U Omišu, malenom gradu na dalmatinskoj obali, već dvanaest godina se u srcu turističke sezone odvija festival suvremene umjetnosti na kojem su do sada nastupili brojni suvremeni umjetnici iz Hrvatske i okolnih zemalja. Radi se o Almissa Open Art festivalu koji od 2010. pretvara Omiš u bitan produkcijski centar umjetnosti performansa u javnom prostoru. Posebnost ovog festivala je i u tome što organizator, HULU Split kojemu je na čelu Omišanin Vice Tomasović (s kojim smo lani razgovarali ovdje), svake godine pozove drugog prominentnog umjetnika da preuzme ulogu kustosa festivala. Na taj se način osigurava eksperimentalnost pristupa funkciji kustosa, istraživanje novih metoda organizacijskih principa i pragmatičnost u raspodijeli financijskih sredstava. Umjetnik-kustos poziva svoje kolege na sudjelovanje, a uzajamno povjerenje između svih aktera – uključujući i nacionalna i lokalna kulturna vijeća koja predlažu iznos financiranja – predstavlja određeni odmak od birokratiziranog sustava je jedna specifičnost koja kao rezultat ima kontinuirano iznenađujuće rezultate.
*Otvorenje Almissa Open Art festivala
Tako je 9. kolovoza u 20 sati otvoreno 12. izdanje Almissa Open Art festivala suvremene umjetnosti u Omišu naslovljeno Slikati po platnu života kojeg kustoski potpisuje Gildo Bavčević. U predgovoru on piše: “Ovogodišnji festival fokusira se na procesualne umjetničke prakse u kojima se život tretira kao umjetnički materijal koji se izvodi, kreira i oblikuje u umjetničkim procesima, odnosno na umjetnost koja postaje životom, a ne tek prikazom života u obliku umjetničkog proizvoda. Kritički se osvrćući na potrebe tržišne logike kapitalizma ovakva umjetnost ne proizvodi umjetnička djela nego sam život pretvara u umjetnost, u platno na kojemu svaka ideja, intencija i djelo postaju umjetnički potez, ukazujući na umjetničku praksu kao umjetnost, odnosno umjetnost kao oblik ili proces življenja.”
*Dan Perjovschi, “Artist Today”, 2008.
Na plakatu programa 12. izdanja Almisse nalazi se crtež kojeg je 2008. nacrtao rumunjski umjetnik Dan Perjovschi. Crtež prikazuje dva lika, prvi je prekrižen, a prikazuje čovjeka ispred platna i štafelaja, dok drugi lik umjesto slikarskog platna drži transparent istih dimenzija. Ovaj rad, što ga je umjetnik poklonio festivalu za korištenje, na efektivan način govori o tome što neki smatraju da bi suvremeni umjetnik trebao biti, a čini se da se kustos ovogodišnje Almisse s time slaže, pa je u Omiš pozvao izuzetne angažirane umjetnike svih generacija da pristupe omiškom javnom prostoru kao platformi za vlastita autorska istraživanja.
Organizator i kustos nastojali su da čitav program bude dostupan na društvenim mrežama u prijenosu uživo, tako da svi zainteresirani imaju priliku vidjeti kako je bilo ovoga ljeta u Omišu, bez naknadnih post produkcijskih efekata.
Prvi performans na ovogodišnjem Almissa festivalu izvela je Slavica Marin, a odvijao se na najprometnijem dijelu Jadranske magistrale: na relaciji Stobreč – Omiš. Umjetnica je trčeći prešla rutu od 22 kilometra za dva sata, a dolaskom u Omiš otvoren je festival na prometnici kraj jumbo plakata Igora Grubića. Performans naslovljen Morphogenesis umjetnica izvodi već nekoliko godina, bilježeći sve promjene na tijelu kamerom i fotoaparatom u toku trčanja. Performans izvodi svake godine, a namjerava ga izvoditi do kraja života. S obzirom na to da se projekt bavi problemima suvremenog društva – ekologijom i konzumerizmom (potrošačkim društvom), performans govori o neraskidivoj povezanosti čovjeka s prirodom. Kroz cijelu povijest ljudsko tijelo bilo je predmet umjetničkog interesa, bilo da se radi o kiparstvu ili slikarstvu, a suvremeni mediji omogućili su da se to prikaže na najiskreniji način u datom trenutku.
