…i njihov kreator kojem želiš stisnuti ruku
U sobi punoj grafičkih novela, kako je stripovima na ozbiljnom tržištu drugo ime, čovjek, koji stoji iza marljive izdavačke kuće Fibra, pokazuje originalnoga „Absolute Sandmana“ u koži i svoj ponos – vlastito izdanje koje je u milimetar identično Vertigovom originalu, osim kožnih korica koje bi ipak bile finacijsko-produkcijski overkill za tebe kao krajnjeg kupca u ovim tržišnim uvjetima.
Stripofilsku idilu originalnih uokvirenih tabli na zidovima s jedne i puno kilograma papira sa sličicama s druge strane remete jedino Radiohead i „In Rainbows“ vinilni box set dok su kći i supruga u drugoj prostoriji. Ipak, u razgovoru ćeš vidjeti da glazbeni box set i Fibrin strip ipak nisu toliko konceptualno daleko kako se na prvi pogled čini.
Marko Šunjić, programer po struci, a prelamač po strasti, ubacuje u strip-album ogromne količine strpljenja i ljubavi jer želi izdanje, prijevod, pakiranje i iskustvo „kako bog zapovijeda i kako treba biti“.
► U planu i programu za 2015./2016. godinu na Fibrinom webu stoji “… godina poprilično teška i iscrpljujuća u financijskom pogledu, uglavnom zbog izostanka institucionalnih potpora i nesređenog stanja u distribucijsko-prodajnoj mreži”. Također, objavio si popis od 105 naslova koji će izaći u ta 24 mjeseca. To ispadne 4,375 izdanja mjesečno. Kako držiš takav visoki ritam izdavanja ili je brojka wishfull thinking?
Marko Šunjić: Nije jer Fibra je ove godine objavila 50 naslova (ili 52… moram provjeriti) među kojima su i “Sandman” i “V for Vendetta” i “Živi mrtvaci” koji nisu samo obični stripovi, nego mamutska izdanja od po nekoliko stotina stranica (“Živi mrtvaci” npr. imaju 1088 stranica). U “Sandmanu” je deset stripova po obujmu tako da to nije wishfull thinking jer dosta sam optimizirao proces proizvodnje. Sve radim sam, prijelom i pripremu. Imam nekoliko prevoditelja i lektora i dizajnericu (genijalna Melina Mikulić koja je zaslužna za cjelokupni Fibrin vizualni identitet) koja na moje prijelome stavlja layout i oblači ono što napravim. No gro posla oko pripreme i uređivanja izdanja obavim sam. Budući da sam programer, napisao sam hrpu skripti za InDesign i upis teksta, što je prilično monoton posao jer se svodi na copy i paste. Napravio sam nešto javascript kôda i kad mi prevoditelji pošalju prijevod formatiran po određenom predlošku, ja samo pokrenem skriptu koja uzme njihovu datoteku i plejsa svaki dijalog u svoj tekst box koji onda ja “samo” fino pozicioniram na stranici. Nije ti to ništa pametno, pametno bi bilo kada bi skripta prepoznala oblik oblačića za tekst u samom stripu i onda na osnovu tog oblačića napravila oblik i u njega ubacila tekst. E, to bi bilo pametno (smijeh). Ovo sada samo napravi glupi rektangl i stavi tekst unutra, ali time si eliminirao cijeli copy/paste proces.
Znači, skripta riješi “Sandmana” i njegov prijevod u minuti i onda idem stranicu po stranicu namještati stilove, pozicije i ostalo. Tu bude deset dana posla od kada su prijevodi gotovi do trenutka kada “Sandman” bude spreman za tisak. Prije nego se tekst ubaci, ide čišćenje oblačića jer od Amerikanaca dobiješ tiffove s njihovim originalnim upisom teksta. Prvo oblačiće počistiš, što je u “Sandmanu” još zajebanije jer nisu svi bijeli nego imaš neke crne, a ta crna je CMYK crna pa svaki oblačić moraš piknuti color pickerom da uzme baš tu crnu i obojati, pa gledaš channele je li sve flah ili negdje imaš odstupanja.
► Kako izgleda procedura dobivanja prava na izdavanje?
Marko Šunjić: Da bi dobio ugovor za prava, moraš se obavezati da ćeš napraviti upis teksta, lettering, fontove i sav dizajn cijelog izdanja da izgleda identično ili koliko je to moguće identično originalu. I kad napraviš, ako nije dovoljno dobro, nema dozvole za tisak.
