Piše: Rosana Ratkovčić
Dotrščina je šuma na rubu Zagreba, koja je za vrijeme ustaškog režima bila najveće zagrebačko stratište, gdje je ubijeno više od 7.000 žrtava, većinom antifašista i pripadnika pokreta otpora. Danas je Dotrščina najvažniji zagrebački memorijalni prostor.
Murellenberg je šuma na rubu Berlina gdje je na kraju Drugog svjetskog rata Wehrmacht strijeljao 230 dezertera, onih koji su bježali od vojnog roka i koji su odbili poslušati naredbe. Žrtve su prvi put rehabilitirane 1998., nakon tužbe udovica, a 2008. godine službeno su poništene sve presude nacističkog vojnog pravosuđa.
Dotrščina je uređena kao Spomen-park 1968. godine, koji je zanemaren i zapušten u revizionističkim 1990-im godinama, a danas vraćen u kolektivnu memoriju zahvaljujući djelovanju civilne inicijative Virtualnog muzeja Dotrščina.
Jedna od najzapaženijih praksi u djelovanju VMD-a su privremene memorijalne umjetničke intervencije u prostoru Spomen-parka, koje se redovito izvode već više od deset godina, u rujnu, povodom Svjetskog dana mira (21.9.), pri čemu su ostvareni brojni uspješni umjetnički projekti. Prošle godine (2023.) na Dotrščini je Vlado Martek izveo rad naslovljen Na umjetnicima svijet ostaje.
U Murellenbergu je 2002. godine postavljena trajna umjetnička intervencija Patricie Pisani, argentinsko-njemačke umjetnice, koja je pobijedila na javnom natječaju Grada Berlina. Tada je ovo Spomen-područje po prvi put označeno. Patricia Pisani u šumi je postavila prometna ogledala u kojima se stvarnost ovog prostora višestruko umnaža i odražava.
U ideji povezivanja Dotrščine i Murellenberga, kao memorijalnih park-šuma na rubovima dva glavna grada u Europskoj uniji, Berlina i Zagreba, prema kustoskoj koncepciji Saše Šimprage, privremena umjetnička intervencija Vlade Marteka u Murellenbergu izvedena je 8. lipnja 2024., a umjetnička intervencija Patricie Pisani na Dotrščini bit će održana u rujnu 2024.
S povezivanjem ovih prostora, Dotrščina se vraća na mjesto gdje je nacizam započeo, u središte iz kojeg su dolazile naredbe za osvajanja i ratna razaranja Europe, ideje o rasnoj superiornosti i koncentracijskim logorima, kao i podrška ustaškom pokretu, lokalnoj kopiji nacističkog režima, i osnivanju NDH, marionetske države koja ga legitimizira. Berlin je bio sjedište nacionalsocijalizma i Hitlera nakon njegovog imenovanja za kancelara 1933. godine. Berlin je bio i grad gdje je nacizam simbolički završio Hitlerovim samoubojstvom 1945.
Strijeljanje dezertera u Murellenbergu, na samom kraju rata, bilo je jedan od završnih činova samouništenja režima koji je tijekom sedam godina uništavao cijelu Europu, vojske, civile i gradove, sa svim njezinim kulturnim i umjetničkim tradicijama i civilizacijskim vrijednostima. Na kraju, kada je ishod rata već bio izvjestan, nacistički režim okreće se uništavanju samog sebe, u posljednjem bjesomučnom činu suočavanja s porazom.
U takav prostor ultimativne destrukcije Vlado Martek ulazi sa svojom privremenom umjetničkom intervencijom nazvanom Sposoban za idealizam – Najveća je pobjeda, pobjeda umjetnosti, koja donosi potpuni obrat u odnosu na nemilosrdne povijesne konotacije ovog mjesta.
Na Dotrščini i u Murellenbergu šuma obilježava mjesto zločina. U vrijeme zločina šuma je predstavljala zaštitu počiniteljima, zaklon od očiju javnosti i sakrivanje njihove tajne. Danas šuma na ovim mjestima pokazuje snagu i ravnodušnost prirode, njezinu sposobnost da nadvlada zločin i pruži utjehu, ljepotu, mir i zaborav. Zato je šuma sastavni dio Martekove umjetničke instalacije, s idejom da u šumu što manje intervenira, da zadrži i sačuva njezinu univerzalnu snagu i ljepotu.
