“F20.5”

Pri prezentiranju povijesti neke obitelji fotografski se medij, zbog vještog koketiranja s dokumentarizmom, često uzima kao svjedočanstvo jednog vremena, pritom (nesvjesno) zanemarujući faktor pozitivne autoreprezentacije na prikazima trenutaka inscenirane obiteljske idile.

Upravo je to polazišna točka promišljanja umjetnice Glorije Lizde, postavljajući si pitanje je li moguće retrogradno preispitati teške, potisnute i nezabilježene odsječke vremena jedne obitelji. No prije poniranja u minule trenutke, autorica vrši opsežno istraživanje očeve bolesti, koja je obilježila odrastanje njegovih triju kćeri, poznate pod hladnim medicinskim kodom F20.5 za rezidualnu shizofreniju. Zatim postavlja te iste tri protagonistkinje u inscenirane reinterpretacije očevih halucinacija, koje poprimajući performativni karakter terapijski djeluju na mjesta potisnute obiteljske memorije. Pritom umjetnica koristi kapacitet fotografije za resemantizaciju istanjenih sjećanja, a završenu seriju dijeli na tri segmenta: unificirane portrete triju sestara te izvedbe očevih halucinacija koje se isprepliću s prikazima mrtve prirode. Na taj način proširuje priču o očevim unutarnjim antagonizmima kroz druge članove obitelji, koji su njima predodređeni, sintetizirajući istovremeno više pogleda na “jednu stvarnost”.

Dualnost, kao misao vodilju u umjetničkom procesu, prepoznajemo u dihotomiji dinamičnog i smirujućeg, ostvarenoj interakcijom svjetlosti i sjene; naglašavanjem čistih, prodornih boja s upisanom simbolikom (poput crvene koja se povezuje s dualnošću život-smrt, ljubav-rat); ponavljanjem geometriziranih motiva; dok s druge strane smirujući pejzaži nagovještavaju konačno stanje duševne sređenosti, zatvarajući krug.

I na konceptualnom nivou prisutna je dualnost, jer kako se umjetnica koristi fotografijom kao alatom za introspekciju, tako se njome istodobno vješto poigrava pri reprezentaciji, manipulirajući kadriranjem, izostavljanjem sadržaja, izmjenom subjekata i jasnog konteksta, što rezultira gubitkom spone između halucinacije i interpretacije, stvarajući plodno tlo za upisivanje različitih značenja. Zato se osjećaj prividne bliskosti i gotovo voajerističko zadiranje u intimu jedne obitelji, izloženu na zidovima galerije, pretače u strukture neke druge, univerzalnije stvarnosti, koja zahtijeva suočavanje s prošlošću za bolju sadašnjost.

“Rad F20.5 prikazuje suočavanje s vlastitim djetinjstvom, za vrijeme kojeg je moj otac bolovao od rezidualne shizofrenije. Rekonstruirajući vlastitu prošlost i reinterpretirajući očeve vizualne halucinacije, insceniram situacije u koje postavljam svoje sestre blizanke i sebe, kako bih osvijestila i prikazala utjecaj koji je bolest imala na cijelu obitelj.
Fotografiju, poput terapijskog sredstva, koristim kako bih s odmakom ponovno proživjela i prihvatila snažna iskustva i sjećanja, utjelovila ih i transformirala, te na taj način iznova upoznala sebe.
Rad F20.5, kao serija od 30 fotografija, nastao je kao diplomski rad pri Akademiji dramske umjetnosti na Katedri za fotografiju pod mentorstvom izv. prof. art. Darija Petkovića i doc.art. Jelene Blagović Pavičić.”

Glorija Lizde rođena je 1991. u Splitu. Završila je preddiplomski studij Filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij Fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Izlagala je na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih izdvaja “Parallel Intersection Lisboa”, “Država u krevetu” (Galerija umjetnina Split), “Nova imena” (ULUPUH), “ISPIT 2015” (Galerija SC) te “Rovinj Photodays 2016” (Muzej za umjetnost i obrt Zagreb). Također je sudjelovala u organizaciji i kuriranju izložbe “Država u krevetu” pod pokroviteljstvom Patterns Lecture (ERSTE i WUS Austria) te na mnogim radionicama. Dobitnica je Dekaničine nagrade 2017. za rad na seriji fotografija “F20.5”.

Više o autorici:
www.glorijalizde.com