Razmjena mišljenja i iskustava je neprocjenjiva

Često čujem floskulu da umjetnici postaju svoja umjetnost ili da njihova umjetnost postupno postaje dio njih. Ponekad u tome ne vidim jasnu poveznicu i teško mi je na prvi pogled povezati umjetnika s njegovim radom, no kod tekstilnog umjetnika Lea Subanovića odmah mi je bilo jasno da on živi svoju umjetnost. Odabirom odjevnih komada, osobnim stilom, zanimljivim dezenima i kombinacijama te teksturama tekstila i sam pokazuje kako u svojem radu izlazi iz okvira i ostaje otvoren eksperimentu.

Rođen 1999. godine u Zagrebu, prvi doticaj s tekstilnim stvaralaštvom ostvaruje već u djetinjstvu, kroz rad u lutkarskoj skupini Zagrebačkog kazališta mladih. Pod mentorstvom Natalie Murat-Dean sudjeluje na Međunarodnom festivalu kazališta lutaka – PIF, a to formativno iskustvo potiče njegov interes za tekstilne medije i stvaralačke tehnike te usmjerava njegov kasniji obrazovni i profesionalni put. Najprije pohađa smjer Dizajna tekstila u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, a potom upisuje Tekstilno-tehnološki fakultet, na kojem diplomira upravo u području dizajna tekstila.

Da je ljubav prema tekstilu obilježila njegov život od najranije dobi, vidljivo je i u temama koje se provlače kroz njegov rad. U brojnim instalacijama poziva publiku na neposredan dodir s tekstilom, potičući svojevrsnu dječju igru i interakciju koja posjetiteljima različitih generacija omogućuje da materijalu priđu bez zadrške, osjete ga i s njim uspostave osobniji odnos. Radost koju mu tekstil pruža tako postaje iskustvo koje dijeli s drugima. U radu Meka kuća, primjerice, publika nije tek promatračica, nego aktivna sudionica u nastajanju rada. Takvim pristupom Leo razbija predodžbu da je tekstilno stvaralaštvo rezervirano za uski krug stručnjaka i vještih pojedinaca te pokazuje da u njemu mogu sudjelovati svi, neovisno o prethodnom iskustvu. Njegov interes, međutim, ne počiva samo na neposrednom užitku rada s materijalom. Svakom se projektu posvećuje studiozno istražujući mogućnosti odabrane tehnike, što njegovim radovima, poput Živim na internetu, omogućuje da izađu iz okvira tradicionalnog shvaćanja tekstila i otvore složenija pitanja o materijalu, njegovoj interakciji s publikom te odnosu prema drugim medijima i suvremenim umjetničkim praksama.

Dosad je sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama, predstavio nekoliko samostalnih izložbi te primio niz nagrada i posebnih priznanja. O širini njegova dosadašnjeg djelovanja svjedoči i činjenica da trenutačno obnaša dužnost predsjednika Sekcije za tekstilno stvaralaštvo ULUPUH-a. Njegov dosadašnji rad, ali i nova odgovornost koju je preuzeo, daju nam dodatni razlog da pratimo njegov daljnji razvoj i doprinos suvremenom tekstilnom stvaralaštvu.

► Jedan od tvojih prvih radova prepoznatih u struci tekstilni je triptih Planine, za koji si dobio posebno priznanje na Izložbi hrvatskog dizajna 2021/22. (o čemu smo pisali ovdje). Rad je nastao u suradnji s reGalerijom, tvrtkom specijaliziranom za proizvodnju tepiha i tapiserija, a ujedno je i prvi koji si realizirao tehnikom tuftanja, kojoj se vraćaš i u kasnijim radovima. Kako je došlo do odluke da se okušaš u toj tehnici i što te privuklo njezinim mogućnostima, zbog kojih je nastavljaš koristiti i danas?

