Moj Varaždin je grad u kojem se uz kiselo zelje pije šampanjac, kaže mi Darko Sačić, osnivač i voditelj Galerije Zlati Ajngel, duhovito sažimajući kulturni karakter grada u kojem se susreću različiti ukusi, navike i predodžbe o umjetnosti. Tom je rečenicom satkana i lokalna samosvijest i doza ironije, ali i ponešto od Sačićeva vlastitog pogleda na kulturu: svijest da se različiti svjetovi ne moraju međusobno isključivati, ali ni da će se sami od sebe razumjeti. Za susret s umjetnošću potrebno je stvoriti uvjete, ustrajati na kvaliteti i prihvatiti da ono vrijedno ne mora uvijek biti odmah prepoznato, lako razumljivo ili široko popularno. Tu je ideju Sačić počeo ostvarivati 1998. godine, kada je u nekadašnjoj stolarskoj radionici u dvorištu Gajeve ulice u centru Varaždina otvorio Galeriju Zlati Ajngel izložbom Branka Ružića. Gotovo tri desetljeća poslije, Ajngel se prometnuo u mnogo više od izložbenog prostora: njegova je povijest ujedno priča o ustrajnosti potrebnoj da se ozbiljan galerijski program održi u sredini s ograničenom kulturnom infrastrukturom i užim krugom publike. U galeriji su se tako susretali umjetnici različitih generacija i poetika, od etabliranih imena hrvatske likovne scene do autora koji su tek tražili svoje mjesto, a uz slikarstvo, kiparstvo i fotografiju predstavljani su i novi mediji. Posebno mjesto u programu zauzeli su slovenski umjetnici, čije je predstavljanje postalo jedna od prepoznatljivih značajki galerije.
Vođenje galerije podrazumijeva mnogo koraka koji uglavnom ostaju nevidljivi široj publici. Treba pronaći sredstva, dogovoriti izložbu, dopremiti i postaviti radove, ispratiti ih natrag, a potom sve ispočetka. Entuzijazam je važan, ali od njega se ne mogu platiti računi, niti se njime rješavaju svi problemi koji prate rad u kulturi. Darko Sačić toga je itekako svjestan. Ipak, nikada mu nije bilo najvažnije koliko će ljudi doći na izložbu ili koliko će se o njoj pisati. Važnije mu je bilo moći izlagati umjetnike u čiji rad vjeruje i da program ima smisla, čak i kada to ne jamči širu publiku ni osobitu medijsku pozornost. I premda se danas uspjeh sve češće dokazuje brojkama i vidljivošću, bez takve gotovo tvrdoglave dosljednosti Ajngel vjerojatno ne bi postao ono što jest.
Galerija je na neki način portret svog voditelja – Sačić nije samo organizator koji umjetnicima osigurava prostor za izlaganje, nego čovjek koji je kulturni život promatrao iz različitih pozicija, od rada u Gradskom muzeju do sudjelovanja u gradskoj kulturnoj upravi. O tim iskustvima govori otvoreno, bez uljepšavanja prilika i uvjerenja da je za sve probleme moguće pronaći jednostavno rješenje. Dobro zna koliko galerijski rad ovisi o financijskim sredstvima, ljudskim odnosima i okolnostima na koje često ne može utjecati. Smeta ga i to što likovna kritika sve manje sudjeluje u javnom životu, pa se o umjetnosti sve teže razgovara izvan uskog kruga onih koje ona već zanima. Unatoč svim teškoćama, nastavio je razvijati program koji počiva na ozbiljnom promišljanju umjetnosti i dosljednom odabiru autora, uz važnu ulogu Savjeta galerije. Nije to put bez sumnji i razočaranja, ali Sačićev odnos prema Ajngelu pokazuje da odustajanje nije prihvatljiv odgovor na nepovoljne okolnosti.
U razgovoru kojeg smo vodili za Vizkulturu Sačić govori o umjetnicima koje je predstavljao, promjenama na hrvatskoj likovnoj sceni i položaju kulture izvan velikih urbanih središta, ali i o vlastitom odnosu prema umjetnosti, iskustvu galerijskog rada te publici koja se kontinuirano vraća Ajngelu. Kroz naš dijalog dotaknuli smo se i pitanje budućnosti Ajngela: što ostaje nakon gotovo trideset godina rada i kako osigurati da galerija ne postane tek uspomena na vrijeme u kojem je djelovala? Sačiću nije dovoljno da iza nje ostanu ime i arhiva izložbi, već i da se sačuva mogućnost nastavka, uz promjene koje vrijeme donosi, ali bez odustajanja od umjetničke kvalitete i poštovanja prema izlagačima. U kulturi, čini se, ustrajati ponekad znači upravo to: ne prilagoditi svaku odluku onome što je trenutačno najvidljivije ili najlakše prihvatljivo, nego otvarati prostor umjetnosti koja pomiče granice očekivanoga, postavlja pitanja i ne odriče se svoje složenosti kako bi bila razumljivija ili prihvatljivija.
