Prepuštanje subjektivnosti pogleda

Posebna vrsta senzibiliteta koju Filip Milković pokazuje u fotografiji iznova me iznenađuje. U vrtlogu svakodnevice i spontanosti, uspijeva stvoriti portrete i zabilježiti prizore koji su istodobno privlačni i začudni, toliko da je teško odvratiti pogled od njih. Moju je pažnju privukao prije nekoliko godina, kada sam tijekom vožnje javnim prijevozom, bjesomučno pomičući prstom po Instagramovu feedu, odjednom zastao pred jednom od fotografija iz serije nigdje nisam bio i ništa nisam vidio. Njezina neobičnost, karakteristična uporaba bljeskalice i gotovo magična atmosfera dugo su ostale zapečaćene u mojem sjećanju. Vraćajući se danas toj seriji, sve jasnije prepoznajem što joj daje takvu moć da nas izbaci iz tračnica svakodnevice. Svi smo se barem jednom našli u situaciji toliko neobičnoj, bizarnoj ili gotovo nestvarnoj da smo se zapitali hoće li nam drugi povjerovati kada im je prepričamo. Dobro nam je poznat i onaj osjećaj iščekivanja, dok jedva čekamo sjesti s prijateljima na kavu i podijeliti s njima prizor ili događaj koji nas je zatekao. Upravo u toj sposobnosti prepoznavanja začudnog u naizgled običnom, čini mi se, leži posebnost Filipova fotografskog senzibiliteta. Kao da posjeduje šesto čulo za takve trenutke, on ih uspijeva izdvojiti iz toka svakodnevice i pretvoriti u slike koje nas istodobno potiču na smijeh i pozivaju da uživamo u bizarnosti i nadrealnosti svijeta oko nas.

Rođen 1997. godine u Zagrebu, Filip Milković na fotografsku scenu stupa 2019. godine, tijekom preddiplomskog studija Snimanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a fotografsko obrazovanje nastavlja na diplomskom studiju Fotografije na istoj akademiji. Njegov se rad u početku usmjerava na teme obitelji, arhiva i sjećanja, no s vremenom se sve više okreće eksperimentalnim pristupima fotografskom mediju, što je vidljivo u serijama poput prethodno spomenute nigdje nisam bio i ništa nisam vidio, Desetljeća i Kućne slike. U njima fotografiju ne promatra samo kao sredstvo bilježenja prizora nego propituje i načine na koje slike nastaju, čuvaju  i prenose značenja. Tako se obiteljsko sjećanje u njegovu radu ne zadržava isključivo na osobnoj povijesti i obiteljskim odnosima, već se širi na samu materijalnost fotografije, njezinu ulogu u oblikovanju sjećanja te odnos između prikazanog prizora i fizičkog predmeta koji ga čuva. Pritom fotoaparat nije jedini alat kojim se služi. U pojedinim ciklusima poseže i za plošnim skenerom, čije mogućnosti istražuje kako bi došao do drukčijih vizualnih rezultata i proširio uobičajeno shvaćanje fotografskog postupka.

Svoje je radove dosad predstavio na nekoliko skupnih i samostalnih izložbi, a za diplomsku izložbu Poznati teritorij dobio je Nagradu Marina Viculin. Njegove su fotografije objavljene i u dvama brojevima njemačkog fotografskog časopisa Der Greif. Sve navedeno su dobri razlozi da se pobliže upoznamo s njegovom praksom, njezinim razvojem i načinima na koje Filip istražuje mogućnosti fotografije. Stoga sam za Vizkulturu s njim razgovarao o spontanosti, obiteljskom arhivu, eksperimentiranju s fotografskim medijem i začudnim prizorima koji nas nakratko izmještaju iz poznate stvarnosti.

