+ 0 Preporuka

Crtež je trag kretanja ljudskog duha

autorica: Jelena Pašić


PODIJELI:

Jedna od najproduktivnijih predstavnica domaćeg autorskog stripa i autorica niza uspješnih animiranih filmova, Irena Jukić Pranjić, samo u protekloj godini objavila je opsežnu zbirku stripova i ilustracija, koja na 262 stranice okuplja radove nastale u gotovo 30 godina stvaranja, te predstavila svoj novi filmski naslov. Dnevnik snivanja, premijerno prikazan u hrvatskoj konkurenciji na Animafestu, nastao je na temelju vlastitog dnevnika snova, a Irena ga je prethodno pretočila i u umjetničku knjigu Dnevnik snivanja i filozofiranja. Neočekivane poveznice između snova i umjetnosti – dva svijeta sazdana od čudesnog, čarobnog i magičnog – likovno su razrađene u Ireninom prepoznatljivom stilu koji spaja svakodnevno i nadrealno, uz svjež humor i istinsku znatiželju za unutarnja stanja svojih likova i svijet kojih ih okružuje.

Irena Jukić Pranjić (1973., Bjelovar) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je HDLU-a. Ilustrirala je brojne časopise, udžbenike i slikovnice za djecu i odrasle. Stripom se bavi kontinuirano od 1997. Objavljivala je kratke stripove u velikom broju tiskovina u zemlji i inozemstvu. Animiranim filmom bavi se od 2007. i kao autorica dosad je realizirala pet ostvarenja. Za svoje stripove, ilustracije i filmove osvojila je više priznanja, a Gamer Girl je 2017. ovjenčan uglednom Nagradom Vedran Šamanović koja se dodjeljuje za inovativan pristup i širenje granica filmskog izraza.

S Irenom smo razgovarali o njezinim radovima, interesima, domaćoj strip i animatorskoj sceni, te o crtežu kao temelju ne samo likovnog stvaralaštva, nego i imaginiranja.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► Vaše profesionalno djelovanje seže od polja animiranog filma, preko ilustracije i stripa, pa do uredničkog i pedagoškog rada, no crtež u svemu tome ostaje konstanta, pa krenimo od njega. Što vas je privuklo upravo crtežu?

Irena Jukić Pranjić: Kao i većina mojih kolega, ljubav prema crtežu osjetila sam još dok sam bila dijete. Privukla me njegova energija, moć prijenosa emocija i ideja, maštarija i snova, jednako kao i nečijeg racionalnog planiranja i osmišljavanja, moć prijenosa svega što se događa u ljudskoj glavi, jer crtež nije samo trag kretanja naših ruku, već i naših misli i našeg duha. Njime na svjetlo dana izvlačimo prizore koje se rađaju u našoj nutrini, a zatim one nastavljaju svoj život bez nas, ulazeći u druge unutarnje svjetove. Još dok sam bila klinka i nisam znala sve ovo objasniti, djelovale su mi kao čarolija.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► I rad na stripu i rad na animiranom filmu vrlo su dugotrajni, a oba medija dijele i odliku narativnosti. S autorske strane, kako izgleda stvaranje stripa, a kako stvaranje filma?

Irena Jukić Pranjić: Proces stvaranja i kod stripa i kod filma ovisi o tome za koju se namjenu stvaraju – ako je u pitanju naručeni projekt, onda se polazi od okvira koji zadaje naručitelj, no ako se radi o autorskom projektu, onda zna biti vrlo intuitivan i često se morate dogovoriti sami sa sobom što točno želite stvoriti. Ono što je zajedničko i naručenim i autorskim stripovima ili filmovima jest da ste vi glavni motor, stoga je jako bitno konstantno učiti i truditi se da budete u formi, dakle raditi na sebi. Stoga oba procesa izgledaju kao konstantni unutarnji monolog, a ponekad i dijalog jer ste sami sebi i rob i gospodar.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► Krajem prošle godine u nakladi Hrvatskog autorskog stripa objavljena je zbirka vaših stripova i ilustracija Puste želje i protuotrovi. Riječ je o svojevrsnoj “retrospektivi” tog dijela vašeg opusa, koja na 260 stranica okuplja radove nastale u periodu od gotovo tri desetljeća. Kada primite u ruke taj ukoričeni trag svog djelovanja i osvrnete se tridesetak godina unatrag, što možete reći o stripu tada, kada ste tek kretali kao autorica, i danas? Koliko se vaš izraz i stil mijenjao, a što je ostalo konstantna autorska preokupacija?