Naslov Sposoban za idealizam – Najveća je pobjeda, pobjeda umjetnosti poručuje da je idealizam pobjeda koja nadilazi sve ratne pobjede i zločine, pobjeda koja se postiže u stvaranju umjetnosti. Idealizam se pokazuje kao jedna od najvrjednijih egzistencijalnih vrlina, koja svojim postojanjem, snagom potrebnom za njegovo prihvaćanje, predstavlja najveću i jedinu moguću pobjedu. Idealizam je bio i snaga koja je pokrenula antifašističke pokrete otpora u cijeloj Europi i svijetu, koji su pridonijeli konačnom porazu nacizma. I danas antifašističke borbe u svijetu baštine taj idealizam u borbi za pravednija društva.
Na putu prema Murellenbergu iz središta Berlina, na stanici S bahna Savignyplatz, iz vlaka se na jednoj of fasada može pročitati Schillerov citat Idealisti su uvijek u opasnosti, sa svojim idealizmom podliježu propadanju (Idealisten sind immer in der gefahr, ihrem idealismus zugrunde zu gehen), kao mogući početak Martekove instalacije u Murellenbergu, koja predstavlja herojski pokušaj zaštite našeg ugroženog idealizma.
Šetnja šumskom stazom u Murellenbergu vodi od ulaza u šumu u Glockenturmstrasse do lokacije Murellenschluchta (doline egzekucija), kroz stanice intimnog puta s Martekovim intervencijama, koje u ovaj prostor donose čaroliju idealizma, romantike, ljubavi i nježnosti.
Intervencije se sastoje od dva dijela koji se međusobno isprepliću i nadopunjuju. Jedan dio su stanice obilježene porukama pisanim na celofanu. Celofan je proziran i lagan, istovremeno stvaran i nestvaran, materijalan i nematerijalan. Gotovo da ne može biti zabilježen na fotografiji, ne ostavlja trag, kao što na fotografiji ne ostavljaju trag anđeli, duhovi i demoni. Njegova prisutnost u šumi prepoznaje se samo u svijetlosti koja se lomi i odražava na njegovoj površini. Poruke ispisane na celofanu autor postavlja na različite površine: šljunčano ili zemljano tlo, bršljan, srušena debla, a posljednju poruku prostire između stabala, čime njezine riječi prodiru u dubinu šume.
Između poruka pisanih na celofanu pronalaze se one koje čitamo kao zagonetke, olovke utaknute u osušena debla ili tlo oko stabala, olovke umotane u celofan, gumice i šiljila, bijeli papiri i razglednice s motivima Berlina.
Dok su na prozirnom celofanu napisane poruke koje se na taj način dematerijaliziraju, postaju dio prostora i vremena u kojem se nalaze i nadilaze ga, bijeli papiri i razglednice su prazni, simboliziraju odsutnost i neostvarenu mogućnost postojanja.
Martek kaže da je za njega “nježnost glavni adut u obilježavanju memorijalnih mjesta, da treba biti nježan s prirodom”, zato je koristio celofan, “jer je nastojao biti nježan s prirodom, da ne bi pokrio ni jedan djelić prirode, jer celofan ništa ne pokriva”.
Na nježnoj i providnoj podlozi celofana autor ispisuje svoje poruke. Njegov početni medij je poezija, kao lingvistička i kao vizualna praksa. Zato je važno na čemu piše. Pisanjem na celofanu forma postaje sadržaj, više od sadržaja, postaje sastavni dio krajolika, a riječi napisane na celofanu nadilaze prostor i vrijeme materijalnog svijeta. “Celofani trepere, nestabilni su kao sjećanje”. Nestalnost sjećanja još je jedna poveznica između Murellenberga i Dotrščine.
