Andrea Musa je tip osobe i umjetnice koju ne možete opisati u nekoliko riječi jer vješto izmiče banalnim i površnim etiketama. Njezina ju kompleksnost i tankoćutnost čine zanimljivom sugovornicom, a svakim novim razgovorom otkrivate nove slojeve njezinih znanja, iskustava i promišljanja o životu i umjetnosti. Tome sam više puta posvjedočila i sama, iako Andreu poznajem 20-ak godina u pripremama ovog razgovora otkrila sam niz novih informacija o njoj i njezinom radu.
Kao umjetnica stasala je ranih dvijetisućitih, u periodu kada se slikarstvo u ovoj našoj sredini doživljavalo kao medij kojeg su ubrzano zamjenjivali novi mediji, post konceptualni i multimedijalni pristup, a fokus se pomicao s promatranja fizičkih fenomena poput boje i svjetla, prema analizi socijalističkog naslijeđa, političkom i društveno angažiranom. Ipak, njezina posvećenost umjetnosti, autorska znatiželja i kontinuirana promjena kojoj se prepuštala, danas ju svrstava među najuspješnije slikarice srednje generacije, koja jednako visoko kotira i kod publike i kod kustosa, a nije nevažno spomenuti i da joj se slike nalaze u privatnim kolekcijama diljem svijeta.
Iza Andree je iznimno uspješna izlagačka godina: nakon čak pet samostalnih izložbi, na kojima je predstavila svoj posljednji slikarski ciklus Uzorci pohranjenog vremena, a jedna od slika iz ciklusa uvrštena je u selekciju 8. izdanja Bijenala slikarstva, čekaju je još dvije – u Grobniku i u Zagrebu, u kojem je posljednju samostalnu izložbu imala davne 2003. godine.
► Dok sam se pripremala za ovaj intervju otkrila sam neke biografske crtice iz tvoje karijere koje mi ranije nisu bile poznate. Primjerice, prvo javno izlaganje svojih likovnih radova imala si već u drugom razredu osnovne škole u Domu kulture u Mostaru, a prve uljane boje i veliki slikarski štafelaj dobila si od roditelja s 14 godina. Kako danas gledaš na te svoje umjetničke prapočetke?
Andrea Musa: Ne mogu se sjetiti trenutka kada sam odlučila da će umjetnost biti moj životni put. Nekako je sve išlo prirodno svojim tokom. Od najranijeg djetinjstva pokazivala sam ljubav prema likovnosti i pisanju, a roditelji su me u tome podržavali. Majka je sačuvala mnoge moje crteže od negdje treće godine, danas ja isto radim za svoga sina. Kada sam imala četrnaest godina, otac mi je iz Njemačke, presjedajući vlakove i autobuse, na ramenima donio veliki slikarski štafelaj i uljane boje. Tada sam počela slikati u ulju. Danas mi se taj prizor čini gotovo simboličnim – kao da mi je, sasvim doslovno, donio ono što će postati važan dio mog života. Kad sad pomislim na tu gestu, ima u njoj nečeg gotovo filmskog.
► Između tih ranih susreta s umjetnošću u osnovnoj školi i kasnijeg profesionalnog bavljenja slikarstvom, možeš li istaknuti još nešto što je značajnije utjecalo na oblikovanje tvog umjetničkog identiteta?
Andrea Musa: Rođena sam u Frankfurtu, a dio ranog djetinjstva provela sam u Mostaru. Odrastala sam uz starijeg brata koji je puno čitao pa sam rano došla i do Cosmosa Carla Sagana. Tom je knjigom Sagan astronomiju i znanost približio široj publici, a na mene kao tinejdžericu je ostavila velik trag i utjecala na način na koji sam počela razmišljati o svijetu, prostoru, vremenu i našem mjestu u svemu tome. S druge strane, roditelji su nas puno vodili u prirodu pa od tada nosim snažnu povezanost s njom, ali i fascinaciju vjetrom, koja se kasnije često vraćala u mom radu. Djetinjstvo mi je prekinuo rat; tijekom formativnih godina promijenila sam pet škola u dvije države. Mislim da su iskustvo rata, promjene sredina i potreba da u svakoj novoj situaciji iznova izgradim vlastita uporišta sigurno utjecali na moj umjetnički identitet. Kroz sve to imala sam podršku profesora likovne umjetnosti, od osnovne škole i gimnazije – u kojima su mi organizirali samostalne izložbe, do studija slikarstva, gdje su me posebno poticali na samostalno razmišljanje i razvijanje vlastitog likovnog jezika.
