerski dvojac unazad par godina osvojio je niz dizajnerskih priznanja, bruseći svoj talent prvo kao agencijski dizajneri, a posljednje tri godine kao samostalni autorski duo specijaliziran za vizualne identitete, branding i cjelovite projekte oblikovanja i razvoja ambalaže.

Njihove radove, koji sežu od velikih korporacijskih zadataka, preko minimalističkih brandinga, duhovitih vizualnih identiteta, samoiniciranih projekta pa do manjih radova kao što je ‘Didino’, karakterizira doza vrhunski odrađenog oblikovanja, profesionalnosti prezentacije, ali i konstantno vidljive dizajnerske zaigranosti.

S dizajnerskim dvojcem Manasteriotti∞Marić popričali smo o njihovim starim i novim, te malim i velikim projektima, nagradama i profesionalno-privatnom partnerskom odnosu, a što su nam sve ispričali dizajneri iz Vrapča pogledajte u nastavku:

Krenimo prvo sa Sudnjim danom! 2012. godine osvojili ste orden Sudnjeg dana za dizajnere godine. Koliko vam je ta nagrada bila važna kao autorima, je li vas iznenadila i je li možda pospješila prodaju ulja ☺?
Igor & Mia: A gle, svaka nagrada je više nego dobrodošla jer djeluje vrlo motivirajuće. S obzirom na broj prijavljenih radova nagrade nikada ne očekujemo jer je to recept za razočaranje – orden Sudnjeg dana definitivno nas je ugodno iznenadio!
Didino se pokazalo kao jednim od naših najboljih malih projekata iz 2012. – iznimno dobro prihvaćeno i popraćeno na svjetskim blogovima. Mogućnost izgradnje jakog branda ubrzo je prepoznao i klijent pa će se ulje od sljedećeg tjedna prodavati u vinoteci Bornstein u Zagrebu, a ubrzo bi trebalo biti i u nekih desetak najboljih zagrebačkih restorana. Didino je pravi primjer koliko je dobar branding važan za uspjeh kvalitetnog proizvoda.

*Više o projektu Didino pogledajte na linku

Kakva je bila reakcija klijenata na nagradu Sudnjeg dana, je li im možda onda postala jasnija kvaliteta i prepoznatljivost dizajna koji ste osmislili, i kako vi gledate na samu manifestaciju?
Igor & Mia: Reakcija je bila odlična, naravno. Inicijalno, razvoj Didinog trebao je biti dosta sporiji i oprezniji, no nakon toliko pozitivnih reakcija, klijenti su odlučili ubrzati stvar, uložiti veća sredstva i rezultati su brzo postali vidljivi. Ususret ljetnoj sezoni počeli smo razvijati nove litraže i ostale promotivne materijale.

Sudnji dan sa svojim demokratskim sistemom glasanja zaista ima veliki potencijal pružiti šansu vrlo zanimljivim projektima da isplivaju na površinu.
Ako je cilj, osim nagrađivanja najboljih rješenja, dodatno impresionirati i privući klijente, smatramo da bi mu trebala jasnija i profesionalnija komunikacija kako bi ga se shvatilo ozbiljnije. Sviđa nam se što je imidž festivala opušten, no trenutno je poprilično humoristički orijentiran pa nam se više puta desilo da ljudi izvan struke misle da je to sve neka dizajnerska zezancija. Naravno svjesni smo da se nije lako volonterski posvetiti organizaciji tako zahtjevne manifestacije pa ako organizatori žele pomoć s dizajnom, rado ćemo uskočiti!

Mislite li da je vaš projekt Didino, s obzirom na kontekst ‘malenog’ suptilnog projekta i jedne obiteljske te donekle sentimentalne priče ‘razgalio’ žiri jer je svima možda ‘dosta’, s jedne strane previše korporativnog, a s druge previše konceptualnog dizajna?
Igor & Mia: Priča o Didinom prvo je ‘razgalila’ nas, pa smo tu toplinu i jednostavnost samo prenijeli na dizajn. Obožavamo iskrene i autentične priče, one su najbolji temelj za vrhunski brand i super dizajn. Korporativan ili ne, dobar dizajn bi prvenstveno trebao biti lako razumljiv i nepretenciozan. Zbog mogućnosti tehnologije danas je vrlo lako zakomplicirati dobru priču ili zakamuflirati lošu. Zato smo veliki fanovi iskrenog, jednostavnog dizajna iz prošlog stoljeća. Dobar primjer toga bila je nedavna izložba ‘Marijina industrija ljepote’ o dizajnerici ambalaže Mariji Kalentić, čiji radovi iz 60-ih i danas izgledaju odlično.

