Autor: Lujo Parežanin
Kada je riječ o tematizaciji odnosa ideologije, (politike) pamćenja i povijesti, u postjugoslavenskoj imaginaciji teško da postoji bremenitiji trop od učionice. Svedena na svoja dva osnovna elementa – ploču i nezaobilazni okvir s aktualnim ideološkim simbolom koji nas nadgleda s visine – ona je uistinu najočitija metonimija reprodukcije hegemone konstrukcije povijesti kao konstitutivnog elementa vladajuće pripovijesti o društvenoj zbilji. Ne čudi stoga da je učionica u jugoslavenskoj regiji upošljavana i u umjetničkim radovima koji na ovaj ili onaj način nastoje kritički zagrabiti u neke od navedenih tema. Kao paradigmatski bi primjer u tom smislu mogla poslužiti participativna instalacija Vahide Ramujkić Istorije u raspravi, dobitnica nagrade 52. Oktobarskog salona (2011.) i dio izložbe Devedesete – Rečnik migracija, koja je bila postavljena u beogradskom Muzeju Jugoslavije od prosinca 2019. do ožujka 2020. godine. U toj učionici, koja se, umjesto da poučava, pita “Što se dogodilo sa Jugoslovenima?”, kako glasi natpis na njenoj ploči, posjetitelji su suočeni s nizom sukobljenih historiografskih pripovijesti u obliku opsežne kolekcije udžbenika iz povijesti s ovih prostora, dok ih sa slike promatra obezglavljeni portret. Prividna jednostavnost i implicirana pedagoška otvorenost ove instalacije, temeljene međutim na vrlo studioznom pripremnom radu s grupama iz većeg dijela regije, primjer je uspješnog “doslovnog” korištenja tropa učionice, koje inzistira na njegovim pozitivnim konotacijama u istom trenutku u kojem naše stvarne učionice prokazuje kao generatore izobličenog znanja.
*foto: Katarina Zlatec
Iz perspektive Ramujkićinog rada je zanimljivo promotriti rad Beyond, Beyond kosovskog umjetnika Dritona Selmanija, izabran na ovogodišnjem natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina. Projekt je to koji je od 2012. godine, kada ga je pokrenuo Saša Šimpraga, posvećen “vraćanju spomen-područja Dotrščina u kolektivnu memoriju”, kako stoji na njegovoj službenoj stranici. Središnja aktivnost Virtualnog muzeja upravo je provođenje natječaja za memorijalnu umjetničku intervenciju na lokaciji spomen-područja, koja se postavlja godišnje povodom Svjetskog dana mira. Do Selmanijeve realizirano je osam intervencija – 2016. godine natječaj nije proveden zbog nedostatnih sredstava, kako navodi Bojan Krištofić – koje u najrazličitijim umjetničkim formama, od instalacija, preko zvučnih šetnji, pa do participativnih performansa, aktiviraju potisnuto i zanemareno sjećanje na oko 7 tisuća ljudi likvidiranih u dotrščinskoj šumi tijekom fašističke okupacije.
Prema podacima predstavljenima na stranici Virtualnog muzeja, Dotrščina je mjesto “najvećeg masovnog zločina u povijesti Zagreba”, ali i “i jedno od najvećih stratišta Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj”. Kao što je poznato onima koji se ne mire s politikom pamćenja koja vlada našim prostorima od devedesetih naovamo, dotrščinsko spomen-područje dijeli većinsku sudbinu sličnih mjesta memorijalizacije stradanja tijekom fašističkog terora – u potpunosti je zanemareno od nadležnih vlasti i institucija, prepušteno propadanju i devastaciji, premda je na nacionalnoj razini priznato kao zaštićeno kulturno dobro.
*foto: Katarina Zlatec
Razmjeri tog zanemarivanja su primjerice toliki da na glavni ulaz u park nikada nije vraćena velika kamena info-ploča, uklonjena tijekom devedesetih, koja je davala minimalni kontekst spomen-području. Zanimljivo, kao jedan od aspekata istog procesa na stranici Virtualnog muzeja se navodi i ukidanje posjeta obrazovnih institucija. Ukratko, dakle, aktivna spona između obrazovnog sustava i mjesta memorijalizacije gotovo da je prekinuta – ona su suspendirana kao mjesta prenošenja znanja, kao ekstenzije prostora učenja, odnosno kao doslovne učionice na otvorenom, na kojima se u neposrednom kontaktu s lokalitetom uspostavlja sjećanje na stradanje.
*foto: Katarina Zlatec
Selmanijev Beyond, Beyond kao da ima na umu na takvu reaktivaciju spomen-područja. Realiziran u obliku triju školskih ploča s natpisima “Everything you believe was once true”, “Past archives are the new found lands” i “All this pain for an unpredicted pain”, rad je to koji odgovara na natječajni fokus na samu dotrščinsku šumu, koja je pod okupatorima također bila devastirana sječom za potrebe hranjenja njemačke industrije. Budući da su “stara kao i masovni zločin koji se tamo dogodio”, kako se navodi u javnom pozivu za intervenciju, u današnjim je stablima materijaliziran protok vremena od zločina, ona su svojevrsno otjelotvorenje sjećanja na stradanje. Drvena konstrukcija koja nosi Selmanijeve ploče, njihova inače neprimjetna tamnozelena boja koja u novom kontekstu postaje elementom odražavanja krajolika, sve to ovaj rad udomaćuje u dotrščinskoj šumi u koju je nenametljivo uronjen, nedaleko od staze između spomenika Branka Ružića i Stevana Luketića.
