U srpnju 2016. rumunjski je umjetnik Dan Perjovschi, najpoznatiji po društveno angažiranim crtežima koji su prekrivali i zidove MOMA-e, proveo nekoliko dana istražujući splitsku svakodnevnicu i skicirajući viđeno u svoje poznate bilježnice. No, umjesto uobičajenih crnih crteža na bijelim zidovima, Splićani su mogli vidjeti splitske črčkarije u negativu – ispisane bijelom bojom na tamnim panelima. Okruženi debelim kamenim blokovima Dioklecijanove palače, u splitskoj Galeriji Kula, u slobodnoj kompoziciji su plutali čovječuljci i natpisi poput the cost of nejednakost, who owns the water?, histories, landscape-seascape-escape-ape-e…Dijalog koji se uspostavio između zidina starih više od 1700. godina i ovih umjetničkih opservacija grada koji je od tih zidina nastao bio je rijetko viđena, ali nasušno potrebna, sinergija kontinuiteta i suvremenosti u gradu pod Marjanom.
Nažalost, nisu Splićani često u prilici vidjeti takve izložbe, a razlozi za to su brojni i kompleksni. Za početak, gradske vlasti već desetljećima nemaju jasnu viziju ni razrađenu kulturnu politiku niti nude ozbiljniju financijsku podršku suvremenoj i alternativnoj umjetničkoj sceni. Lokalne dnevne novine, pak, već godinama zanemaruju likovnost te o njoj pišu poslovično i sporadično, bez strasti i uvjerenja. Kao posljedica takvog sustavnog zanemarivanja, mali broj građana prati suvremenu umjetnost, a neisplativost takvih aktivnosti u usporedbi s komercijalnijim i lukrativnijim turističkim sadržajima obeshrabrila je i onu šačicu entuzijasta koja se nekoć time bavila.
Ipak, ukoliko ste u posljednjih desetak godina u Splitu i naletjeli na kakvu ozbiljniju izložbu suvremene umjetnosti, velika je vjerojatnost da iza nje stoji bračni par Duje i Emina Mrduljaš koji su svoj rad saželi ovim riječima: Kula je prošla dug razvojni put i danas s punim pravom možemo reći da je pronašla svoj glas unutar hrvatskog i međunarodnog umjetničkog diskursa. Njezina je najveća vrijednost upravo u spoju povijesne arhitekture i suvremene umjetnosti, koji je tijekom godina postao njezin prepoznatljiv identitet. Taj identitet želimo nastaviti razvijati i graditi, dok god za to budemo imali snage, mogućnosti i podrške.
Koncept s kojim su uspjeli privući umjetnike svjetskog glasa se naoko čini jednostavnim: na poziv spiritus movensa Duje Mrduljaša umjetnici osmišljavaju site-specific rad tj. kreiran baš za izložbeni prostor Galerije Kula. No, toj naizgled jednostavnoj ideji prethodile su godine mukotrpnog rada, strpljivog učenja, stjecanja iskustva i profiliranja autentičnog izlagačkog pristupa. Svakoj izložbi, pak, prethode najmanje dvije godine priprema, dogovaranja i usklađivanja želja i mogućnosti s obzirom na skromne financije i specifičnosti samog prostora. Naime, interijer čini 60-tak kvadrata visine 7 metara, ali s uskim vratima i stepenicama što od umjetnika/ica zahtijeva vrlo detaljno planiranje pri izradi i montaži umjetničkih instalacija.
Photo: Glorija Lizde
S druge strane, povijest samog prostora je priča za sebe. Izvorno kasnoantička sjeverozapadna obrambena kula Dioklecijanove palače, u srednjem vijeku postaje crkva pa samostan da bi u 19. stoljeću postala tamnicom. Do velikog požara 1970. u njoj je bilo skladište povijesnog arhiva, a 1994. useljava Galerija Kula. Riječ je o prostoru koji je pokazao nevjerojatnu žilavost kroz stoljeća, otkrivajući složenost svojih povijesnih slojeva i njegovih značenja, a što je i polazišna točka i izazov mnogim umjetnicima koji su u njoj izlagali.
