U zagrebačkom Oktogonu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti početkom mjeseca otvoren je 38. Salon mladih, jedna od najdugovječnijih i najvažnijih nacionalnih manifestacija posvećenih predstavljanju umjetnika i umjetnica do 35 godina, o čemu smo pisali ovdje. Središnja izložba ovogodišnjeg izdanja nosi naziv Anemoia, a nastala je prema kustoskoj koncepciji Darija Vugera, uz kustosku suradnju Mirana Blažeka. Pojam anemoia označava nostalgiju za vremenom koje nismo osobno proživjeli – za prošlosti koju poznajemo preko predmeta, fotografija, tehnologija i priča te koja možda nikada nije postojala u obliku u kojem je zamišljamo. Izložba taj fenomen razmatra u kontekstu digitalnih arhiva, društvenih mreža i neprestanog kruženja sadržaja, zbog kojih se povijesno iskustvo sve teže razdvaja od njegovih naknadno konstruiranih, idealiziranih i komodificiranih verzija. Polazeći od takvog odnosa prema prošlosti, kustos Dario Vuger kustosku koncepciju postavlja kao način organiziranja različitih umjetničkih senzibiliteta i njihova povezivanja sa širim estetskim i društvenim zadatkom umjetnosti.
Dario Vuger: Tematske izložbe prilika su da umjetnici pokažu svoju spremnost, interes i temeljnu mogućnost prihvaćanja i pristajanja na zadatak koji umjetnost kao moderni fenomen pred njih predstavlja, a to je aktivno traganje – ili problematiziranje toga traganja – za boljim svijetom, bilo da je to traganje shvaćeno u okviru esteticizma ili pak u okviru društvenog i političkog angažmana. Mislim da je naša slika aktualne scene izvan i onkraj okvira prijava pristiglih na ovaj salon ostala kudikamo nepromijenjena. Naš je doprinos pritom ponajprije bio usmjeren na to da ukažemo na mogućnost da se iz preobilja razlike još uvijek mogu u jednoj kreativnoj organizaciji umjetničkih senzibiliteta stvoriti singularne i estetički skladne situacije koje pritom nisu otuđene od umjetnosti kao suvremenog zadatka kao niti od onih klasičnih ideja umjetničkog stvaranja koji još uvijek oblikuju njen popularni izraz, a to je prije svega fenomen ljepote.
Kustoska koncepcija time preuzima važnu ulogu u oblikovanju slike aktualne scene. Selekcija radova, njihovi prostorni odnosi i ponuđeni interpretativni okvir određuju koje će se umjetničke pozicije susresti, kako će biti predstavljene i koje će se poveznice među njima uspostaviti.
Miran Blažek: Mislim da smo selekcijom prije svega dobili sliku scene koja je izrazito heterogena i koju je teško svesti na jednu estetsku ili generacijsku tendenciju. Zanimljivije nam je bilo vidjeti na kojim se mjestima vrlo različite prakse ipak dodiruju. Jedno od tih mjesta svakako je odnos prema vremenu, memoriji, slici i predmetu. U radovima se susreću tradicionalni likovni mediji, multimedija, objekti i postdigitalne prakse, ali granice među njima više nisu osobito čvrste.
Napetost između heterogenosti scene i jasno postavljenog kustoskog okvira otvara prostor za šire promišljanje uloge Salona. Razgovori s kustosima i sedam odabranih umjetnika i umjetnica, koje možete pročitati u nastavku, usmjerili su pažnju prema slici generacije koju izložba proizvodi, položaju različitih medija unutar njezina formata te dosegu institucionalne vidljivosti koju pruža.
IZMEĐU IZLOŽBE I SPEKTAKLA
Velik broj posjetitelja na samom otvorenju 38. Salona mladih potvrdio je snažan interes publike za manifestaciju i bitno odredio način na koji su se radovi te večeri, kada će ih zasigurno vidjeti i najveći broj publike, mogli doživjeti. Prostorije Oktogona bile su ispunjene ljudima, razgovorima i stalnim kretanjem, zbog čega je pažnju na pojedinom radu bilo teško dulje zadržati. Takvi su uvjeti posebno išli u prilog izvedbenim i prostorno dominantnijim radovima koji su okolnosti otvorenja mogli uključiti u vlastitu strukturu. Među njima se posebno uspješnim pokazao performans A Village Is Never Done, u kojem je umjetnik Pavle Mijuca (s kojim smo razgovarali ovdje) preuzeo ulogu investitora i publici predstavio projekt idealnoga dalmatinskog sela, služeći se jezikom poslovnih prezentacija, nekretninskih sajmova i promotivnih kampanja. Njegov prodajni govor odvijao se usred žamora otvorenja i povremeno se gubio u buci, što je situaciju dodatno približilo atmosferi gospodarskog sajma, na kojem se izlagači natječu za interes potencijalnih kupaca. Okolnosti koje su otežavale praćenje izvedbe tako su postale njezin funkcionalan dio.
