Vida Sačić (Varaždin, 1980.) umjetnica je hrvatskih korijena bazirana u Chicagu. Započevši život u SAD-u još kao srednjoškolka, izgradila je respektabilnu karijeru jedinstvenoga stilskog izričaja, stvarajući u mediju tiska, primarno tehnikom knjigotiska. Godine 2010. stekla je diplomu na Indiana University Bloomington, a danas je profesorica na Odsjeku za umjetnost i dizajn na Northeastern Illinois University u Chicagu. Život u Srednjoj Americi duboko je oblikovao njezin život i umjetničku praksu, a u svojim radovima istražuje teme roda, identiteta, imigracija i rada, ispreplićući povijesne narative sa suvremenim trenutkom. Tematizira američki kontekst, ali znatno i hrvatski, kojemu se uvijek iznova i rado vraća.
Vidu sam uhvatila nekoliko dana prije povratka u Chicago, gdje je ubrzo očekuje priprema novih projekata, izložbi i suradnji, a povod za razgovor bila nam je njezina nedavna izložba koja je zatvorila sezonu u zagrebačkoj Haustor-galeriji LiberSPACE (o čijem smo djelovanju pisali ovdje). Vida je jedna od onih osoba i umjetnica koje će vas na prvu oduševiti iskrenošću i skromnošću, i čiji će vas pogled na svijet, ljude i umjetnost nadahnuti i obogatiti. U razgovoru smo se dotaknule pitanja identiteta i pripadnosti, položaja umjetnika-imigranta, života između dvaju kontinenata, recentnih izložbi i planova, odnosa prema jeziku te propitivanja i pomicanja vlastitih umjetničkih granica.
► Tvoj trenutačni boravak u Hrvatskoj bliži se kraju. Koliko je trajao posjet i kakvi su ti danas dojmovi kad god posjetiš našu zemlju i provedeš vrijeme ovdje, bilo u Zagrebu ili kod kuće u Varaždinu?
Vida Sačić: Zaista mi je drago biti ovdje. Ukupno sam bila četiri tjedna. Ovogodišnji dojmovi, moram priznati, vrlo su pozitivni. Bila sam u Dubrovniku, Zagrebu, Varaždinu i okolici. Mislim da u svim gradovima koje posjećujem ustvari najviše uživam u ljudima, u druženjima koja mi imamo u Hrvatskoj. Taj mentalitet, način na koji ljudi surađuju inspirativan je i obožavam imati dodir s ljudima koji govore moj jezik i razmišljaju na način na koji sam ja odrasla.Zaista sam zadovoljna time. A općenito, rekla bih da se stvari mijenjaju, osobito otkad sam ja živjela ovdje, ali čini mi se da se istovremeno mijenjaju u podjednakom ritmu s onime što ja vidim i vani, i veseli me to neko sveopće otvaranje prema van. Mislim da u Hrvatskoj ima puno mogućnosti i puno toga neistraženog. Osjećam se jako privilegirano jer imam dvostruki način gledanja. S jedne sam strane Hrvatica koja živi u Americi i mogu u Hrvatsku doći s američkim pogledom, a istovremeno je privilegij moći stvari vidjeti našim, hrvatskim očima. Vidim i puno mladih umjetnika i umjetnika svoje generacije, koliko rade interesantne projekte na svjetskoj razini i to me užasno veseli kad vidim kako ljudi razmišljaju i kako su aktivni. A isto vrijedi za svakodnevni život, ta otvorenost i aktivni pogled prema van važan je i neminovan. I naročito to vidim kod mlađih generacija koje su pune elana i ideja, imaju nevjerojatan potencijal. U Hrvatskoj se njeguje kolegijalni pristup i osobno se osjećam zaista prihvaćeno od scene i ljudi, svi su vrlo pristupačni. To je ogromna prednost kod nas, zbog koje imamo potencijal da radimo svjetske projekte. Imamo puno umjetnika ili kulturnih radnika i radnica koji rade vani i to nam pruža mogućnost da se stvara neka zajednička poveznica među svima. Mislim da bi bilo dobro razmišljati o tome kao nekakvoj prednosti.
► Kada si i zašto otišla u SAD? Kako se tijekom godina u kojima si gradila američki život i karijeru formirao tvoj identitet?
Vida Sačić: Iz Hrvatske sam otišla kao srednjoškolka, sa 17 i pol godina, na razmjenu učenika u četvrtom razredu gimnazije. Najprije sam došla sam u Indianu, a ubrzo sam ondje ostala i upisala fakultet. Završila sam paralelno dizajn i umjetnost. Kad si mlad, ponese te želja za putovanjem, iskustvima, a ja sam taj tip koji je, kad je jednom bio vani, htio nastaviti nešto otkrivati i pronaći svoj put. Prethodno znanje engleskog jezika, koji je već tada bio veliki dio mog identiteta jer sam ga učila odmalena i aktivno se njime izražavala, omogućilo mi je da se dobro uklopim i znatno olakšalo kulturnu asimilaciju. Tako je to krenulo, nije nužno bilo planirano, već čovjek ponekad te svoje trenutke nađe usput. Zanima me ići za vlastitom intuicijom pa onda vidjeti kuda to vodi. U Americi sam već 25 godina, u Chicagu 15, i to mi je razdoblje izrazito brzo prošlo, no cijelo se vrijeme vraćam, relativno često putujem između Hrvatske i Chicaga, dolazim svake godine.