Ako usporedimo sa 17. stoljeća starosti obrambene kule, nešto više od tri desetljeća djelovanja galerije ne čini se mnogo. No, ako ćemo povijesnu važnost nekog prostora mjeriti po tome kakav dugoročni i stvarni utjecaj ima na svoju okolinu i zajednicu, Kula je itekako dokazala svoju relevantnost. Branko Franceschi, dugogodišnji suradnik Galerije Kula koji je kao ravnatelj splitske Galerije umjetnina su-organizirao izložbe Julião Sarmenta, Mimma Palladina i Tony Cragga, potvrdio je moje mišljenje: Nema niti jednog izložbenog prostora niti privatnog galerijskog pothvata koji je usporediv s Galerijom Kula. Najprije, u našem društvu u kojem se privatne galerije otvaraju i brzo zatvaraju, održavati decenijama na životu, a kamoli dodatno razvijati, izložbeni prostor koji se u najvećem dijelu oslanja na nečija osobna sredstva je uspjeh bez presedana. Potom, izložbeni program kojeg obitelj Mrduljaš provodi balansirajući izložbe naših s međunarodnim umjetničkim zvijezdama i to uvijek popraćene solidnim dvojezičnim katalozima, nadilazi sve što rade naše ponajveće muzejske institucije. U Galeriji Kula umiju nevjerojatno dobro koristiti komparativne prednosti veličanstvene povijesti prostora i njenih malih gabarita. Svega toga ne bi bilo bez strastvenog, požrtvovanog i posvećenog rada cijele obitelji Mrduljaš.
Iako priznanja struke nije trebalo dugo čekati, institucionalno priznanje stiglo je tek 2022. u vidu Nagrade Grada Splita iako jegalerija otvorena davne 1994. Osnovao ju je poznati nogometaš i kolekcionar Stanko Mrduljaš uz podršku HDLU-a Split i tadašnjeg gradonačelnika Nikole Grabića, a preuzeo desetak godina kasnije njegov sin Duje. On je 2010. napravio ozbiljniji programski zaokret prema suvremenoj umjetnosti, ali mu je, prema njegovim riječima, iznimno uspješna suradnja s portugalskim umjetnikom Julião Sarmentom, kojemu je 2016. u Splitu premijerno bilo izloženo 40-ak radova, zapravo otvorila vrata u svijet svjetske umjetnosti. Uskoro se proširila riječ o jedinstvenoj splitskoj galeriji i entuzijazmu njezinog vlasnika pa je uslijedilo čak 19 izložbi međunarodno relevantnih umjetnika. To su redom bili: Herbert Brandl, Mimmo Palladino, Heimo Zobernig, Peter Halley & Lauren Clay, Tony Cragg, Matt Mullican, Carlos Garaico, Richard Deacon, Nedko Solakov, John Bock, Latifa Echakhch, Ugo Rondinone, Miroslaw Balka, Monica Bonvicini, Carlos Amorales, Jongsuk Yoon, Oscar Tuazon i Leonor Antunes.
Nije nevažna ni činjenica kako ih je većina u Splitu i Hrvatskoj izlagala prvi put, a čak su četiri rada Richarda Deacona 2021. imala svjetsku premijeru u Kuli. Tony Cragg je, pak, 2019. za Slobodnu Dalmaciju objasnio zašto je pristao izlagati u tako maloj, relativno nepoznatoj galeriji i počastiti svih dolaskom na otvorenje ovim riječima: Impresioniran sam prostorom “Kule”, ali i mladim gospodinom Mrduljašem, koji s toliko žara i toliko entuzijazma radi svoj posao. Prvi put u životu imao sam priliku vidjeti kako galerist osobno, svojim rukama, postavlja moje radove. To je jako dojmljivo…Imao sam samo 24 sata da doletim iz Švedske, otvorim i pogledam svoju izložbu, i vratim se u Njemačku. Zašto sam morao doći? Zato da pokažem veliko poštovanje Duji Mrduljašu koji se toliko trudio oko izložbe, koji je ovom velikom poslu prišao s visokim profesionalnim standardima i sa strašću amatera. To je izvanredan, impresivan spoj koji se, nažalost, rijetko susreće u svijetu umjetnosti.