Pavle Mijuca: U jednu ruku bilo je iznimno izazovno nadglasati tu kakofoniju u prostoru, a u drugu mislim da je savršeno parirala radu koji sam izložio. Ipak sam tim performansom htio kreirati atmosferu ‘sales pitcha’ na sajmu nekretnina, a svi ti expo događaji znaju biti hektični i bučni, dakle, apsolutno senzorno opterećenje. Na koncu sam i uživao u toj buci. Mislim da mi je pomogla bolje ući u karakter tog potpuno deluzornog, nesnađenog investitora koji se želi probiti kroz masu drugih investitora predstavljajući svoju novu, jedinstvenu i revolucionarnu investitorsku filozofiju.
Performans je ujedno istaknuo širu dinamiku otvorenja, tijekom kojeg se velik broj radova i autora pokušava izboriti za ograničenu pažnju publike. Visoka posjećenost Salonu donosi potrebnu javnu vidljivost, no koncentracija publike unutar jednoga društvenog događaja stvara vrlo nejednake uvjete predstavljanja. Izvedbeni rad može preuzeti buku i prisutnost okupljenih, dok fotografija, tekstilni rad ili vizualno suzdržaniji radovi zahtijevaju sporiji ritam gledanja. Razlika između zastupljenosti na izložbi i stvarne mogućnosti da rad bude zamijećen pokazuje se stoga važnom za razumijevanje ovogodišnjeg Salona.
ZASIĆENI PROSTOR I HIJERARHIJA POSTAVA
Oktogon se već svojom arhitekturom zahtjevan izložbeni prostor, obilježen prolazima, odvojenim prostorijama i snažnim povijesnim karakterom interijera. Postav Salona tu složenost dodatno pojačava povećim brojem radova koji se temelje na akumulaciji objekata, materijala i vizualnih informacija. Na razini prvog dojma izložbom dominira estetika otpada, ostataka i nagomilavanja, pri čemu pojedine instalacije zauzimaju znatan dio raspoloživog prostora. Kada se više takvih instalacija nađe u neposrednoj blizini, njihove se specifičnosti teže uočavaju, a različiti radovi počinju djelovati kao varijacije iste estetike nagomilavanja.
Takav učinak posebno dolazi do izražaja u radu UNO Matee Šiprak, prostornom asemblažu sastavljenom od pronađenih i odbačenih predmeta prikupljenih s ulice. Cijevi, stolci, metalne konstrukcije, kolica, gume i drugi ostaci svakodnevice povezani su u razvedenu instalaciju promjenjivih dimenzija. Rad polazi od tragova korištenja i mogućnosti da odbačeni predmeti povezivanjem oblikuju novu zajedničku cjelinu, ali svojim volumenom, u već zasićenom prostoru, ujedno pojačava širi dojam nagomilavanja koji obilježava postav.
Drukčiji odnos prema akumulaciji uspostavlja Kora Rogina u radu Media Waste koji sličan problem premješta u područje digitalnog i oku nevidljivog. Instalacija se sastoji od inox-obeliska s videom i aplikacije koja posjetiteljima omogućuje da preko kamere mobilnog uređaja u prostoru detektiraju zamišljene oblike digitalnog otpada. Rogina materijalizira zaboravljene datoteke, neaktivne profile, ugašene stranice i napuštene digitalne prostore, a prostorna suzdržanost rada ostavlja dovoljno mjesta za postupno otkrivanje njegove spekulativne premise.