Dakle, izdanje ide na autorizaciju. Ako ne prođe, onda popravljaš dok nije dobro. Mi takve situacije nismo imali jer sam picajzla i u startu želim postići da izdanje izgleda identično originalu, ali za “Mausa” su mi pričali da je jedan njemački izdavač morao uništiti cijelu nakladu jer lettering nije bio dovoljno dobar.
Za “Maus”, konkretno, dobiješ A4 stranicu s tri kadra i opaskama: “Ovako treba, ovako ne treba… da tekst ne bude prenabijen i da ne diše… mora se paziti na spacing i na margine i na flow… da tekst prati oblik oblačića…” i to potroši dosta vremena rada pen toolom.
► Čija je potpora izostala?
Marko Šunjić: Mislim prvenstveno na Ministarstvo kulture, a kada se Fibra pojavila (2006. op. a.), u to neko vrijeme strip je počeo dobivati nešto više prostora i potpore u smislu otkupa za knjižnice i potpore za objavljivanje. No prošle godine Ministarstvo nam je otkupilo sedam puta manje stripova nego 2013. godine. Znači, od otprilike 350 tisuća na 50 tisuća kuna što je dramatičan pad. Svima je jasno da smo u krizi i ne bunimo se na smanjenje sredstava jer takva je situacija. Ali jedno je smanjenje na pola ili na trećinu… sedam puta je, onako, brutalno.
Pazi, živimo gdje živimo i kupovna moć je jako slaba, no ti stripovi nisu skupi u odnosu na to što nude za naš target market. I super mi je kad klinac u knjižnici može naći strip. I zato je jako bitno da Ministarstvo otkupljuje i stripove i knjige i sve ostalo da to publika, koja nema platežnu moć, ipak može konzumirati. A publika su dvadesetogodišnjaci i tridesetogodišnjaci, žene i muškarci, studenti i mladi zaposleni ljudi koji vole finu umjetnost; dobar film, dobru knjigu i dobru glazbu.
► U cijelom projektu je jako puno entuzijazma, pitaš li se nekad zašto sve ovo radiš?
Diplomirao sam matematiku, volim red i sve što radim – radim da bih zadovoljio neke svoje mokre snove (smijeh). Znači, radim strip onakav kakav bih želio posjedovati.
► Sličan odgovor daje Mate Škugor kada ga pitaš zašto radi koncerte.
Marko Šunjić: Da, Mate i ja imamo rodbinske veze, ali poprilično je dobra paralela između Fibre i Žednog uha – ista politika, isti pristup, samo drugi medij. U književnosti su tu Fraktura, Disput, OceanMore... neke manje kuće koje rade stvari koje nisu komercijalne, ali su vrijedne. I drže nivo kvalitete ispod kojega ne idu. To i Fibra radi, srećom zato što može jer od nje ne živim. Živim od programiranja i to mi je kruh. Kad od nečega ne živiš – nisi prisiljen raditi kompromise i u tome je cijela poanta.
Naravno, onda radiš više srcem nego razumom i ovo što si rekao… 104 naslova, to je previše, puno previše za tržište. Ali imam takav “deal” s poslodavcem da radim svoj posao, a kad ga napravim – radim što želim i to mi daje vremena da se bavim Fibrom.
► U dosta si povlaštenom položaju.
Marko Šunjić: U jako povlaštenom i toga sam svjestan. I sada što? Nikad ne znaš koliko će to trajati. I onda, u vremenu koje imaš, radiš najviše koliko možeš. Kući imam ženu i dijete i sutradan, da ostanem bez posla, ja moram zaraditi svoju plaću. U stripovima to je gotovo pa nemoguće i onda bih morao u neku drugu firmu, a tamo nema šanse da ću imati takve uvjete, kužiš?
Znači, imam vrijeme, ali nemam pojma koliko i dokle ga imam – idem ga iskoristiti maksimalno. Svjestan sam da sam samom sebi konkurencija s brojem izdanja i da mi je publika doslovno prisiljena birati između ovog ili onog mog izdanja. Svjestan sam i da radim u korist svoje štete jer objavljujem više nego što bi realno trebalo, ali iz ovih drugih motiva sam tako svjesno odlučio.
►Znači, po ovoj matematici, za pripremu izdanja ti treba u prosjeku tjedan dana?
Marko Šunjić: Za pripremu da. U prosjeku mogu prelomiti otprilike sto stranica stripa dnevno.