Kada bi to bilo sve što je bračni par Mrduljaš napravio, bilo bi više nego dovoljno za njihovo zasluženo mjesto u hrvatskoj povijesti umjetnosti. No, paralelno s izlaganjem stranih, u Kuli se s jednako profesionalnim pristupom i entuzijazmom predstavljaju i hrvatski umjetnici/ice. U rasponu od Vladimira Dodiga Trokuta, Kažimira Hraste, Dubravke Rakoci, Dalibora Martinisa, Neli Ružić, Vlaste Žanić, Damira Očka, Davida Maljkoviča, Kate Mijatović , Zlatana Vehabovića, Zoltana Novaka, Marka Tadića do Lane Stojičević, uglavnom je riječ o umjetnicima konceptualnog, post konceptualnog i multimedijalnog pristupa. Izuzev Hraste koji je 2019. izložio drvenu instalaciju Kruzer kojom je gotovo potpuno ispunio Kulu i uspostavio složene percepcijske odnose između volumena i prostora, većina hrvatskih umjetnika za galeriju ne radi site-specific radove. Ipak, autentičnost samog interijera te činjenica kako se ne smiju oštećivati zidovi niti o njih ništa vješati zahtijeva inovativan pristup te pronalaženje novih izlagačkih rješenja. Kao rezultat takvih ograničenja, većina radova je izložena ili na montažnim panelima ili u središnjem dijelu kule, bez kontakta sa zidovima, ali to samo dodatno doprinosi svježini i originalnosti postava u kojem je i pod galerije nerijetko aktivan element pa je do sada bio prekrivan pijeskom, tapetom, digitalnim printovima i slamom.
Osim bogate izlagačke povijesti koja broji preko 250 izložbi, važno je istaknuti kako je svaka od tih izložbi bila popraćena dvojezičnim katalogom, a Galerija je i izdavač čak osam monografija. O tom vidu suradnje s Kulom nam je dizajnerica Rafaela Držić rekla sljedeće: Vizualni identitet Galerije Kula temelji se na jednostavnoj, kondenziranoj tipografiji geometrijskih detalja koji proizlaze iz arhitekture same građevine u kojoj se Galerija nalazi. Katalozi su donedavno bili standardizirani, kako formatom tako i organizacijom sadržaja. Međutim, tu praksu posljednjih godina postupno mijenjam jer sve veći broj autora/ica želi individualniji pristup što omogućuje da svaki katalog postane produžetak izložbe i medij koji odražava specifičnosti umjetničkog opusa, a ne samo dokumentacija izložbenog projekta. Vjerujem da upravo ta fleksibilnost doprinosi suvremenijem identitetu Galerije Kula te otvara prostor za kvalitetniju suradnju s umjetnicima i stvaranje publikacija koje imaju vlastitu vrijednost i nakon završetka izložbe.