► Kako sam navela u uvodu, galerija Zlati Ajngel otvorena je 1998. izložbom Branka Ružića, u nekadašnjoj stolarskoj radionici, skrivenoj u dvorištu Gajeve ulice, nadomak varaždinskog Korza. Gotovo tri desetljeća poslije taj je prostor postao prepoznatljiva točka kulturne karte Varaždina. Što Vas je izvorno potaknulo na pokretanje galerije i koliko se Vaša početna vizija razlikuje od onoga što je Zlati Ajngel tijekom godina postao?
Darko Sačić: Spadam među one koji su likovnost i vizualni doživljaj prigrlili od ranog djetinjstva i pretvorili ih u konstantu životnog interesa. Srećom, uspjelo se to pomiriti s egzistencijalnim potrebama te je, eto, sve do ovih godina ostalo profesionalni prioritet. A do Ajngela (dozvolite da tako galeriju skraćeno zovem) došlo je nakon dvadesetogodišnjeg profesionalnog bavljenja organizacijom kulturnih aktivnosti u gradu. Razumljivo, najviše organizacijom izložbi. I prvo radno mjesto po završenoj Akademiji bilo je ono kustosa Galerije slika Gradskog muzeja Varaždin. Tome je prethodila organizacija 1. Varaždinskog salona mladih – zaboravljene velike revijalne izložbe likovnjaka, generacije koja je otvarala tih godina svoje prostore na likovnoj sceni – pandan Zagrebačkom salonu mladih 1976. godine, kad mi se dopala organizacija izložbe i ona pripadajuća atmosfera. Otvaranjem mogućnosti privatnog poduzetništva u prosincu 1989. godine grupica Varaždinaca, u kojoj sam se i ja našao, registrira i aktivira poduzeće Garestin, prvo trgovačko društvo u kulturi u Republici Hrvatskoj. To je poduzeće galerijsku djelatnost imalo kao jednu od aktivnosti i bavilo se i kupoprodajom umjetnina. Moj je interes bio nešto uži, a i općenito u životu mi nedostaje trgovačkog duha. Želja za vođenjem galerije u (po meni) konkretnijem smislu ostvarila mi se kupovinom tog poslovnog prostora u samom centru grada, sjajnoj lokaciji, taman dvorištem dovoljno odmaknutoj od stalne cirkulacije prolaznika, a opet pristupačnoj onima koje sadržaj zanima, i (uopće ne nebitno) u zajedničkom prolazu s renomiranom firmom Ghetaldus. I u tome je presudnu ulogu odigrala obitelj, bez čije apsolutne i svekolike podrške ne bi bilo ništa.
Tad je kroz izradu projektne dokumentacije započela i zahtjevna „borba“ s konzervatorima oko adaptacije postojećeg ruševnog gospodarskog objekta (bivše štale) i poštivanja uvjeta uređenja objekta u zaštićenoj povijesnoj jezgri grada.
Nakon tri godine otvorili smo galeriju. Cijelo sam vrijeme imao na umu iskustvo danas pomalo zaboravljene zagrebačke Arterije, meni kultnog projekta iz Savske, nasuprot Studentskog. Moj kolega i životni prijatelj Zlatan Vrkljan i ja osmislili smo namjeru. Neki kostur onog što i kako treba raditi. Kako duh metropole i pulsiranje likovnosti u njoj projicirati na malu sredinu jednog Varaždina, grada profiliranog provincijskog senzibiliteta, naklonjenog kulturi, s nemalim brojem aktivnih likovnjaka kao i onih koji izložbe posjećuju. Program je trebao informirati o aktualnostima, ali i podsjećati na neprikosnovene veličine čiji radovi nisu izlagani u Varaždinu. Trebao je govoriti o vizualnoj komunikaciji i njezinoj ljepoti, a ne se zatvarati u stilske, tehnološke, ideološke, vremenske, prostorne ili pak bilo kakve druge okvire. No, da se razumijemo – morao je biti i osobno obojen na način da se maksimalno izbjegava predstavljanje materijala koji je ispod prihvatljivog nivoa ili pak izvan osobnog afiniteta. I još sam s nečim raskrstio na samom početku uobličavanja ideje o vođenju galerije: bez prodaje izložaka! Utkati novac u ovaj programski koncept značilo bi unijeti element vrednovanja koji može samo destabilizirati ideju. A i zamorno je baviti se blagajničkim poslom.
Dužan sam i priču oko naziva galerije. Apoteke na području Štajerske (u koju mi kulturološki spadamo) često su isticale natpis Zum Goldene Engel. U Varaždinu se zvala Ljekarna “k zlatnom angjelu”. U mojoj kući, ali i stari Varaždinci iz moje okoline izgovarali su ajngel, a u pridjevu “zlatni” progutali ono “n”. Dakle, fonetski – Zlati Ajngel. A zašto ljekarna? Oduvijek sam poslovanje u kulturi doživljavao kao nešto blisko alkemiji – od kamena stvaraš zlato = od čovjekovog umijeća nastaje čarolija bezvremenskog. A alkemija spada u farmaciju. Kasnije sam zažalio. Cijela ta igra me koštala opetovanog sricanja naziva svaki put pred birokratskim šalterom.