Jorge Luis Borges je napisao da su ogledala i snošaj odvratni jer umnožavaju ljudski rod. Saobraćajna ogledala umjetničke intervencije Patricie Pisani odražavaju i umnažaju mjesto zločina, čineći ga univerzalnim i prijeteći njegovim ponavljanjem. Surovosti ogledala Martek suprotstavlja nježnost celofana. Ogledala odražavaju i zadržavaju sliku. Kroz celofan se vidi, celofan propušta sliku izvan granica prostora u kojem se nalazi, u prostor bezvremene transcendencije. Umjetnost se pokazuje kao duhovna praksa.
Šetnja Martekovim stanicama intimnog puta kroz idealizam i umjetnost počinje agitacijom, praksom koju Martek kontinuirano izvodi od 1978. godine u više europskih gradova, osobito Zagrebu, Parizu i Veneciji, s javnim pozivima na čitanje poezije odabranih autora, ili drugim umjetničko-agitacijskim porukama, primjerenim lokacijama na kojima se izvode.
Agitacija na prvoj stanici šetnje kroz Murellenberg je poziv na čitanje poezije Else Lasker Schüler, berlinske pjesnikinje i muze umjetnika u razuzdano romantičnom weimarskom Berlinu, koja Berlin napušta 1933. godine, kada nacisti dolaze na vlast.
Druga stanica sadrži poruku Achtung inhalt (Pazi, sadržaj), kao uvodno upozorenje na sadržaj koji slijedi, i prikriveno upozorenje na njegovu moguću opasnost, opasnost kojoj su izloženi idealisti.
Po usponu na brdo našle su se poruke koje ponavljaju naslov rada, sada podijeljen u dva dijela, i potvrđuju važnost njegovog značenja, Sposoban za idealizam i Najveća pobjeda je pobjeda umjetnosti.
Sljedeća poruka objavljuje da Šuma bez razglednica nije šuma, i najavljuje susret s razglednicama Berlina na koje se nailazi kasnije na stazi.
Poruka Da bi bio pravi umjetnik mora prvo biti sretan, vraća se na temu umjetnosti, ovaj put povezanu s idejom sreće, poželjne i nepostojane, kao i stvaranje umjetničkog djela.
Poruka Umjetnost ne skriva stvarnost sadrži jednako nedostižnu ideju povezivanja umjetnosti i stvarnosti, kao što je i ideja povezivanja umjetnosti i sreće iz prethodne poruke.
U poruci koja traži da se simboli vrate materijalu, prisutna je ideja vrijednosti materijala za prenošenje simboličkih sadržaja, koja ističe važnost celofana korištenog za pisanje poruka, dok istovremeno pokazuje simboličku vrijednost materijalnih predmeta uključenih u instalaciju.
Poruka Ili napredan ili romantičan, početnom idealizmu dodaje ideju romantike kao još jednog nježnog osjećaja čiju pobjedu priželjkujemo u odnosu na suprotstavljeni precijenjeni napredak. Martek kaže da je “jedna od njegovih konstantnih ideja da između progresa i romantike treba birati romantiku”, “da je romantika njegov recept za manje otuđen život” i “da ima osjećaj da romantika ne gubi trku do kraja”.
Uz romantiku i idealizam Martek povezuje riječ duša, “koja simbolizira nježnost”. Dušo smiri se, sloboda nije čudo, posljednja je poruka na stazi. Na kraju puta kroz romantični idealizam prethodnih stanica poziva na smirenje duše i na čudo slobode. Ovdje je sakrivena veza s početnom porukom, agitacijom Čitajete poeziju Else Lasker Schüler, koja je u pjesmi posvećenoj Gottfriedu Bennu napisala Kad umrem igraj se mojom dušom, kao poklon bezuvjetne ljubavi.
Poruka Dušo smiri se, sloboda nije čudo nalazi se na mjestu na kojem su vršene egzekucije. Celofan s porukom smješten je između dva stabla, u visini pogleda, kao providna zavjesa, kroz koju gledamo to mjesto, i dalje od njega, u prostor beskonačnosti.
Na putu kroz ove stanice intimnog puta nailazimo na različite materijalne predmete koji simbolički nadopunjuju povezanost intervencije s prostorom šume. Bijeli papir, olovke i razglednice Berlina, kao i celofan, izrađeni su od materijala koji nastaje preradom drveta, pripadaju šumi i autor ih u šumu vraća.