Kora Rogina: Promišljajući o bliskoj budućnosti u kojoj se digitalno sve teže odvaja od fizičkog, pronašla sam potencijalnu problematiku akumulacije osobnih digitalnih sadržaja kao što su zaboravljeni folderi sa starim fotografijama, nedovršeni projekti, ugašene stranice, serveri videoigara koje više nitko ne posjećuje i neaktivni profili. ‘Media Waste’ spekulira o zagrobnom životu osobnih medija, nusproizvoda ubrzane kulture stvaranja i zaboravljanja, postavljajući pitanje što se događa kada pamćenje više nije nešto što nosimo sa sobom, već nešto što propada, akumulira se i nevidljivo ugrađuje u tehnološki krajolik.
Prostorna suzdržanost rada Media Waste dodatno naglašava hijerarhije koje postav uspostavlja među radovima. Ta problematika posebno dolazi do izražaja u slučaju rada Hava umjetnice Kristine Marić (s kojom smo razgovarali ovdje) smještenog u hodniku na katu kojim se publika kreće prema drugim dijelovima izložbe. Rad polazi od fragmentirane obiteljske priče o autoričinoj pretkinji Havi, a čine ga dva fotografska transfera njezina tijela s kuburom u ruci, čije čitanje zahtijeva koncentraciju, vrijeme i određenu udaljenost – sve ono što je u prolaznom hodniku teško ostvariti.
Kristina Marić: Mislim da položaj u relativno uskom hodniku donekle otežava čitanje rada, no s takvim se problemom vrlo često susrećem na grupnim izložbama s velikim brojem autora. S druge strane, Oktogon je vrlo zahtjevan prostor za postav jer ne govorimo o prostranom white cubeu, već o arhitektonski vrlo zasićenom prostoru složenog tlocrta. Tijekom procesa figuru “Have” sam toliko degradirala da se ona više ne pojavljuje odjednom, nego se postupno sastavlja pogledom. Promatrač najprije prepoznaje tijelo, potom trbuh, a tek onda oružje, i to vrlo teško. Dakle, osim prostora, potrebno je i vrijeme da bi upotpunio ono što nedostaje.
Postav ima ključnu ulogu u artikulaciji svake izložbe, jer kustoskoj selekciji daje prostorni oblik i uspostavlja odnose među radovima, dok pozicija pojedinog rada utječe na trajanje susreta s publikom, mogućnost njegova sagledavanja i razinu pažnje koju može zadobiti. Kvaliteta rada pritom ne jamči njegovu vidljivost: nepovoljna prostorna prezentacija može ga potisnuti na marginu izložbenog iskustva. Arhitektonska složenost Oktogona predstavlja realno ograničenje, zbog čega odluke o raspodjeli prostora nose još veću težinu. U tom je kontekstu važno napomenuti izostanak Darija Vugera, autora kustoske koncepcije, s otvorenja Salona mladih. Javno predstavljanje snažno autorski koncipirane izložbe prošlo je bez mogućnosti neposrednog razgovora s osobom koja je postavila njezin interpretativni okvir i mogla obrazložiti njegovu prostornu realizaciju. Dakako, odsutnost kustosa i prostorni tretman pojedinih radova dvije su zasebne okolnosti, no na otvorenju su zajedno ukazale na problem organizacijske odgovornosti: autor koncepcije izostao je iz njezina javnog predstavljanja, a jedan od zanimljivijih radova Salona, onaj Kristine Marić, ostao je gotovo nevidljiv u prolazu.
HIBRIDNOST KAO JEDNO OD OBILJEŽJA SCENE
Unatoč neujednačenostima postava, ovogodišnji Salon uvjerljivo registrira promjenu u načinu na koji mladi umjetnici pristupaju mediju. Tradicionalne podjele između slikarstva, kiparstva, fotografije, tekstila, crteža, dizajna, videa i izvedbe u velikom dijelu izloženih radova gube nekadašnju čvrstoću. Umjetnici se tim područjima koriste paralelno, povezujući digitalne postupke s fizičkim materijalima i primjenjujući tehnologije izvan njihove uobičajene namjene. Hibridnost, koju Miran Blažek prepoznaje kao jedno od rijetkih zajedničkih obilježja odabranih radova, stoga se pokazuje uvjerljivijom slikom aktualne scene od potrage za jedinstvenom generacijskom estetikom.
Takav pristup posebno je vidljiv u radu Kućne slike umjetnika Filipa Milkovića. Radovi su izloženi i čitaju se kao fotografska serija, iako su nastali korištenjem plošnog skenera. Odmak od fotografskog aparata ne odvaja ih od fotografije, već autoru omogućuje da iz drugačijeg tehničkog postupka ponovno otvori temeljna pitanja medija. Njihova prisutnost na Salonu ujedno upućuje na položaj fotografije unutar velikih skupnih manifestacija, gdje se za pozornost publike natječe s prostorno dominantnijim radovima.