Leo Subanović: Često osjećam potrebu isprobati i naučiti sve tekstilne tehnike za koje mi se ukaže prilika, a nekima ovladavam i samostalno. Koliko god one na prvi pogled bile različite, svima im je polazna točka vlakno, konac ili pređa. To je element koji ih povezuje, no dodirne točke često dijele i u drugim segmentima. Tuftanje stoga smatram bržom i jednostavnijom verzijom tkanja, koje mi je inače polazište u mnogim radovima. Ovoj se tehnici rado vraćam jer smatram da je izvrsna kao prva vještina koju netko može svladati. Za razliku od drugih tehnika, ne zahtijeva komplicirane pokrete koji ljude često znaju zbuniti. Upravo je želja da potaknem druge da se okušaju u njoj jedan od glavnih razloga zašto je često uključujem u svoj rad. Publika vrlo pozitivno reagira kada vidi gotov tuftani rad, a ja im rado napomenem da tehniku mogu isprobati i sami, bez dugotrajnih uvoda. Učenje tekstilnih tehnika često se prikazuje kao kompleksan pothvat. Iako svaka od njih definitivno ima svoje složene elemente, njihove osnove nisu teške za učenje. Štoviše, nekada su te vještine bile dio svakodnevice te su ih svi s lakoćom učili – pa čak i djeca.

► Na Slovenskom biennalu tekstila 2023. godine predstavio si rad In transit, realiziran u suradnji s tekstilnom umjetnicom Elom Leko za Uličnu galeriju u Kranju. U tom site-specific radu, koji prikazuje Sunčev sustav, pozvali ste lokalno stanovništvo da sudjeluje u izradi planeta od recikliranog tekstila, plastike i spaljenog filca. Što vam je bilo važno postići uključivanjem publike u proces nastanka rada i kako ste promišljali izbor materijala, osobito u kontekstu njihove ponovne uporabe?

Leo Subanović: Bilo nam je važno ostvariti izravnu interakciju sa stanovnicima Kranja koji, htjeli oni to ili ne, žive s našim radom, kao i s ostalim radovima na bijenalu. Jedna od ideja bila je upravo ta da oni sami prihvate taj rad te da on ne postoji ondje samo zato što je netko tako odlučio izvan njihove kontrole. Kroz razgovor smo došli do ideje da središnji dio rada posvetimo isključivo njihovim radovima koji će nastati na radionici u sklopu rezidencije. Dio materijala korištenih na radionici činili su odbačena plastika te ostaci tkanina i konaca od šivanja koje smo pokušali prenamijeniti. U vlastitom radu i osobno naginjem takvoj praksi – najprije pogledam kako se materijali koje već imam, koliko god izgledali kao nešto što je za bacanje, mogu maksimalno iskoristiti. Time smanjujem prekomjernu kupnju novih materijala, ali i sebi pružam priliku da na kreativan način promislim o nečemu što bi bez takvog pristupa završilo u smeću. Iako takva praksa zna biti izazovna, smatram da otvara nove mogućnosti do kojih ne bih došao da sam jednostavno kupio novi, gotov materijal.

► Tijekom zimskog semestra akademske godine 2023/24. proveo si semestar na studentskoj razmjeni na Akademiji likovnih umjetnosti u Łódźu, gdje si pohađao različite kolegije. Kako se to iskustvo razlikovalo od studiranja u Hrvatskoj i koja si nova znanja ili iskustva ponio sa sobom?