Irena Jukić Pranjić: U zadnjih trideset godina strip se na domaćoj i svjetskoj sceni razvio točno u onom smjeru koji sam priželjkivala kada sam bila mlada – tada mi je nedostajalo više autorskog stripa jer mi se činilo da tadašnji stripovi previše sliče jedni drugima. Danas je strip puno raznovrsniji, pa se razvilo i puno novih žanrova, poput stripovske reportaže, strip-dnevnika ili strip-putopisa. Danas mi je, zahvaljujući svemu tome, puno lakše pronaći publiku koja može razumjeti moje stripove.

Moj se stil mijenjao često, za svaku novu priču uvijek sam pokušala naći novo ruho, nove boje, novi stil pripovijedanja. Ono što je ostalo stalnim jest želja za eksperimentiranjem, pronalaskom novih komunikacijskih modela. Uz to, uvijek me zanimala introspekcija.

*nalsovnica zbirke “Puste želje i protuotrovi”
*kadrovi iz filma “Dnevnik snimanja”

► Na ovogodišnjem Animafestu premijeru je imao vaš novi film, Dnevnik snivanja. Filmom potežete paralele između snivanja i snimanja, odnosno sna i filma. Kako je došlo do ideje za ovaj film?

Irena Jukić Pranjić: Prije nekog vremena pročitala sam negdje u medijima kako je Federico Fellini godinama vodio dnevnik snova i ta me informacija potaknula da i sama počnem voditi takav dnevnik. Pored kreveta sam stavila bilježnicu za crtanje i krenula crtati svoje snove, no tijekom bilježenja snova počele su mi dolaziti razne zanimljive misli koje sam krenula zapisivati, jer su se lijepo nadovezivale na te snove. Tako je strip prerastao u esej o prirodi snova i svim onostranim svijetovima – svijetu umjetnosti, svijetu ideja i svijetu maštanja o zagrobnom životu, jer sam često sanjala groblje kraj kojeg sam odrasla i odmalena svjedočila potrebi da se fantazijom popravi hendikep stvarnosti. Kada sam već imala pedesetak nacrtanih stranica, odlučila sam ih zaokružiti u cjelinu koja ima glavu i rep. U tome mi je puno pomogla moja prijateljica, Romana Perečinec, koja mi je omogučila trodnevni rezidencijelni boravak u svom stanu u kojem sam svom radu mogla posvetiti punu koncentraciju. Strip je 2021. objavila Udruga Hrvatski autorski strip, a zanimljivo je da smo do novca za tisak došli putem vrlo uzbudljive crowdfunding kampanje koja je bila jedno od najljepših iskustava u životu jer sam kroz nju dobila neposrednu podršku za svoj rad od ljudi koji vole moje stripove i tako postala svjesna da oni nisu samo nešto što se događa u sobi u kojoj crtam, već i da dopiru do drugih ljudi s kojima postajem povezana na jedinstven način. Početkom ove godine dovršen je i animirani film nastao po motivima tog stripa u produkciji Umjetničke organizacije Anima.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► U filmovima Gamer Girl (2016) i Real Boy (2021) bavite se romantičnim odnosima, odnosno društveno uvjetovanim stereotipima o romantičnoj ljubavi, no setting je u svakom filmu posve drugačiji. Protagonistica ovog potonjeg fikciju/fantaziju nastoji prenijeti u stvarni svijet, a naslovna junakinja filma Gamer Girl u unaprijed programiranim ograničenim mogućnostima računalne igre pokušava pronaći ljubav. Što vas je, osim ove krovne teme, zanimalo istražiti u ovim ostvarenjima?

Irena Jukić Pranjić: U filmu Real Boy riječ je o junakinji koja zbog prečestog konzumiranja filmova o Jamesu Bondu ima nerealna očekivanja od muškaraca, pa se njezina iluzija muževnosti raspline u doticaju sa stvarnošću. Real Boy govori o izmaštanim vezama koje se nisu dogodile, a Gamer Girl više govori o realiziranim vezama, o ljubavi i braku i o očekivanjima koja takva veza stavlja pred žene. Iako sam je stvarala prvenstveno zbog toga da sama sebi olakšam teret raspada svog braka, ispalo je da je priča vrlo univerzalna i da se u njoj prepoznaje ogroman broj ljudi. Nakon što je osvojio niz nagrada i završio svoj festivalski život, film je i dalje tražen, pa je, primjerice, prikazan u Švedskoj na javnoj proslavi Praznika rada, a postao je i dio izložbe Empowerment, Art and Feminisms, koja je od 10. rujna 2022. do 8. siječnja 2023. bila postavljena u Kunstmuseumu Wolfsburg, a sada putuje po Indiji u organizaciji Goethe Instituta. Na toj izložbi sudjeluju i Guerrilla Girls i Pussy Riot, a u katalogu izložbe jest tekst koji je napisala Chimamanda Ngozi Adichie pa sam jako ponosna što se nalazim u takvom društvu.