Filip Milković: Fotografski radovi unutar sistema galerija i muzeja nešto teže dolaze do publike od npr. kiparskih ili slikarskih, pa su manifestacije poput Salona posebno korisne za predstavljanje radova publici koja možda nema naviku posjećivati fotografske izložbe. Mene zanima proizvodnja fotografskih slika, umjetničko djelovanje unutar fotografije i pitanje što sve mogu napraviti uz tehničke zakonitosti i ograničenja fotografskog medija. ‘‘Tehnološki atraktivnim’’ novim vrstama proizvodnje slika koje se nadograđuju na fotografski medij ili vizualno podsjećaju na njega pristupam s oprezom, ali ih naravno ne mogu i ne želim ignorirati. Mene ipak prije svega zanima fotografija, što je možda kontradiktorno činjenici da sam na Salonu izložio slike koje zapravo nisu fotografije nego skenovi, ali su im dovoljno blizu da plošni skener mogu doživljavati kao neku vrstu kamere, a na kraju procesa sam kroz te fotografije koje možda nisu fotografije ponovno došao do istih ontoloških pitanja o fotografiji.
Slična razmjena digitalnog i materijalnog odvija se u radu Živim na internetu Lea Subanovića, koji skenirani zapis vlastitog tijela pretvara u pamučnu jacquard-tapiseriju. Suvremeni digitalni autoportret tako poprima oblik tradicionalno povezan s ručnim radom, dekorativnošću i povijesnim tekstilnim praksama. Njihova veza seže i do samih početaka računalne tehnologije.
Leo Subanović: Tkalački stanovi sposobni za jacquard-tkanje često se nazivaju prvim kompjuterima jer je prvi put za njih osmišljen sustav bilježenja informacija. Osim u tome što je direktno vidljivo u radu, tekstil je u neku ruku zaslužan i za digitalni dizajn. Autorica Susan Kare kao direktnu inspiraciju za 8-bitni sustav crteža navodila je knjige s uzorcima veza, prema kojima je dizajnirala bezvremenske ikone na kompjuteru, kao što je strelica kojom navigiramo. Upravo su takvi dizajni proizvedeni prije mog rođenja. Zajedno s kompjuterskom tehnologijom i internetom, od tada kao da su više-manje u fazi stagnacije. Čak i ako se pojavi neka nova stvar, poput aktualne umjetne inteligencije, brzo se gubi taj osjećaj novog. Taj osjećaj često odmah postaje osjećaj prezasićenosti ili iritacije. Moja generacija, a i buduće, mogu samo maštati kako je bilo 1980-ih kada je pogled na nove tehnologije davao nadu za budućnost i nije istovremeno dolazio s vijestima o štetnosti na našu psihu i ekosustav planeta na kojem živimo.
U zajedničkom projektu Dome Doriana Trepića i Filipa Radića videoigra se razvija crtanjem u bilježnici i na tabletu, nakon čega se crteži tiskaju i ugrađuju u predstavljanje digitalnog svijeta igre. Analogni trag i cyberprostor pritom se oblikuju kroz isti proces, a pitanje medija povezuje se s odnosom prema prostoru, slobodi i ideji doma.
Dorian Trepić: Za nas prošlost nije neko narativno sjećanje, nego je više odluka da digitalnu videoigru gradimo primarno klasičnim crtežom – to jest, odluka da digitalnom svijetu vratimo analogno ishodište. Kombinacija ljudskog traga s papira, koji je fizički opipljiv, i digitalnog crteža odnosno svijeta stvara poveznicu ideje ‘doma’ i simulakruma, pretvarajući naš rad u tehnološku refleksiju o čežnji za prostorom u kojem nikada nismo bili, ali u kojemu se, paradoksalno, osjećamo kao kod kuće.
Fotografija koja nastaje skeniranjem, digitalno tijelo utkano u tapiseriju i videoigra izgrađena klasičnim crtežom pokazuju kako se hibridnost na Salonu pojavljuje kao posljedica svakodnevnog iskustva tehnologije. Digitalno u tim radovima ima vlastitu materijalnost, dok tradicionalni postupci preuzimaju logiku ekrana, podatka i virtualnog prostora. Upravo se kroz takve prijelaze najjasnije ostvaruje kustoska koncepcija Anemoie: prošlost medija ostaje aktivna u suvremenim tehnologijama, a zamišljanje budućnosti odvija se preko postupaka, oblika i vizualnih jezika koji su nastali prije generacije koja ih danas koristi.