Leo Subanović: Akademija likovnih umjetnosti u Łódźu svojim polaznicima nudi odsjeke za različite grane umjetnosti. Čak je i sam tekstil podijeljen na industrijski tekstilni dizajn i umjetnički tekstil, dok je modni dizajn zaseban smjer koji se unutar sebe dodatno dijeli. Unatoč tim podjelama, odsjeci međusobno surađuju te, ovisno o potrebama studentskih projekata, nude interdisciplinarnost u svim područjima potrebnima za njihovu realizaciju. Takav je pristup moju kolegicu i mene – kao i profesore koji su nam preporučili razmjenu, poput profesorice Koraljke Kovač Dugandžić – snažno asocirao na priče o nekadašnjoj školi Bauhaus. Smatram da bi srodnim fakultetima u Hrvatskoj dobro došla češća međusobna suradnja. Većina onoga s čime sam se tamo susreo za mene je bila novo znanje ili pak detaljnije usavršavanje osnova koje sam već otprije svladao. Između ostalog, prošao sam sitotisak na tkanini, grafički tisak i izradu papira. Posebno mi se svidio tamošnji koncept otvorenih ateljea, gdje su studentima strojevi u učionicama dostupni gotovo cijeli dan pa u tim prostorima mogu slobodno raditi na vlastitim projektima. Ipak, jedan od glavnih razloga zašto sam izabrao upravo ovu razmjenu bio je studio za izradu papira. Ondje sam, uz tradicionalne metode, proširio pogled na samo vlakno. Budući da taj studio pripada tekstilnom smjeru, u njemu se za formiranje materijala često koriste tekstilna vlakna. Bilo mi je fascinantno učiti i o obrnutom procesu – kako se netekstilna vlakna koriste za proizvodnju materijala koji se tradicionalno smatraju tekstilom. Najvažnije iskustvo s te razmjene bio je povratak u studentski dom nakon prvog dana u studiju papira, kada sam u apsolutno svemu što me okruživalo na putu vidio potencijal za izradu tekstila.

► Nakon povratka iz Łódźa, iste si godine s Elom Leko realizirao izložbu Into the blue u Galeriji CEKAO. Inspirirani litografijama njemačkog zoologa i filozofa Ernsta Haeckela, kroz tekstil i papir oblikovali ste radove koji dočaravaju vizualnu raznolikost podvodnog svijeta. Galerija CEKAO pritom je specifičan prostor, uzak i svakodnevno frekventan. Kako ste pristupili njegovim prostornim ograničenjima i mogućnostima te na koji ste način nastojali stvoriti atmosferu koja bi posjetiteljima omogućila da se prepuste svijetu koji ste zamislili?

Leo Subanović: Prostor Galerije CEKAO shvatili smo kao rad sam po sebi, barem kada je riječ o dizajnu postava. Vodili smo se idejom da prostor ostane prohodan, ali ne i previše planski strukturiran, jer smo željeli postići ugođaj uranjanja u podvodni svijet. Cilj nam je bio ostaviti dojam da svi izloženi elementi čine jedinstvenu cjelinu koja zajedno živi u tom ambijentu. Privukao nas je i sam izgled galerije; okružena staklenim stijenama, ona stvara upečatljiv doživljaj akvarija. Neki od radova bili su izloženi i u atriju, čime se posjetiteljima pružila prilika da ih promatraju kroz staklo, baš kao da gledaju u pravi akvarijski svijet. Raspored radova bio je pomno promišljen u skladu s prohodnošću prostora, kako ne bi smetali onima koji u žurbi samo prolaze, ali da i njima ipak zapnu za oko.

► Iste si godine u HUiU galeriji u Puli realizirao i svoju prvu samostalnu izložbu, Meka kuća. Središnji dio izložbe bila je prostorna instalacija u obliku manje kuće, čiji su zidovi bili izrađeni od osnovne tkanine za tuftanje. Na otvorenju si publiku pozvao da tehnikom tuftanja intervenira u njezinu površinu i tako je zajednički nadopunjuje vlastitim tekstilnim intervencijama. Kakvo si iskustvo želio omogućiti posjetiteljima i kako je publika reagirala na mogućnost da izloženi rad ne promatra samo kao dovršenu cjelinu, nego da i sama sudjeluje u njegovu oblikovanju?

Leo Subanović: Uključivanje publike smatram važnim dijelom vlastitog rada. Takva praksa na promatrača ostavlja dublji dojam i razbija tradicionalno shvaćanje umjetničkog djela kao nečega što samo statično stoji, uz zabranu dodirivanja ili prevelikog približavanja. Okretanje publici na tako izravan način poziva na daljnju interakciju s radom i dublje promišljanje o njegovu konceptu. Primijetio sam da publika svaki put iznimno pozitivno reagira na takvu mogućnost. Ljudi koji nisu dio uobičajene galerijske publike teško se odlučuju na posjet izložbama. Doživljavaju taj svijet kao nedostižan i često nerazumljiv. Vjerujem da integracija zajednice u sam proces stvaranja mijenja ugođaj i općenito način na koji ljudi pristupaju umjetničkom radu.

