Piše: Radmila Iva Janković
O najtamnijim razdobljima zagrebačke prošlosti za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u samom Spomen-parku Dotrščina, koji obuhvaća tek oko jednu trećinu ukupne površine najvećeg zagrebačkog parka, malo se toga može doznati. Donedavno je bila uskraćena i osnovna informacija na kamenoj ploči s uklesanim tekstom iz 1968.: “U šumi zvanoj Dotrščina od 1941. do 1945. godine okupatori i njihove sluge mučili su, ubijali i u jame bacali hiljade znanih i neznanih sinova i kćeri naše zemlje i nepokorenog Zagreba. Neuništivoj uspomeni boraca i mučenika posvećeno je spomen groblje i park revolucije Dotrščina”. “Neuništiva uspomena” pokazala se uništivom – ploča je u jeku brisanja i izvrtanja antifašističke prošlosti, početkom 1990-ih naprosto – uklonjena. Vraćena je tek 2022. godine.
Dolina grobova, jedna od dviju dokumentiranih lokacija povijesno potvrđenih egzekucija, obilježena je apstraktnim oblicima zrcalnih površina. Posve lišene patetike i komemorativnog monumentalizma, skulpture od nehrđajućeg čelika iz zrelog stvaralačkog razdoblja Vojina Bakića, svojim čistim “svjetlonosnim” plohama u kojima se zrcali priroda plijene pozornost šetača podjednako danas, kao i onda kada su tijekom 1980-ih postavljene.
Za razliku od Doline grobova, drugo mjesto potvrđenih masovnih ubojstava na Dotrščini, dugački šumski potez uz ulicu Štefanovec, do danas je ostao neobilježen. Znakovito je da je u sklopu aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina poziv da osmisli rad upravo za taj dio šume na kojem ne postoji gotovo nikakav materijalni trag dobio Tomo Savić-Gecan, umjetnik koji već više od tri desetljeća minimalnim umjetničkim gestama aktualizira prazninu, čineći je gotovo opipljivom. Njegovi projekti, svi odreda naslovljeni Bez naziva, ostvaruju se posredovanjem jedne jedine opisne rečenica koja funkcionira kao informacija. Informacija koja se pojavljuje na izložbenom zidu ili nekom drugom mjestu u javnom prostoru, postaje jedina izvjesnost o postojanju rada koji se najčešće odvija izvan dosega percepcije, pa tako i izvan estetskog iskustva. Sažeta rečenica prenosi “događaj” poput minimalne promjene postotka vlage u izložbenom prostoru ulaskom putnika u jedan zagrebački taksi ili pretvorbe određene količine materije iz neimenovane galerije u Amsterdamu u antimateriju u CERN-u. Sve to izmiče opažanju, a promatrač teško može u vlastitom iskustvu uspostaviti ikakav fizički odnos između uzroka i posljedica.
“Ljudski svijet kao svijet smisla oblikovan je oko tog ‘praznog’ i takvog ‘odsutnog’”, piše teoretičar, povjesničar umjetnosti i filozof Miško Šuvaković u eseju Moć praznine posvećenom Tomi Savić-Gecanu. “To je svijet beskrajnih ponuda slika – zastupnika – punih smisla koji skrivaju svoju pravu prirodu. A prava je priroda praznina i odsutnost.”*
Savić-Gecanove umjetničke geste koje doživljavamo kao arbitrarne radnje, budući da ne uspijevamo dokučiti njihovu uzročno-posljedičnu vezu, doimaju se kao da dolaze iz nekog drugog poretka, koji nema veze s onim koji, u želji da stvore smisao, uspostavljaju ljudska bića. Ravnodušne su i ponašaju se poput prirodnih pojava.
Proširujući krhke definicije umjetnosti, Savić-Gecan tim svojevoljnim gestama posjetitelja redovito ostavlja “na čistini”, suočenog s osjećajem vlastite nestabilnosti u svijetu gdje se mnogo toga, kako primjećuje M. Šuvaković, odvija mimo njegova znanja ili iskustva. Iako je sve od čega se rad sastoji redovito sadržano u sažetom opisu, povjesničarka umjetnosti i kustosica Elena Filipović, prateći dugi niz godina njegovo stvaralaštvo, naglašava da medij Tome Savić-Gecana ipak nije samo jezik kojim se prenose “čiste ideje” konceptualne umjetnosti, budući da njegovi radovi “ne bježe od materijalnosti forme kao takve”.**
Po samoj metodi, rad osmišljen za Dotrščinu nije ništa manje dosljedan dosadašnjoj praksi. Sadržan je u informaciji koja glasi: Godišnja količina kisika koju proizvedu stabla u dijelu neobilježene šume u Spomen-parku Dotrščina – mjestu na kojem su tijekom Drugog svjetskog rata vršena pogubljenja – izmjerena je u sklopu rada Bez naziva, 2025. Tome Savić-Gecana.
Toj informaciji koja se na početku puteljka kroz šumu uz ulicu Štefanovec pojavila na jednostavnom plakatu provizorno obješenim na konopac između dva debla, prethodila je brojka: 2 653 000 kilograma kisika. Umjetnik je, dakle, na poziv da rad realizira u dijelu neobilježene zone spomen-parka odgovorio posredno – angažirao je znanstvenice Hrvatskog šumarskog instituta da izmjere količinu kisika koji stabla na odabranom segmentu (dugačkom otprilike 350 metara), proizvedu tijekom jedne godine. Detaljna analiza provedena pomoću algoritama i-Tree Eco modela, razvijenog pri Američkoj šumarskoj službi, obuhvatila je (jedno po jedno) 461 stablo koje raste na tom potezu: obični grab (Carpinus betulus), hrast kitnjak (Quercus petraea) i javor klen (Acer campestre).