VIDLJIVOST I UVJETI RADA
Raznolikost predstavljena na Salonu obuhvaća i vrlo različite profesionalne pozicije izlagača. Za dio sudionika riječ je o prvom predstavljanju na manifestaciji koju su dotad pratili iz publike, dok drugi iza sebe već imaju godine izlaganja i iskustvo rada unutar domaćeg institucionalnog sustava. Salon zbog toga nema jednako značenje za svakoga. Za Laru Kraš, koja na Salonu predstavlja rad Obiteljski ručak, riječ je o prvom sudjelovanju na manifestaciji koju je dotad pratila iz publike.
Lara Kraš: Kao mladoj umjetnici sudjelovanje na Salonu mladih puno mi znači. To je izložba kojoj sam se kao posjetitelj uvijek veselila i zapravo nadala da ću u jednom trenutku imati mogućnost sudjelovati. Budući da je riječ o stvarno velikoj i posjećenoj manifestaciji, sretna sam što će šira publika vidjeti moj rad, koji bez ovakve prilike možda nikada ne bi.
U Larinu iskustvu vidljivost ima sasvim konkretno značenje: rad izlazi iz užeg studentskog i profesionalnog kruga te ulazi u prostor velike nacionalne manifestacije. Slično iskustvo opisuje i Kora Rogina, kojoj je sudjelovanje na Salonu nekoliko godina predstavljalo profesionalni cilj. Ulazak u selekciju doživjela je kao potvrdu smjera u kojem razvija vlastitu praksu, ali istodobno upozorava na kratko trajanje takvog priznanja. Kontinuitet rada traži prostor, vrijeme, financijsku sigurnost i osjećaj zajednice, a upravo su to uvjeti koje mladi autori i autorice teško pronalaze.
Dugoročnija perspektiva Kristine Marić pokazuje koliko se značenje Salona mijenja nakon prvih institucionalnih potvrda. Od njezina prethodnog sudjelovanja 2018. pojavili su se novi natječaji, produkcijske potpore i manji sustavi podrške, no svakodnevica umjetničkog rada i dalje počiva na nizu nestalnih poslova koji oduzimaju vrijeme potrebno za razvoj vlastite prakse:
Kristina Marić: Temeljni problemi ostaju i vrlo je teško održati kontinuitet umjetničke prakse. Većina kolega paralelno radi profitabilnije poslove i projekte, često također nestalne, što im doslovno pojede vrijeme i elan potreban za vlastiti umjetnički rad. Godinama gledam kako zbog toga neki talentirani ljudi jednostavno odustanu. Izvan Zagreba to je još izraženije jer je velik dio ionako manjkave infrastrukture koncentriran ondje. Rekla bih da danas postoji više alata nego 2018., ali još uvijek ne postoji stabilan sustav koji bi umjetnicima omogućio da od umjetničkog rada grade održiv profesionalni život.
Perspektiva Kristine Marić, koja živi i radi u Osijeku, otvara i pitanje centralizacije domaće umjetničke scene. Premda Salon putem javnog natječaja djeluje kao nacionalna manifestacija, umjetnici iz različitih dijelova zemlje nemaju jednake mogućnosti produkcije, umrežavanja i kontinuirane prisutnosti u profesionalnom okruženju. Kristina Marić pritom ističe da velik udio ovogodišnjih izlagača studira ili je studirao na zagrebačkoj Akademiji, a strukturu selekcije promatra kao posljedicu nejednakosti koje nastaju mnogo prije prijave na Salon. Manifestacija ih može registrirati i učiniti vidljivima, dok njihovo ublažavanje zahtijeva razvijeniju i dostupniju kulturnu infrastrukturu izvan Zagreba.