► U Mekoj kući tekstil nije samo materijal od kojeg je rad izrađen nego i površina koju je moguće mijenjati i prisvajati. Što ti tekstil omogućuje kao umjetnički medij, a što možda ne bi bilo moguće postići nekim drugim materijalom?

Leo Subanović: Smatram da tekstil u sebi nosi element prepoznatljivosti jer smo njime svakodnevno okruženi, a u doslovnom nas smislu štiti i kao odjevni predmet. Polazeći od pretpostavke da će taj osjećaj već viđenog i bliskog proraditi na prvi pogled, vjerovao sam da će ljudi lakše prijeći barijeru „zabrane dodirivanja“ i spremnije stupiti u interakciju s radom. Isti sam učinak pokušao postići i samim oblikom rada, koji podsjeća na kućicu za igru. Mislim da sam u tome i uspio jer se na prošlom izlaganju u Splitu jedna posjetiteljica sjetila kućice u kojoj se njezina, danas već odrasla kći, nekada igrala. Potom mi je, s vidljivom radošću, detaljnije ispričala kako su uopće nabavile tu kućicu. Takvi su trenuci za mene ono najvažnije u vlastitom stvaralaštvu, posebice kada je riječ o interaktivnim djelima. Ondje se moje i tuđe priče isprepliću – moji koncepti potiču daljnje misli, a tuđe misli rađaju nove koncepte. To je trenutak u kojem putovanje nekog rada – od ideje u glavi, preko ruku koje ga stvaraju, pa sve do prijava i samog postava izložbe – dostiže svoj pravi ispunjeni kraj, jer se sigurno prenosi u tuđu svijest. To je trenutak kada moja misao postaje tuđe sjećanje ili osjećaj, a taj put, uvjeren sam, često ostaje nedovršen ako se umjetničko djelo samo pasivno promatra.

► Prošle si godine kao finalist Zlatne lubenice 9.0 (o čemu smo pisali ovdje) predstavio rad Živim na internetu, realiziran tehnikom žakardnog tkanja u suradnji s jednom američkom tvrtkom. Za isti si rad ove godine dobio drugu nagradu na 38. salonu mladih u Zagrebu (o kojem smo pisali ovdje). Rad je nastao u kontekstu natječajne teme koja se bavila ubrzanim tehnološkim, društvenim i ekonomskim promjenama. Kako si odgovorio na tu temu odabirom tekstila kao medija i žakardnog tkanja kao tehnike te kako je tekao proces pripreme rada za njegovu realizaciju?

Leo Subanović: Sam proces realizacije nudio je odgovore na tu temu, pri čemu je svaka faza bila osmišljena kao referenca. To je pojava koju općenito primjećujem u tekstilnoj umjetnosti – autori se s procesom izrade povezuju na osoban i kontemplativan način. To nije neobično uzme li se u obzir koliko je vremena potrebno za nastanak tekstilnog djela i koliko je taj stvaralački čin intiman, budući da autor često dotakne doslovno svaku nit. Međutim, upravo sam to u ovom radu želio izbjeći kako bih distancirao „ljudski faktor“, baš kao što to čine suvremene, ubrzane tehnološke promjene. Zbog toga je proces izrade, prateći samu tematiku, započeo na računalu. Prvi korak bio je skeniranje vlastitog tijela, čime sam sebe doslovno prenio u digitalni podatak. Osim tijela, skenirao sam i druge predmete, poput odbačene računalne matične ploče, ali i neke vlastite prethodne radove, poput Čuvara, koje sam ukomponirao u ovu cjelinu. Sve te skenirane zapise potom sam kolažirao u kompoziciju koja prikazuje proces metamorfoze vlastitog tijela u dijelove računala. Nakon toga uslijedila je suradnja s tvrtkom koja primjenjuje tehniku na način ključan za sam koncept rada. Naime, osim što asocira na binarni zapis – budući da se upravo prvi Jacquardov tkalački stan s bušenim karticama smatra pretečom programiranja – ideja rada referira se i na RGB prikaz digitalnih zaslona, gdje ograničen broj boja formira cijeli spektar. Boje tako nastaju i na samome radu, gdje točno određen broj obojenih niti osnove i potke svojim preplitanjem stvara sekvence koje se gledanjem s udaljenosti optički miješaju u nove nijanse. Naposljetku, i sam postupak prekooceanskog slanja – najprije digitalne datoteke, a potom i fizičkog rada – prikazuje suvremenu razmjenu podataka u digitalnom dobu.