► Završila si i studij prava u Splitu te si tijekom godina završila i speleološku, alpinističku, visokogorsku te školu turno skijanja. Dvadesete si provela čitajući filozofska djela, baviš se fotografijom i pisanjem, veliki si filmofil i ljubiteljica glazbe… Kako objašnjavaš tako širok raspon interesa i kako se oni odražavaju u tvojoj umjetnosti?
Andrea Musa: Puno me stvari zanima i kada nešto zavolim, onda to živim. Vjerujem da je kvaliteta života u velikoj mjeri povezana sa sposobnošću uživanja, a sposobnost uživanja s darom obraćanja pažnje. U filozofiju i astronomiju zaljubila sam se u gimnazijskim danima, zanimao me film, završila sam filmsku školu u Kino klubu Split, a potom i školu fotografije u Fotoklubu Split. Velika ljubav su mi priroda, planine i outdoor sportovi. Više od dvadeset godina intenzivno sam živjela planinu kroz planinarenje, biciklizam, alpinizam, speleologiju, turno skijanje, padobranstvo i druga iskustva: doslovno u zraku, na zemlji i pod zemljom. Te promjene fizičke perspektive i različita iskustva snažno su oblikovali moje poimanje prostora i vremena, a time i moj rad. Moje serije možda imaju filozofsku osnovu, ali gotovo je svaka slika i proživljena. Zanima me ponovno uspostavljanje izgubljene intimnosti čovjeka s prirodom. Svjedoci smo velike moći uništavanja koju ima ljudska vrsta, ali imamo i moć stvaranja i odgovornost prema svijetu koji nastanjujemo. Boravak u prirodi naučio me poniznosti, krhkosti, zahvalnosti, prisutnosti i obraćanju pažnje: šumu vjetra s vrha planine, naporu pod težinom opreme u dubokom snijegu, žarenju dlanova nakon cjelodnevne ture, noći provedene na -25 ˚C, ili pogledu na planinsko zvjezdano nebo. U jedinstvu s tim svijetom počinješ razumjeti i osjećati sebe, pronalaziti izvorište snage i ljepote i kroz cijeli taj proces ostaješ zauvijek promijenjen. Mislim da se nešto od tog iskustva neposredno prenijelo i u moje slikarstvo.
► Iza tebe je 26 samostalnih i preko 60 grupnih izložbi, a tvoj rad je bio i nagrađivan. Postoje li neke izložbe i nagrade koje su obilježile tvoj umjetnički put ili su se pokazale kao važne prekretnice? Ima li nešto što još uvijek priželjkuješ, neki prostori ili manifestacije koji su ti do sada izmicali ili se nisu poklopile okolnosti za izlaganje?
Andrea Musa: Svaka nagrada i izložba otvorila je nešto novo, ali izdvojila bih dvije prekretnice. Prva je izlaganje na Bijenalu suvremene umjetnosti u Firenci 2003., gdje sam upoznala kolege s kojima sam kasnije puno surađivala i putovala, a osnovali smo i međunarodnu umjetničku grupu. Neka od tih poznanstava prerasla su u cjeloživotna prijateljstva. Bio je to period intenzivnog izlaganja po svijetu, putovanja i susreta s ljudima iz različitih sredina. Druga važna prekretnica dogodila se tijekom umjetničke rezidencije u Parizu 2009. Sa sobom sam u ruksaku uvijek nosila astrofoliju koju sam koristila u ekstremnim planinskim uvjetima i za mene je postala osobni simbol preživljavanja. U Parizu sam prolazila kroz slikarsku krizu i u jednom trenutku njome spontano omotala sliku na kojoj sam radila, s namjerom da je neko vrijeme ne gledam. Bio je to svojevrstan čin stavljanja slike, pa i samog slikarstva, u stanje hibernacije dok nepovoljne okolnosti ne prođu. Kustos Emmanuel Lambion vidio je taj rad i potaknuo me da nastavim istraživati tu ideju. Njegov pogled izvana pomogao mi je da u tom spontanom činu prepoznam nešto što je imalo potencijal razviti se dalje. Iz toga je nastala dugogodišnja serija Identitet preživljavanja: akrili na platnu prekriveni zlatnom ili srebrnom survival folijom, kroz koje sam transformirala vlastita djela. Koncept je kasnije prerastao slikarski medij i nastavio se kroz instalacije.