*Slavica Marin
Na ulazu u Omiš (Poljička cesta – Dočine 15) prolaznike dočekuje rad Igora Grubića Bez naziva (homage Bredi Beban), posveta jednoj od najznačajnijih multimedijalnih autorica s ovih prostora koja je promovirala ideju poistovjećivanja umjetnosti i života. Beban se u svojim radovima bavila suvremenim pojmovima subjektivnosti i emocija koje se pojavljuju na marginama velikih priča o geografiji, politici i ljubavi. Rad Brede Beban koji se nalazi na plakatu, s crno bijelom fotografijom i tekstom, realiziran je prije četrdeset godina, 1981., u okviru posebnog izdanja časopisa Maj 75-F, koje je rađeno s namjerom da se na jednom mjestu prezentiraju radovi žena umjetnica čiji je rad i djelovanje uvršteno unutar problematike tzv. nove umjetničke prakse.
Nakon što je festival otvoren prijenosom uživo na društvenim mrežama, posjetitelji su se popeli na utvrdu Mirabelu gdje su mogli pogledati dokumentaciju rada Željko Kerum, Željko Kerum Siniše Labrovića. Naime, dana 30. travnja ove godine, u 12 sati na Peristilu je realiziran spomenik u formi ready-madea. Dakle, Željko Kerum proglašen je spomenikom samome sebi, Željku Kerumu. Ovo je bio svojevrstan uvod u ovogodišnje izdanje Almisse, jer je “proglašenje” realizirano u kontekstu omiškog festivala suvremene umjetnosti. Video dokumentacija i javnobilježnički dokument predstavljeni su prvu večer programa na Merabeli.
Zašto ready-made kao forma i zašto spomenik Željku Kerumu? Umjetnik objašnjava: “Željko Kerum čovjek je koji je obilježio zadnjih trideset godina života u Splitu. Ekonomski i politički uspjesi, kao i graditeljski, kulturni, običajni, gastronomski, demografski, hedonistički, retorički, altruistički, katolički, sportski i drugi poduhvati ostavili su neizbrisivi trag na tijelu i duši suvremenoga Splita. Niti jedna druga umjetnička forma ne bi mogla prikazati svu kompleksnost Kerumove osobnosti i djela kao što to može ready-made. Proglašenjem Željka Keruma spomenikom Željku Kerumu u radu Željko Kerum Željko Kerum napravili bismo novi proboj i u izražajnim mogućnostima umjetničke forme ready madea i u polju spomeničke tradicije i baštine – prvi put će (živi) čovjek biti proglašen umjetničkim djelom i spomenikom samome sebi. Konačna realizacija ovoga spomenika bit će vizionarsko odavanje zaslužene počasti i gradu Splitu.”
Večer je završila audio instalacijom Dozivanja autora Vedrana Perkova koja je predstavljena u ulici koja vodi do Mirabele. S više zvučnika postavljenih duž prilaza utvrdi čuli su se zvukovi dozivanja ženskih i muških imena. Zvukovi koji se koriste preuzeti su iz tradicionalnih klapskih pjesama, budući da je jedna od većih prepoznatljivosti Omiša svakako Festival dalmatinskih klapa. Zvukovi su montirani u nepravilnim intervalima. Time se dobiva na jedinstvenosti svakog puta kada se rad reproducira. Rad Dozivanja bavi se problemom identiteta; suprotstavlja se tradicija i suvremen način življenja (tradicija kao turistički proizvod, dovođenje tradicije do kič predmeta ili sadržaja, eksploatiranje tradicije – u koju se svi zdušno kunu – da bi se ostvario dodatni profit…), a ukazuje i na poplavu uvijek istih motiva i rješenja – svojevrsnu uniformiranost – te gubljenje identiteta (svaki grad uz more izgleda i ima gotovo istu ponudu).