► Svoju prvu samostalnu izložbu Obiteljski album predstavljaš 2019. godine u Galeriji f8, u sklopu studija Snimanja na Akademiji dramske umjetnosti. Polazeći od vlastitog obiteljskog albuma, propituješ predodžbu o obiteljskim fotografijama kao nositeljicama sretnih uspomena, otvarajući prostor i za iskustva koja takvi albumi često prešućuju. Kako je rad na ovoj seriji utjecao na razvoj tvojega fotografskog promišljanja?

Filip Milković: Izložba je nastala gotovo slučajno, kada sam bio student treće godine preddiplomskog studija Snimanja na Akademiji dramske umjetnosti. Nastala je u suradnji s producenticom Helenom Vizner, koja je također bila na trećoj godini studija produkcije, a produciranje ove izložbe zapravo je bio njezin završni ispit. Povezali smo se na temelju sličnih vizualnih i dokumentarističkih afiniteta. U početku nam je u planu bila produkcija dokumentarnog filma o stočnim sajmovima – što mi je bilo vrlo zanimljivo i želio sam fotografski sudjelovati u tom projektu – te izrada prateće fotografske izložbe. Taj projekt nažalost nije ostvaren, ali smo zadržali ideju o izložbi, pa otud ono gotovo slučajno. Tijekom druge i treće godine studija počeo sam svoj fotografski pogled usmjeravati prema sebi i najbližoj okolini. Dosta sam fotografirao prijatelje i roditelje, a bilo mi je veliko otkriće početi promatrati medij fotografije u tom kontekstu. Za to su, naravno, zaslužni profesori Katedre za fotografiju Odsjeka snimanja, pogotovo profesorica Jelena Blagović, koja me usmjerila prema fotografskim interesima koje i dalje nadopunjujem i širim. Izložba se sastojala od nekoliko portreta selektiranih iz mnoštva fotografija nastalih na drugoj i trećoj godini studija. U to su me vrijeme počeli zanimati i privatni fotografski arhivi koje svi imamo u albumima i na mobitelima te njihova uloga u konstruiranju često uljepšanih i izvrnutih, gotovo mitoloških narativa. Naslov izložbe zapravo je ironičan; fotografirao sam, primjerice, mamu u bolnici dok se oporavljala od operacije, bakino umjetno zubalo, vlastite mliječne zube koji su ostali sačuvani nakon ispadanja, kinesku vazu o kojoj sam odrastajući slušao bezbroj različitih fantastičnih priča, tatu u trenutku dok žuri na posao i slično. 

► U Laubi 2021. godine predstavljaš izložbu nigdje nisam bio i ništa nisam vidio (koju je Vizkultura najavila ovdje), koja okuplja fotografije nastale spontano, u različitim životnim situacijama. Povezuje ih svojevrsna bizarnost prizora, nadrealnost svakodnevice te spoj humora, ironije i groteske. Kako je izgledao proces odabira fotografija za ovu seriju i što je u pojedinom trenutku presudno da neki prizor odlučiš zabilježiti?