►Radiš u Creative Cloudu?
Marko Šunjić: Kupio sam CS6, nisam htio ići na Creative Cloud jer mi se ne sviđa model pretplate. Jeb’o to.
*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija vizuala
►Što slušaš dok prelamaš?
Marko Šunjić: Nekakav indie rock sleš rock: The National, R.E.M., Pixies, Radiohead, Peppersi, Cave, Waits, Lambchop, Grandaddy… vjerujem da možeš dobiti sliku. Zapravo, The National i Radiohead su mi omiljeni bendovi. Bio sam u Udinama sad kad su bili 2012. Mindblowing, čovječe! E, uglavnom, staviš si sluške i upališ InDesign na otprilike sedam sati dnevno i “nema odmora dok traje obnova”. 😉
►Zašto ne zaposliš nekoga da ti pomogne?
Marko Šunjić: Novac.
A stručno usavršavanje?
►Marko Šunjić: Problem sa zapošljavanjem su zapravo kompromisi. Kad nemaš financijski teret nad glavom da moraš zaraditi, onda imaš slobodu. A ako imaš ljude stalno zaposlene, koje moraš plaćati, onda moraš zaraditi za njihove plaće, samim tim onda moraš i razmišljati na način: “Objavio bih ovo, ali hoće li se prodavati?” A moj način odlučivanja je takav da nešto pročitam i, kad zatvorim posljednju stranicu, to je to, znam hoću li ili neću to objaviti. Sve ovisi o tome je li mene taj strip toliko dirnuo ili oduševio da sam spreman uložiti vrijeme i novac da ga objavim. I svjestan sam unaprijed da radim neke naslove koji neće proći, ali what the fuck, meni su bitni i nema veze što će donijeti minus.
Ovako, kada imaš odgovornost prema zaposlenicima koji od toga žive… Vidi, i ja sam zaposlenik i želim se prema suradnicima ponašati kako želim da se moji poslodavci prema meni ponašaju. Suradnicima, dizajnerici, prevoditeljima, lektorima…, sve se plaća na vrijeme. Nema zajebancije. Osim toga, poprilični sam control freak i puno toga mi smeta kad npr. čitam neka tuđa izdanja; oko je toliko istrenirano da umjesto da čitam strip, samo uočavam greške pa se nerviram. Ako zaposlim nekoga da radi prijelome, bojim se da bih opet potrošio puno vremena na reviziju učinjenoga onako kako ja mislim da treba.
►Što je s rasprodanim naslovima poput prvih Metabarona, hoće li se vraćati u tisak?
Marko Šunjić: Od tristo naslova rasprodalo se nekih trideset. Nešto će se vraćati u tisak, a radio sam reprint “Mausa” i “From Hell”. Hej, ja sam ti jako glup izdavač zapravo. Mene ti izdanje zanima sve dok mi ne završi na polici. A vidio si kako police izgledaju (izgledaju tvrdo, op. a.). Znači, kada dođe iz tiskare i vidim da je ispalo kako treba, stavim na policu i meni je to ad acta i ja u glavi idem na sljedeće. A zapravo tek tada počinje pravi izdavački posao: prodaja i jebeni marketing i pushanje, a ja za to nemam niti volje niti vremena niti me to zanima.
No, u normalnom izdavačkom poslu reprint je normalna stvar jer znači da se nešto traži i prodaje i ti onda ljudima to guraš jer želiš zaraditi. Ipak, malo je rizično jer prodaja nikada neće biti kao kod prvog izdanja. Publika je ograničena i još je pitanje želiš li potrošiti novac na reprint, autorska prava i prijevod ili uložiti sve to u neko novo izdanje koje kod nas još ne postoji. A meni je sebična želja izdati što više jer… svoj primjerak imam na polici. Meni ne treba, razumiješ (smijeh)?
E sad, one stvari koje su bigger than life kao “Maus” ili “From Hell”, “Watchmen”… te stvari koje su toliko bitne, za njih ću se truditi da budu u tisku dokle god Fibra postoji. Jer to je…
►…civilizacijska tekovina?
Marko Šunjić: Upravo tako.
► Jesi li razmišljao o digitalnom publishingu kod nas?