Spremate li se prijaviti za ovogodišnji Sudnji dan, jeste li pogledali kategorije i imate li asa u rukavu za prijavu?
Igor & Mia: Definitivno sudjelujemo, poslat ćemo neki presjek zanimljivih projekata iz prošle godine. Najsmješnije je što nikad ne znamo što se žiriju može činiti kao as. Više puta nam se desilo da mislimo da će neki projekt biti hit, pa prođe potpuno neprimijećeno, izgleda da za to nema pravila.

Koji vam je, nevezano za nagrade, najdraži vlastiti projekt iz protekle godine?
Igor & Mia: Definitivno nam iskače projekt vizualnog identiteta za Heraldi, prodavaonicu muške mode u Frankopanskoj, kao primjer uspješno odrađene implementacije i vrlo kvalitetne suradnje između dizajnera, klijenta i izvođača. Investitor je u projekt ušao ozbiljno, s pristojnim budžetom i pružio nam kompletno povjerenje i nadzor pa smo vrlo zadovoljni s rezultatom. Samo ulicu dalje, u Gundulićevoj, za agenciju Brandoctor i prema njihovoj strategiji napravili smo vizualni identitet za Smartson, prvi smartphone centar u regiji. Šlag na kraju godine bio je dizajn ambalaže ručno rađenog, unikatnog nakita Maje Miletić – Mammii, koji ste već predstavili na Vizkulturi, još jedan projekt s lijepom, iskrenom pričom. Bili smo jako sretni kad smo na njenom Facebook profilu čitali komentare oduševljenih kupaca, znači da smo dobro odradili posao.

*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija radova

Koji dizajnerski projekt iz protekle godine nekih vaših kolega smatrate jako kvalitetnim, vrijednim pažnje i mislite da bi se svakako trebao pojaviti u ‘finalu’ SD-a?
Igor & Mia: Uh, ima toga dosta, teško je izabrati… Super su nam Boiling point plakati od Mireldya, Bunch je imao puno lijepih stvari, Željka Županić bi definitivno trebala poslati nešto iz svog portfolia…

Poznati američki časopis PRINT magazine lani je vaš portfolio proglasio najboljim? Kako je uopće došlo do toga i kako to komentirate?
Igor & Mia: Još od studija pratimo PRINT magazine, a natječaj za najbolji portfolio nam je upao u oči zbog prilike da izuzetno cijenjeni žiri (Mirko Ilić, Jessica Walsh, Debbie Millman, Scott Stowell i Natasha Jen) pogleda cijeli naš portfolio, a ne samo jedan ili dva rada. Slijedio je naporan posao jer trebalo je izabrati i kvalitetno pripremiti desetak radova koji bi najbolje prezentirali presjek našeg djelovanja, dobro skratiti i prevesti opise itd. U jednom momentu smo zbog nedostatka vremena skoro odustali, ali ipak smo uspjeli prijaviti radove nekih pola sata prije zatvaranja natječaja. Ostalo je, kako se kaže, povijest.