*Jelena Lovrec
Drugi dan festivala, u utorak, 10. kolovoza, program se nastavio projektom Eggo Jelene Lovrec. Svako jutro drugi je umjetnik pripremao jaje na prijenosnom kuhalu koje bi umjetnica pojela, a proces i recept je dokumentiran i bit će objavljen u kuharici u nastajanju. Eggo je, naime, kuharica sastavljena od 365 umjetničkih recepata od jednog jajeta. Jaje, univerzalni simbol života, poznato je i kao jedna od nutritivno najvrjednijih namirnica, a vrhunac slave doživjelo je u Jugoslaviji popularnim reklamnim sloganom “svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje”, čime je njegova svakodnevna konzumacija općeprihvaćena kao bitna stavka za stasanje u zdrave i snažne osobe. Stvarajući ovu kuharicu, autorica prevodi taj slogan na kulturno zdravlje, tj. naglašava da je svakodnevna konzumacija umjetnosti, (po mogućnosti odmah ujutro) jednako bitna za zdravije i snažnije društvo. Kako bismo to ostvarili, umjetnici će osmisliti 365 recepata od jednog jajeta, po jedan recept za svaki dan.
MUSAKA, svezak od tri kuharice (Eggo, Hot potato, Meat me), prikaz je kulturnog, političkog i društvenog složenca naše zajednice. Koristeći tradicionalni format kuharice, autorica predstavlja tri marginalne skupine (umjetnici, migranti, umirovljenici), a same kuharice podijeljene su na tri obroka u danu: doručak, ručak i večeru. Naziv pojedine kuharice otkriva glavnu namirnicu u receptima, kao i koncept svake od njih, dok te tri glavne namirnice – jaje, krumpir i meso – zajedno čine Musaku: tradicionalno balkansko jelo.
Instalacija Ostatci ljeta Zorana Todorovića mogla se koristiti od utorka, 10. kolovoza, do petka, 13. kolovoza. Radi se o biološkom toaletu na lokaciji Put svjetionika kojeg je zbog epidemioloških mjera mogao koristiti ograničen broj posjetitelja. Todorović se posljednjih nekoliko godina bavi izmetom kao umjetničkim medijem, a u Omišu je projektu pristupio s posebnim oprezom zbog sanitarne osjetljivosti projekta. “Govna su zazorna i odbijajuća, materija koju je teško promatrati ili njome rukovati, međutim, mnogobrojni umjetnici su izvodili radove sa ljudskim izmetom, o njemu se također puno pisalo u povijesti i teoriji umjetnosti, a pogotovo je to važna i omiljena tema psihoanalize. Ovom prilikom i ja koristim govna kao materijal za izvođenje spomenika kojim se sa jedne strane sugerira da vreme prolazi i da se govna gomilaju a sa druge strane se upućuje na okolnost da naša probava radi kao mjesto raskrižja, čvorište u mreži našeg sveta koji dijelimo sa drugima. Kroz našu utrobu svake godine prođe približno dvadeset puta veća masa organske žive tvari od mase našeg vlastitog tijela, a izmet je tek neprobavljeni ostatak procesa probave koji će iskoristiti neko drugi. Govna nisu otpad nego resurs prirode. Istovremeno u procesu probave sudjeluju i mnogobrojni neljudski drugi koji naseljavaju naš sustav probave”, izjavljuje Todorović.
U subotu, 14. kolovoza sav materijal koji se na ovaj način proizveo predstavljen je u formi betonskog bloka sačinjenog od cementa i ljudskog izmeta. Na betonskom bloku je perforiran natpis na engleskom jeziku: REMAINS OF SUMMER 2021.