Filip Milković: Prva verzija rada nigdje nisam bio i ništa nisam vidio nastala je krajem preddiplomskog studija kao rad za prijamni ispit na diplomski studij. Nakon toga izložena je u sklopu ciklusa pop-up izložbi Šalji dalje u Laubi, koncepta u kojem umjetnik koji izlaže odabire sljedećeg autora. Mene je predložila kolegica Palma Poljaković, a ja sam nakon svoje izložbe pozvao Davida Bakarića Mihaljevića, koji se predstavio fantastičnim i vrlo važnim fotografijama okupljanja ispred Hrvatskog narodnog kazališta u vrijeme lockdowna. Danas je nigdje nisam bio i ništa nisam vidio znatno ozbiljniji i promišljeniji projekt koji planiram uskoro objaviti kao fotoknjigu, uz nadu da ću ga uskoro i izložiti u nekoj galeriji. Trenutni mi je prioritet fotoknjiga, jer te fotografije od početka zamišljam upravo u tom mediju. Iako sam projekt započeo još kao student (primjerice, Vizkultura je objavila neke fotografije još 2019. godine), on tek danas dobiva svoj konačni oblik i kontekst. Projekt je stajao u ladici do otprilike ljeta prošle godine, kada sam mu se ponovno vratio. Reselektirao sam i ponešto drukčije obradio starije fotografije te od tada aktivno i intenzivno radim na novima. Danas je tek vrlo mali broj fotografija iz prve verzije zadržan u konačnoj selekciji. U studenome prošle godine, dakle prije točno godinu dana, s tim sam projektom sudjelovao na jednotjednoj radionici i masterclassu fotografa Antoinea d’Agate, održanom na Akademiji dramske umjetnosti. Taj je susret bio nezaboravno i ključno iskustvo koje se pojavilo u pravom trenutku. Naučio me raditi direktnije i odvažnije, a vrlo subjektivni dokumentarizam kojim pristupam ovim fotografijama metodološki se savršeno uklopio u radionicu. Glavni je pokretač ovog rada moja zaigrana znatiželja. Obožavam fotografski zavirivati u neobične prizore ili otkrivati začudno u potpuno običnim situacijama koje nam se ukazuju tek na fotografiji. Susrećem različite, zanimljive ljudi u čiji svijet mogu privremeno zakoračiti – ljude do kojih vjerojatno ne bih došao bez fotografije. Osim toga, projekt prikazuje nadrealnu razinu i atmosferu svakodnevnog i privatnog života; nešto što je prisutno, ali se vizualno materijalizira tek kroz objektiv. Često razmišljam o prizorima s Bruegelovih slika, fotografijama Augusta Sandera ili portretima Chaima Soutinea. Posebno ističem da beskrajno uživam u procesu nastanka ovog rada i nastojim svim fotografiranim prizorima pristupiti s jednakom pažnjom. Humor, ironija i groteska zapravo proizlaze iz humanističkog pristupa – sve je to svijet oko mene koji me opsesivno fascinira i čiji vlastiti dojam želim fotografski zabilježiti. Ne želim skretati pogled; objektivne fotografije ne postoje i baš zato se u potpunosti prepuštam subjektivnosti vlastitog pogleda. Kroz naglašeni realizam dolazim do nadrealizma: svi su ti prizori stvarni i pronađeni, a ono što fotografiram zapravo je moj subjektivni dojam. Ovakav pristup zahtijeva etičku odgovornost i strogo se pridržavam vlastitih načela o tome što i kako pokazati.

► Fotografije iz serije nigdje nisam bio i ništa nisam vidio povezuje i upotreba bljeskalice, koja pridonosi njihovu specifičnom vizualnom karakteru. Što te privuklo tom postupku i kakvu ulogu flasha ima u oblikovanju atmosfere i načina na koji promatramo prizore koje fotografiraš?

Filip Milković: Bljeskalica mi je iznimno važna na nekoliko razina. Vizualno oblikuje atmosferu i naglašava prizore, čineći ih važnima – osvjetljava ono što je vizualno nevidljivo, a istovremeno proživljeno, poput tekstura ili boja. Ujedno nedvosmisleno određuje moju namjeru i prisutnost te me čini dijelom fotografije. To je svjetlo proboj subjektivnosti u kadar, ono koje me prisiljava da uđem u komunikaciju s fotografiranim objektom. Pretpostavljam da emotivno snažno doživljavam ono što snimam, a bljeskalica taj doživljaj vizualno odražava. U radu nigdje nisam bio i ništa nisam vidio ona je ključno narativno sredstvo koje jasno definira moju perspektivu nepouzdanog pripovjedača.

► Serija nigdje nisam bio i ništa nisam vidio nastaje prikupljanjem spontanih fotografskih zapisa, koji se naknadno povezuju u cjelinu. Kako danas promišljaš njezin daljnji razvoj? Vidiš li je kao otvorenu seriju kojoj ćeš nastaviti pridruživati nove fotografije ili kao rad čiji se opseg i način prezentacije s vremenom mogu mijenjati?