*foto: Katarina Zlatec
Premda su sve intervencije u okviru Virtualnog muzeja unaprijed definirane kao privremene, premda je efemernost njihova zadata, a često i naglašavana karakteristika, zanimljivo je da je Selmani odlučio ispisati svoje poruke trajnom bijelom bojom. Možda je i sretna okolnost, u prilog samim radovima i značenjima koja su sposobni generirati, da je naum trajnosti iznevjeren ubrzo nakon njihovog postavljanja – naime, svega nekoliko dana kasnije boja je, pod prirodnim ili pod ljudskim utjecajem, počela otpadati s ploča, a natpisi se osipati do djelomične nečitljivosti.
Time je na neki način naglasak odvraćen s referencijalne razine natpisa, sa žanrovski zadane zamke didaktičnosti (koliko god ona bila u ovom slučaju otvorena), te je prebačen na samu krhku materijalnost pokušaja da se referencija uspostavi, da se fiksira – sjećanje. Na tom bi tragu valjalo propitati pretpostavku da je Selmanijev rad, kao i svi ostali radovi u sklopu Virtualnog muzeja, komemorativnog karaktera, to jest da je njegova funkcija obilježavanje zločina počinjenih u Dotrščini tijekom Drugog svjetskog rata, kao što se redom tvrdi u dosad objavljenim osvrtima. Produktivnijim se čini shvatiti ih kao metakomemorativne intervencije, čija zadaća nije obilježiti događaj, nego obilježiti obilježavanje, odnosno njegov izostanak. To je uostalom i poštenije prema samim radovima, kao i projektu unutar kojeg su realizirani, jer je teret komemorativnosti u tradicionalnom smislu naprosto onkraj njegovih mogućnosti i produkcijskih gabarita, ali i strukturne pozicije. S druge strane, kao gesta kontinuiranog postavljanja pitanja nad sramotnom prazninom pamćenja u (uskoro drugačijoj, nadamo se) službenoj gradskoj politici, Virtualni muzej i njegove intervencije uspješno, često i dojmljivo ispunjavaju svoju vrijednu ulogu.
*foto: Katarina Zlatec
Iz te je perspektive primjerice manje važno što Selmanijeve ploče nose natpise na engleskom jeziku. Smatramo li ih objektima koji u užem smislu obilježavaju zločin, taj je izbor moguće problematizirati – kome se rad onda obraća i zašto, može li uopće na taj način pretendirati na tvrdnju da komunicira s javnošću? Pitanje je dakako opravdano i u ovdje zagovaranoj interpretaciji, no nedvojbeno je da uže shvaćena komunikativnost rada nema istu težinu rasteretimo li ga zadaće da upućuje na događaj sâm.
No za kraj bi se ipak valjalo vratiti natpisima, jer ipak su odabrani upravo ovi, a ne neki drugi, i to upravo na ovom, a ne nekom drugom jeziku. Na ovom je mjestu korisno vratiti se Ramujkićinom radu s početka teksta. Za početak, za razliku od Istorija u raspravi, Selmanijeve ploče ne postavljaju pitanje, one tvrde – premda, važno je podsjetiti se, na otvoren i (dijelom slučajno) efemeran način. Svojim izlaskom iz muzejsko-galerijskog prostora, one nas međutim upućuju na potrebu suočavanja s materijalnošću lokacije, na potrebu za terenskom nastavom, na kojoj se pitanja multipliciraju kroz montažnu logiku suočavanja s okolinom. Uostalom, pitanje je u određenom smislu nulto stanje Dotrščine prije bilo kakve intervencije, počevši s prazninom podesta na kojem je nekoć bila spomenuta info-ploča.
*foto: Katarina Zlatec
Od triju odabranih natpisa, jedan se izdvaja ambivalentnošću svoje poruke – “Past archives are the new found lands”. Evocira on suvremenoteorijsku, umjetničku i akademsku fascinaciju pojmom arhiva, koji u kontekstu emancipacije znanja postaje mjestom konflikta, ideoloških distorzija, ali i prostorom potencijalne slobode. Sva tri Selmanijeva natpisa su apstrahirani gotovo do krajnjih granica, no u ovom slučaju to omogućuje trenutak vrlo zaobilazne autorefleksije. Jer uistinu, arhivi mogu biti shvaćeni kao spremnici remetilačkog naboja, kao što to primjerice nastoji pokazati Gal Kirn u svojoj knjizi Retracing the Ruptures of Art and Memory in the Yugoslav People’s Liberation Struggle. Selmanijev nas natpis međutim upućuje i na kolonijalne konotacije “arhivske groznice”, pa i one koje dolazi s lijeve strane. Tretiranje arhiva kao “novootkrivenih zemalja” također može biti shvaćeno i kao moment akademske i umjetničke eksploatacije povijesnih emancipatornih iskustava, njihovo pripitomljavanje u okviru deklarativno subverzivnih praksi. Selmanijeva intervencija titra na granici te teme, otvarajući srećom više pitanja nego što fiksira značenja svojim natpisima. Za razliku od Ramujkić, njegov cilj nije aktivno rastvoriti prostor učenja “između”, nego prije podsjetiti na njegovu mogućnost. Kao takav, on je upleten u kontradikcije pozicije iz koje progovara – pozicije strukturno svezane, ali neophodne, vrijedne, poučne.
_
Autor: Lujo Parežanin
Fotografije: Katarina Zlatec/ Virtualni muzej Dotrščina
Vizkulturine osvrte na ranije memorijalne radove Virtualnog muzeja Dotrščina pročitajte i ovdje:
Jelena Pašić o radu Zorana Pavelića: link
Ivana Mance o radu Gilda Bavčevića: link
Irena Bekić o radu Sandre Sterle: link
Suzana Marjanić o radu Tonke Maleković: link
Aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina pratite na www.dotrscina.hr i www.facebook.com/virtualnimuzejdotrscina
Ovogodišnja memorijalna intervencija izvedena je u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba.
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage.