U 19 sati istoga je dana Mladen Miljanović na utvrdi Mirabeli izveo performans Na rubu, a radilo se o instalacijskom i situacionističkom performansu u kojem je umjetnik desetak minuta visio s ruba Mirabele pridržavajući se rukama. Ova opasna i rizična izvedba odražava težak i neugodan položaj, kako umjetnika, tako i društvene odnose iz kojih dolazi. Istodobno je ovaj položaj tijela između dvije stvarnosti, simboliziranih kao zaštićeni prostor unutar zgrade i vanjski prostor brutalne nezaštićene stvarnosti. U ovoj izvedbi tijelo umjetnika smješteno je između ove dvije stvarnosti, kao poveznica i mjesto između dvije odvojene strane. Ali istovremeno predstavljajući vezu između ovih strana s mogućnošću pada, ali i dalje se boreći na rubu na ovoj prijelaznoj točki.
Autor istražuje rubnu, graničnu poziciju u kojoj se svaki umjetnik nalazi, nezaštićen na liniji koja dijeli sigurnost galerijskog prostora i brutalne stvarnosti. Umjetnik smatra da je svijet institucionalne umjetnosti danas ustoličen u zoni komfora, što predstavlja utvrda, galerija, festival, no pritom se upravo umjetnici često bave društvenim kontekstima koji izlaze u nesigurnost stvarnosti, što predstavlja opasna provalija iznad koje umjetnik visi snagom svojeg tijela.
Od utorka, 10. kolovoza u glavnoj kuli Mirabele mogla se posjetiti zvučnu instalaciju Kamen oko vrata autorice Manje Ristić. Instalacija je konceptualno ukorijenjena u obrasce ranjivosti izazvane neriješenim odnosima, a posjetitelje suočava s agresijom egoizma i samocentričnošću. Sastavljena je kako bi razotkrili vrtlozi borbe protiv nedostatka empatije na koju često nailazimo kada upadnemo u zamku koju izazivaju pojedinci vođeni vlastitim interesima, a koja prodire u naš emocionalni i psihološki prostor ostavljajući povrijeđeno bez grižnje savjesti. Zbirka je alegorija s jakim mnemopoetskim teretom koji dotiče suptilnosti žaljenja, nevolje, emocionalnih previranja i psihološke iscrpljenosti. Sve što se dalje transponira u svjesno izazvane protuotrove, kao što su smirenost i nježnost, grade prozirni unutarnji prostor koji potiče protok, gotovo kao protuotrov koji podržava život nakon ugriza smrtonosne zmije.
Misija ovogodišnjeg izdanja festivala Almissa bila je približiti umjetnost i život. Dio programa bio je iznimno zanimljiv široj publici, poput spomenutog ekološkog zahoda, međutim dio radova na festivalu postavom nije komunicirao sa širom publikom, već je služio kao povod za simpozij gdje izlagači valoriziraju i vrednuju predstavljene radove – video instalacije, filmove i dokumentaciju već izvedenih performansa. Tako je u srijedu, 11. kolovoza u 21 sat na gradskoj tržnici u Omišu prikazana video dokumentacija rada Mercedes Matrix umjetnice Selme Selman. Ovaj rad proizlazi iz niza performansa koje umjetnica razvija više od 4 godine, integrirajući umjetnost performansa s fizičkim vještinama koje su Selman i njena obitelj koristili za dekonstrukciju strojeva za recikliranje starog metala. U svojim djelima Autoportret I i II umjetnica sjekirom uništava perilicu rublja i stotinu usisavača. Ovi raniji radovi vizualizirali su uništavanje uređaja za kućanske poslove koji su se više od stoljeća povezivali s “porobljavanjem” domaćica, ali i trenutak katarze kada je autorica mogla ublažiti unutarnje napetosti koje ju i uništavaju i konstruiraju.
Autorica objašnjava: “Moj umjetnički pristup duboko je utemeljen na dva ključna iskustva: mojoj punoljetnosti tijekom društveno-ekonomske krize nakon rata u Bosni (1992.-95.) i mom romskom identitetu. Nedavno sam izvela performans pod nazivom Mercedes Matrix. Rad se sastoji od moje obitelji i mene koji uništavamo statusni simbol kapitalizma – Mercedes Benz – na Kampnagel Piazzi u Hamburgu. Činom rušenja vrijednog vozila, spojili smo mehanizme izvedbe kako bismo ručni rad moje obitelji pretvorili u umjetnost. Moja je obitelj ovisila o pretvaranju metalnog otpada u resurs za podršku dobrobiti moje obitelji. Koristim taj isti rad prikazujući radna tijela koja zarađuju za život kroz područje suvremene umjetnosti.”