A razlika između Ajngela danas i moje početne vizije? Vrijeme ide, stari Ajngel, a starim i ja… Starenje često podrazumijeva i zaboravljanje. Pritom nisam samokritičan: mislim da se gotovo ništa nije izmijenilo u stavu i pristupu. Galerija je ostala dosljedna i na to sam ponosan.
► Vaša profesionalna biografija obuhvaća različite pozicije unutar kulturnog sustava – od vlastitoga slikarskog rada i kustoskog iskustva u Gradskom muzeju Varaždin do upravljanja kulturnim institucijama i rada u gradskoj upravi. Koliko su Vam ta iskustva pomogla u oblikovanju galerije i je li Vam upravo pozicija umjetnika omogućila drukčije razumijevanje potreba i očekivanja drugih autora?
Darko Sačić: Svaku profesionalnu biografiju treba sagledavati u okruženju u kojem je ostvarena. Moja je usko teritorijalna. Naime, nisam se cijeloga života maknuo iz Varaždina. Živim u kući u kojoj sam se rodio. Ljudi mijenjaju adrese i stječu iskustva zaposlenjem širom ovog našeg planeta. Moj je slučaj zatvoren u ove uske granice, gotovo gradskih bedema. Nije da nisam putovao i usisavao atmosfere i čuda na njihovim izvorima, ali to je skoro pa onako turistički. Normalno, sa predznanjem i stavom, odnosom koji je itekako utjecao na profesionalnu sposobnost. Ali egzistenciju sam ostvario u Varaždinu. Pa onda nije ni čudo da promijeniš u tih četrdeset godina radnog staža različita radna mjesta. No nisam se micao od kulture. S time da treba znati da u provinciji (a Varaždin je beskrajno šarmantna provincija ponosne tradicije) kulture ima i na mjestima gdje to ne bi očekivao. Mislim da je stečeno iskustvo koje se odnosi na razumijevanje relacije građanin – političar – administrator – autor – konzument bilo presudno za dugovječnost poslovanja galerije. Kad poloviš konce ovog suodnosa, možeš misliti na sebe i svoje ciljeve. Moj odnos kao slikara po obrazovanju i kolega koji izlažu odredilo je obostrano duboko poštovanje i razumijevanje, kao i nužno potrebno povjerenje pri baratanju izlošcima, predstavljanju i brizi o dignitetu autora. Za mene je svaki izlagač u Ajngelu neprikosnovena zvijezda događanja. Od prvih dogovora i planiranja termina i obima izložbe, kustoskih poslova, medijske prezentacije, prijevoza i postava, atmosfere otvorenja, boravka u gradu do povrata radova u atelje. U vremenima kad se od ovog posla materijalno teško živi, smatram nužnim da, kad već ne mogu obeštetiti ili nagraditi autora financijski, barem mu mogu pružiti ugodno iskustvo. I tu nema kompromisa.
Za kraj odgovora na ovo pitanje ostavio sam dio koji se odnosi na vlastiti slikarski rad. Njemu sam se vraćao povremeno, više iz inata nego potrebe. Niz okolnosti s kraja studija odredio je moje mlohavo bavljenje vlastitim slikarstvom. Nekako sam Akademiju napustio s osjećajem osobne inferiornosti, previše je kolega bilo talentiranije i spremnije za asketski život stvaratelja. Bar sam ja u to vrijeme (možda i pomalo deprimiran) razvio takav osjećaj. Ma, jednostavno rečeno – nedostajala mi je hrabrost i sklonost riziku. No ipak, u meni još uvijek čuči mali crv kreativnosti koji mi ruje po savjesti. I tu i tamo snimim pokoju fotografiju.
► U predstavljanju galerije ističete da njezin profil nije strogo određen stilskim, tehnološkim ni vremenskim parametrima, ali da se pri izboru autora osobita pozornost pridaje zanatskoj vještini i vizualnoj komunikaciji. Arhiva potvrđuje izrazitu raznolikost umjetničkih pristupa, od tradicionalnijih likovnih disciplina do suvremenih i konceptualnih istraživanja. Što je za Vas presudno pri odabiru umjetnika i postoji li, unatoč toj raznolikosti, neka unutarnja estetska ili vrijednosna nit koja povezuje gotovo trideset godina galerijskog programa?
