Autor: Daniel Grúň
Matej Gavula poseže za arhaičnim tehnologijama podizanja teških tereta kao motivom za ponovno povezivanje s fizičkim svijetom. Taj ritual podizanja dio je oblikovanja materijalne kulture još od davnina; služio je za odavanje počasti precima i stvaranje predmeta namijenjenih trajnosti kroz stoljeća. Fizički rad svladavanja gravitacije sastavni je dio kiparske discipline. Naslov rada je Podizanje / Elevation, riječ koja etimološki potječe od latinskog glagola *elevare*, a koja je tijekom prosvjetiteljstva ušla u moderne europske jezike. Biti učenik – na francuskom *élève* – znači biti netko koga netko drugi oblikuje i uzdiže; ta riječ dijeli isti korijen s francuskim *élevé*, čime nosi značenje podizanja ili uzdizanja, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu.
S kojom se svrhom odvija ritual uzdizanja i što se otkriva tim činom podizanja? Elevation ima performativnu funkciju sjećanja te, kao participativni događaj, uspostavlja odnos s mjestom i memorijom. Masivni kamen ovdje predstavlja teret s kojim se moramo suočiti. Upravo potraga za izgubljenim tekstom na suprotnoj strani kamena postaje metafora za našu kolektivnu tamu, našu „kulturu zaborava” užasa fašizma. Na toj se strani možda nalazi posveta, imena žrtava, onih koji su pogubljeni i mučeni; ondje se sadašnjost preklapa s traumama prošlosti.
Matej Gavula dolazi iz Slovačke, gdje je – u isto vrijeme kao i u Hrvatskoj (1941.–1945.) – fašistički režim poslao desetke tisuća vlastitih stanovnika u smrt, a gdje priroda tog zločinačkog režima, na čelu s katoličkim svećenikom Jozefom Tisom, do danas nije u potpunosti osuđena od strane društva niti je s njom pravno raščišćeno. U Slovačkoj možemo pronaći nekoliko mjesta usporedivih s Dotrščinom. Ovdje ću spomenuti dva: Kremničku (danas dio Banske Bystrice) i Nemecku – mjesta na kojima su 1944. i 1945. godine pogubljene stotine civila. S druge strane kamena nalaze se mržnja, sram i pasivnost; tu su i predbacivanja, ali i naknadne isprike.
U svom romanu Solaris, Stanisław Lem prikazuje kognitivno otuđenje kroz nepoznat, dalek planet sjećanja u koji je nemoguće prodrijeti, dok živa, oceanska tvar tog planeta ostaje neuhvatljiva. Protagonist romana, psiholog Kris Kelvin, postaje „gluhi slušatelj” živog planetarnog oceana. On može promatrati tek fragmente cjelokupnog procesa u kojem poprimaju oblik privremene strukture golemih razmjera, dok bit njihova postojanja ostaje skrivena od njega. Ta oceanska simfonija, koja neprestano stvara i uništava samu sebe, složena je metafora za sjećanje. Solaris govori o poniranju u tamu vlastitih sjećanja, koja poprimaju privremeni materijalni oblik u čvrstom stanju, samo da bi se ubrzo preobrazila u nešto drugo. Takva je i priča o umjetničkim intervencijama u Spomen-parku Dotrščina, čiji je dio sada i performativni rad Mateja Gavule.
Grupa Pink Floyd na svom slavnom albumu The Dark Side of the Moon pjeva: You lock the door / And throw away the key / There’s someone in my head but it’s not me. / And if the cloud bursts, thunder in your ear / You shout and no one seems to hear. / And if the band you’re in starts playing different tunes / I’ll see you on the dark side of the moon. Ako se već trebamo susresti na tamnoj strani Mjeseca, ondje nećemo ugledati svoje lice koje poznajemo na dnevnom svjetlu, već sve ono što skrivamo i odbijamo vidjeti. Želimo li ipak nekako dospjeti na tu drugu stranu, moramo uložiti određeni napor. I obrazovanje i oslobađanje od teškog tereta zahtijevaju primjenu sile koja podiže misli i bremena prema gore – sile koja pritom nije ni razorna ni pogubna; njezina je zadaća uzdići duh prema slobodi. Riječ je o naporu poduzetom bez ikakve sigurnosti da ćemo ondje doista išta otkriti.
Tradicionalno u povodu Svjetskog dana mira, 19. rujna 2026., u Spomen-parku Dotrščina ljudi su se okupili povodom nastanka jednog performativnog spomenika. Nakon uvodnih govora, okupljeni su se uputili prema velikom obrađenom i prevrnutom kamenu koji godinama leži uz stazu sred Doline grobova. Uz tehničku pomoć zagrebačkog kipara Alema Korkuta, provedene su pripreme za njegovo podizanje. Kako se teški kamen polako podizao pomoću jednostavnog mehanizma za dizanje i drvenih podupirača postavljenih ispod njega, njegova tamna donja strana postupno je postajala vidljiva. Znatiželja okupljenih usmjerila se prema toj donjoj površini, dok su svi pokušavali otkriti kakve bi tajne kamen mogao skrivati. Iznenađujuće, na njegovoj donjoj strani nije bilo nikakvog uklesanog teksta.
Upravo taj trenutak pretraživanja ispod kamena – uz svjetla mobilnih telefona kojima se ispitivao svaki detalj što bi mogao otkriti skrivenu poruku – povezao je sve prisutne u zajedničkom činu sjećanja. Nakon što je publika istražila njegovu donju stranu, kamen je vraćen na prvobitno mjesto. Zašto ondje leži, ostaje tajna – iako možda sada ipak nešto manja. Cijeli postupak podizanja i pregledavanja kamena trajao je oko sat vremena. Sunčeva svjetlost nakratko je prodrla u tamu ispod kamena. Zatim je on spušten, okrenuvši svoju površinu ponovno prema zemlji, prema grobovima.
Od pokretanja aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina 2012. godine, na prostoru najvažnijeg zagrebačkog memorijalnog prostora radove u čast žrtava fašizma do sad su izveli: Saša Šimpraga, Davor Sanvincenti, Slaven Tolj, Daniel Kovač, Zoran Pavelić, Gildo Bavčević, Sandra Sterle, Tonka Maleković, Driton Selmani, Diana Sokolić, Vlado Martek, Patricia Pisani, Tomo Savić Gecan i Matej Gavula.
Ovogodišnja memorijalna intervencija nastala je u okviru aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina i u partnerstvu s Vijećem srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage.
Autor teksta: Daniel Grúň
Fotografije: Sanjin Kaštelan / Virtualni muzej Dotrščina
Matej Gavula školovao se za klesara u Školi primijenjenih umjetnosti u Bratislavi. Godine 1996. diplomirao je na Odsjeku za staklo Akademije likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi. Primarno se bavi objektima i skulpturom, a djelomično i fotografijom te videom. Također radi na postavu izložbi i, povremeno, na scenografiji. Predaje na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, na Odsjeku za skulpturu, objekt i instalaciju.
Daniel Grúň je povjesničar umjetnosti i kustos specijaliziran za teoriju i povijest moderne i suvremene umjetnosti. Viši je znanstveni suradnik na Institutu za povijest umjetnosti (Centar za istraživanje umjetnosti) Slovačke akademije znanosti te predaje na Akademiji likovnih umjetnosti i dizajna u Bratislavi gdje je i doktorirao. Izvanredni je profesor na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Pragu. Kustos je ovogodišnje intervencije na Dotrščini za koju je pozvao umjetnika Mateja Gavulu.