Rezidencije su mi bile važne i zbog potpuno neočekivanih susreta. U Parizu mi je, primjerice, jednog dana na vrata ateljea pokucala korejska umjetnica Kimsooja, čiji sam rad godinama pratila i jako cijenila, i provele smo večer razgovarajući uz čaj. Takvi trenuci, kada umjetnički svijet odjednom postane sasvim neposredan i ljudski, ostali su mi jednako važni kao i sama profesionalna iskustva.
Zahvaljujući izložbama, dosta sam putovala i imala priliku vidjeti velik dio svjetski poznatih galerija i muzeja i izložbi brojnih umjetnica i umjetnika. Kao mlada umjetnica maštala sam o suradnji s nekom od njih, kao što su Mary Boone, Cheim&Read ili Nathalie Obadia. Danas više nemam takvu vrstu snova, imam male želje. Važnije mi je pronaći pravi prostor za određenu ideju i one rijetke trenutke potpunog ispunjenja, kada osjećaš da si upravo ondje gdje trebaš biti i radiš upravo ono što trebaš raditi. Prošle godine sam recimo to osjetila na izložbi Uzorci pohranjenog vremena na Kninskoj tvrđavi. Bila je zima, jaka bura, na Dinari snijeg, a sjene okolnih stabala ulazile su u galeriju i kretale se preko radova, povezujući vanjski i unutarnji prostor. Izgledalo je na trenutke kao da izložba stvarno nastavlja živjeti s prostorom oko sebe. Desetak dana poslije, sasvim slučajno, u BiH pod Čvrsnicom sam upoznala redovnika, pustinjaka koji živi pod Velebitom. Kad sam kroz razgovor spomenula izložbu u Kninu, zastao je i pitao: Zar je to Vaša izložba? Prolazeći kroz Knin, popeo se na praznu tvrđavu, čuo zvuk klavira iz galerije, krenuo za njim i pronašao izložbu. Samo mi je rekao: Ostao sam satima. Eto, upravo takvi trenuci mi danas znače više od nekadašnjih velikih snova. Napraviš rad, pustiš ga u svijet i on ponekad pronađe nekoga na način koji nisi mogao planirati. Sva mi je ljepota u tim prepoznavanjima.
► Možeš li nešto reći o međunarodnoj umjetničkoj grupi Connecting Art s kojom si radila na različitim projektima?
Andrea Musa: Connecting Art je bila umjetnička grupa usmjerena u radu na teme međukulturalnog dijaloga, a sačinjavalo ju je 14 umjetnika iz Francuske, Grčke, Sjeverne Irske, Njemačke, SAD-a, Jordana, Senegala, Egipta, Brazila i Hrvatske. Grupu smo osnovali Jasna Barišić i ja s još pet kolega nakon susreta na bijenalu u Firenci i tijekom nekoliko godina realizirali smo niz međunarodnih projekata. Čovjek se razvija u interakciji s drugima – uči se otvorenosti, prihvaćanju, ali i suočavanju s vlastitim ograničenjima. Tako da su mi najdragocjeniji dio tog iskustva ipak bili ljudi koje sam upoznala i svjetovi kojima nekim uobičajenim putem vjerojatno nikada ne bih imala pristup. Kustosica naše izložbe u UN-u u New Yorku je bila Thalia Vrachopoulos, a tijekom boravka imali smo priliku biti i gosti Williama Karga, galeriste i najvećeg kolekcionara suvremene afričke umjetnosti u New Yorku. U njegovu smo domu na Manhattanu mogli iz neposredne blizine vidjeti iznimnu zbirku suvremene afričke umjetnosti i upoznati jedan umjetnički svijet koji mi je tada bio potpuno nov. Posebno pamtim i Jordan. Na Jordan Art Festivalu, na kojem sam sudjelovala na poziv Ministarstva kulture Kraljevine Jordan, upoznala sam Mamdouha Bisharata, poznatog kao Duke of Mukheibeh, koji je potomak jedne od najstarijih obitelji u Jordanu, a kao povjesničar, kolekcionar i