Darko Sačić: Da, postoji osobni interes i znatiželja spram svakog novog projekta koji se u galeriji dogodi. Teško je govoriti o uvijek prisutnom unaprijed zadanom određenju. To bi bilo lažno pretenciozno. Zadani okviri su prilagodljivi i prate informacije koje generiraju svojom dinamikom. Zaviše od reakcije na pojavu novih estetika i informacija o rezultatima nekih svježih imena na sceni ili pak aktualnih događanja u okruženju. Na primjer, 2020. godine, kad je Rijeka bila prvi hrvatski grad – europska prijestolnica kulture (usput rečeno, sramotno praćeno, prešućeno i zaboravljeno), organizirali smo predstavljanje tri autora iz tog kruga. Kao kontinentalni podsjetnik na povezanost i svojevrsnu podršku. Arhiva govori i o pretežno tehnički tradicionalnom likovnom izrazu većine od izloženih autora. Konceptualna istraživanja i nove likovne prakse predstavljane su kao informacija i nisu sustavno praćene. Ali su se događale. Bili su dio programa galerije i Sanja Iveković, Tomislav Brajnović, Marko Ercegović, izložba Novomedijska nezavisna kulturna scena…
Još je jedan vizualno-likovni izraz od samog početka bio predmet interesa galerije, a to je fotografija. Nastojali smo održavati kontinuitet predstavljanja samog vrha dostupne nam fotografije pa su se tako u Ajngelu mogla vidjeti djela Toše Dabca, Marije Braut, Stanka Abadžića, Deborah Tuberville, Mie Vesović, Đani Celije, Damira Fabijanića, Jasenka Rasola, Borisa Gaberščika, Janeza Štravsa… i neka izdanja Zagrebačkog salona koji je u više navrata paralelno bio predstavljen i u galeriji.
Kod kreiranja godišnjeg programa, definirajući ga u prvoj polovici godine za onu iduću, polazim od neke obećavajuće formirane cjeline koja ima svoj unutarnji ritam i iz izložbe u izložbu otvara pitanja od teme do teme, često u suodnosu. Ostvaruje dijalog doživljaja jezikom likovnjaka.
► Tijekom desetljeća u Zlati Ajngelu izlagali su brojni istaknuti hrvatski umjetnici, ali i autori mlađih generacija, čime je galerija postala prostor susreta različitih umjetničkih iskustava i poetika. Koliko su osobno povjerenje, neposredni susreti i dugogodišnja poznanstva utjecali na oblikovanje programa, a koliko ste bili spremni preuzimati rizik predstavljanjem umjetnika ili projekata koji možda nisu odgovarali očekivanjima publike? Postoji li izložba koju danas smatrate osobito važnom, premda u svoje vrijeme nije dobila odjek kakav je zaslužila?
Darko Sačić: Ritam izmjene izložbi umjetničkih bardova i ponekad čak tek studenata Akademije otvara dijalog s vremenskom i vrijednosnom komponentom u prvom planu. Tako su u galeriji izlagali Šime Perić, Ljubomir Stahov, Ivan Kožarić, Nives Kavurić Kurtović, Stjepan Gračan, Nikola Koydl, Josip Diminić, Branko Ružić… a uz njih imena koja su imala izložbu na početku svojeg uspješnog stvaralačkog puta (Zoltan Novak s izložbom 2006. godine, Gordana Bakić 2007. godine, Ivan Fijolić 2011., Matko Vekić 2006., Tomislav Buntak 2005., Stipan Tadić 2018. godine, Josip Zanki 2010. godine…). Galerija je nastojala u direktnom kontaktu informirati o dokazanim vrijednostima, ali i istovremeno stavljati pred sud posjetitelja rad koji obećava i oslanja se na iskustvo provjerenog, izazivajući nešto osobno, originalno i novo. I dok je djelo istaknutih autora bogatog iskustva i formiranog izričaja podsjećalo na bezvremensku vrijednost, mladi donose svježinu i prpošnost istraživanja, pitanja i otvorene dileme koje tek traže odgovore. Zar nije užitak pratiti ovaj stvaralački ritam? A galerija je pružala podršku i vjetar u leđa. U okviru svojih skromnih mogućnosti.
Očekivanja publike često se oko djela koja ne sadrže “akademsku” estetiku, oslikani motiv, prepoznatljivost i izvedbenu spretnost svode na suzdržanost, ako ne i odbijanje. Bilo je takvih izložbi i nije ih bilo teško unaprijed predvidjeti. Da, i njihova je organizacija nosila određeni rizik. Gledajući lokalno, publika je s povjerenjem pratila moj rad i u slučaju kad se nisu slagali s mojim izborom, ipak su pokušali proniknuti u moj razlog prihvaćanja. Možda sam ja to umislio, no ne sjećam se neke neugodne situacije po mene ili pak autora.
Teško mi je odvajati i isticati pojedine izložbe. Za mene je važna svaka koja slijedi. Općenito, mislim da mnoge izložbe u ovih tridesetak godina nisu dobile odjek kakav su zaslužile. Prvenstveno mislim na nacionalne medije koji ionako pate od skromne likovne kritike. Stari varaždinski novinari su govorili da je Varaždin od Zagreba “predaleko za pola dnevnice, a preblizu za cijelu”. Sigurno su i financije razlog, ali i svojevrsna apatija, nezainteresiranost, komfor koji pruža metropola. Ali i ovo vrijeme u kojem živimo. Zapravo se upravo pozitivno čudim koliko je galerija poznata s obzirom na to koliko se pisalo i govorilo na državnoj razini o njezinu programu.
► Jedna od izrazitih posebnosti Zlati Ajngela jest dugogodišnje predstavljanje slovenskih umjetnika. Kako je započela ta suradnja, kakvu je ulogu u njezinu razvoju imao Ivo Prančič i što je, prema Vašem iskustvu, takav kontinuitet donio varaždinskoj publici, ali i samim umjetnicima?