Koliko vam je ta prilika značila, kako je bilo u San Franciscu te je li se možda dogodila neka nova poslovna suradnja nakon ovakvog priznanja?
Igor & Mia: Taj put je bio apsolutno nadnaravno iskustvo. Osim samog sudjelovanja na velikoj konferenciji u najluđem gradu na svijetu, dobili smo šansu upoznati se i razgovarati o svom radu s nekim od najvećih imena iz struke, poput Sagija Haviva, partnera iz legendarne branding agencije Chermayeff & Geismar & Haviv. On je s nama proveo nekih pola sata, oduševljeno gledajući naše vizualne identitete. Poslije njega do naše prezentacije navratio je i Kevin Shaw, osnivač Stranger&Strangera, zatim Debbie Millman, predsjednica AIGA-e. Ne moram niti reći koliko nas je to napunilo entuzijazmom i samopouzdanjem. Zahvaljujući natječaju dobro smo upoznali i Mirka Ilića, koji je nesebično s nama proveo četiri dana konferencije i puno nam pomogao. Što se suradnje tiče, bilo je razgovora, no jedina vrsta koja Amerikance zanima jest instant preseljenje u USA i zaposlenje u agenciji, na što trenutno nismo spremni. Dugo smo živjeli agencijski život i previše uživamo gradeći svoj studio kako bismo se tako brzo vratili u taj sustav. Ali nikad ne reci nikad.

Sudjelovali ste nedavno u žiriju srpskog Packtivity natječaja. Kakvo iskustvo je to bilo, kakav je po vašem mišljenju srpski dizajn ambalaže i možete li povući neku paralelu između kvalitete hrvatskog i srpskog dizajna pakiranja?
Igor & Mia: Da, kolege iz Beograda pozvale su nas da u sklopu trećeg Packtivitya održimo prezentaciju o našim iskustvima, žiriramo najbolje radove iz dizajna ambalaže i učestvujemo na okruglom stolu. Iskustvo je bilo fenomenalno. Organizatore konferencije, agenciju Coba&Associates i portal Designed.rs ne možemo dovoljno nahvaliti. Naš mali studio bio je predstavnik regije, u društvu velikana iz svjetske agencije Landor Hamburg i Moodley Brand Identity iz Austrije. Iz razgovora s kolegama saznali smo da je u Srbiji definitivno teže raditi dizajn ambalaže, primjetili smo da su neke stvari koje su kod nas već uhodane, poput mogućnosti eksperimentiranja s tiskom, papirima i doradama, tamo dosta kompliciranije, a i tržište i klijentela je konzervativnija. Tim više su uspjesi njihovih dizajnera još više vrijedni poštovanja.

Mislite li da bi Hrvatskoj trebala jedna takva nagrada, koja je u kontekstu pakiranja, za razliku od postojeće Cropack koja nije isključivo dizajnerska i ovih podnagrada/kategorija na festivalima i izložbama, potpuno fokusirana na dizajnerski aspekt ambalaže i honorira i ističe najbolje od takvih rješenja?
Igor & Mia: Naravno, dizajn ambalaže je jako važan segment gospodarstva i sigurno zaslužuje dostojnu prezentaciju i nagrađivanje najboljih rješenja. Ako prije i nismo o tome razmišljali, danas kao dizajneri više ne možemo bježati od utjecaja u važnim odlukama vezanim za ekologiju ili održivost. Zato treba paziti da se struka ne trivijalizira nagrađujući samo vizualno atraktivna, ali nedovoljno promišljena ili nefunkcionalna pakiranja. Cropak ima potrebnu ozbiljnost i logistiku i nekakav pedigre, ali bi ga trebalo hitno i kompletno rebrandirati. On se mora osvježiti, modernizirati, jasno komunicirati svoju svrhu i učiniti se relevantnim i poželjnim za učestvovanje dizajnerima. Ako to ne učini, bilo bi dobro da se pojavi neki drugi specijalizirani nagradni natječaj koji će to napraviti.

U 2013-oj, osim PRINT-ove ‘nagrade’ osvojili ste još niz priznanja. Koliko su vam nagrade važne, autorski, a koliko u kontekstu prepoznavanja kvalitete vašeg rada kroz tu prizmu od strane klijenta?
Igor & Mia: Nagrade su super, definitivno pomažu stvoriti neki osnovni kredibilitet, malo si nahraniti ego, generirati PR. Njima definitivno privučeš pažnju, ali sa svakim novim projektom dokazivanje kreće od nule. Ako klijent nije oduševljen rješenjem koje si mu prezentirao, nikakve nagrade ti ne pomažu i vrlo brzo se spustiš na zemlju. Također, većina nagradnih natječaja je postalo za naš ukus preveliki business sa sve skupljim kotizacijama. U dosta slučajeva nakon što si platio kotizaciju za učestvovanje moraš još jednom platiti i nakon što si dobio nagradu, kako bi te objavili u monografiji ili ti poslali certifikat. Sve nam se to malo zgadilo pa smo postali vrlo, vrlo selektivni sa slanjem radova na natječaje. Shvatili smo da se dobar i kvalitetno prezentiran rad, putem socijalnih mreža, specijaliziranih dizajnerskih blogova, Behancea, i sl. lako prepozna i promovira bez suludog bacanja novaca na nagrade.