Filip Milković: Trenutačno privodim fotografiranje kraju i u potrazi sam za izdavačem. Bilo bi idealno spojiti predstavljanje fotoknjige s izložbom. O ovom radu primarno razmišljam u obliku knjige, no iznimno me zanima i mogućnost izložbenog postava u kojem bi fotografije funkcionirale u drukčijim međusobnim odnosima. Mislim da bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti ih istovremeno u linearnoj verziji, koju diktira format knjige, te kao kaotičnu, rizomatičnu izložbenu cjelinu. Opseg i način prezentacije s vremenom su se mijenjali, no konačna forma kojom želim zaključiti ovaj projekt upravo je fotoknjiga. Inače, prva verzija rada izložena u Laubi bila je u obliku ručno izrađene knjižice, koju je izradio Ivan Kuharić iz Finog printa. Priroda je ovog rada takva da ima otvoren kraj pa broj fotografija može rasti sve dok jednostavno ne odlučim stati. Sadašnja je verzija znatno opsežnija od prve, no i dalje mi je jako draga ta prvotna knjižica koju čuvam kao uspomenu na raniju fazu procesa. Dugotrajan rad na ovoj seriji bio mi je iznimno važan kako bih uhvatio duh vremena, ali i kako bih se uopće našao u dovoljnom broju situacija pogodnih za fotografiranje.

► Svoju diplomsku izložbu Poznati teritorij predstavljaš 2022. godine u Galeriji f8 (što je Vizkultura najavila ovdje), nakon što si godinu ranije za taj rad dobio Nagradu Marina Viculin. Fotografije nastaju u Zagrebu tijekom pandemije i nakon potresa, a kroz portrete bliskih osoba, prizore prostora i mrtve prirode iz neposredne okoline bilježe svakodnevicu obilježenu neizvjesnošću i tjeskobom. U metodologiji rada posebno me zaintrigirala tvoja posvećenost vizualnoj i emocionalnoj dinamici portreta. Kako si teorijski i konceptualno pristupio njihovu oblikovanju te na koji si način nastojao ostvariti tu dinamiku?

Filip Milković: Imam dojam da je od diplomske izložbe i serije fotografija Poznati teritorij prošlo minimalno deset godina, a zapravo je bilo tek prije četiri godine. Mislim da je to dobar znak da napredujem i radim na velikom broju novih stvari. Okolnosti nastanka tog rada bile su vrlo neobične; zapravo je riječ o još jednoj vrsti dnevničkog rada koji je oscilirao između dosade i izolacije te fotografiranja nekoliko najbližih ljudi. Atmosfera koja je nastala na tim fotografijama s vremenskim mi odmakom djeluje vrlo hermetično i misteriozno, što vjerno oslikava način na koji pamtim to razdoblje. Kuća i dom središnji su motiv koji se tiho provlači kroz Poznati teritorij, a teorijski okvir koji sam istraživao počivao je na napetosti između fikcije i stvarnosti u fotografiji. Većina tih fotografija potpuno je konstruirana, odnosno fikcionalizirana i stilizirana, dok je cjelina zamišljena kao emocionalno istinit imaginarni prostor. Kod portreta su mi najvažniji bili obostrana iskrenost i ranjivost. Upravo sam se pišući ovaj odgovor sjetio da negdje imam spremljen velik broj skica i crteža nastalih u pripremi tih portreta. Sam proces njihova nastanka odražavao je igru između konstruiranja i pronalaženja prizora. Primjerice, družio bih se s prijateljima u njihovu stanu, često noseći kovčeg s rasvjetom i ostalu opremu (zahvaljujem svima na strpljenju). To je bio moj prvi ozbiljan projekt i drago mi je što ga je ekipa iz festivala Organ Vida prepoznala kao rad vrijedan Nagrade Marina Viculin. Nagrade su lijep poticaj, no najbitnija je bila financijska potpora za produkciju koja ide ruku pod ruku s njom. Printanje i opremanje radova za izložbu nisu jeftini, a pogotovo ne u velikim formatima i u okruženju studentskog proračuna mladih umjetnika. Bez te nagrade jednostavno ne bih mogao producirati taj rad na razini na kojoj sam želio.