Gotovo zaboravljene žrtve zločina komemorirane su znanstvenim izračunom – i ničim više. Za posjetitelja neupućenog u povijest Dotrščine to se može doimati posve apsurdno. No stabla, kao ključan element današnjeg krajolika, na tom mjestu već sama po sebi nose snažnu povijesnu dimenziju. Poznato je da je šuma tijekom sustavnih i masovnih egzekucija potpuno posječena kako bi se spriječilo skrivanje i bijeg. Zločin nad ljudima pratio je zločin nad prirodom. U samonikloj šumi staroj koliko je star i sam zločin, izmjerena je, dakle, količina kisika koju ona proizvode. Namjesto uobičajenih memorijalnih gesti, odavanje počasti mrtvima, žrtvama fašizma, ostvareno je znanstvenim izračunom kisika – elementarnog preduvjeta života.
U radu Bez naziva, 2025. u fokusu je, dakle, šuma koja nije samo priroda s vlastitom logikom obnavljanja i rasta, nego i nevidljiva, ali mjerljiva količina kisika. Informaciju sakupljanu tijekom jedne godine nemoguće je percipirati na samom mjestu, no ona, kao i u njegovim dosadašnjim radovima, sasvim uspješno funkcionira s vremenskom, pa i prostornim odgodom. Naime, šuma će kisik nastaviti proizvoditi i nakon što je događaj, tradicionalno održan u povodu Svjetskog dana mira, završio, a publika napustila šumu.
“Tomo Savić-Gecan postavio je zamisao ‘iskustva’ kao ‘neprimjetnog iskustva’ naspram spektakularnoga nemogućeg iskustva koje omotavaju naslage značenja i smisla.”*** Ta je rečenica Miška Šuvakovića posve primjenjiva i na njegov dotrščinski rad. Sam trenutak “izvedbe” značio je samo prisutnost posjetitelja koji su na tom potezu, suočeni s godišnjim izračunom koji se odnosi na dobrobit samonikle šume, mogli njome naprosto prošetati, družiti se i udahnuti svjež zrak.
Pa ipak, u vremenu klimatske krize skloni smo u taj rad upisati i dodatnu razinu značenja, budući da šumu na tom mjestu kao nijemog svjedoka zločina i smrti, u isti mah osvještavamo i kao ekološku “tvornicu života”. Iako Savić-Gecan arbitrarnim vezama koje uspostavlja zaobilazi upisivanje smisla i svoje radove nikad ne tumači, tim radom intuitivno je dotaknuo etičku dimenziju pamćenja koja se povezuje s pitanjem o budućnosti života na ovoj planeti.
Njegova diskretna gesta asocira na misao Paula Ricoeura o “sretnom pamćenju” – pamćenju koje ima konstitutivni učinak, u miru je sa samim sobom i obuhvaća odnos prema bližnjima i udaljenima u smislu stvaranja tzv. zajednice pamćenja.**** Savić-Gecanov rad otvara prostor upravo za takvu vrstu sjećanja: tihu i harmoničnu refleksiju o prošlosti povezanu sa sadašnjošću, pa i budućnošću. Vremenski most koji stvara, kao i činjenica da je šuma zapravo već sama po sebi spomenik, osvještava se u samom trenutku “izvedbe”, ali i nakon nje.
Na pitanje zašto je odlučio pozvati Tomu Savić-Gecana da osmisli rad upravo za to mjesto, voditelj i kustos Virtualnog muzeja Dotrščina Saša Šimpraga odgovorio je: “Baratamo s mjestom koje će ostati neobilježeno. Ima neke ljepote u tome.”
* Miško Šuvaković, “Moć praznine. Spekulativni realizam i umjetnički radovi Tome Savić-Gecana”, katalog izložbe Tomo Savić Gecan: Retrospektiva 2020, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 2020., str. 39
** Elena Filipović, “Stvari su ono što susrećemo, ideje su ono što projiciramo”, katalog izložbe Tomo Savić-Gecan: Retrospektiva, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, 2020., str. 15.
*** Miško Šuvaković, “Moć praznine. Spekulativni realizam i umjetnički radovi Tome Savić-Gecana”, katalog izložbe Tomo Savić Gecan: Retrospektiva 2020, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2020., str. 40.
**** Prema: Đorđe Pavićević, “Zajednice pamćenja i režimi pamćenja: ka odgovornom pamćenju”, Kultura sjećanja: 1945. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti, Disput, Zagreb, 2009., str. 95.
Autorica: Radmila Iva Janković
Fotografije: Jasenko Rasol / Virtualni muzej Dotrščina
Ovogodišnja memorijalna umjetnička intervencija na Dotrščini nastala je u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina i VSNM ZG.
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage.
Aktivnosti Virtualnog muzeja Dotrščina pratite na www.dotrscina.hr i www.facebook.com/virtualnimuzejdotrscina
Vizkulturine osvrte na ranije memorijalne radove Virtualnog muzeja Dotrščina pročitajte i ovdje:
Jelena Pašić o radu Zorana Pavelića: link
Ivana Mance o radu Gilda Bavčevića: link
Irena Bekić o radu Sandre Sterle: link
Suzana Marjanić o radu Tonke Maleković: link
Lujo Parežanin o radu Dritona Selmanija: link
Bojan Dmitrović Krištofić o radu Patricije Pisani: link