Kako gledate na rad Hrvatskog dizajnerskog društva, imate li neki posebni komentar, zamjerku ili pohvalu nekih njihovih projekata?
Igor & Mia: Posebno nam je super projekt dizajnerske početnice, dizajnerskih workshopa za djecu. Teško je očekivati da će djeca izrasti u estete kada su od malih nogu zatrpani kičem, tako da je ta inicijativa odlična. Makar rijetko stignemo na otvorenja, izložbe koje se organiziraju u samom prostoru HDD-a su odlične i raznolike, a tu je i važna izložba Hrvatskog dizajna, Dan D, itd. Profesionalni članovi imaju i neke pogodnosti, porezne olakšice na autorske ugovore i sl. Sve to puno znači i rad društva stvarno treba poštovati. Sigurno da nije sve savršeno, tu su povremene kontroverze oko organizacije natječaja, čujemo kritike o pogodovanju i elitističkom ponašanju, ali se ne zamaramo previše s tim. U svakom slučaju sretni smo što takvo društvo kod nas postoji i djeluje popriličnim intenzitetom.

Dugo ste oboje radili u agenciji, pa krenuli u solo vode gdje ste sada već par godina. Neminovno je pitati o nekoj usporedbi tih dvaju svjetova, ima li velike razlike koju vi, s dosta dobrom distancom ‘soliranja’ sigurno možete povući?
Igor & Mia: O da, agencijski period za nas je bio nedvojbeno važan dio života. Tamo smo naučili i izbrusili sva teorijska i praktična znanja bez kojih bi nam poslovni život danas bio znatno teži. Prošli smo kroz stotine projekata, surađivali s najčudnijim klijentima, talentiranim i netalentiranim ljudima, proživjeli uspjehe i neuspjehe, najoštrije kritike i pohvale, bolne prezentacije, odgovornosti, iskusili agencijsku politiku. Stekli smo najbolje prijatelje, s kojima se i dan danas družimo i surađujemo. Na kraju krajeva, u agenciji smo se upoznali i zaljubili. Zahvaljujući tom životnom iskustvu sada se u poslu stvarno osjećamo kao ribe u vodi. Što se razlika tiče, opuštenije je raditi u malom studiju, sada imamo puno prisniji, direktniji kontakt s klijentima, imamo moć izbora i donošenja poslovnih odluka, puno realnije rokove i radno vrijeme koje se uistinu može nazvati fleksibilnim.

Kako danas dolazite do svojih novih klijenata, kojim vam kanalima najčešće pristupaju? Vide negdje vaše radove, ili se radi o preporukama nekih drugih klijenata…?
Igor & Mia: Kad smo tek krenuli u samostalni rad za nas je znalo samo nekoliko agencija i preko njih smo dobivali sav posao. Smatrali smo vrlo rizičnim oslanjati se samo na jedan izvor klijenata tako da smo u startu odlučili da ćemo za neku relativnu sigurnost morati imati tri izvora prihoda: 1. samostalne klijente iz Hrvatske; 2. agencije; 3. inozemne klijente. Htjeli smo što prije izaći iz percepcije freelancera i postati specijalizirani, vrlo efikasni studio za razvoj vizualnih identiteta i ambalaža. Ovo je tek treća godine otkako smo samostalno na tržištu, no sada već imamo dovoljno raznolik portfolio pa su klijenti, osim preko preporuka (koje su i dalje najbolji način dolaska do kvalitetnih projekata) napokon počeli dolaziti direktno do nas, većinom upitima preko e-maila.