Nekoliko minuta nakon što je završena projekcija na tržnici, tzv. Pazaru, u intimnijem dijelu urbanog prostora, ulici koja povezuje tržnicu i glavnu gradsku ulicu, mogao se pogledati eksperimentalni film Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti vizualne umjetnice Milice Rakić. Film je fokusiran je na problematiku ženske emancipacije u poslijeratnoj Jugoslavija te kritiku patrijarhalnih interpretacija i kodova ideologije kako u povijesnom, tako i suvremenom kontekstu. Opažanja umjetničinog alter ega, drugarice Rakić koji ona izvodi u tandemu s povjesničarom umjetnosti i performerom Vladimirom Bjeličićem, suprotstavljena su arhivskom građom vezanom za aktivnosti Antifašističkog fronta žena.
*Martyna Miller
Na istom mjestu, ali s druge strane ulice postavljena je velika video instalacija Sexinsitu autorice Martyne Miller, temeljen na rastućoj arhivi snimaka osoba koje tjelesnim pokretima rekonstruiraju seksualno pamćenje te postavljaju pitanja o srži, svrsi i korisnosti užitka. Sexinsitu je kontinuirani umjetnički projekt i društvena praksa koji se fokusira na seksualna tijela i osobe, te njihove kvalitete koji nastaju između napetosti percepcije i sjećanja pokreta. Projekt se temelji na rastućoj arhivi snimaka ljudi – sudionika projekata, rekonstrukcijama odabranog seksualnog pamćenja tjelesnim pokretima u prisutnosti odsutnih partnera. Gola tijela, krećući se u apstraktnim koreografijama i boreći se s nedostatkom druge, podržavajuće strane, zaranjaju u seksualno pamćenje kao kreativan, uzročni prostor koji se opire logici trenutnog zadovoljstva. Sjećanje nije zamišljanje.
Sexinsitu je prijedlog povlačenja iz zadovoljavajućih slika seksa i obećanja pojedinačne zahvalnosti. Ovdje se može svjedočiti rastućoj materijalnosti tijela – njegovoj težini, načinima, reakcijama i izlučevinama – i postavljati pitanja o srži, svrsi i korisnosti užitka.
U četvrtak, 12. kolovoza s početkom u 20 sati u glavnoj gradskoj ulici izveden je performans Gorana Škofića koji inače u radovima kao motiv koristi pojedinca ili skupinu ljudi kako bi na često humorističan ili autoironičan način prikazao društvene deformacije i apsurde svakodnevice. Umjetnik je sjedio na mjestu, a pokraj njega postavljen je ekran koji prikazuje odbrojavanje vremena s natpisom: Performans počinje za… Umjetnik i prolaznici su nekoliko sati čekali da performans počne, a kada je vrijeme isteklo, umjetnik je ustao i otišao s lica mjesta, pokušavajući se na ovaj način suočiti s temom ovogodišnje Almisse – suodnosima umjetnosti i života, rezultata i procesa…
Iste večeri u 22 sata, u blizini osnovne i srednje škole, umjetnik Žarko Aleksić izveo je umjetnički rad Ljudi u Vise Brzina. Ovo performativno predavanje bavi se apsurdom samooptimizacije u doba kognitivnog kapitalizma. Čovjek u različitim brzinama počinje nizom razmijenjenih e-mailova o natječaju Got to Something to Say About Europe i ide u razmatranje i demistifikaciju birokratske mašine i razumijevanje kako birokracija oblikuje našu svijesti i identitet, što se često uzima zdravo za gotovo. Također, rad izlaže moć birokratskog aparata da odlučuje tko ima pravo da govori o određenim pitanjima u političkoj i umjetničkoj sferi.
Aleksićeva multidisciplinarna umjetnička praksa zasnovana je na ispitivanju svijesti, mentalnih procesa i umjetnoj inteligenciji, u odnosu na društveno-politička pitanja kognitivnog kapitalizma. Trenutno radi doktorski rad na temu Svijest kao umjetnički medij na Fakultetu za Primijenjenu umjetnost u Beču, gdje radi kao istraživač na odsjeku za Umjetnička istraživanja.
