Idealno stanje za ovog kritičara takvo je ako ga povod pisanju upravo gura da povlači paralele i vrši komparacije. U okviru ovogodišnjeg, iznimno bogatog programa zagrebačkog i međunarodnog festivala fotografije Organ Vida, prilika za to pružila mi se s posjetima dvjema izložbama mladih domaćih fotografa, F20.5 Glorije Lizde u Galeriji Proširenih medija i Magistrale Bojana Mrđenovića u Pogonu Jedinstvo. Oba postava povezuje to što su se autori dali na zadatak svladavanja zahtjevnih prostora monumentalnih osobina i proporcija pomoću fotografija malog formata. Međutim, ovdje također i prestaje gotovo svaka sličnost između njihovih foto-serija. Dok Mrđenović dokumentarno prodorno i reportažno razigrano bilježi fotografski karakteristične trenutke duž Jadranske magistrale, predziđa masovnog turizma na osebujni hrvatski način, Lizde se spušta duboko u sebe te u svoju nuklearnu obitelj, želeći objektivom otključati traumu koja ju je obilježila. Znakovito je što u njenom radu pojam traume ne treba čitati samo kao bolno nasljeđe odrastanja, već i tragom doslovnog značenja njemačkog porijekla ove riječi, koje je san. Naravno, usprkos reportažnom pristupu, i Mrđenovićevo viđenje odabrane teme naglašeno je osobno, ponekad uvjetovano specifičnom perspektivom: biciklističkom, vrlo drugačijom bilo od pješačke, bilo od vozačke, ne samo zbog „pomaknute“ visine očišta, već i zbog posebnog ritma kojim prizori protječu pred biciklistima, ritma kojeg je Mrđenović zaista pokušao utjeloviti u svojim fotografijama. Tako, ako bi ključna riječ njegove najnovije foto-serije bila širina, onda bi to kod Glorije Lizde svakako bila dubina. Pritom ne mislim da jednom nedostaje drugog, nego su izabrane riječi one koje u slučajevima ovih partikularnih foto-serija temeljno opisuju njihove poglede. Poglede izvana i iznutra.
*Fotografija iz serije “Magistrala” Bojana Mrđenovića
*Izložba “Magistrala” B. Mrđenovića u Pogonu Jedinstvo / foto: Facebook stranica Organa Vida
*Fotografija iz serije “Magistrala” Bojana Mrđenovića
Nažalost, na samom otvaranju izložbe Magistrala Mrđenović je imao poteškoća s rasvjetom koja nije bila potpuno prikladna, a u prilagodbi velikog prostora Pogona Jedinstvo različitim potrebama umjetnika igra jednu od odlučujućih uloga. No, premda fotografije nisu bile osvjetljene adekvatno, jer su svjetla bila pomalo raspršena s obzirom na pojedinačne im pozicije raspoređene u dva niza (na sjevernom i južnom zidu dvorane), to nije umanjilo snagu svake ponaosob, ali jest donekle oštetilo opći dojam. Svejedno, Mrđenovićevo osnovno nastojanje ostalo je jasno, a bilo je da širinom postava gledateljima sugerira vibraciju kretanja magistralom i protjecanja same ceste, kao i ljudi, pejzaža, dobara i usluga… Drugim riječima, s jedne strane njegova ideja očito je bila prikazati Jadransku magistralu kao žilu kucavicu Hrvatskog primorja i Dalmacije, epsku prometnicu koja povezuje naselja i krajeve te istodobno pripitomljava uski obalni pojas između planina i mora, naoko donoseći niz taj put dah civilizacije. S druge strane, također se radi o lokalnoj žili kucavici banalne, brzopotezne varijante globalnog turizma, sa čijeg se glavnog toka sve brže i sve šire granaju kvarne kapilare sezonske ponude, od betonskih blokova koji prijete progutati preostalu tradicijsku arhitekturu duž obale, preko kakofoničnih reklama koje predstavljaju naročito napornu vrstu slikovnog zagađenja okoliša, do neprekidne opasnosti od razornih požara čiji rizik ovim procesom samo nastavlja rasti. I tako dalje.
