Ako ste profesionalni pratioc ili “samo” zainteresirani, revni sudionik kulturne i likovno-umjetničke scene, onda odavno znate kako dinamičnu zagrebačku jesenTM nije lako preživjeti, niti probaviti sve više i više sadržaja kojima iz godine i godinu obiluje već početkom rujna, kad se svi protagonisti civilnog, ali i institucionalnog sektora nepovratno vraćaju s godišnjih odmora, zahvaljujući približavanju rokova za prijavu projekata na natječaje za financiranje javnih potreba u kulturi. Dok nas većina kreativno prokrastrinira preko krajnjih granica, grad vrvi eventima koji se nižu jedan za drugim prema ustaljenoj i sve tješnjoj shemi, em zbog toga što je državna privreda sama po sebi prekomjerno centralizirana, pa je i očekivano što je u metropoli koncentrirana najveća količina naoko različitih, no zapravo vrlo sličnih događanja; em zato što isplata novaca od strane resornih institucija, zasluženih na natječajima otprije godinu dana, “civilima” poslovično kasni, pa kad sva sredstva u stilu deus ex machina napokon sjednu, programe pošto-poto treba odraditi unutar zadanih rokova. Takva dugogodišnja komedija, dirigirana dugoročno potpuno neodrživim “modelom”, ove jeseni je poprimila karakteristike veoma ozbiljne groteske u kontekstu posve namjernog, promišljenog i planiranog rastakanja i gašenja Kulture promjene Studentskog centra, što nažalost nije središnja tema ovog teksta, premda bi po svoj prilici morala biti osnovna i jedina tema svakog teksta o kulturi grada Zagreba do daljnjega, dok kao subjekt ne bude spašena. No, budući da je prilično očito kako se stvari neće tako odvijati, spominjem taj “slučaj” iz razloga što mi je, potaknutom time, sve teže pronaći povode za optimizam. Jedan od preostalih povoda ipak jest glavna tema teksta, a riječ je o festivalu fotografije Organ Vida, zagrebačkom događanju međunarodnog dosega i usudio bih se ustvrditi ― i utjecaja. Čak i ako je takva tvrdnja preuveličana, ocjena kako je njegovo jubilarno deseto izdanje obilježilo rujan u Zagrebu ― svakako nije.
*Catrine Val, FEMINIST (2013.); Germany
*Nausica Giulia Bianchi: ORDINATION (2015.)Mafalda Rakos: I want to disappear – Approaching Eating Disorders (2013.)
Usporedimo li ovogodišnji festival s dosadašnjima, lako je ustanoviti kako je, neovisno o kvaliteti programa koja svih ovih godina uglavnom nije oscilirala, manifestacija sada zadobila obrise blagog spektakla, koliko je to moguće u Zagrebu danas. Festivalski program, u trajanju od 10. do 16. rujna te s pojedinim izložbama što su ostale otvorene sve do samog kraja mjeseca, doista je bio iznimno bogat, brojeći čak šesnaest izložbi (među njima je bilo nekoliko inozemnih gostovanja i međunarodnih koprodukcija), konferenciju o suvremenoj fotografiji te brojne popratne i zabavne sadržaje, a više-manje svi su pronašli svoju publiku, i to znatnu. Impozantna kvantiteta sadržaja, također ojačana sa čitavom niskom gostiju izvana, i to ne samo članica žirija, putniku namjerniku uvjetovala je dva spoznajna trenutka: prvo, da kao individua prihvati kako neće moći svrhovito konzumirati sav sadržaj festivala jer ga je za jednu misleću osobu naprosto bilo previše i drugo, da ne ulazeći u to kakva je “tajna uspjeha” organizatora razgrne svjetla reflektora i dobro se zamisli nad programom koji uspije procesuirati, jer nedvojbeno je kako su pojedine njegove točke to zaslužile. Točke što ih osobno smatram umjetnički najvrednijima, kritički sam već obradio u tekstu o samostalnim izložbama Glorije Lizde i Bojana Mrđenovića, dok je sad, u laganom afteru, došlo vrijeme za kratak osvrt na natječajnu izložbu Organa Vida, čije je ime ujedno artikuliralo i središnju, feministički intoniranu temu festivala 2018.: Uključene, aktivne, svjesne ― ženske perspektive danas.
*Gloria Oyarzabal: Woman Go No’Gree (2017.); Cemre Yesil & Alice Caracciolo: Piet[r]a (2017.); Ilona Szwarc; Indeed a new woman (2018.)
Na temelju pozivnog teksta festivalskog natječaja, koji su napisale umjetnička ravnateljica Marina Paulenka i Lea Vene (ujedno i kustosice izložbe), međunarodne žirantice Arvida Bystrom (Švedska), Fiona Rogers (UK), Katalin Ladik (Mađarska / Srbija), Laia Abril (Španjolska), Nina Berman (SAD) i Tomoko Sawada (Japan) su odabrale fotografske serije deset autorica da u tiskanom obliku budu izložene u Prostoru za povremene izložbe Muzeja suvremene umjetnosti (inače glavnog partnera festivala), dok je još deset pohvaljenih autorica dobilo priliku da njihove fotografije budu projicirane kao slideshow u istom prostoru. Nabrojimo redom ovogodišnje finalistice: Catrine Val (Njemačka), Cemre Yesil i Alice Caracciolo (Turska / Italija), Gloria Oyarzabal (Španjolska), Ilona Szwarc (Poljska / SAD), Julia Fullerton-Batten (Njemačka), Ke Peng (Kina), Mafalda Rakoš (Austrija), Nausicaa Giulia Bianchi (Italija), Raphaela Rosella (Australija), Silvia Bigi (Italija), te pohvaljene autorice: Alexa Vachon (Kanada), Alice Mann (Južnoafrička Republika), Ashley Miller (SAD), Jennifer Loeber (SAD), Karla Guerrero (Meksiko), Loulou d’Aki (Švedska), Naghmeh Navabi (Iran), Nora Novak (Hrvatska), Roos Quakernaat (Nizozemska) i Sara Bennet (SAD).