Mia, tvoj projekt za Clox cipele 2012. je također osvojio jedan orden Sudnjeg dana, u fotografskoj kategoriji, odnosno Mladen Šarić za kampanju cipela. Kako ide taj projekt, prodaju li se cipele i postoje li neke novosti vezane za njega?
Igor & Mia: Da, Mladen Šarić nagrađen je za kategoriju “Fotografija” za prvu Clox kampanju. Cloxice super napreduju, prva godina bila je posvećena lansiranju prve dvije kolekcije, a druga godina usavršavanju modela i kalupa te pregovorima za lansiranje Cloxa na inozemno tržište. Trenutno radimo na prvoj ljetnoj kolekciji Cloxica koja će biti predstavljena u 5. mjesecu.

Misliš li da je kampanja bila toliko uspješna i prepoznata jer je, pretpostavljam, bilo dosta autorske slobode s obzirom na to da si po pitanju art-direkcije, dizajna, a na kraju krajeva i odabira suradnika sve mogla ti kao autor direktno odlučivati?
Mia: Misim da smo uspjeli izabrati najboljeg fotografa za ovu kampanju. Svaku sljedeću kampanju nastojat ćemo odraditi s fotografom kojem će najbolje ležati stil koji želimo komunicirati, a Mladen Šarić je bio jedini koji je mogao maštu i nadrealnost prve dvije Clox kampanje prenijeti u zbilju. Veselimo se budućim suradnjama s fotografima koji će Cloxice iz mašte prenijeti na ulicu i pokazati njihovu nosivost i kombinaciju s uličnom modom.
Kako je nastala kampanja možete pogledati u videu na linku youtube.com/watch?v=q4OKXH902VA

Uvijek me to mučilo kod tih cipelica, pa te moram pitati, radi li sat na cipelama, odnosno rade li oba, tko na njega gleda koliko je sati (je li to partner/udvarač ili sama osoba koja ih nosi? I što ako te u gužvi kluba netko ugazi na cipelu, sat puca? Tko ga popravlja urar ili postolar? ☺
Mia: Satovi rade. Neki ljudi ih koriste za gledanje vremena, ali sat je tu u prenesenom, ne doslovnom značenju, prvenstveno dekorativno i funkcionira kao okrugla kopča na cipeli, koja upravo na tom djelu cipele izgleda lijepo. Sat je zadržao svoju funkciju kako bi pokazao ironiju koraka i vremena s kojim se bori svaka suvremena žena danas. Satovi umjesto kazaljki imaju ženske noge, koje iz dana u dan trče u krug kao i svaka mlada zaposlena žena koja trči u krug za svojim dnevnim obavezama, pokušavajući osvojiti pet minuta više za sebe, za svog partnera, za svoj hobi ili obitelj. Cloxice govore o ironiji koraka i vremena, o užurbanom tempu života i o tome koliko vrijeme danas znači. Organizirane žene asocijacija su za uspješne žene, a one koje uvijek žure i kasne za žene koje ne drže konce u svojim rukama. Savršena organizacija danas je postala znanost.
Slučajnim gaženjem po cipeli sat ne puca, zaštićen je posebnim staklom koje može puknuti samo direktnim udarcem staklo na staklo i u dvije godine od lansiranja branda imala sam samo jedan slučaj puknutog stakla. Satove bez problema servisira ili mijenja bateriju svaki urar. Više se ni urari ne čude cipeli sa satom 🙂

S obzirom na to da ste i privatno partneri, kako vam funkcionira rad u poslovnom partnerstvu, ima li lupanja šakom o stol i prijetnji da neće bit skuhanog ručka i slično ako jedan forsira izvrsnost neke ideje? ☺
Igor & Mia: Uh, da, prošli smo svakakve krize i situacije u borbi za moć i prevlast, ali na kraju smo ipak naučili raditi zajedno. Poslovno partnerstvo definitivno stavlja veliki pritisak na vezu, ali pruža i veliku podršku. U svakom slučaju nema te svađe koja bi nas natjerala da ostanemo bez ručka.