mecena, cijeli je svoj život posvetio očuvanju arhitektonske i kulturne baštine u Jordanu. Bio je blizak prijatelj kralja Husseina, koji mu je kraljevskim dekretom priznao tu titulu, a jednu od najstarijih kuća u Ammanu spasio je od rušenja i pretvorio je u Duke’s Diwan, kulturno mjesto otvoreno javnosti, gdje se sastaju umjetnici, mislioci i pisci. S kolegama i prijateljima Jasnom Barišić, Silvijom Poloto, Ericom van Hove i Ali Maherom dijelila sam radost da nas je ugostio u svom privatnom domu u Jabal Jofi, kući punoj umjetnina i povijesnih predmeta koje je skupljao cijeli život, gdje smo s njim i suprugom večerali na terasi s pogledom koji se protezao od centra Ammana do rimskih ruševina. Sljedećeg dana bili smo njegovi gosti na ranču izvan Ammana, na privatnom okupljanju na kojem sam upoznala ljude iz svijeta filma i umjetnosti koji su tu bili iz cijelog svijeta. Na odlasku je meni i Jasni iz svoje kolekcije poklonio male staklene predmete za uspomenu i rekao da smo u njegovoj kući uvijek dobrodošli. Takvi susreti, prijateljstva i ulasci u potpuno drukčije kulturne i intelektualne sredine za mene su bili jednako važni kao i same izložbe.
► Jedna si od rijetkih hrvatskih umjetnica koje isključivo žive od slikarstva. Umjetnici u Hrvatskoj uglavnom imaju neki day job poput rada u obrazovanju ili se bave različitim aspektima umjetničkog izražavanja, poput dizajna ili ilustracije, kako bi uspjeli od umjetničkog rada živjeti. Kako si ti uspjela ostvariti san mnogih i ne “svaštariti” kako bi osigurala egzistenciju?
Andrea Musa: Rekla bih da nije tako samo u Hrvatskoj. Svugdje postoji isto pitanje – sigurnost ili sloboda – i nema jednog ispravnog puta. Day job nije nužno neprijatelj umjetnosti, ponekad financijska stabilnost upravo štiti njezin integritet. Sloboda, s druge strane, nosi veliku odgovornost i zahtijeva strukturu, samodisciplinu i sposobnost življenja s neizvjesnošću. Sve ima prednosti i mane. I sama sam svojedobno radila posao koji nije imao veze s umjetnošću, kao vodič biciklističkih tura po otocima, upravo kako bih sačuvala svoj umjetnički put onakvim kakvim sam ga željela. Nisam podilazila tržištu ni trendovima, nego sam birala gdje izlažem, puno ulagala u profesionalni aspekt rada i postupno gradila reference. Zahvalna sam ljudima koji moj rad prate godinama, među njima i kolekcionarima koji već dvadesetak godina kupuju moje slike, iako nikada nisam ostajala u zoni komfora i ponavljala ono što se pokazalo uspješnim. Sa svakom novom serijom nekako se otvori i nova publika. Ljudi su do mog rada najčešće dolazili preko izložbi, ponekad sasvim slučajno. Tako su australski kolekcionari Liz i Lloyd Horn, inače vlasnici najveće kolekcije suvremene umjetnosti u Zapadnoj Australiji, tijekom boravka u Splitu vidjeli moju izložbu i javili mi se; s vremenom smo postali i prijatelji. Vrlo rano imala sam i vlastitu web stranicu, zahvaljujući bratu Miroslavu koji je web dizajner, pa su ljudi do mog rada dolazili i putem interneta, u vrijeme kada to još nije bilo toliko uobičajeno. Ne postoji formula. Uvijek su tu uključene radne navike, odricanja, načini kako se odnosiš prema preprekama i promjenama, odgovornost, strpljenje i načini kako ostati u radu godinama. Važno je dugoročno graditi rad, a pritom sačuvati vlastiti umjetnički integritet.