► U diplomskom radu posebno izdvajaš motive zrcala i kuće, koje razrađuješ i na teorijskoj i na vizualnoj razini. Što ti je bilo važno u tim motivima i kako si ih nastojao povezati s konceptom Poznatog teritorija?

Filip Milković: Izložba je bila postavljena tako da se fotografija ručnog zrcala koje nije ništa odražavalo – odnosno reflektiralo je potpunu crninu – nalazila na zidu nasuprot samom ulazu u Galeriju f8. Posjetitelji su pri ulasku u galerijski prostor bili primorani najprije pogledati tu fotografiju i na neki se način “utopiti” u toj crnoj rupi. Na gornjem katu, prostorno na samome kraju izložbenog postava, nalazila se fotografija drugog, zidnog zrcala s tvorničkom greškom koja je stvarala neobične distorzije. Zrcalo, kao predmet uz koji se kroz povijest vezuju različite mistične konotacije upravo zbog nestalne i promjenjive refleksije, odražava moje propitivanje istinitosti fotografskog medija, ali ujedno funkcionira i kao simbolički portal kroz koji se ulazi u svijet Poznatog teritorija. Motiv kuće ovdje utjelovljuje vlastiti psihološki prostor te je na većini fotografija apstrahiran. Filozof Gaston Bachelard u svom radu Poetika prostora (1957.) uvodi pojam topoanalize, koju definira kao sustavno psihološko proučavanje mjesta i područja naših intimnih života. Sjećanja na izvorni dom utkana su u naše cjelokupno iskustvo, a autor taj prostor naziva “teatrom povijesti” sastavljenim od sjećanja, čija scenografija odražava likove u njihovim ulogama. Bachelard dovodi prostor doma u izravnu vezu s imaginacijom i sanjarenjem, nazivajući kuću skloništem koje sanjaru omogućuje da u miru mašta o imaginarnom pojmu doma – mjestu u kojem se osjećamo sigurno i ugodno.

► U izložbi Desetljeća, koju si predstavio u Galeriji Praktika u Splitu, obiteljske fotografije ne reproduciraš klasičnim fotografskim postupkom, nego ih snimaš plošnim skenerom, koristeći ga poput fotoaparata. Što te privuklo takvom načinu bilježenja i kako tehničke mogućnosti i ograničenja skenera utječu na konačan izgled fotografija?

Filip Milković: Kod rada Desetljeća zanimalo me pronalaženje vizualno izazovnog pristupa fotografskom arhivu kojim bih prevladao jednostavnu, plošnu reprodukciju arhivskih fotografija. Pitao sam se kako fotografirati te albume i fotografije kao fizičke objekte te kako naglasiti auru koju su dobili starenjem. Riječ je o cjelokupnom arhivu obiteljskih fotografija od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća do oko 2010. godine, koji je čuvala moja baka do svoje smrti 2024. godine. Okolnosti njezine smrti – moždani udar i dvogodišnja koma – bile su polazišna točka ovog rada. Zanimala me memorija kao fotografski i neurološki fenomen te pitanje kako funkcioniraju osjetila, pamćenje i misli nakon velikog krvarenja u mozgu, od kojeg osoba ostaje jedva živa, u trajnom vegetativnom stanju na samome rubu smrti – na što su me podsjećala i sva fizička oštećenja nastala na albumima i fotografijama tijekom desetljeća. Rezultat su fotografije i skenovi na kojima albumi djeluju skulpturalno i doslovno izranjaju iz mraka.