Marko Šunjić: Razmišljao sam, ali problem ovdje jest da kod nas ljudi nisu navikli platiti za digitalni content. Jer nije objekt. Na internetu sam od ’93. kada sam došao u Zagreb na faks i kada sam sjeo za Gopher i on-line sam pola dana minimalno i nikad u životu nisam kupio mp3. Kupujem originale… uglavnom, ljudi skenove ne doživljavaju i ako je sken, onda mora biti free.
► Kako rješavaš tipografiju u izdanjima?
Marko Šunjić: Radim fontove u Font Creatoru od originalnog letteringa svakog stripa, ukoliko je originalni lettering jako specifičan i ne paše nijedan tipični comic font. Dobiješ od vlasnika prava skenove stripa s originalnim letteringom i sve ti se svodi na to da odabereš tipična slova, koja autor koristi, i od njih složiš font. Imam jedan trik jer u stripu je tekst većinom pisan velikim pisanim slovima pa u fontu umjesto velikog i malog slova “a” imam oba velika “a”, ali s različitim glifovima. Kad radim upis teksta, imam također skriptu koja ih alternira i razmješa po tekstu. Tako će npr. riječ ANA u stripu imati dva različita slova A jer će u biti pisati “aNA”. Možeš i randomizirati kerning i još koješta za neke specifične potrebe (“pijani” tekst, itd.).
►Prodaješ te skripte?
Marko Šunjić: Ne (smijeh).
*Klikom na jedan prikaz otvara se galerija vizuala
►Pitali su te i za licenciranje tvojih pisama?
Marko Šunjić: Heh, Cosey, Švicarac koji je napravio strip “Jonathan”… Poslao sam mu primjerke 2010. godine, kada smo završili hrvatsko izdanje, i kada je vidio font koji sam napravio od njegovog rukopisa, tražio je od izdavača da sva buduća strana izdanja njegovih stripova koriste taj font. Onda su me kontaktirali da kupe pa sam im ga poklonio. Meni je to bilo, ono… ultimativno jer radio sam strip jer mi se sviđa, a onda ti autor kaže da sve buduće izgleda kao to što si napravio. Nema veće pohvale tebi kao izdavaču. I sad ću ja njima naplatiti font? Jebe mi se za 50 eura (smijeh).
Ili kad ti Art Spiegelman, čovjek koji je napisao i nacrtao “Mausa”, pošalje mail sa: “Very good work, compliments”… Čovjek je dobio Pulitzera za strip i kaže da je jako zadovoljan tvojim radom. Onda to znači nešto i ogromna je satisfakcija.
Nakon što objaviš “Vendettu”, “Sandmana”, “Watchmene”... ne možeš puno više iznad toga. Na vrhu si planine i što dalje? Idući nivo bi bio stvarati stripove i biti u poziciji autorima omogućiti da strip stvore.
►Mecena neke vrste?
Marko Šunjić: To je malo preteška riječ, ali svodi se na to. Da, doslovno se svodi na mecenu, ali u našim je uvjetima to gotovo nemoguće jer tržište je toliko maleno osim ako nemaš novine ili nešto što ima velike tiraže. A moj ti strip ima nakladu od 500 komada i s tom tiražom ne moš’ pokriti ništa, a kamoli nekome platiti da pola godine crta strip.
To je nešto o čemu sanjam i što bih volio… taj neki next level – ne samo da objavljujemo stripove licencno, nego da stvaramo nove stripove.
► I dalje naklada ne bi bila dovoljno velika kada bi ti cijela regija bila tržište?
Marko Šunjić: Ma kakvi! Fibrin bestseller je “Maus”, jedini prodan u više od 500 komada u Hrvatskoj… i par “Rip Kribyja”. A to je njih pet naslova od tristo. I ti stripovi nisu luksuzni jer je to moj hir nego jer je na takvim malim nakladama razlika između tvrdih i mekih korica negdje pet ili šest kuna po knjizi u proizvodnji. I onda ljudi misle da su izdanja skupa zbog tvrdih korica, ali zapravo su skupa zato što je mala naklada, a naklada je mala zato što smo malo tržište i jer je slaba prodaja i upao si u krug tiraža-cijena-prodaja. I iz njega nikako da izađeš. Osim toga, ako se jedan “Alan Ford” proda na kioscima u dvije tisuće primjeraka, a košta 15 kuna, kako onda očekivati da se nešto za profinjeniju publiku prodaje u velikoj nakladi?
fotografije: Antonio Hadrović
Više o izdanjima izdavačke kuće Fibra pogledajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizualne umjetnosti u medijima” i financiran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