► Kako je počela tvoja suradnja s galeristima i s kojima si tijekom svoje karijere surađivala? Imaš li nekakve savjete za umjetnike koji su na početku, u kojem smjeru krenuti? Kako općenito gledaš na tržište umjetnina u Hrvatskoj, ali i šire?
Andrea Musa: Nisam dolazila iz umjetničke obitelji niti sam imala nekoga tko mi je držao leđa. To je spor, dug i težak put. Javljala sam se na natječaje, posljednji novac ulagala u materijal i rad i stvari su se postupno počele otvarati. Imala sam i sreću da sam putem uglavnom susretala dobronamjerne ljude. Od privatnih galerista posebno bih izdvojila podržavajuću suradnju s Pierom Ravnikar iz Ravnikar Galerije u Ljubljani te Stankom, Dujom i Eminom Mrduljaš (op. ur. o kojima smo na Vizkulturi nedavno pisali ovdje i ovdje). Stanko mi je, dok sam bila na početku profesionalnog puta, pružio priliku i povjerenje koje nisam zaboravila. Jedno vrijeme imala sam galeristicu i u New Yorku. Za razvoj tržišta umjetnina potrebni su kulturne navike, dobra pravna regulativa i kontinuirana kulturna politika. Umjetnost treba približavati ljudima od najranije dobi, razvijati kolekcionarstvo, poreznim mehanizmima poticati kupnju umjetnosti i podržavati privatne galerije, kojima je posebno teško snositi troškove izlaska na međunarodnu scenu putem umjetničkih sajmova.
Mladim umjetnicima ne bih nudila recept jer on ne postoji, a i za svakoga uspjeh znači nešto drugo. Bitnija je infrastruktura karijere nego broj pratitelja na Instagramu. Važni su kontinuitet, rad i kada se ništa ne događa, disciplina (ali ne kao stroga kontrola, već stvaranje uvjeta u kojima se rad može dogoditi), profesionalnost, dobra dokumentacija i arhiv vlastitih djela, poznavanje domaće i međunarodne scene, kvalitetne prijave na natječaje, rezidencije za networking, putovanja i gledanje umjetnosti uživo. Dobro je okružiti se ljudima koji znaju više od tebe i ostati otvoren prema novim znanjima, ljudima i situacijama. Rad nastaje u samoći, ali se razvija u odnosu s drugima. I možda najvažnije: biti svoj!
► Nakon niza godina u kojem ti je stambeni prostor ujedno bio i radni, konačno imaš adekvatan prostor u kojem možeš slikati no koji financiraš sama, a s obzirom na cijene najma u Splitu to je zaista veliki pothvat. Budući da su mnogi hrvatski umjetnici, osobito u Zagrebu, ostali bez priuštivih ateljea te im je na taj način znatno otežan pa čak i onemogućen umjetnički rad, kako gledaš na tu problematiku i kako bi se ona trebala rješavati?
Andrea Musa: Pitanje prostora smatram jednim od temeljnih pitanja uvjeta umjetničkog rada. Ja svoj atelje u Splitu financiram sama i plaćam tržišni najam, tako da vrlo konkretno osjećam što to znači. Radila sam i u životnom prostoru i u odvojenom ateljeu, i razlika je velika. Važno je imati mjesto koje možeš organizirati prema vlastitom načinu rada, ali postoji i psihološki važan moment: ujutro izađeš iz kuće i odeš na svoje radno mjesto. Proces može ostati otvoren i sutradan jednostavno nastavljaš gdje si stao. Ta nit kontinuiteta, bez svakodnevnog spremanja, premještanja i banalnih prepreka, iznimno je važna. Kada sam odlučivala hoću li ući u najam, prodala sam jednu sliku čija je vrijednost mogla pokriti cijelu godinu najamnine. To mi je dalo potreban poticaj jer sam znala da barem godinu dana neću morati razmišljati o tome kako ću platiti prostor. Imala sam i sreću s divnim najmodavcima, bračnim parom koji je u tom prostoru trideset godina vodio svoju firmu i od početka pokazao veliko razumijevanje za ono što znači samostalno raditi i opstajati na tržištu.