► U Desetljećima ne zanima te samo sadržaj obiteljskih fotografija nego i njihova materijalnost – tragovi vremena, propadanje papira i površina te aura koju su fotografije i albumi stekli dugotrajnim čuvanjem. Koliko ti je važna ta materijalna dimenzija i na koji si je način nastojao prenijeti u vlastite radove?

Filip Milković: Materijalne karakteristike tih fotografija i albuma bile su mi jednako važne kao i sam sadržaj, što se prenijelo u moje vlastite radove odabirom skenera umjesto fotoaparata te vizualnim pojednostavljivanjem pozadina. Crnina iz koje albumi izranjaju na pojedinim radovima djeluje mi poput trenutka polusna ili dubina nesvjesnoga. Neke su snimke plošnije jer su me zanimale teksture tankog papira između stranica albuma koji se počeo gužvati ili naborane plastične folije koje drže fotografije.

► U neslužbenom artist statementu za Desetljeća, oblikovanom poput pisma, citiraš ulomak iz knjige Godine francuske spisateljice Annie Ernaux. Njezin način ispreplitanja osobnog sjećanja s kolektivnim iskustvom i poviješću otvara pitanje odnosa između intimnog i društvenog pamćenja. Je li ti njezin pristup pomogao da vlastiti obiteljski arhiv sagledaš iz drukčije perspektive i kako si kroz rad povezivao obiteljsku povijest sa širim iskustvom vremena?

Filip Milković: Dogodilo se da sam u pravom trenutku čitao tu knjigu, a posebno mi je bilo zanimljivo što su fotografije iz njezina arhiva bile polazište svakog poglavlja. Perspektiva iz koje gledam na taj arhiv promijenila se tek ljetos, kada sam od njega napravio novi rad Remix, ušavši tako u radikalniju i intenzivniju interakciju s tim fotografijama. Remix (još uvijek radni naziv) rad je nastao ove godine, u razdoblju od 20. lipnja do 11. rujna. Riječ je o kolažu površine nešto veće od dva s tri metra, sastavljenom od spojenih manjih kvadrata izrađenih pletenjem papirnih trakica (eng. paper weaving). Te su trakice zapravo izrezani dijelovi svih fotografija kojima sam se bavio u radu Desetljeća, a radio sam s originalnim primjercima, bez prethodne digitalizacije. Promatrajući taj arhiv još dok sam radio Desetljeća, cijelo sam vrijeme razmišljao što bih s tim fotografijama mogao učiniti osim čuvati ih zbog sentimentalne vrijednosti. S vremenskim odmakom od, primjerice, obiteljskih druženja zabilježenih na njima, zaključio sam da su ti picture perfect trenuci, kao i svi obiteljski albumi, zapravo potpuna laž – mnogi od tih ljudi koji se na fotografijama zajedno grle i smiju danas međusobno ne razgovaraju. Također me zanimalo kako stvoriti istinitiju cjelovitu sliku prošlosti koja je bliža mentalnim slikama – asocijativna, fragmentirana i isprepletena. Kada sam krenuo raditi na Remixu, pomislio sam na stvaranje rizomatičnog pogleda u kojem se fragmenti fotografija isprepliću. Ubrzo sam pletenjem trakica došao do kvadratića fragmenata te su se odjednom počeli izravno dodirivati dijelovi nastali u posve različitim situacijama i godinama. Format kolaža u grubim crtama ponavlja format pojedinačne fotografije, odnosno omjer dva prema tri. Pritom je došlo do neočekivane situacije: kolaž izdaleka podsjeća na piksele, no događa se zanimljiv obrat. Kada kod digitalne fotografije zumiramo kadar i približavamo se pojedinačnim pikselima, detalji se gube. Kod ovog kolaža vrijedi suprotno: što se više približavamo njegovoj površini, odnosno njegovim „pikselima“, to otkrivamo sve više detalja s upotrijebljenih fotografija. U tome se krije i komentar na Hockneyjeve teorije o fotografiji kao dosadnom mediju i o nepostojanju vremena u njoj. Već nekoliko godina razmišljam o Knausgårdovoj izjavi, ne sjećam se iz kojeg nastavka Moje borbe, da je nostalgija bolest za mladog čovjeka. Meni su te fotografije predstavljale velik psihološki teret i odlučio sam se suočiti s lažima koje su utjelovljivale te ih “alkemijski” transformirati u umjetnički objekt. Htio sam testirati i vlastitu hrabrost u borbi s prisutnom nostalgijom. Na kraju sam zaključio da je takav prikaz prošlosti doista točniji od pojedinačnih fotografija uredno složenih u albume.