Razliku između trenutne prisutnosti u javnosti i mogućnosti dugoročnog rada naglašava i Miran Blažek: Salon može napraviti puno, ali mislim da je važno ne romantizirati njegovu moć. Može umjetniku dati vidljivost, institucionalni okvir, produkciju i publiku. To nije mala stvar. Ali jedna izložba ne može riješiti puno ozbiljnije probleme s kojima se mladi umjetnici suočavaju: nedostatak prostora za rad, financijsku nesigurnost, kontinuiranu produkciju ili općenito mogućnost da od svog rada dugoročno žive. Zato je važna razlika između vidljivosti i održivosti. Mislim da Salon mladih ima moć produžiti život radu onkraj izložbe – kroz nove suradnje, produkcije, tekstove i druge prilike.
ŠTO OSTAJE NAKON SALONA?
Nakon završetka performansa Pavla Mijuce u prostoru ostaju sajamski pult, promotivni materijali i video investitora koji nastavlja predstavljati svoje idealno dalmatinsko selo. Izvedba se povlači, a video-instalacija nastavlja samostalno funkcionirati tijekom ostatka izložbe. Pitanje trajanja i učinka može se prenijeti i na Salon nakon njegova zatvaranja: radovi će nestati iz Oktogona, dok će stvarni učinak izložbe ovisiti o onome što će nastaviti cirkulirati kroz tekstove, dokumentaciju, kontakte, suradnje i nove produkcije. Tu dugoročniju ulogu Salona Dario Vuger smješta u širu raspravu o položaju velikih izložbi u suvremenom umjetničkom sustavu. Salon određuje kao institucionalni mainstream čija relevantnost ovisi o sposobnosti da zadrži interes umjetnika te otvara nove probleme u načinima njihova stvaranja i predstavljanja.
Dario Vuger: Ono što bi moglo trivijalizirati važnost jedne ovako velike izložbe jest pribjegavanje eskapizmu “opozicijskog” stava unutar jedne izrazito tradicionalne izložbe i organizatora. Govorimo o najvećoj nacionalnoj izložbi mladih umjetnika, dakle, o projektu koji svojim diskursom već sebe predstavlja kao prozor u tzv. mainstream. No to ujedno mora biti i izložba na koju se umjetnici i žele prijaviti, a s druge strane i izložba koja na stanovit način želi uvoditi pozitivne novitete i problematike u načine na koji umjetnici stvaraju u suvremenom dobu. Mislim da je to pitanje veće od samog Salona i ustvari pripada problemu izložbe kao formata i umjetnosti kao fenomena u trenutku kada naš svijet još tek samo nalikuje na naš svijet. Sve je isto i drugačije u nekom minimalnom, ali odlučujućem smislu u kojem možemo zamisliti da nas suvremeni spektakl stalno prebacuje iz jedne u drugu alternativnu stvarnost. Treba li umjetnost i njeno izlaganje u tom kontekstu biti izazov, utjeha, prostor sukoba, razvoja, pomirenja… ustvari su pitanja s kojima se teško suočavaju i najvažnije svjetske izložbe umjetnosti koje na žalost svih pokušaja “otvaranja umjetnosti” danas postoje kao događaji za jednu određenu skupinu potrošača, odnosno jedan ekosustav koji umjetnost promatra kao još jedan vid proizvodnje te pred nju ne stavlja nikakav osim ekonomskog zadatka.
Takvo viđenje smješta Salon u proturječnu poziciju: pripada institucionalnom središtu domaće umjetničke scene, a od njega se očekuje da unutar tog položaja otvara prostor novim praksama, problemima i autorima. Ovogodišnje izdanje tu je zadaću ostvarilo kroz širok raspon medija i iskustava, kao i kroz kustosku koncepciju koja je omogućila povezivanje različitih odnosa prema vremenu, memoriji i tehnologiji. Hibridnost radova pritom se pokazala uvjerljivijom slikom mlade scene od pokušaja njezina svođenja na jedinstvenu generacijsku estetiku. Ista je izložba razotkrila i granice vlastitog formata. Vizualna zasićenost prostora, hijerarhije postava, nejednaka raspodjela pažnje i izostanak autora koncepcije iz njezina javnog predstavljanja pokazali su koliko iskustvo Salona ovisi o organizacijskim i prostornim odlukama. Razgovori s izlagačima dodatno su otvorili pitanja financijske nesigurnosti, centralizacije i teškoća održavanja kontinuirane umjetničke prakse, a u tom se raskoraku između institucionalne moći manifestacije i svakodnevice umjetničkog rada oblikuje njezina ključna odgovornost.
Autorica: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo HDLU-u na ustupljenoj fotodokumentaciji.