Darko Sačić: Želja mi je bila otvoriti program i izvan hrvatskih granica. Ovaj naš geografski položaj, sjeverozapadni kut države, povijesno i kulturološki je povezan sa zapadom. Senzibilitet i mentalitet slični. Pa čak nam je i jezik blizak. Htio sam čuvati i njegovati taj suodnos kad je već administrativna granica među nama, gledati „preko plota“ i dovoditi autore da ih upoznamo i pratimo njihov rad u sredini koja ima svoje tradicionalne vrijednosti i estetiku dijeli sa srednjom Europom. Nemojmo zaboraviti – tu je i sasvim praktičan razlog: cestovne udaljenosti nisu prevelike i troškovi prijevoza su prihvatljiviji. Bilo je sve do Schengena ozbiljnih administrativnih prepreka. Papirologija oko ATA karneta i čekanja na granicama, kao i stalno farsično vaganje i provjera tereta… No od te 2003. nanizalo se ukupno četrdeset dvoje slovenskih autora. Među njima šest dobitnika Prešernove nagrade za životno djelo (Bogdan Borčič, Kostja Gatnik, Gustav Gnamuš, Stojan Kerbler, Metka Krašovec i Vladimir Makuc).
Ivo Prančič je centralna osoba povezanosti slovenske umjetničke scene i programa galerije. Estetski i vizualni afiniteti nas četvorice iz galerijske priče, uz Zlatana Vrkljana i Miroslava Gašparovića (kao članove savjeta galerije od samog osnivanja), usko su isprepleteni i generacijskom određenošću. Naime, čak smo i rođeni iste godine. Svojim utjecajem i pozicijom među suvremenim slovenskim likovnjacima Prančič je omogućio odazivanje vrhunskih imena na pozive za izlaganje. S vremenom je galerija u Sloveniji stekla reputaciju koja mi omogućava vrlo dobru konstruktivnu suradnju pri ostvarenju gotovo svakog željenog projekta.
Varaždinci su prihvatili i navikli se na kontinuitet predstavljanja slovenskih autora s vrha susjedne nam likovne scene. Sad već pitaju tko je na redu. A naši gosti redom šire pozitivna iskustva i ostaju u trajnom kontaktu s galerijom.
► Zlati Ajngel djeluje kao privatna galerija, ali je svojim programom i dugogodišnjom prisutnošću stekao prepoznatljivu javnu kulturnu ulogu. Što za Vas predstavlja uspješnost jedne galerije i koliko je teško očuvati programsku autonomiju, a istodobno osigurati organizacijske i financijske uvjete za njezin opstanak?
Darko Sačić: Po meni bit održivosti (a to je već samo po sebi uspjeh) ipak leži u odnosu prema izlagaču. To sam već izgovorio. Mislim da vam je jasno: od umjetnosti je izazovno živjeti! No, ako hoćete imati neprofitnu galeriju na dobrom glasu, izlagač mora uvijek biti u centru pažnje. Centar vašeg poslovnog svijeta. Sve vrijeme: od odabira, organizacije izložbe i u vrijeme njezina trajanja. Pa i kasnije, za sva vremena. I onda je to to. U mojem slučaju egzistencijalno nisam ovisio o profitu iz galerijske djelatnosti. Sebe smatram uspješnim igračem na male golove, za razliku od velikih igrača koji stvaraju poslovne imperije. Kako oni znaju s puno novca, ja znam baratati s malo, bolje rečeno dovoljno. I to je moje razmišljanje oko financija. Da, i mislim da se u organizaciji sasvim dobro snalazim i da mi je u krvi.
Još je jedan moment vrlo važan za prepoznatljivost u ovom našem poslu, a to je pronošenje struke od strane teoretičara, neprikosnovenih autoriteta i poznavatelja povijesti umjetnosti. Plejada autora predgovora i govornika prilikom otvorenja izložbi već sama po sebi govori o dignitetu galerije. Izložbe u Ajngelu su otvarali i predstavljali autore Igor Zidić, Tonko Maroević, Vladimir Maleković, Zvonko Maković, Andrej Medved, Ivica Župan, Mladenka Šolman, Darko Glavan, Željko Koščević, Branko Franceschi, Marjeta Ciglenečki, Željko Marciuš, Feđa Gavrilović, Mladen Lučić… Što se tiče programske autonomije, nju čuva reputacija galerije i prenošenje iskustva dosadašnjih izlagača. I pod stalnom je paskom mojih kolega iz Savjeta.
► Varaždin ima bogatu kulturnu tradiciju i snažan povijesni identitet, no suvremena likovna umjetnost ne mora se uvijek lako uklapati u očekivanja lokalne sredine. Kako se tijekom godina razvijao odnos varaždinske publike prema galeriji? Smatrate li da je Zlati Ajngel pridonio promjeni načina na koji se u gradu suvremena umjetnost doživljava, prati i vrednuje? Koliko galerija, prema Vašem mišljenju, ima odgovornost oblikovati likovnu osjetljivost i kritičke kriterije svoje publike?