► U sklopu Zlatne lubenice 9.0 dobio si i posebnu nagradu Muzeja Lapidarium, koja ti je omogućila samostalnu izložbu Igralište u Galeriji Rigo u Novigradu. Uz nekoliko ranijih radova koje si već predstavljao u Hrvatskoj i Sloveniji, za izložbu si realizirao i novu seriju Sigurnost na parkingu. Kako se ta serija razvijala i na koji se način povezala s ranijim radovima okupljenima na izložbi? Što ti je bilo važno postići njihovim ponovnim predstavljanjem u novom kontekstu?

Leo Subanović: Serija radova Sigurnost na parkingu prvobitno nastaje kao spoj odbačenih parkirnih stupića i motiva zaštitnika iz djetinjstva. Riječ je o kolekciji novih djela osmišljenih upravo za taj izložbeni prostor, dok je ostale radove odabrala Jerica Ziherl, ravnateljica i kustosica Muzeja Lapidarium i Galerije Rigo u Novigradu. Zajedničku poveznicu svih izložaka pronašli smo u pojmu igre – ne samo kao nazivu za moje eksperimente u samom procesu stvaranja nego i kao izravnom pozivu posjetiteljima na interakciju. Referenca na parkirne stupiće priziva atmosferu igrališta kao nečega što nam je svima u vidokrugu, dok likovi zaštitnika na njima pružaju osjećaj sigurnosti koji posjetiteljima omogućuje da se opušteno prepuste igri. Svako izlaganje na novoj lokaciji stvara drukčiji kontekst, odnosno novi odnos između rada, prostora i same publike. Izložbama često pristupam kao prilikama za stvaranje novih slojeva značenja koje pridodajem radovima. U ovom specifičnom kontekstu igrališta, moji stariji radovi za mene poprimaju imaginarnu funkciju parkovnih rekvizita za igru. Samo osmišljavanje postava u neku je ruku poigravanje s radovima, jer se njihovu izvornom konceptu pridružuje novo, ponekad potpuno drugačije značenje.

► Na prošlogodišnjem DA! festivalu osvojio si prvo mjesto u kategoriji Likovna umjetnost s radom Make me fly. Riječ je o interaktivnoj instalaciji u kojoj publika pomoću pedale dekonstruirane šivaće mašine pokreće tekstile koji djeluju kao da ih nosi vjetar. Što te privuklo upravo šivaćoj mašini kao mehanizmu za pokretanje rada i kako si promišljao odnos između fizičkog angažmana publike i vizualnog učinka koji pritom nastaje?

Leo Subanović: Mehanizam šivaćeg stroja, kao i mnogi drugi svakodnevni predmeti koje koristim, prvobitno je odabran jednostavno zato što sam ga pronašao. Bio je odbačen, bez samog stroja i ostalih dijelova – ono što čini moj rad ujedno je i sve što je od njega ostalo. Smatram da takvi predmeti pridodaju radu dublju dimenziju jer sa sobom nose vlastitu prošlost. Iako njihove priče ne znamo uvijek, one se ipak osjete. Zanimljivo mi je što ja nastavljam tu priču, kao što će možda netko poslije mene nastaviti povijest tih istih predmeta u nekim posve drugim kontekstima. Publika je zapravo prilično intuitivno započinjala interakciju s radom, čak i bez čitanja popratnog opisa koji govori da je ona dopuštena i poželjna. Tijekom stvaranja predvidio sam da bi se to moglo dogoditi, upravo zbog konstrukcijskog dizajna starih šivaćih strojeva koji pedalu stavlja u središte pozornosti. Ona ne privlači samo pogled nego i želju da je pritisnemo. Taj pritisak pedale ima funkciju revitalizacije zaboravljenog pokreta, koji je starijim generacijama ostao urezan u motoričko pamćenje – kao usklađenost nogu, ruku i cijelog tijela koje je nekada sudjelovalo u procesu šivanja. Ranije sam spomenuo izradu tekstila kao intiman proces u kojem sudjeluje dodir, no taj dodir ne dolazi uvijek samo iz ruku. U različitim kreativnim procesima sudjeluje cijelo tijelo: od spomenutih prvih verzija šivaćih strojeva, pa do rada na tkalačkom stanu, gdje nogama podižemo niti osnove dok obje ruke tkaju potku. Postoje i mnoge druge tehnike te pripreme u izradi tekstila koje iziskuju potpunu posvećenost našeg tijela, a upravo su taj pokret i tjelesna interakcija bili ključni pri odluci da ovaj mehanizam uvrstim u svoj rad.