*kadar iz filma “Gamer Girl”
*”Gamer Girl” na izložbi “We care. Do you?” u Berlinu
*tijekom procesa nastanka filma “Real Boy”
*kadar iz filma “Real Boy“

► I filmovi Ornament duše (2011) i Požuda (2014) funkcioniraju kao svojevrsni pandani: oba se bave odnosom osobnog, intimnog i javnog, društvenog. Zašto vam je bilo važno kroz medij animiranog filma govoriti o toj temi?

Irena Jukić Pranjić: Svi moji radovi polaze od mojih osobnih iskustava i kada pogledam unazad, pomišljam da sam možda od svojih radova očekivala da me odriješe nekog tereta, da mi pruže olakšanje. No, svaki put bi se neplanirano pokazalo da je riječ o nekim društveno relevantnim temama jer iste te probleme dijeli cijeli niz ljudi. Znači, nije se događalo da sjednem i pronađem neku temu i kažem sama sebi: ovo je važna društvena tema, trebam je obraditi, nego bi se događalo upravo obratno – da ta tema pronađe i obradi mene.

*kadrovi iz filma “Ornament duše”
*kadrovi iz filma “Požuda”

► Kada ste primali Nagradu Vedran Šamanović za film Gamer Girl, istaknuli ste da se „na domaćoj sceni stvorila nova, izuzetno inspirativna dostojno nastavili tradiciju zagrebačke škole animiranog filma, u kojoj postoji dovoljno prostora i za velik broj autorica“. Koje su odlike te nove generacije autorica i autora, i što je omogućilo njezino stasanje?

Irena Jukić Pranjić: Mislim da je za njezino stasanje najzaslužniji HAVC. Odlike tih autora i autorica su raznovrsnost žanrova i stilova, visoka kvaliteta, snažan autorski pečat i hrabrost za eksperimentiranje.

► Ženska pozicija u ukupnom društvenom tkivu, kao i artikulacija ženskog iskustva, u vašem radu vrlo je važna – i to ne samo kao tema radova, već i kao princip rada. Zanimljivo je, primjerice, da vas je jedan novinarski propust u TV emisiji potaknuo na ideju o antologiji Ženski strip na Balkanu, a uslijedilo je višegodišnje istraživanje i rad na čak i stručnoj javnosti dotad slabo poznatoj i javno potpuno nevidljivoj materiji. Čime je, osim knjigom, rezultirao ovaj projekt?

Irena Jukić Pranjić: Objasnit ću za čitatelje koju TV emisiju spominjete jer je to zgodna anegdota – otprilike 2008. godine u HRT-ovoj emisiji Globalno sijelo emitiran je prilog o djevojčici koja crta stripove. U toj se emisiji uvijek mogao vidjeti niz priloga o čudacima svih vrsta, pa me šokirala činjenica da se ona predstavila u takvom kontekstu. No, još me više zaprepastilo što je voditelj emisije nakon priloga prokomentirao kako je to vjerojatno jedina pripadnica ženskog spola koja na ovim prostorima crta stripove. Tada sam shvatila da čak ni novinari, koji imaju širu opću kulturu od prosječnih gledatelja, ne znaju da kod nas postoji niz odraslih autorica koje iza sebe imaju desetljeća umjetničkog staža. To me tada bilo potaknulo da nazovem Marka Šunjića i da mu predložim da Fibra bude izdavač antologije ženskog strip-stvaralaštva koju sam željela urediti. Ta je antologija objavljena 2010. i bila je izvrsno primljena u kulturnoj javnosti, rasprodala se u rekordnom roku i učinila je informacije o autoricama dostupnijima u cijeloj regiji i van nje. Posljednjih mjeseci sam naišla par puta na tu knjigu na policama knjižnicama, kada sam gostovala u Rijeci i Zadru, i bilo mi je drago vidjeti da se na njima vide tragovi čestog čitanja.