Prema riječima kustosica izložbe, svrha njezinog problemskog okvira (označenog i nazivom), bila je prvenstveno iz ženske perspektive ispitati kako (re)prezentacija pomoću fotografskih slika, jednog od dominantnih medija današnjice, utječe na suvremeno, globalno žensko iskustvo te kako ga tumači, odnosno kako se društvene uloge žena mijenjaju posredstvom fotografije kao izuzetnog moćnog medija posredovanja, ali i oblikovanja društvenih normi. Navedena pitanja nisu iznimno aktualna samo u svjetlu svježih feminističkih pokreta koji bujaju posljednjih godina, kad međunarodne klerikalne i neokonzervativne desne politike izravno ugrožavaju stečena, ljudska i građanska prava žena diljem Europe, ali i šire, pogotovo u zemljama u razvoju te nerazvijenima, što se još nikad nisu ni uspjele približiti idealu socijalne države, u najvećoj mjeri “zahvaljujući” stoljetnom kolonijalizmu te i takve Europe koja dan-danas vidljivo puca po šavovima. Sva su ta pitanja goruća i zbog toka evolucije same fotografske i elektronske slike u kontekstu “nadmedija” koji je (p)ostao središnji sustav njihove distribucije ― naravno, interneta te njegovih društvenih mreža što na granici materijalne i virtualne stvarnosti stubokom mijenjaju socijalno oblikovano razumijevanje raznovrsnih ljudskih identiteta. Nabolje ili nagore, to je pitanje. Time se u priču uključuju i kontrasti medijske i identitetske stabilnosti ili protočnosti, zadatosti ili promjenjivosti, nasljednosti ili izborenosti, i tako dalje. U slučaju politički krhkih pozicija žena u suvremenom, i dalje primarno patrijarhalno definiranom društvu, poziv misleće fotografkinje, uza sve klasne implikacije koje podrazumijeva, također nastavlja predstavljati priliku da se vizualnim pripovijedanjem osvijetli i razloži poneka od mnogih strana ovog problemskog čvora, poželjno je ona koja autoricu osobno, presudno dotiče. Mada je intencija svih autorica pozvanih da izlažu u MSU u tom smislu bila i više nego jasna, rekao bih da je izvedba češće nego rjeđe ostala negdje na pola puta, zavedena možda baš atraktivnošću upotrebljenih alata, kao i neograničenim mogućnostima koje fotografkinjama pruža sama slika, svejedno je li analogna ili digitalna.
*Raphaela Rosella: You’ll Know It When You Feel It (2018.)
Naime, upravo to je bio prvi dojam nakon ulaska u MSU-ov monumentalni izložbeni prostor, što ga je većinom postava “u pravilu” problematično obuhvatiti (mada tako nikako ne bi smjelo biti), dojam koji dapače nije jenjavao kako je hod izložbom odmicao: atraktivnosti, šarenila, šarmantnosti, neposrednosti, filmičnosti… Jednom riječju, izložbom je prevladavao reklamni dojam kojeg se nisam mogao otresti ni nakon višekratnog iščitavanja sadržaja. Podražavala ga je činjenica što je glavnina autorica, čak i ako su se odlučile baviti sasvim teškim temama žena-socijalnih slučajeva s više strana globusa, to činila pretjerano se brinući za konačni izgled samih fotografija: njihovih kolorita, kontrasta, zasićenja i tome slično, kao da je produkcija možda i nehotice “pojela” koncepciju. Bilo je to na štetu autentičnosti motiva koja je, po mom mišljenju, temeljna pri ovakvoj, prije svega društveno angažiranoj sferi fotografije. Zaokruživši postav, učinilo mi se da foto-serije pojedinih autorica nisu nipošto uspjele nadići zadatost društvenih uloga i klasnih pozicija kojima su se deklarativno željele suprotstaviti ili ih tumačiti u ključu radikalno različitom od dominantnog, patrijarhalnog, čega primjer mogu biti projekti Raphaele Roselle, na temu maloljetnih samohranih majki u australskim slumovima (You’ll Know It When You Feel It), i Julie Fullerton-Batten (The Act), na temu prostitutki i drugih radnica u tzv. industriji seksa. Dok je cilj prvog bio, jasno, da osvijesti umjetničku javnost o akutnom problemu jednog specifičnog geografskog i kulturnog područja, drugi je seks pokušao promatrati kao glamuroznu aktivnost koja svojim protagonisticama može pružiti ekonomsku slobodu i emancipaciju, radije nego poput nagona za stvaranjem socijalnih slučajeva na drugačijem kraju kulturno-političkog, pa i planetarnog spektra. Istina se po svoj prilici ne nalazi ni kod jednog od ponuđenih ekstrema, pa iako se cjelokupni postav izložbe Uključene, aktivne, svjesne ― ženske perspektive danas nije kretao isključivo na njihovim stranama, već je po naravi stvari uključivao određeni pluralizam glasova, rekao bih da su se na koncu skoro svi privolili odveć utabanim, etabliranim načinima slikovne prezentacije, umjesto da su im uistinu subverzivno izmaknuli tlo pod nogama i same njihove manire prikazali kao isključive, ustaljene, neosviještene. Ako je fotoaparat oružje, onda slika mora biti bomba kakva će izazvati detonaciju, a takvih je ostvarenja na ovoj izložbi nedostajalo.
*Julia Fullerton Batten: The Act (2017.)
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