► Godinu nakon studentske razmjene u Łódźu tvoj je rad Čuvari odabran za 5. trijenale mlade tekstilne umjetnosti YTAT, koje se održava upravo ondje. Možeš li nam približiti okolnosti u kojima je rad nastao te način na koji je predstavljen u sklopu trijenala? Je li njegovo izlaganje u tom kontekstu promijenilo način na koji si ga doživio ili razumio?

Leo Subanović: U radu koristim drvene elemente koje sam pronašao tijekom svojih svakodnevnih šetnji ulicama Łódźa, unatoč tmurnom zimskom vremenu. No, možda sam upravo zbog tog sivila i zamijetio ta dva žarko ljubičasta stupa. Između njih sam naslagao tri glave, koje su nastale kao produkt eksperimenta s papirnatom pulpom i odbačenim tekstilnim materijalom. U svom novom obliku, rad podsjeća na stupiće s užadi za kontrolu mase, kakvi se često viđaju na ulazima u ekskluzivne prostore. Upravo je u toj formi rad bio izložen na Trijenalu tekstila u Łódźu, gdje je postavljen na podest kao prvi eksponat vidljiv posjetiteljima. Na taj je način i u stvarnosti preuzeo ulogu zamišljenu u njegovu konceptu, iako posjetitelji, nažalost, nisu mogli kroz njega doslovno prolaziti i sami pomicati pregradu od užadi.

► Član si kolektiva Artex, koji okuplja umjetnike i umjetnice posvećene tekstilu, a s članicama kolektiva izlagao si prošle godine u Garaži Kamba te ove godine u Galeriji Suputnici u Zagrebu. Što te privuklo kolektivnom djelovanju i kako se ono odražava na tvoju umjetničku praksu? Otvara li zajednički rad mogućnosti koje bi ti kao samostalnom umjetniku bile teže dostupne?

Leo Subanović: Smatram da tekstil u sebi oduvijek nosi društvenu dimenziju, jer se upravo kroz zajedništvo njegovo znanje prenosilo stoljećima. Kada god razmišljam o pojmu zajednice u tom kontekstu, prisjetim se priče iz srednjoškolskih dana, kada smo učili o tkanju. Profesori su nam tada pripovijedali kako su se u našim selima okupljale žene kada bi neka od njih trebala postaviti novu osnovu na tkalački stan. Tome bi posvetile cijeli dan ili dva, provodeći vrijeme u druženju, prenošenju znanja na nove generacije i razmjeni savjeta među starijima. Baš kao i u tom primjeru, svjestan sam da bih u svojem djelovanju neke stvari mogao napraviti samostalno, no rad s više ljudi donosi neprocjenjivu razmjenu mišljenja i iskustava, čime se vlastito stvaralaštvo odmiče od isključivog fokusa na samoga sebe.