S druge strane, samo postojanje javnih ateljea nije dovoljno ako prostori koji se dodjeljuju ne zadovoljavaju osnovne uvjete za rad. Umjetnik tada ili prihvaća prostor koji nitko ne želi ili ulaže vlastiti novac da bi ga učinio funkcionalnim, bez sigurnosti da ga nekom budućom odlukom neće izgubiti. Problem treba rješavati sustavno: aktiviranjem javnih prostora koji godinama zjape prazni, njihovim dovođenjem u funkcionalno stanje prije dodjele, transparentnim kriterijima te dugoročnim i priuštivim modelima najma. Ne mislim da svaki umjetnik mora dobiti besplatan prostor, ali mogućnost rada ne bi smjela ovisiti isključivo o tome tko si može priuštiti tržišnu cijenu. U pozadini je i pogrešna percepcija umjetnika kao svojevrsnih “parazita” sustava, ljudi koji nešto traže od zajednice, umjesto da ih se vidi kao ljude koji zajednici nešto stvaraju i vraćaju. Umjetnici stvaraju javno dostupan kulturni sadržaj, proizvode kritičko mišljenje i znanje, stvaraju ono duhovno i lijepo, ali i otvaraju pitanja koja možda drugdje ne mogu biti postavljena. Oni su i generatori života neke sredine – kulturni i umjetnički sadržaj daje gradu identitet, stvara mjesta susreta i čini ga živim. Umjetnička scena ne može dugoročno počivati na entuzijazmu, improvizaciji i osobnom financijskom riziku ljudi koji je stvaraju.
► Uz kolegice i kolege Gilda Bavčevića, Anu Čukušić, Roberta Jozića, Neli Ružić i Josipa Šurlina, dio si Umjetničkog savjeta HULU Split. To ti omogućuje da splitsku i hrvatsku likovnu scenu sagledaš i iz kuta nekoga tko donosi odluke o tome koje će izložbe biti predstavljene splitskoj publici, a koje ne. Možeš li reći nešto o tome što te motiviralo da se uključiš u taj aspekt umjetničkog djelovanja i na koji način je to utjecalo na tvoj doživljaj rada drugih umjetnika/ica, ali i na vlastito stvaranje?
Andrea Musa: Dugo sam izlagački bila aktivnija u inozemstvu nego u Hrvatskoj i nekako sam se držala postrani od lokalne scene. Kada sam dobila poziv u Umjetnički savjet, prvo to nisam htjela, ali sam shvatila da je to jedan od načina da dam svoj doprinos umjetničkoj zajednici kojoj pripadam – netko mora preuzeti i taj dio odgovornosti. Dužnost je volonterska, ali pristupam joj profesionalno i nastojim prije svega biti poštena. Pri izboru se pokušavam odmaknuti od vlastitog senzibiliteta i medija te prepoznati rad koji ima stvarnu umjetničku snagu. Odluke nisu lake jer, uz kvalitetu, postoje programska, financijska, prostorna i vremenska ograničenja. Zanimljivo je iz prijave pokušati zamisliti kako će projekt zaživjeti u galerijskom prostoru, ali i vidjeti koliko umjetnicima ponekad teško pada jasno artikulirati vlastiti rad i napraviti kvalitetnu aplikaciju. To iskustvo mi je dalo i zdraviju perspektivu prema vlastitim prijavama i odbijanjima. Kada proces vidiš iznutra, shvatiš da negativan odgovor ne znači nužno da rad nije kvalitetan i da se ne treba previše vezivati za rezultat. Osvijestilo mi je i da biti dio umjetničke scene ne znači samo stvarati i izlagati, nego ponekad preuzeti odgovornost i za prostor u kojem trebaju biti vidljivi drugi.
► Od prve samostalne izložbe u Galeriji Matice Hrvatske u Zagrebu prije 23 godine prošla si dug put: od apstrakcija velikog formata preko figuracije do post konceptualnog pristupa, eksperimentirajući s mnogim tehnikama i pronalazeći različita rješenja za svoje umjetničke aspiracije. Stječe se dojam da iza tvojih slika stoji nemirni, znatiželjni stvaralački nerv koji se ne zadovoljava repeticijom i stagnacijom. Kako donosiš odluku o tome kada je jedna faza završena, a kada je vrijeme za novu? Je li riječ o svjesnoj odluci ili su te odluke intuitivne i trenutne?
