Prvi put sam sâm prešao cestu preko zebre u Čikoševoj ulici na zagrebačkom Maksimiru, dok je otac s ugla promatrao kako to radim. Činjenica da sam taj događaj zapamtio s potpunom sigurnošću dovoljno govori o tome koliko mi je bio važan; vjerojatno bi bilo pretjerano reći da je to bio početak kraja mog djetinjstva ili tako nešto, ali svakako se zbila opipljiva promjena. Granice moga svijeta su nepovratno pomaknute i postao je širi nego ikad dotad, a s tom korjenitom izmjenom doživljaja prostora i moje nove i samostalne sposobnosti da se njime krećem, neizbježno se mijenjala i moja slika samog sebe. Zebra je svojevrsni lajtmotiv tog, zapravo duhovnog prijelaza, vizualna metafora prekoračenja granice.
Više od trideset godina poslije, te više niti neuobičajeno tople, kasno-rujanske subote ujutro, moj sin Vice i ja smo nadomak Spomen-parka Dotrščina, iznad gornje Dubrave, imali poteškoća s prelaskom ceste na mjestu gdje prilično prometna Avenija Gojka Šuška postaje Ulica Štefanovec, a točno preko puta sjaji se Spomen-obilježje dotrščinskim žrtvama Vojina Bakića i nazizre vraćena spomen-ploča o stratištu na Dotrščini. Ta je ploča uklonjena od ratne politike 1990-ih godina, kojoj je i Šušak kao političar bio sukreator. Sad kad je Grad Zagreb, zahvaljujući dugotrajnom radu Virtualnog muzeja Dotrščina, ploču napokon vratio, odvija se neobičan suživot Narodnooslobodilačkog i antifašističkog naslijeđa i pijeteta s avenijom nazvanom u slavu jednog od istaknutih protagonista Domovinskog rata, koji baš to naslijeđe nije cijenio. Je li to 21. stoljeće u gradu i zemlji, neka ostane za razmišljanje svakome tko na Dotrščinu danas dolazi. Kako bilo, Vice i ja smo imali teškoća jer smo propustili zadnju zebru na aveniji prije Dotrščine; a to nam je uspjelo stoga što smo još od Fakultetskog dobra bili u upornoj potrazi za konjima, kojima prvo nije bilo ni traga na parceli Konjičkog kluba Hiperion, pa zatim ni na stazama usporednima s terenima Policijske akademije, kamo nestašniji jahači s njima katkad odlutaju. Srećom smo, posve neočekivano, konje zamijetili kako mirno pasu u dvorištu privatne kuće iza polja preko puta Dotrščine; pa nakon što smo jednom uspjeli preći cestu na biciklu, on sjedeći na prednjoj stoličici a ja gurajući ga tamo gdje nikakve zebre nema, i kad smo se konja dovoljno nagledali, trebalo je još jednom izazvati sudbinu, preći na mjestu bez označenog pješačkog prijelaza i napokon se približiti dotrščinskoj šumi. Tamo su nas čekale čak tri zebre koje simboliziraju prijelaze mnogo manje bezazlene od onih što smo ih nas dvojica maloprije poduzeli.
Izvedene na šumskim stazama, tri zebre rad su Patricije Pisani, autorice ovogodišnje memorijalne umjetničke intervencije za žrtve fašizma u tom najvažnijem zagrebačkom memorijalnom prostoru. Nova i privremena, u trenutku privođenja teksta kraju i dalje prisutna intervencija ostvarena je u sklopu programa Virtualnog muzeja Dotrščina. Njena autorica je umjetnica iz Njemačke, argetinskog porijekla, rođena 1958. godine. Pisani, koja od 1990. živi u Berlinu, ali je rođena i odrasla u Buenos Airesu, pripala je čast da svojim radom na Dotrščini otvori novi, eksperimentalni ciklus VMD-a, prikladno poetski nazvan Šumaljudi. U partnerstvu, program provode Virtualni muzej Dotrščina, Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Goethe-Institut Kroatien i umjetničko udruženje nGbK iz Berlina; a od dosadašnjeg ciklusa umjetničkih intervencija pokrenutog sad već davne 2012. putem javnog poziva za sudjelovanje umjetnicima iz Hrvatske i inozemstva, novopokrenuti ciklus karakterizira međunarodna rezidencijalna razmjena umjetnika pozivom partnera. Tako je Vlado Martek, jedan od ključnih konceptualnih umjetnika u Hrvatskoj i generacijski blizak Patriciji Pisani, koji je rad u Spomen-parku Dotrščina izveo prošle, 2023. godine, bio pozvan da realizira i umjetničko-memorijalnu intervenciju i u spomen-području Murellenberg ili Murellenschlucht u zapadnoberlinskom Charlottenburgu, koje je za lokaciju tog rada pak odabrao Saša Šimpraga, autor novog programa i pokretač Virtualnog muzeja Dotrščina. Izbor mjesta nije bio slučajan, jer je šumsko područje Murellenberga krajem Drugog svjetskog rata nacistima služilo kao mjesto pogubljenja dezertera iz vojske Wehrmachta, uhvaćenih bjegunaca od novačenja te uopće vojnika i regruta koji su odbijali provoditi naredbe. Nalik Dotrščini, i Murellenberg je danas park-šuma s rekreacijskim sadržajima, a također slično zagrebačkoj šumi – južno od koje se nalazi Policijska akademija – u blizini berlinske se koristi streljana tamnošnje Policijske akademije, pa iako je svrha oba terena mirnodopska, borbeni im karakter neizbježno nastavlja prizivati traumatske povijesne slojeve. Dotrščina i Murellenberg imaju još dodirnih točaka – oba su lokaliteta jedno vrijeme bila zaboravljena, a u kolektivnu svijest vratile su ih civilne incijative.