Od tada do današnjih dana broj se autorica bitno povećao u svim zemljama regije, što je posljedica ukupnih promjena u društvu u kojem živimo, ali volim vjerovati da je i ova knjiga pomogla da se mnoge mlađe autorice lakše snađu u svijetu stripa.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► I po pitanju promocije i popularizacije stripa u Hrvatskoj napravili ste mnogo: primjerice, uz spomenutu antologiju Ženski strip na Balkanu (2010), uredili ste strip-časopise Škola hodanja, Hodači na duge staze (2016.-2024), strip-album Migracije – hommage Dragutinu Trumbetašu (2022). Urednica ste i redateljica dokumentarnog televizijskog serijala Strip u Hrvatskoj (2014.–2017.) koji obuhvaća čak 50 epizoda. Dakle, uz svoj autorski opus, evidentno je da se kontinuirano bavite i istraživanjem, kontekstualizacijom i historizacijom stripa, što je čitavo jedno opsežno područje. Kako biste ocijenili stanje naše strip-scene danas?

Irena Jukić Pranjić: Današnja strip-scena dobila je velik vjetar u leđa zahvaljujući postojanju udruge Hrvatski autorski strip koja je u posljednjih šest godina postojanja objavila tridesetak strip-albuma domaćih autora i autorica, poput Marka Dješke, Matije Pisačića, Domagoja Rapčaka, Darka Macana, Tihomira Matijevića, Mihaela Bađuna, Anamarije Kvas, Korin Hunjak, Jana Škrinjara, Antonija Filipovića, Damira Stojnića, Dušana Gačića, Damira Ercegovića, Sonje Gašperov, Ivana Marušića, Željka Ivančića, Stjepana Matića, Filipa Kelave i moje malenkosti. Osim toga, udruga objavljuje i časopis Strip-prefiks u kojem afirmira niz autora svih generacija. Uz njih, postoji još nekoliko izdavača koji povremeno objavljuju domaće autore. Svi djeluju uz veliku podršku Ministarstva kulture i medija koje potiče i stvaralaštvo strip-autora te otkup svih ovih izdanja za knjižnice diljem Hrvatske. Ministarstvo stoji i iza rezidencijalnog boravka naših autora u Angoulemu, glavnom gradu europskog stripa. Može se reći da je današnja strip scena bolja nego što je bila prije deset ili dvadeset godina, upravo zahvaljujući Ministarstvu kulturue, no ono što nam jako nedostaje jest Muzej hrvatskog stripa. Veliki je grijeh što većina stanovnika Hrvatske nije svjesna ogromne tradicije hrvatskog stripa, bogatstva na koje možemo biti ponosni, a takva bi institucija mogla ne samo educirati domaću publiku, već i okupljati autore i pomagati im u njihovom radu i promociji. Vjerujem da bi takav muzej bio posjećen od publike svih uzrasta, ali i idealna destinacija školskih izleta.

► Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti punih deset godina predajete kolegije o stripu. Generalno govoreći, primjećujete li kod studenata i sasvim mladih umjetnika rast interesa za medij stripa?

Irena Jukić Pranjić: Predavala sam deset godina izborne predmete Strip 1 i 2 kao vanjska suradnica – to nažalost nikada nije bio kolegij. Izborni predmet Strip pokrenut je 110 godina od osnivanja Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Nastao je zahvaljujući pokretačkoj snazi redovite profesorice Nastavničkog odsjeka Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, akademske grafičarke Ines Krasić koja je, organizirajući na Nastavničkom odsjeku od 2010. godine manifestaciju 24-satno crtanje stripa, prepoznala velik interes studenata za ovo područje likovnog izražavanja. Popularnost izbornih predmeta Strip 1 i 2 bila je velika (kvota za upis jest 15 studenata/ica; 2025./26. – 21 upisan; 2024./25. – 16 upisanih;  2023./24. – 13 upisanih; 2022./23. – 14 upisanih; 2021./22. – 19 upisanih; 2020./21. – 16 upisanih; 2019./20. – 18 upisanih; 2018./19. – 18 upisanih; 2017./18. – 18 upisanih; 2016./17. – 19 upisanih). Ankete studenata iz 2021. i 2026. za procjenu rada nastavnice pokazale su ocjenu 5,00.