Andrea Musa: Uvijek sam voljela izazove i važni su mi bili unutarnji rast i pomicanje vlastitih granica. Kada me nešto jako zainteresira, moram to istražiti i izraziti. Volim eksperimentirati s medijem slikarstva. Zato promjene u mom radu najčešće nisu racionalno donesene odluke, nego intuitivni nastavak procesa. Ne kalkuliram, ne igram na sigurno. Kada osjetim da sam iz neke faze uzela ono što mi je trebala dati, prirodno krenem dalje. Bacim se, pa gdje me odvede.
► Tvoj posljednji ciklus Uzorci pohranjenog vremena, na kojem radiš već nekoliko godina, je sinteza svih tvojih životnih i umjetničkih iskustava. Za mene predstavlja jedan od vrhunaca tvog dosadašnjeg opusa. Možeš li ga ukratko predstaviti te ga smjestiti u odnos sa svojim prethodnim ciklusima?
Andrea Musa: Pejzaž za mene nikada nije bio dekoracija, već medij za prikazivanje različitih filozofskih koncepata. Priroda i prostor mjesta su kroz koja govorim o čovjeku – o prolaznosti, krhkosti, samoći, prisutnosti, vremenu i duhovnosti. Prirodu promatram kao dinamično polje stalne promjene, u kojem ništa ne postoji izolirano, nego je dio kontinuiranog ciklusa nastajanja i transformacije. Kada pogledam unatrag, u svim sam se ciklusima i projektima bavila zapravo istom tematikom, ali različitim njenim aspektima. Ciklus Uzorci pohranjenog vremena proizašao je prirodno iz mojih prethodnih ciklusa, ali predstavljaju i određenu sintezu dosadašnjeg rada. Projekt je specifičan i po tome što sam proširila medij slikarstva, i po tome što je cijeli ciklus crno-bijeli – makla sam boju kao distrakciju i ostavila prostor za čistu emociju i unutarnji misaoni aspekt. Riječ je o multimedijalnom projektu u kojem istražujem ljudsku percepciju vremena kroz prirodne sustave i individualno iskustvo. U njemu se susreću slikarstvo, fotografija, video, tekst i zvuk. Okosnicu projekta čini moja dvadesetogodišnja arhiva terenskih fotografija, videa i autorskih tekstova o vremenu koje sam spontano prikupljala tijekom intenzivnih boravaka u prirodi. Ti materijali nisu nastajali s unaprijed zamišljenim umjetničkim projektom, nego kao neposredne crtice uhvaćenog protoka vremena, i upravo mi je zato važna njihova autentičnost. Projekt uključuje i suradnju s kanadsko-berlinskim skladateljem i umjetnikom zvuka Timothyjem Isherwoodom. Glazba videoinstalacije nije naknadna ilustracija slike, nego rezultat našeg dugogodišnjeg dijaloga. Skladbe su nastale spontano, kao odgovor na jedan moj tekst o vremenu, bez naknadne postprodukcije. Sve se u projektu međusobno prožima i pokušava otvoriti pitanje kako priroda oblikuje naš doživljaj vremena i kako se proživljeno vrijeme pohranjuje u nama.
► Često navodiš filozofe i književnike kao inspiraciju, primjerice Henri-Luois Bergsona i njegov koncept čistog trajanja, Prousta i U potrazi za izgubljenim vremenom, pa čak i filmaše poput Tarkovskog. Tko su ti slikarski uzori i čija je umjetnost najviše utjecala na tvoj odnos prema slikarstvu?
Andrea Musa: Teško mi je izdvojiti slikarske uzore u klasičnom smislu jer su na moj odnos prema slikarstvu podjednako utjecali književnost, filozofija, film i priroda. Nikada me nije toliko zanimalo preuzimanje nečijeg likovnog jezika koliko način mišljenja o slici. Bliski su mi Antoni Tàpies, Anselm Kiefer i Gerhard Richter – umjetnici kod kojih slika nije samo vizualna površina, nego mjesto na kojem se talože materija, vrijeme, povijest, duhovnost i mišljenje. Imala sam sreću njihove radove više puta gledati uživo u velikim svjetskim galerijama i muzejima. Još se sjećam Tàpiesove izložbe u Pace Wildensteinu u New Yorku koju sam vidjela u svojim dvadesetima. Kao mladoj slikarici ostavila mi je snažan dojam. Zanimljiva mi je i biografska poveznica s Tàpiesom i Kieferom, koji su prije umjetnosti studirali pravo. I sama sam diplomirala pravo i mislim da mi je ono ostavilo određenu disciplinu mišljenja – potrebu za analizom, logikom, kritičkim sagledavanjem i ulaženjem u srž problema – koja se s vremenom spojila s intuitivnim i duhovnim aspektom umjetničkog rada.