Ipak, značaj Mrđenovićeve Magistrale u tome je što ne sužava njezin vidokrug isključivo na socijalno-kritički (premda je taj dakako prisutan), što ne osuđuje ljude koji ju svakodnevno koriste, koji ju žive — bilo stanovnike, bilo turiste — nego funkcionira poput velike freske života gdje svako lice i svaka scena nose svoju priču, što prostor magistrale u njihovom kolopletu istodobno razara i obogaćuje. Na tom tragu, Magistrala se može shvatiti kao neizravni nastavak autorovih ranijih Jadranskih razglednica, gdje je središnju rolu imala napuštena socijalistička turistička arhitektura, megalitski kompleksi planski raspoređeni diljem čitave obale, od kojih je do danas ostalo malo ili ništa. Za razliku od starije serije, gdje su kao inače kod Mrđenovića ljudi bili posredno prisutni, ali presudni, sada su napokon izronili poput „pravih“ protagonista, što u kontekstu autorovog dosadašnjeg rada predstavlja osvježenje. Premda su prizori što ih je fotografirao prilično međusobno raznoliki, ljudske figure koje klize magistralom njihov su zajednički nazivnik. Dalje, inteligencija kojom su fotografije posložene u prostoru, logika koja ih semantički i estetski veže jednu za drugu te promatračima omogućava virtualno putovanje magistralom upućuje na to da bi ovu foto-seriju valjalo objaviti u obliku knjige. Bio bi to odgovarajući vrhunac projekta itekako potpomognutog Nagradom Marina Viculin u organizaciji udruge Organ Vida, čiji je Mrđenović prošle godine bio prvi dobitnik, a koja se sada potvrđuje kao važno priznanje i dobrodošla potpora hrvatskim fotografima.
*Otvorenje izložbe “F20.5.” Glorije Lizde u Galeriji PM / foto: Facebook stranica HDLU-a
*Fotografije iz serije “F20.5” Glorije Lizde
Gloria Lizde je s prostorom Galerije PM Doma HDLU-a imala više sreće, a kružni tlocrt cijele zgrade odgovarao je izrazito introspektivnoj naravi foto-serije F20.5. Kako kaže prateći tekst rada, njegov naslov znači hladni medicinski kod za bolest rezidualne šizofrenije, koja je tijekom odrastanja Lizde i njene dvije sestre pratila njihovog oca, te su fotografije što ih serija okuplja dijelom poetske vizualizacije njegovih halucinacija, a dijelom inscenacije koje je autorica zamislila kako bi, suprotstavljajući ih priviđenjima, kreirala terapijski učinak ne samo na sebe, nego i na svoje bližnje. Možda nije nevažno istaknuti da je serija koja broji trideset fotografija nastala kao diplomski rad na Katedri za fotografiju Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu, pod mentorstvom izvanrednog profesora Darija Petkovića i docentice Jelene Blagović Pavičić, jer je riječ o nesvakidašnje zrelom i pažljivo promišljenom studentskom projektu, pothvatu koji obnavlja određene principe kakve osobno nisam dulje vrijeme viđao u suvremenoj domaćoj fotografiji. Primjerice, to je intuicijom vođena naracija u nadrealističkom ključu (logika sna!), kojom se autorica pak služi kako bi vizualno obrazložila sasvim konkretnu temu nevjerojatno jake emotivne supstance, dok prizori kakve je režirala da bi to postigla uvjerljivo komuniciraju različite osjećaje neizbježne kada je o bilo kojoj teškoj bolesti riječ: apatiju, neprihvaćanje, odbijanje, prožimanje, pomirenje, požrtvovnost, bol, prkos, ustrajnost, suosjećanje… Na koncu i žuđenu katarzu. Poznavajući kontekst zahvaljujući elaboriranom umjetničkom statementu, bio sam ugodno iznenađen time koliko je toga u seriji pronicljivo ostavljeno neobjašnjeno, dapače uopće neobjašnjivo, poput čaše pune mlijeka u podnožju brda kartonskih kutija. Ili triju djevojaka na ulazu u spilju iz koje istječe rijeka, s napuhanim kolutovima za kupanje. Ili pak čaše razbijene na kredencu, potom sastavljene. Uzročno-posljedične veze izmiču pri pokušaju tumačenja takvih slika, a njihov skup više je od zbira svojih dijelova, te senzibilnog promatrača oduševljava maštovitost kojom je čitava priča premrežena u kompleksni lanac slika, s tematskom težinom popraćenom lakoćom izvedbe kakve u projektima slične, autobiografske vrste najčešće nedostaje.
Mada su i konceptualno i poetički posve različiti, ali pristupom postavima izložbi donekle povezani, recentni radovi Lizde i Mrđenovića višestruko opravdavaju dobro odabrani naziv središnjeg fotografskog događanja u nas — u njima se organ vida razaznaje kao nešto još više od biološkog fenomena, samog po sebi neshvatljivo kompleksnog — kao pažljivo ugođeni alat za dubinsko gledanje i viđenje u i kroz sebe.
Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku
Seriju fotografija F20.5 Glorije Lizde predstavili smo u rubrici Fotodrom, možete ju pogledati ovdje.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2018.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