Prema nastavničkoj evidenciji, u okviru predmeta godišnje je nastajalo približno 300 stranica stripa; broj je okviran, varira iz godine u godinu. Najuspješnije radove ALU je objavljivala u strip-magazinu Škola hodanja, nazvanom prema istoimenom filmu Borivoja Dovnikovića. Uz stripove, objavljivali su se studentski eseji, intervjui s profesionalnim strip-autorima i autoricama te reportaže s izložbi stripa koje su studenti i studentice posjećivali ili na kojima su sudjelovali. Uz njega se objavljivao i podlistak Hodači na duge staze gdje su stripove objavljivali bivši studenti, a kao podlistak objavljeni su i kratki strip-albumi Amfitrion (grupa autora) i Lot Marka Merćepa. Časopis je nagrađen na festivalu Supertoon 2023. godine. U sklopu izbornog predmeta Strip bili su organizirani susreti s profesionalnim autorima pod nazivom Strip-dijalog – tim putem gradili su se mostovi između generacija i povezivali studenti koji su tek započeli svoju avanturu u stripu s iskustvima profesionalaca.

Nakon pohađanja izbornog predmeta Strip niz studenata i studentica započeo se profesionalno baviti stripom. Nikola Čižmešija aktivno se bavi crtanjem stripa za DC Comics od 2021. godine. Radio je na naslovima Batman: Urban Legends, Future State: Gotham, Sword of Azrael i Tim Drake: Robin. Osim stripa, za DC Comics radio je i naslovnice za Dark Crisis: Young Justice, The Flash, Task Force i brojna druga izdanja. Mihael Bađun je 2024. objavio autorski strip-album Abadon za koji je već primio dvije nagrade i koji je nakon hrvatskog izdanja objavio i u SAD-u. Mihaela Erceg od 2020. objavljuje niz samizdata te dnevnu strip-pasicu Na dobro vam doša na portalu Dalmacija Danas, objedinjenu u samostalno albumsko izdanje. Apolonija Lučić je 2023. primila nagradu za najbolji autorski strip-fanzin na festivalu Supertoon; njena sestra Agata Lučić na istom je festivalu dvije godine prije dobila posebno priznanje za strip-album. Anamarija Kvas, koja je 2024. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti sa strip-albumom Mutare, pronašla je izdavača za isti naslov u Francuskoj, Njemačkoj i Španjolskoj. Osim navedenih, niz bivših studenata/ica, poput Zdenka Mikše, Lune Strmotić, Lucie Borjas, Noemi Ribić, Brune Ercegovac, Ivane Krnjak, Lee Krmpotić, Maje Perak, Vasje Irme Ivković, Eme Bilaver i Teodore Tintor, nastavio je objavljivati u strip-periodici (Strip-prefiks, Ohoho, Iracionalist, Komikaze), specijaliziranim strip-izdanjima (Godišnjak hrvatskog stripa, Migracije – Hommage Dragutinu Trumbetašu) i samizdatima (Salty Banana, City, Compex – A Choose Your Adventure Story, Putopisi, Živio Nerad).  

Unatoč velikom interesu studenata, izvrsnim evaluacijama nastave i brojnim uspjesima bivših polaznika, izborni predmeti Strip 1 i Strip 2 više se ne izvode na ALU-u.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

► Na portalu Perkatonic pišete osvrte o književnosti. Kakvu literaturu, neovisno o vrsti i žanru, volite? Koji su vam neki od najdražih autora/ica?

Irena Jukić Pranjić: Godinama vodim dnevnik čitanja na Goodreadsu pa neke od tih osvrta pretvorim u tekst za Perkatonic. Najviše čitam stripove i romane, najdraži autori i autorice su mi Milan Kundera, Marguerite Duras, Annie Ernaux, Elena Ferrante, Rumena Bužarovska, Gabrijela Krašković Rukelj, Želimir Periš, Georgi Gospodinov i Alice Munro. Od strip-autora najdražih imam barem 50 autora, ali trenutni favorit mi je  Miroslav Sekulić Struja. Ranije sam pisala eseje o stripu za Vox Feminae ili predgovore albuma i kataloge izložbi (primjerice velika monografija 50 godina Animafesta iz 2022. ili katalog izložbe Nastavit će se – Strip i vizualna umjetnost u MSU iz 2021.), no kod Perkatonica mi je divno što osvrt na knjigu može biti kratak i osoban.

*Irena Jukić Pranjić / foto: Sanja Merćep

 

Razgovarala: Jelena Pašić / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

 

Portreti i fotografije iz ateljea: Sanja Merćep

 

Zahvaljujemo Ireni Jukić Pranjić na ustupljenoj fotodokumentaciji svojih radova. Više o Ireninim filmovima doznajte na irenajukicpranjic.wixsite.com.

 

Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo 

+ 0 Preporuka