U petak, 13. kolovoza u 12 sati započela je 24-satna izvedba performansa Tretman Marina Renića. Ovo je rad koji više pažnje pridaje samom postupku nego njegovom finalnom proizvodu. Cilj mu je isključiti faktor vremena kod obavljanja monotonih radnji, prebacujući sav fokus na proces. Taj pristup služi kao direktna opozicija modernom načinu života. Umjetnik je čitav dan u formalnom smislu čistio jednu ploču s nove glavne gradske šetnice. Upravo je ovaj rad izazvao najviše polemike među građanima Omiša jer se interpretacija granala u raznim smjerovima – od lošeg izbora kamena za novu šetnicu, do predrasuda o umjetnicima i društveno korisnom radu.
Istoga je dana predstavljen rad Prilaz žrtvama kapitalizma umjetnika Maka Hubjera. Radi se o višesatnoj izvedbi u kojoj autor po centru grada šeće s monumentalnim transparentom koji vizualno odgovara dizajnu natpisa imena ulica, a na kojem piše Prilaz žrtvama kapitalizma. Rad se odvijao na ulazima supermarketa, na glavnoj prometnici, tržnici , velikoj gradskoj plaži…
*Mak Hubjer
U petak navečer održana je projekcija rada Fragments 1 Vangjusha Vellahua, a razgovor s umjetnikom moderirala je Nataša Bodrožić (Slobodne Veze). U radu Fragmenti I – tamo gdje se priče prelijevaju preko zemlje, Vellahu dokumentira sadašnju situaciju šest nepriznatih teritorija, dajući osobnije svjedočanstvo o višeslojnoj povijesti ovih zaboravljenih entiteta. To je složena tema koja uključuje međunarodne aktere čiji aktivni/pasivni pristup određuje kako ti entiteti nastavljaju koegzistirati. U formi putopisa, prilikom šetnji i vožnji, autor je sakupljao priče ljudi čija kolektivna trauma nije samo trag koji je ostavio na njihova ratna iskustva, već i ona vrsta koja ostaje ugrađena u krajolike. Daljnjim istraživanjem teme autor istražuje kako sjećanja utječu na razumijevanje i razmišljanje o onome što se dogodilo, oblikujući način na koji se ljudi identificiraju sa svojim svakodnevnim stvarnostima, koje su često zamrznute i u sukobu.
Istu večer je na ovoj lokaciji povedena diskusija o problematici prostora udruge A.A.A. u Dioklecijanovoj ulici u Splitu, pri čemu je priložena dokumentacija o slučaju uzurpacije dijela prostora ove kultne splitske kulturne udruge. Antej Jelenić, predsjednik udruge, izložio je genezu slučaja u kojem je vlasnik hotela na susjednoj etaži prevarom ušao u gradski prostor koji je koristila udruga, pregradivši vrata koja su povezivala jednu sobu s ostatkom prostora udruge. Tu je prostoriju ugradio u svoj hotel, a umjetnici su krenuli u višemjesečnu bitku koja je završila tako da je vlasniku hotela država prodala taj prostor. Dokumentacija rušenja pregradnog zida, kao i reprodukcija sadašnjeg stanja u kojemu su vrata pretvorena u instalaciju zahvaljujući Marijeti Vulić koja ih je prekrila zlatnim listićima, poslužila je kao povod za razgovor o problematici smanjivanja prostora za umjetničko djelovanje.
U subotu, 14. kolovoza trebao je biti predstavljen spomenik sunčanom danu autora Zorana Todorovića, javna plastika naslovljena Ostaci ljeta 2021. javna plastika, spomenik. Međutim, smjesa ljudskog izmeta, pijeska i cementa nije bila dovoljno čvrsta da se kubični metar materijala predstavi publici. Otvorenje skulpture stoga je odgođeno, ali je ovaj pokušaj označio ton u kojemu je u subotu nastavljen program Almisse.