S tom mogućnosti nestanka, povratka u početnu formu koja prethodi njihovom postojanju, nadilaze svoju materijalnu vrijednost, kao i poruke na celofanu pretvaraju se u simbole idealističkog značenja.
“Drvene olovke su naprednije od kemijskih, jer se njihov trag može brisati”, kaže Martek. Olovke su u tri boje, bijele, crne i crvene. Crvene olovke simboliziraju ljubav, borbu i slobodu i najbrojnije su u instalaciji. Raspoređene su u deblima na putu, “u patetičnom obliku” vraćaju se izvornom materijalu. Na drugim mjestima nailazimo na olovke zamotane u celofan, kao neki pokloni. Crvene olovke su slabije zamotane, crne jače, da bi bile manje dostupne. Crne olovke simboliziraju “nekontroliranu sumnju”, a bijele olovke asociraju na predanost i nevinost, koje tragično nedostaju.
Bijeli papiri prislonjeni su uz stabla, još jedan simbolički postupak vraćanja materijala materijalu. Prazan papir ne treba ljudskih riječi, a olovke su također prazne, neiskorištene, s njima se nije pisalo, simboliziraju svoju izvornu nevinost, prije oskvrnuća jezikom. Gumice i šiljila su simboli potencijalnosti, pisanja i brisanja, ponavljanja i trošenja.
Razglednice su donijele poglede Berlina u šumu, izrađene od papira također sadrže mogućnost vraćanja materijalu nastanka. Prazne razglednice, postavljene na više mjesta po šumi, na panjevima, deblima, tlu i drugdje, povezane su sa žrtvama, simboliziraju “pojačanu prisutnost stvarnosti, koja je za njih nemoguća”. Razglednice nisu iskorištene, kao što ni životi žrtava nisu ispunjeni, nema ih tko napisati i nema ih tko primiti, njihova praznina simbolizira odsustvo života koji su ovdje izgubljeni.
“Fašizam je velika trajnost, mijenja oblike kao što je nekada vrag mijenjao oblike”, kaže Martek, “tko ima plemenitu svijest ne može to ne vidjeti”. Stvarnost je stalno korak ispred nas u idealističkom i romantičnom pokušaju otpora novim oblicima fašizma. Stalno ponavljanje formulacije “Nikad više”, svjedočimo, “ne znači nikad više za sve”, rekao je Saša Šimpraga u završnom govoru.
Suptilna poruka rada koji je autor sporadično objašnjavao putem do zadnje točke gdje su održani i prigodni govori utjecala je na dirnutost publike koja je, čini se, bila pomalo i začuđena učinkovitošću Martekovog land arta, lakoćom kojom je tako mnogo postigao s tako minimalnim intervencijama.
Kako mnogi monumentalni spomenici antifašističkim herojima i bitkama, i nacističkim žrtvama, nisu uspjeli sačuvati ideju da se zlo fašizma ne smije ponoviti, Martekova intervencija pokazuje da je došlo vrijeme za spomenike od celofana i papira koji prenose ideju nježnosti, romantike i ljubavi. Dok Bogdan Bogdanović polaže cvijet na masovnu grobnicu jasenovačkih žrtava, ali monumentalni cvijet konstruiran od betona, Vlado Martek mjesto zločina obilježava nježnim celofanom kojim se omata cvijeće.
Autorica teksta: Rosana Ratkovčić
Fotografije: Jadranko Marjanović / Virtualni muzej Dotrščina, Saša Šimpraga
Umjetničke intervencije u Berlinu i Zagrebu dio su projekta Šumaljudi u partnerstvu Virtualnog muzeja Dotrščina, Goethe-Instituta Kroatien, Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, nGbK (Neue Gesellschaft für bildende Kunst) u Berlinu i Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, kojim se spomen-park Dotrščina, najvažniji zagrebački memorijalni prostor posvećen žrtavama fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu, putem umjetničke i kulturne razmjene, povezuje s memorijalnim prostorima sličnog karaktera i statusa u drugim europskim glavnim gradovima.
Projekt podržava Fond za likovne umjetnosti Geothe-Instituta (Global Arts Fund).
Virtualni muzej Dotrščina je autorski projekt Saše Šimprage, pokrenut 2012. godine.