Jednako snažno utjecali su na mene Tarkovski i Wim Wenders, ne toliko formalno koliko načinom promatranja. Kod Tarkovskog mi je blizak odnos prema vremenu, prirodi i duhovnom iskustvu, te fascinacija vjetrom, a kod Wendersa promatranje prostora, putovanje i odnos slike i vremena. Zanimljivo mi je da je Wenders krenuo od želje za slikarstvom prema filmu, mediju koji slici pridružuje trajanje. Ja možda radim gotovo obrnuto: kroz kretanje, teren, fotografiju, video i promatranje prikupljam iskustvo trajanja, a zatim ga pokušavam kondenzirati u nepokretnoj slici. Možda su zato moji najveći uzori autori koji me podsjećaju da slika ne mora samo nešto prikazivati, nego može biti prostor mišljenja, iskustva i kontemplacije.
► Tvoja svojevrsna fascinacija konceptom vremena koji se provlači kroz sve tvoje cikluse je poetično opisana u tvom zapisu Poriv koji čovjek ima prema vremenu, jednak je onome koji ima i prema ljepoti i ljubavi. Da ga zadrži. Je li tvoje slikarstvo tvoj način nošenja s tom ponekad nepodnošljivom prolaznošću vremena i daju li ti tvoje slike dojam da uspijevaš zaustaviti ili bar usporiti vrijeme?
Andrea Musa: Zapravo imam dvije trajne fascinacije – vjetrom i vremenom. Kada se osvrnem na dosadašnji rad, obje se, u različitim oblicima, provlače kroz gotovo sve moje cikluse. Zajedničko im je nešto što me posebno privlači: ni vjetar ni vrijeme ne možemo vidjeti, ali vidimo i osjećamo njihove učinke. Vrijeme me zanima kao unutarnja sila i upravo kao jedna od temeljnih dimenzija ljudskog iskustva, posebno način na koji priroda oblikuje naš osjećaj za njega. Ne doživljavam ga kao vanjsku mjeru, nešto što se mjeri samo satom, nego kao imanentnu prisutnost – sedimentiranu u tijelu, upisanu u krajolik i očitovanu kroz procese promjene. Zato slikarstvom ne pokušavam zaustaviti vrijeme. Više me zanima učiniti njegovu prisutnost vidljivom i povezati fizičko trajanje slike s unutarnjim iskustvom. Tu postoji i veza s mojim iskustvom prirode. U planini, osobito u ekstremnim uvjetima, potpuno si prisutan u trenutku. Nema prostora za misli izvan njega. Ponekad ti se cijela stvarnost može sažeti u nekoliko centimetara stijene. Mislim da se ta vrsta prisutnosti prenijela i u moj rad – ljudi mi često govore da je u mojim slikama osjećaju. Gradeći sliku, na neki način suprotstavljam dva momenta: čisto trajanje i kontinuitet slike naspram jedinstvenog trenutka. Možda slika ipak može vrijeme nakratko usporiti – ne zato što ga zaustavlja, nego zato što od nas traži prisutnost. Zaustavlja naš pogled i poziva nas da neko vrijeme ostanemo pred njom. U tom smislu slikarstvo za mene jest način nošenja s prolaznošću, ali i način da joj se približim, promatram je i prihvatim. Na kraju krajeva, ljepota je upravo u mogućnosti stvari da se preobražavaju, u promjeni svega oko nas i promjeni nas samih.
Razgovarala: Anita Kojundžić Smolčić / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Portreti i fotografije iz ateljea: Glorija Lizde
Zahvaljujemo Andrei Musa na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Njezin rad pratite na www.andrea-musa.com i www.instagram.com/andrea__musa.
Tekst je dio Vizkulturine serije “U stvarnom prostoru” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