Iste večeri Milica Tomić izvela je performans Od socijalizma do kapitalizma i nazad na temu transformacije i mutacije umjetničkih praksi u odnosu na društveno-političke i ekonomske promjene, pri čemu je autorica podijelila svoja iskustva i pozvala posjetitelje i druge izvođače na festivalu da učine isto. Proces u kojemu aktivni sudionici događaja pokušavaju dokučiti nekakav zaključak koji bi razriješio postavljeni problem nastavio je Vanja Pagar s performansom Izvlačenje. Umjetnik – naizgled nepripremljen za izvedbu, bez jasne ideje na koji način vladati situacijom nametnutom kontekstom – desetak se minuta “izmotavao”, pitajući se radi li on upravo umjetnički rad. Izvedba je spontano prešla u happening jer Pagar nije završio sa zaključkom, već je dopustio da ostatak večeri uz druženje posjetitelja postane dio njegovog rada.
Posljednji dan festivala započeo je performansom Sandre Sterle i Dana Okija pod nazivom Južnjačka utjeha. U privatnom prostoru smještaja u kojemu su odsjeli, ovaj umjetnički i životni tandem napravio je veliki objed za izvođače. Osim nekoliko prijenosa uživo, ovaj događaj nije bio dostupan publici, što se može iščitati kao cinična primjedba na hermetičnu poziciju suvremene umjetnosti. Sterle i Oki su čitav honorar utrošili u namjernice te su gastronomskim performansom poklonili vlastiti trud kolegama, pri čemu je prešutnim konsenzusom dogovoreno da će sve situacije unutar ovog zajedničkog trenutka kolege i prijatelji nastaviti njegovati u vlastitoj memoriji kao umjetnički rad.
Nakon ovog prijateljevanja, Igor Grubić je pozvao izvođače na veliku gradsku plažu kako bi zajedničkom meditacijom integrirali ovo iskustvo festivala u razvoj vlastitog bića. Radilo se o radu po kojemu je ovogodišnja Almissa dobila naslov, jer se Grubićev rad zove Slikati punim bićem po platnu života. Nakon dubinskog opuštanja i dovođenja prisutnih u stanje slično hipnozi, Grubić je pozvao sudionike da se povežu rukama i osvijeste da su zajedno u trenutku koji se nikada neće ponoviti. Umjetnici povezani u krug postali su živa instalacija koja je privlačila poglede slučajnih prolaznika.
Kako se festival bližio kraju, tako se program ponovo počeo otvarati prema publici koja je imala priliku iskusiti Kino u hodu Laurenta Van Lanckera. Ovaj je umjetnik u Senegalu dokumentirao autohtono kazalište sijena u kojemu putujući izvođači od zatečenih materijala stvaraju vizuale i glazbu. Osim tekstura i struktura projekcijskih površina, koje su surađivale na izvedbi, u nekoliko situacija sjene posjetitelja postale su dio projekcije, što je umjetnik namjerno proizveo vodeći publiku ispred svjetala putujućih automobila. U Omišu je dokumentacija dobila novi život jer je umjetnik s prijenosnim projektorom i zvučnikom šetao po dijelovima grada aplicirajući pokretne slike na razne površine, pružajući tako korisnicima nesvakidašnje iskustvo koje je stvorilo duboku vezu duha mjesta izvedbe i dalekog Senegala.
Festival je zatvoren posljednjim intervjuom Marka Brecelja. Ovaj umjetnik zbog teške bolesti nije uspio doputovati u Omiš, ali je svakodnevno komunicirao s posjetiteljima preko kustosa, kojem je slao dijelove svoga konačnog rada: fotografiju, tekst o vlastitom kraju, intervju za kojeg je mislio da će se objaviti tek nakon što ode. Neki kažu da je smrt sastavni dio života i dobro je što je festival na temu granica života i umjetnosti zatvoren uz apostrofiranje ideje da će svemu doći kraj. Nadajmo se samo da će se tada raditi i o novom početku.
Više informacija o Almissa Open Art festivalu potražite na www.almissa.org.