Darko Sačić: Galerija ima svoju stalnu publiku. Od samog početka isti profil posjetitelja, ali generacijski vrlo šarolik. Vjerni su i redovni. Vesele me česti dolasci iz Zagreba, Čakovca, Koprivnice, iz Slovenije… Ono što je uvijek posebna satisfakcija jest posjet srednjoškolaca koji imaju pokoji sat predavanja uz postavljene izloške. To pak je razumljivo vezano uz interes predavača koji izlaze iz okvira komocije kabinetske nastave. Domaći – kućni posjetitelji galerije su ljudi s istaknutim afinitetom prema likovnosti i njegovanju kolektivnih i individualnih kulturoloških vrijednosti. Većinu čine oni i inače zainteresirani za različita društvena i javna događanja. Nedostaju mi likovnjaci. Začuđujuće je mali broj redovnih posjetitelja iz redova mnogobrojnih članova okupljenih u udrugama i profesionalnih i amaterskih slikara. Bode u oči i zbunjuje nedostatak potrebe za upoznavanjem rada i svijeta po interesu srodnih kolega, potreba za učenjem, usporedba s vlastitim radom, podjela iskustva stvaranja. U malim sredinama poput naše to može biti iz različitih razloga, no najčešće se odnosi na osobne animozitete.
Baveći se organizacijom izložbi kroz cijeli život, bio sam uvjeren da učestalost i ustaljeni ritam stvaraju publiku. Povećavaju interes. No izgleda da postoji čaroban broj zainteresiranih i poanta je da se on redovno održava. Kvantitativnim metrom ocjenjivati događanja u kulturi izmišljotina je administracije i populizam koji želi stvoriti mjerila uspješnosti. Svi znamo da je to zabluda i zlorabljeni privid u nedostatku konkretnog fizičkog mjerila. Kvaliteta doživljaja pojedinca nadilazi vrijednost broja prisutnih. Ne govorim to zato jer Ajngelu nedostaje publike. Dapače, broj je sasvim zadovoljavajući. No za mene nije mjerilo uspješnosti. Postoji još jedan moment koji se često minorizira, a to je činjenica da popularnost dijelom i profanira suptilno građen umjetnički izraz i odnos prema njemu. Intenzivna aktivnost i napadna, agresivna propaganda može stvoriti privid sposobnosti kod diletanata. Osim u stvaranju, to se očituje i u raspravi o umjetnosti. U manjim sredinama kontrola ovog procesa ograničena je brojem stručnih osoba, njihovom letargijom i ponajviše međusobnim svakodnevnim sugrađanskim odnosima.
Je li Ajngel promijenio ili usmjerio doživljaj suvremene umjetnosti u gradu? Mislim da ne presudno. Donio je više informacija, unio živost u redovni izlagački život, pridonio pozicioniranju Varaždina kao točke relevantnih likovnih događanja. Podigao je ljestvicu kriterija za vrednovanje likovnog izražavanja. Otvorio je prozore i odškrinuo vrata svima koji u ovom našem likovnom svijetu vide svrhu i interes. A o publici se brinuo na svoj način, držeći se postavljenih kriterija i u dobroj namjeri odgovorno čuvajući dignitet likovnosti. Moj Varaždin je grad u kojem se “uz kiselo zelje pije šampanjac”. Tako sam formulirao varaždinski estetski šiš-maš.
► Mala galerija može ostvariti izniman kulturni utjecaj upravo zahvaljujući neposrednosti koju veće institucije katkad teže postižu. U Zlati Ajngelu izložbe nisu samo niz pojedinačnih događaja, nego i povod za susrete umjetnika, kritičara, kolekcionara i publike. Koliko Vam je važna ta društvena dimenzija galerije i kakve su posljedice nestanka takvih prostora po umjetnički život neke sredine?
Darko Sačić: Od samog početka cilj mi je bio okupljanje i druženje u atmosferi uz događanja u galeriji koju bismo skoro pa mogli nazvati obiteljskom. Uspjeh galerije ovisi i o interakciji s društvom u kojem djeluje. Svatko tko otvori vrata treba osjetiti da je dobrodošao i toplo dočekan. A otvorenja izložbi su posebni dio života galerije. Malo intimno dvorište pruža ugodan okvir za druženje i razgovor, uživanje u čaši pomno odabranog vina. Ležerno ugodan društveni događaj koji se s nestrpljenjem očekuje. To je prilika da se razmijene razmišljanja i neformalno osjeti bilo kruga ljudi okupljenih oko umjetnosti. Za mene bez toga galerija ne bi imala smisla. Na kraju godine organiziramo druženje stalnih posjetitelja i prijatelja galerije uz otvorena vrata za sve koji se žele pridružiti i podijeliti zajedništvo oko posvećenosti umjetnosti. U ponudi sudjeluju svi svojim kulinarskim umijećem. To je prilika da se najbolje osjeti uloga galerije u njegovanju varaždinštine.