U zagrebačkom slučaju, do pozornosti kulturne javnosti došlo je ponajprije zahvaljujući višegodišnjem zalaganju i aktivnostima Virtualnog muzeja Dotrščina i suradnika. Zagrebačka šuma je za vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske od 1941. do 1945. godine, kvislinške tvorevine Trećeg Reicha, ustašama – saveznicima nacista – služila za masovno ubijanje kako političkih neistomišljenika i otvorenih protivnika režima, tako i svih koji se nisu uklapali u ustaško shvaćanje građana te države.
Kako ističe povjesničarka Nataša Mataušić u svom tekstu O Spomen-parku Dotrščina na web-sjedištu VMD-a, znanstvenim projektom Dotrščina (koji je od 1967. do 1985. provodio Hrvatski državni arhiv) identificirano je čak 18.627 osoba koje su u Zagrebu i okolici umorene od strane ustaških i njemačkih vlasti, a “pretpostavlja se da je od toga broja oko 7.000 ubijeno upravo na Dotrščini“. Kad se ove brojke stave u kontekst činjenice da je Zagreb 1940-ih godina 20. stoljeća imao samo nešto više od 200.000 stanovnika, spoznaja o razmjerima ustaških zločina postaje samo još užasnija. Mataušić dalje navodi kako “iz popisa istovremeno saznajemo i socijalnu strukturu i političko opredjeljenje žrtava. Bili su to ljudi različitih socijalnih kategorija: i radnici i seljaci i intelektualci, istaknuti javni radnici, studenti i srednjoškolci, žene jednako kao i muškarci, komunisti i ljevičari, socijaldemokrati, članovi Hrvatske seljačke stranke, pripadnici Narodno-oslobodilačkog pokreta. No, ono što im je svima bilo zajedničko jest antifašističko opredjeljenje.“ Konačan broj ustaških žrtava u Zagrebu i na Dotrščini sa sigurnošću se vjerojatno nikad neće znati.
Patricia Pisani bila je neuobičajeno točan izbor za umjetnicu koja će memorijalnu intervenciju nakon Vlade Marteka u Berlinu izvesti u Zagrebu, ne samo zato što je još 2002. u Murellenbergu putem natječaja ostvarila trajni rad u javnom prostoru, nasumično postavivši šumom oko sto prometnih zrcala koje čine upravo to – proširuju polje pogleda kao u prometu, ali i zrcale moguće puteve kroz šumu umjesto da ih jasno pokazuju – za sve poginule koji su od tamo tražili put za bijeg, ali ga nisu našli. Pisani je još kao tinejdžerica u Argentini proživjela (i preživjela) preuzimanje vlasti u zemlji od strane hunte predvođene generalom Jorgeom Rafaelom Videlom 1976. godine. U godinama nakon vojnog udara, između 15.000 i 30.000 ljudi je “nestalo“ ili je ubijeno od desničarskih i vojnih trupa (mada je službena brojka 9.000), i provedena je likvidacija oporbe te lijevih političkih organizacija. Hunta je vladala sve do izbora 1983., kad su se generali morali povući pod pritiskom gospodarske krize i argentinskog poraza u Falklandskom ratu s Ujedinjenim Kraljevstvom. Sam Videla je 1985. osuđen na doživotni zatvor, ali je kaznu izdržavao tek od 1998., isprva u kućnom pritvoru, a tek od 2008. u civilnom zatvoru. Tamo je i umro 2013. godine. Ustaški poglavnik Ante Pavelić je izbjegao pravdi uoči partizanskog oslobođenja Zagreba i Hrvatske, te postupno dospio upravo u Argentinu, otkud je opet pobjegao nakon ranjavanja u atentatu. Umro je neosuđen 1959. u Madridu. Tako su kolektivne traume dvaju naroda i zemalja i više nego povezane.