► Ove si godine sudjelovao i u rezidencijalnom programu Künstlerstadt Kalbe u istoimenom njemačkom gradiću, u kojem se napuštene zgrade u središtu prenamjenjuju u prostore za umjetnički rad, izložbe i radionice, dostupne rezidentima i lokalnom stanovništvu. Kako se tvoja umjetnička praksa razvijala u tom okruženju i na koji si način iskoristio mogućnosti koje ti je rezidencija pružila? Je li ti boravak u manjoj sredini i rad izvan uobičajenog konteksta donio nove perspektive ili kod tebe potaknuo nove ideje?

Leo Subanović: Boravak u umjetničkoj koloniji Künstlerstadt Kalbe bio je poput iskoračenja u neki drugi svijet. Put do tamo bio je dug i opterećen jezičnim barijerama, no kada sam iz malog autobusa koji vozi okolnim selima prvi put ugledao tradicionalne građevine – s drvenim gredama često oslikanim poslovicama ili citatima – isplatio se svaki sat vožnje i svako presjedanje. Osim same lokacije koja je djelovala kao zamrznuta u vremenu, ljudi su ondje bili iznimno otvoreni i društveni. Kada je riječ o umjetnicima koji su boravili na rezidenciji sa mnom, posebno mi je bila zanimljiva naša raznolikost. Okruženje su činili članovi neovisne kazališne skupine Deepfake Situations, skladatelj suvremene klasične glazbe Davide Rizzo, slikarice Lena Götzinger, Anna Stitz, A Hyun Cho, Delaney Maitland i Enkhtuya Byambaa, multimedijalni umjetnici Joshua Goodman, Ye Ji i Kippum Lee te tekstilna umjetnica Alrun Aßmus. Unatoč razlikama u medijima i fazama naših umjetničkih karijera, svakodnevno smo razmjenjivali iskustva i mišljenja o sadašnjim i prijašnjim projektima. Takva atmosfera, u kombinaciji s autentičnim okruženjem i otvorenim ljudima, potaknula me na potpunu posvećenost stvaralaštvu. Dodatni poticaj za istraživanje novih pristupa bio je i limitiran izvor materijala, zbog čega sam ovisio isključivo o alatima koje sam uspio ponijeti sa sobom. Cijelo je to iskustvo doista bilo poput nekog drugog, nadrealnog svijeta, provedenog u radu i druženju protkanom neprestanom razmjenom tuđih i vlastitih ideja. To su misli i sjećanja koja me i dalje prate i kojima se u mislima često vraćam.

► Na kojim projektima trenutačno radiš i gdje ćemo u narednom razdoblju imati priliku vidjeti tvoje radove?

Leo Subanović: Poput svakog razgovora s prijateljima koje dugo nismo sreli, refleksno mi je odgovoriti s „ništa“, jer ni sam nisam svjestan svega na čemu paralelno radim i kakvi se planovi neprestano vrte u mojoj glavi. Tek kad počnem dublje razmišljati, na površinu izlazi sve više toga. Kada je riječ o aktualnim izložbama, jedan rad iz kolekcije Sigurnost na parkingu bit će izložen u sklopu godišnje izložbe članova HDLU-a u galeriji Art&CeRZe. Istoga tjedna, točnije 6. studenog u 19 sati, rad Živim na internetu bit će predstavljen u Garaži Kamba. Ove sam godine sudjelovao i u programu mentoriranja s projektom BoSA (Briefing on Soft Art) CIMO centra; seriju radova koju sam započeo tijekom te suradnje i dalje aktivno razvijam, a bit će izložena krajem godine u samom CIMO centru. Uz to, kako to već obično biva, imam nekoliko radova u različitim fazama izrade. Odnedavno sam i predsjednik Sekcije za tekstilno stvaralaštvo ULUPUH-a, što će mi svakako donijeti nove obveze i angažmane. Za 2027. godinu u planu je sudjelovanje na grupnoj izložbi u riječkoj Galeriji Kortil tijekom svibnja, oko čega još usuglašavamo detalje. Također, nastavljam s izlaganjem interaktivne Meke kuće, ovoga puta u Križevcima, u Galeriji K2 u sklopu SUFFest-a u listopadu 2027. godine.

 

Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Fotografije: Denis Butorac

 

Zahvaljujemo Leu na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Leov rad pratite na leosubanovic.com i Instagram profilu @_leo_no2.