A što se događa kad nestanu takvi prostori? Pa gledajte, otvaraju se novi. Umjetnost je žilava. Nepobjediva. I društvo je treba kao što ju je uvijek trebalo. Pitanje je samo kako će izgledati. Sredina će uvijek izroditi neki drugi oblik, neki drugi sadržaj. Prije ili kasnije duh sredine se iskobelja. A u međuvremenu, dok se ne digne na noge… ma uvijek postoje neka dvorišta, neke šupe, tavani ili podrumi. A ono što je najvažnije – postoje ljudi.
► Kada se osvrnete na arhivu galerije, pred Vama je gotovo trideset godina umjetničkih izbora, susreta i promjena. Kako se tijekom tog razdoblja mijenjala hrvatska likovna scena, osobito odnos prema slikarstvu, umjetničkom obrazovanju, kritici i galerijskom sustavu? Smatrate li da postoji nešto što je hrvatska kultura u međuvremenu izgubila, ali i dobila?
Darko Sačić: Ja mislim da je hrvatska kultura izgubila objektivnu valorizaciju recentnog stvaralaštva. Bitno se suzio prostor komunikacije između teoretičara, autora i publike. Dignitet likovne kritike i stručnog pristupa likovnosti srozan je na nedopustivo profani nivo. Da se razumijemo, bilo je toga oduvijek, ali ovo naše vrijeme sa svojim lažnim, sveprisutnim medijskim glamurom napravilo je nered i lažnu, površnu sliku života općenito. Glorificiranje materijalnog i nedopustiv način komuniciranja u općoj populaciji odrazili su se žestoko na ovu našu hrvatsku specifičnu situaciju male sredine (globalno gledano), opterećene unutarnjim razlikama koje se neprimjereno potenciraju. Sve je to, uz problematičan obrazovni sustav, izrodilo bitne prepreke do razumijevanja i društveno prihvatljive valorizacije umjetnosti. A sama umjetnost živi i dalje razapeta između svojeg razloga postojanja, kreativne moći, borbe s demonima prošlosti i strahovima budućnosti – uglavnom na rubu egzistencije, prepuštena hirovitom i diskutabilnom tržištu.
Ono što je za hrvatsku kulturu bitno jest otvaranje prema svijetu i daleko lakša komunikacija u europskom okruženju. Znatno su se poboljšale mogućnosti razmjene iskustava i olakšala komunikacija između relevantnih kulturnih centara i sredina općenito. Važna je i zakonska regulativa koja se širi i na našu zemlju i predstavlja uvođenje reda i primjenu internacionalnog sistema vrijednosti. Iza ovih općenitih misli ne stoji i iskustvo direktnog kontakta s likovnom scenom u posljednje vrijeme. Za razliku od mojih redovnih posjećivanja zagrebačkih izložbi, ateljea, Istre, Slovenije, putovanja u SAD… sada sam više vezan uz Varaždin. Svojevremeno sam s velikim interesom redovno pratio završne izložbe studenata zagrebačke Akademije. Slikare iz Osijeka i Rijeke. Ah, takva su vremena.
► Program za 2026. godinu ponovno potvrđuje otvorenost galerije prema različitim generacijama, medijima i umjetničkim sredinama: od međunarodne izložbe Srodnost – Kinship i novije hrvatske serigrafije, preko Zore Stančič i Vide Sačić, do hommagea Luki Paljetku, programa uz 70. obljetnicu Grafičkog odsjeka zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti te izložbe Eugena Fellera. Što Vas je vodilo pri oblikovanju ovogodišnjeg programa i odražava li on neke nove interese ili smjerove koje želite razvijati?
Darko Sačić: U stvari, razmišljajući o godišnjem programu, došao sam do zaključka da u gradu nismo imali sustavno pokazanu grafiku u svojem bogatstvu izraza i tehnoloških ostvarenja. Na pameti mi je bilo informiranje o tehnikama i ostvarenjima koja su ravnopravna u svijetu likovne kreativnosti. U kontaktu s Miranom Šabićem, kojeg sam namjeravao predstaviti kao grafičara (naime, već je u Ajngelu imao slikarsku izložbu 2021. godine), saznao sam da se sprema obilježavanje 70. obljetnice Grafičkog odsjeka ALU. Ta sretna okolnost u potpunosti je „zabetonirala“ ovakav tematski pristup godišnjem programu. Već sam prije dogovorio, u suradnji s Gradskim muzejom, izložbu grafika iz Zbirke Biškupić i Galerije S Marijana Špoljara iz Koprivnice i s ostalim izložbama zatvorio shemu ovogodišnjeg izlaganja. A onda, eto, i izložbe „Dijalog dviju generacija“, koja predstavljajući grafike Frane Para i Mirana Šabića povezuje izraz dvojice autora, pokazujući kontinuitet grafičkog stvaralaštva na Akademiji od 60-ih do danas.
Sad je prilika i spomenuti višegodišnju suradnju galerije i Gradskog muzeja Varaždin na organizaciji dvije do tri izložbe godišnje koje se održavaju u dva prostora paralelno – palači Sermage i Ajngelu. Silno sam ponosan da tako mala galerija može surađivati s ustanovom stogodišnje tradicije. A suorganizirali smo i izložbe s Centrom za kulturu Čakovec.