Patricia Pisani, tragom svog nadahnuća dizajnom prometnih znakova, nakon zrcala u Berlinu je posegnula za zebrama u Zagrebu, naslikavši krečom njih tri na tri simbolički značajna mjesta u dotrščinskoj šumi. Pri konceptualizaciji rada Pisani se odlučila za dvije pozicije uza zavoje duž popločane staze, na brežuljcima iznad početnog dijela Spomen-parka sa centralnom skulpturom Vojina Bakića iz 1968., tj. na potezu do prvog idućeg Spomen-obilježja Zagrepčanima poginulim za slobodu na ulicama svoga grada 1941.–1945. autora Branka Ružića, iz 1981. godine. Treća zebra se pak nalazi na početku ili na kraju (ovisno o smjeru dolaska) cjeline Doline grobova, spomen-obilježja poginulima i sahranjenima u Dotrščini 1941. – 1945., čiji je autor tijekom 1980-ih, kada su male “kristalne“ skulpture postavljane (svojevrsna braća i sestre velike na ulazu u park-šumu), također bio Vojin Bakić. Karakteristično je što, za razliku od zebri koje se uobičajeno koriste na cesti, tri zebre Patricije Pisani ne kreću i ne staju nakon što već počne ili završi popločavanje puta, nego pomalo sa svake strane, oko metar ili više, pokrivaju i zemlju i travu koje do puta vode. Fade in i fade out efekti takvog oslikavanja zebri na dotrščinskoj površini kao da pojačavaju asocijativnost naslova rada Transition / Prijelaz, jer tko je stigao/la iz šume do puta, u šumu se tako i vraća. Nakon pozdravnih riječi Saše Šimprage, kustosice Petre Vidović iz Goethe-Instituta Kroatien, i same Pisani, te sunčane subote prijepodne, 21. rujna – tradicionalno na sam Svjetski dan mira – bili smo pozvani prehodati krug dijelom Dotrščine koji prati zebre, od ulaska u Spomen-park preko Doline grobova i natrag, zadržati se koliko želimo na svakoj od zebri, preći njima preko puta u dva-tri navrata i tako si dopustiti iskustvo prijelaza, koje nam preneseno može približiti misli o bliskosti života i smrti. Ali može nam, prizemnije rečeno, i dočarati doživljaj kretanja šumom onih koji uporno traže svoj put, ne samo put do prihvaćanja činjenice umiranja jednom kad smrt postane izvjesna, nego put za istinom. Šumske pješački prijelazi Patricije Pisani u Dotrščini su mostovi na putu za istinom. Budući da se svi mostovi – drveni, kameni, metalni ili kakvi četvrti – s vremenom troše, kao što i pojedino i zajedničko sjećanje kopni ako ga se ne njeguje, ako se o njemu ne govori ili ga se simbolički ne utjelovljuje, tako i zebre od kreča polako, ali sigurno nestaju, izložene koracima, sunčevom svjetlu, kiši i vjetru. Upravo je to element rada Patricije Pisani koji mi je dao najviše za misliti dok smo Vice i ja biciklirali kući do Trnja iz Dubrave, taj sloj nestajanja, tog nepovratnog vremena za koje sam znao da ga neću doživjeti ako se ubrzo opet ne zaputim do Dotrščine, dok zebre nisu posve izblijedjele. Jer baš u tome se sastoji njihova opomena, blaga, ali jasna i znakovita: radom, brigom i pričom valja njegovati i pamćenje i vrijednosti koje u sebi nosi, jer inače – sigurno je – nestaje. Zebre znanja potrebne su na putu do istine jednako kao i prometne na sigurnom putu kući.
Autor teksta: Bojan Dmitrović Krištofić
Fotografije: Ivan Buvinić, Saša Šimpraga / Virtualni muzej Dotrščina
Umjetničke intervencije u Berlinu i Zagrebu dio su projekta Šumaljudi u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina, Goethe-Instituta Kroatien, Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i nGbK (Neue Gesellschaft für bildende Kunst) u Berlinu, kojim se spomen-park Dotrščina, najvažniji zagrebački memorijalni prostor posvećen žrtavama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, putem umjetničke i kulturne razmjene, povezuje s memorijalnim prostorima sličnog karaktera i statusa u drugim europskim glavnim gradovima.
Projekt podržava Fond za likovne umjetnosti Geothe-Instituta (Global Arts Fund).
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage, pokrenut 2012. godine.