Koliko u vašem dizajnerskom radu, u nekom postotku, ima onih uradaka i projekata koje ‘ne pokazujete’, odnosno koji idu u oni ladicu ‘prelamanje i zadatci za odradit’, a ne onu ‘staviti na Behance’?
Igor & Mia: Ne puno, možda oko 10-15 posto. Ako nešto završi u ladici, znači da projekt nije ispao dovoljno dobro, za što smo krivi ili mi ili klijent. Ili oboje.

Dosta ste aktivni na Behanceu, kako gledate na tu platformu, koliko vam je ona u poslovnom aspektu važna, dolaze li kroz taj kanal neki novi poslovi i možete li izdvojiti neki Behance profil koji jako volite?
Igor & Mia: Behance je vrlo interesantna platforma i nama je omogućila iskorak u direktnu suradnju sa stranim klijentima. Za svaku vrstu promocije preko socijalnih mreža, pa tako i Behancea potrebno je dosta truda i strpljenja. Na početku smo bili skeptični, mislili smo da u svjetskom moru zaista kvalitetnih dizajnera nećemo moći isplivati na vidjelo, ali pokazalo se da se upornost isplati. Prošle godine smo od nekih 5-6 upita preko Behancea odradili i prvi projekt, dok smo u ovih par mjeseci već odradili dva vizualna identiteta za klijente iz Los Angelesa, a upravo počinjemo s projektom za turističku agenciju iz Turske. Sada kada se kotač počeo kotrljati, nadamo se da će nam osigurati onaj treći izvor prihoda.

Teško nam je izdvojiti neki specifični Behance profil, svaki dan na news feedu vidimo toliko novih, sjajnih radova od ljudi iz najudaljenijih krajeva svijeta koji nas oduševe…

Pred kraj već uobičajeno pitanje; na čemu trenutačno radite, kuha li se neki novi veliki projekt u MM-u?
Igor & Mia: Trenutno se bavimo planiranjem novog ureda. Imamo sreću da su Igorovi roditelji arhitekti s kojima inače često profesionalno surađujemo, a ovog puta nam pomažu vizualizirati naš budući studio u garaži, koju planiramo obnoviti. Bit će to malo, ali vrlo funkcionalno i ugodno mjesto za rad, s modularnim namještajem, koje će se moći u 10-tak minuta pretvoriti iz radnog prostora u sobu za sastanke ili prezentaciju, a po potrebi i, naravno, u sobu za tulum. Studio će za sada ostati u Vrapču, gdje i živimo, jer volimo svoj mir i blizinu psihijatrijske bolnice za slučaj živčanog sloma.

Nedavno smo završili redizajn vizualnog identiteta Virovitičko-podravske županije, našeg novog klijenta s kojim nas očekuje još puno posla kako bi priča kvalitetno zaživjela. Veseli nas što je tim Virovitičko-podravske županije s kojim radimo na projektu vrlo motiviran i proaktivan pa mislimo da će rezultati biti ubrzo vidljivi, što nažalost nije bio slučaj s ostalim Hrvatskim županijama koje su pokrenule proces rebrandinga. Uz to naravno radimo i na novoj Clox kolekciji i kampanji za ljeto 2014.

Kad već spominjemo živčane slomove, koliko vam je dizajnerski posao stresan, prakticirate li u svakodnevnom radu i smanjenju eventualnog stresa Dalai Lamine savjete s vašeg plakata napravljenog za PLAKATIRANJE? ☺
Igor: Može se reći da je dosta stresan, definitivno. To je posao u kojem radiš s raznolikim ljudima, moraš zadovoljiti svoje kriterije, kriterije struke i kriterije klijenta, odgovarati na teška pitanja i kritike, držati se rokova. Mi se uz sve navedeno još svakodnevno bavimo i aktivnostima oko generiranja novih poslova, naplatom, planiranjem budžeta. S iskustvom sve to ipak postane lakše i stres podnošljiviji i kratkotrajniji. Pomaže i zeleni čaj s okusom Jasmina, te Red Bull-Votka. Mia je pak doslovno prihvatila naš Dalai Lama plakat, pa jednom tjedno ide na meditaciju.