► Na ljetos održanom 38. salonu mladih, o kojem smo pisali ovdje, predstavio si nekoliko fotografija iz novog ciklusa Kućne slike, u kojem ponovno eksperimentiraš s plošnim skenerom. Rezultat su vizualno neobični, mjestimice i distopijski prizori koji se nadovezuju na tvoja ranija istraživanja fotografskog medija. Što ti je rad na ovoj seriji omogućio da istražiš drukčije nego prije i jesu li te mogućnosti skenera tijekom procesa dovele do neočekivanih rezultata?

Filip Milković: Rad na Kućnim slikama bio je metodološki iznimno izazovan i zanimljiv jer sam plošni skener do sada najviše udaljio od njegova uobičajenog načina korištenja. Položio sam ga na bok i ispred stakla pažljivo slagao prizore. Bilo je zanimljivo skener, zajedno s laptopom, nositi po stanu ili ga čak iznijeti van za potrebe dviju slika iz ove serije. Također sam u pozadinu dodavao svjetlo, što je rezultiralo nadrealnom i, kako si već rekao, distopijskom atmosferom. Suočio sam se s brojnim tehničkim izazovima i usput pronalazio rješenja. Upravo su se te vrlo ograničene mogućnosti pokazale kao prednost koja me tjerala da eksperiment pomičem korak dalje. Sve je to u kombinaciji proizvelo potpuno novi način rada. Otkrio sam i da mogu stvoriti novu prostornu dimenziju lijepljenjem fotografija izravno na staklo te to kombinirati s malim prizorima koje sam precizno slagao ispred skenera, što je otvorilo nove semiotičke odnose unutar slike.

► Seriju Kućne slike uskoro ćeš predstaviti i izložbom u Studio-galeriji KLET. U artist statementu referiraš se na rad Željka Jermana Ovo nije moj svijet iz 1976. godine, u kojem je umjetnik vlastiti odnos prema stvarnosti izrazio deklarativnom rečenicom. Tvoji radovi, nasuprot tome, nastaju iz asocijativnih prizora i osjećaja čije si tematske poveznice osvijestio tek naknadno. Što ti je danas blisko u Jermanovu iskazu i kako se vlastiti osjećaj nelagode ili nepripadanja odražava u tvojem vizualnom jeziku? 