Ako sam tijekom godina praćenja rada Ustanove za kulturu Kula i imala poneki kritički odmak prema onome što je bilo izloženo, to se odnosilo na manji broj umjetnica i izostanak umjetnika/ica mlađe generacije. Iako je među rijetkima koji su u prostoru Kule izlagali više puta upravo umjetnica Dubravka Rakoci, kojoj je čak posvećena i intervencija u splitskom javnom prostoru te izdane tri publikacije, činjenica je kako sveukupni broj izlaganih umjetnica ipak zaostaje za muškim kolegama. S druge strane, najmlađa među izlaganim umjetnicima je Lana Stojićević, rođena 1989. godine. Iako se to poklapa s globalnim trendovima u svijetu suvremene umjetnosti gdje muški spol i zrelije godine i dalje označavaju značajnu prednost u smislu prilika za izlaganje te tržišnih vrijednosti radova, vjerujem kako je važnost djelovanja bračnog para Mrduljaš upravo to što nisu sljedbenici trendova nego oni koji ih predvode pa se tako i broj umjetnica u Kuli posljednjih godina povećao. Upravo mi je taj aspekt posebno istaknuo i njihov višegodišnji stalni suradnik, kustos i autor predgovora, Dalibor Prančević: Teško mi je izdvojiti jednu izložbu koja mi je ostala u osobitom sjećanju jer su mnoge bile važne na različite načine. Ipak, posebno mi je zanimljivo pratiti kontinuiranu prisutnost umjetnica u programu Kule. Njihove su izložbe, unatoč izrazitim razlikama u pristupima, poetikama i medijima, s vremenom oblikovale zasebnu i prepoznatljivu programsku liniju. Sudjelovao sam u realizaciji izložbi i projekata Neli Ružić, Latife Echakhch, Lie Perjovschi, Jelene Perić, Vlaste Žanić, Monice Bonvicini, Jongsuk Yoon, Leonor Antunes. Njihovi su radovi na različite načine odgovorili na galerijski prostor i njegov širi kulturni kontekst. Taj niz ženskih autorskih pozicija smatram jednim od osobito vrijednih segmenata programa Kule, koji bi jednom bilo zanimljivo kritički sagledati i predstaviti kao povezanu cjelinu.
Rad Ustanove se može pratiti i preko profila na društvenim mrežama i preko mrežne stranice koju je dizajnirao Niko Mihaljević, ali koja je za sada samo na engleskom jeziku te ne pokriva izložbe prije 2019. godine. Ipak, Facebook stranica nudi detaljan uvid u izložbe te tekstove predgovora koji su za te izložbe pisani, što je i vrijedan digitalni arhiv rada Galerije Kula.
Emina i Duje Mrduljaš svjesni su važnosti svega navedenog, ali potrebna im je sustavnija podrška kako bi se nastavili razvijati: Kula danas nije samo dio kulturne scene Splita, već mjesto koje Split povezuje sa suvremenom međunarodnom umjetničkom scenom. Njezina važnost nije samo u programu koji predstavlja, već i u njezinu doprinosu kulturnom identitetu i životu grada. Zbog toga vjerujemo da Grad ima odgovornost prepoznati, podržati i sačuvati ovaj program i prostor, osobito danas, kada je sve manje prostora za kontinuiran i nezavisan kulturni program.
I za kraj, ostaje pitanje publike koja je neizostavan dio povijesti svake galerije. Kako je Ustanova za kulturu Kula neprofitna, ulazak na sve izložbe je besplatan, ali posjećenost dosta ovisi o sezoni: zimi je relativno teško privući domaće posjetitelje, osim profesora i studenata povijesti umjetnosti i Umjetničke akademije, ali je ljeti situacija bolja kada dolazi veliki broj turista, od kojih neki znaju doći u Split isključivo vidjeti određenu izložbu u Kuli. No, to je bitka koju ne može dobiti samo obitelj Mrduljaš, koliko god marljivi i uporni bili, jer ovisi o mnogim drugim faktorima, a ponajviše o odgovornim institucijama i samoj zajednici koja treba osvijestiti važnost umjetnosti kao nositelja kontinuiteta i suvremenosti u našem gradu. Ana Šverko je u tekstu za izložbu Lane Stojićević The Emperor’s Dreamhouse sjajno zaključila: I kao što arhitektura ne stvara život, ali oblikuje okvire unutar kojih on može nastati, umjetnost ne mijenja svijet, ali dodiruje ljude koji ga mogu promijeniti.
Autorica: Anita Kojundžić Smolčić
Portreti: Glorija Lizde
Zahvaljujemo Galeriji Kula na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Program Galerije pratite na kula-split.com.
Tekst je dio Vizkulturine serije “Introspekcije galerijskog” koju sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te Ministarstvo kulture i medija RH.