Moja kći Vida živi u Americi (razgovor s Vidom Sačić pročitajte ovdje) . To je sjajna prilika da povremeno dobijemo i informacije o tamošnjem likovnom stvaralaštvu. Grafičarka je, redovna profesorica grafičkog dizajna na Sveučilištu Northeastern Illinois u Chicagu, a specijalnost joj je tisak drvenih slova. Dakle, još jedna povezanost s odlukom o grafičkoj godini“ I tu ne staje porodična povezanost s grafikom i Grafičkim odsjekom zagrebačke ALU. Na njemu su diplomirale i naša mlađa kći Janja, ali i snaha Maja Vrban Sačić.
► Dugotrajno vođenje galerije podrazumijeva mnogo više od izbora umjetnika i organizacije izložbi: ono uključuje svakodnevnu odgovornost, neizvjesnost i rad koji često ostaje izvan pogleda javnosti. Što Vas je tijekom svih tih godina održavalo u tom poslu? Jeste li ikada ozbiljno razmišljali o odustajanju i što Vam danas, nakon tolikih izložbi, još uvijek donosi istinsko zadovoljstvo?
Darko Sačić: Na samom početku ovog razgovora sudbinski sam vezao vlastiti život uz likovnost i kulturu. Gimnazijska druženja koja u adolescentskoj dobi formiraju i cementiraju životni put pojedinca u mojem su slučaju bila usko povezana uz dvojicu mojih sugrađana – Antuna Borisa Švaljeka i Gorana Merkaša, u to doba studenata na ALU. Već onda smo nešto organizirali, izlagali i vješali po zidovima. Uđe vam pod kožu. I odonda mi je to neka svakodnevica. Jedini poznati i prihvatljivi način života. Ni danas ne osjećam neku zasićenost, nije mi padalo na pamet da potpuno izađem iz tog svijeta. Naravno, bilo je kriznih trenutaka. Gotovo uvijek vezano uz financijsku nesigurnost, materijalnu održivost ideje. Nikad o njezinoj suštinskoj opstojnosti.
U tom mojem bavljenju organizacijom izložbene prakse presudna je spoznaja da je to najučinkovitiji način da ostanem u stalnom kontaktu s branšom, prijateljima umjetnicima, ostvarujem nova prijateljstva i širim krug poznanika, obogaćujem iskustvo. Da, fizički odmaknut od centra događanja, izvan dnevnog druženja i susreta po otvorenjima, budem ipak informiran i na neki način dio suvremene likovne scene.A zadovoljstvo? Ne možete biti zadovoljniji od spoznaje da i dalje izazivate interes i praćenje svojeg djelovanja.
► Galerija se približava tridesetoj obljetnici izložbenog djelovanja, a njezin je identitet tijekom desetljeća ostao snažno povezan s Vašim osobnim angažmanom, ukusom i odnosima s umjetnicima. Kako zamišljate njezino sljedeće razdoblje? Postoje li umjetnici, suradnje ili programske ideje koje još niste uspjeli ostvariti, a osobito su Vam važne? Razmišljate li i o tome kako osigurati dugoročni kontinuitet galerije, možda kroz uključivanje mlađih suradnika ili prenošenje odgovornosti za program? Što biste, naposljetku, željeli da od Ajngela ostane kao trajna vrijednost u kulturnom životu Varaždina i šire?
Darko Sačić: Jedino što stvarno ne bih želio jest da od Zlatog Ajngela ostane samo puko sjećanje. Kronološki popis izložbi. Ili patetičan nekrolog.
Objektivno, temelj je duboko iskopan i pruža solidan nastavak priče. Tih devedeset kvadrata izložbenog prostora samo po sebi, građevinski, nije prezahtjevno i pruža mogućnost solidnog predstavljanja autorske cjeline dijela opusa gotovo svakog likovnjaka. Dakle, što se tiče materijalnih preduvjeta, mislim da su idealni za ovakav način predstavljanja izložbe i to uz relativno minimalne financijske izdatke. Što se tiče koncepcije, ona se može korigirati i prvenstveno ovisi o afinitetima voditelja. Pritom mi je bitno da se ne srozava dignitet likovnog izraza i da se populistički ne vrijeđa dobar ukus. I zadrži neprikosnoveno maksimalno komforan odnos prema izlagačima.
O dugoročnom kontinuitetu galerije razmišljam sve češće. Godine stišću… Htio bih još neko vrijeme sudjelovati u svemu onom što Ajngel čini Ajngelom. Sve se više oslanjam na mlađu pomoć i silno me veseli da je pronalazim u Gradskom muzeju i njegovim stručnim, mladim i vrlo sposobnim ljudima, da prepoznajem istu onu iskru, nit koja i mene cijelog života pokreće. Jako se dobro razumijemo i vrlo jednostavno i efikasno komuniciramo. To je veliko zadovoljstvo i satisfakcija.
Razgovara: Karla Despot / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Fotografije: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Darku Sačiću na ustupljenim fotografijama arhive izložbi u Galeriji Zlati Ajngel. Program Galerije Zlati Ajngel pratite putem web stranice www.ajngel.hr, Facebooka i Instagrama.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Introspekcije galerijskog” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