Filip Milković: Kućne slike istražuju prezasićenost vanjskim svijetom, posebice društvenim mrežama te katastrofičnim i senzacionalističkim vijestima, kao i paranoju i agorafobiju koje takvi sadržaji izazivaju. Radu sam pristupio potpunim potapanjem u konstruiranu fotografiju: svaka je snimka promišljena i skicirana, čime sam si dopustio odlazak u fantastične prizore. Kroz većinu fotografija iz pozadine isijava apokaliptično crveno svjetlo; možda se sve odvija u trenutku nuklearne eksplozije, možda se usred neke katastrofe upalio emergency lightning, a možda je riječ o slijetanju svemirskog broda koji će uništiti civilizaciju. Kućne slike nastale su iz perspektive imaginarnog subjekta – mlađe osobe koja osjeća sve navedeno te kao obrambeni mehanizam razvija apatiju i disocijaciju, prepuštajući se eskapizmu kroz bed rotting te, ironično, gledanje filmova i serija. Zanimljivo je kako se to odrazilo i na tehničkoj razini rada: kako bih postigao kontrolu nad intenzitetom pozadinskog svjetla, morao sam spustiti rolete na prozorima dok sam izrađivao skenove i fotografije, pri čemu je proboj crvenog svjetla kroz rupice na spuštenim roletama – onako kako ga skener interpretira – dodatno pridonio atmosferi paranoje, izolacije i bijega. Jermanova izjava “Ovo nije moj svijet” jednako je aktualna danas kao i 1976. godine, no mislim da je svijet 2026. godine ekonomski, ekološki i politički opasniji, okrutniji i vulgarniji nego što je bio tada.

► Na fotografskom projektu Krug radiš od 2023. godine, a u njemu bilježiš otpatke i ostatke koje si prikupljao tijekom te životne godine. Što te privuklo upravo takvim motivima i kako se ideja cikličnosti odražava u koncepciji rada? Kako se tvoj odnos prema prikupljenim predmetima mijenja tijekom vremena?

Filip Milković: Krug je serija od deset panoramskih fotografija u nastanku, a bilježit će desetogodišnje razdoblje od 2023. do 2032. godine. Trenutačno sam u četvrtoj godini projekta. Tijekom svake godine prikupljam ostatke i otpad koji su mi je obilježili: različite račune, ulaznice, sitnice s privremenih poslova izvan struke koje sam morao raditi, vozne karte te male predmete koji svjedoče o mom životu u toj godini. Fotografije u sebi nose privatan, intiman sloj predmeta čije značenje znaju samo ja i nekoliko bliskih ljudi, sloj banalnih dokaza o mjestima na kojima sam boravio te sloj globalnih fenomena, trendova i događaja poput ulaznica za ljetne blockbustere ili naznaka pandemije na prvoj fotografiji iz 2023. godine. U središtu prvog rada položena je moja fotografija iz photobootha. Istu ću stvar ponoviti i na posljednjoj fotografiji, koja će nastati 2032. godine, čime će se krug zatvoriti.

► Nakon nekoliko različitih fotografskih ciklusa, kojim si projektima trenutačno zaokupljen i što možemo sljedeće očekivati od tebe u izložbenom kontekstu? Postoji li već neka prilika u kojoj ćemo uskoro moći vidjeti tvoje radove?

Filip Milković: Trenutačno mi je glavni prioritet finalizacija projekta nigdje nisam bio i ništa nisam vidio. Krajem prosinca čeka me dosta posla oko izrade ovogodišnje fotografije za seriju Krug. Nakon Splita 2024. i Osijeka ove godine, volio bih uskoro izložiti rad Desetljeća i u Zagrebu, a u iduće se dvije godine nadam i izložbi rada Remix. Planiram uskoro producirati i seriju dokumentarnih fotografija nastalu još 2016. godine, kada sam fotografirao kolinje u jednom selu u okolici Zagreba. Uz to, već dvije godine radim na opsežnoj seriji polaroida, kao i na još nekoliko fotografskih serija o kojima je zasad još prerano govoriti. I, naravno, vidimo se u Studio-Galeriji Klet 27. i 28. studenog! Ponovno izlažem seriju radova Kućne slike, ali ovaj put u cjelini, što svakako vrijedi napomenuti jer je na Salonu zbog prostornog ograničenja bila izložena tek polovica radova. U subotu, 28. studenog, predviđeni su razgovor s autorom i Q&A. Veselim se vašem dolasku!

 

Razgovarao: Leopold Rupnik / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Fotografije: Inia Herenčić

 

Zahvaljujemo Filipu na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Filipov rad pratite na Instagram profilu @f.milkovic.