► Pročitala sam da dolaziš iz umjetničke obitelji, ali da si isprva htjela sasvim neovisno i neopterećeno istražiti što ti zapravo želiš, pronaći neki svoj put, koji te naposljetku ipak vratio umjetnosti.
Vida Sačić: Da, upravo tako. Mislim da sam htjela imati tog prostora da malo iskusim neke svoje interese. Probala sam par stvari, ali uvijek sam se iznova pronalazila u samoizražavanju i to bi definitivno uvijek prevladalo. Još na fakultetu sam razmišljala o tome koji je pravi put. S obzirom na to da u Americi možeš birati između mnoštva smjerova, razmatrala sam ići u nekom filozofskom smjeru, a jako me privlačila i psihologija. Ali jednom kad sam počela slušati predavanja iz umjetnosti pokazalo se da me to najviše zanima.
► Kako ti je pritom bilo kao imigrantici kad si tek započinjala graditi karijeru? U jednom si intervjuu rekla da je prilično škakljiva odluka baviti se umjetnošću kao imigrant (It’s a tricky decision to be an artist as an immigrant.). Kako se onda razvijao odnos između toga da ti je bilo izazovno, a da si istovremeno, kako kažeš, imala neki vid podrške tamo?
Vida Sačić: Kao imigrant moraš uvijek pronalaziti puteve koji su realni, da imaš plan da postaviš cijeli svoj život na noge i da uspiješ u onome što si zamislila. Moram priznati da sam imala sreće, jer sam upoznala ljude koji su me podržavali, i naišla na zbilja super zajednicu u srednjoj Americi. Podršku sam imala i u vidu toga da sam pronašla druge ljude s kojima dijelim imigrantski identitet. Naravno, imigrantska pitanja u američkom kontekstu znače nešto sasvim drugo nego u hrvatskom, ali sve su to iskustva koja se preklapaju, tako da su to teme kojima ću se vjerojatno uvijek vraćati u svojim radovima, baš kao odgovor i na vlastiti identitet. Trenutačno sam u Chicagu koji ima sjajnu zajednicu – umjetničku, ali i općenito imigrantsku – tako da ne osjećam neku potrebu da sve sama rješavam, ne osjećam da sam sama zaslužna za sve, mislim da se puno stvari mora posložiti da bi ishod bio uspješan.
Za mene je od početka bilo vrlo važno baviti se umjetnošću paralelno s radom u primijenjenim vodama. Tako da sam kao dizajner – netko tko je radio i komercijalne poslove, paralelno uspjela izgraditi praksu koja sama sebe podržava. Ubrzo sam shvatila da se ne vidim u komercijalnim vodama pa sam se odlučila vratiti studiju i završiti magisterij koji mi je omogućio da predajem na fakultetu. Danas mi to to ujedno pruža više slobode u izrazu.
► Svih ovih godina uspješno njeguješ veze s Hrvatskom i obitelji koja ti je ovdje. Je li teško balansirati između tvoja dva doma?
Vida Sačić: Zaista nije lako i rekla bih da je teže nego što se čini na prvi pogled. Vrlo je teško biti na dva mjesta. To svakodnevno zahtijeva prešaltavanje na drugi kolosijek. Srećom, vodim život koji mi omogućava dosta fleksibilnosti pa mogu više putovati. Moj je suprug Amerikanac pa sam i tamo vezana obiteljski, ali sva moja obitelj je u Varaždinu, tako da su neke poveznice između ta dva konteksta za mene uvijek neminovne i mislim da su u mom slučaju jednostavno dio moje priče i identiteta. Sad radim na više projekata koji su vezani za Hrvatsku upravo zato jer imam tu mogućnost spajati se s ljudima po različitim lokacijama i to me veseli. Rast umjetničke zajednice, njezino spajanje i poticanje dijaloga kroz umjetnost svakako je sfera mog interesa. Pritom je zanimljivo vidjeti kako stvari možda i nisu toliko različite na drugim mjestima te koliko se ustvari suglasnosti i sličnih iskustava može pronaći. To je nešto što me veseli, osjećam zadovoljstvo kad mogu surađivati s drugim ljudima na projektima i kad mogu dijeliti neke trenutke s drugima.
► Kako bi opisala svoje predavačko iskustvo na američkom fakultetu? Osjeti li se i tamo poveznica s imigrantskim identitetom, utječe li na prijenos znanja i teme kojima se baviš u radu sa studentima?
Vida Sačić: Apsolutno. Taj je posao izrazito važan za mene jer radim s mladim umjetnicima koji su isto imigranti tako da se velik dio mog pedagoškog posla nadovezuje na moj umjetnički rad. Često imamo slične interese, rekla bih da je to uvijek uzajamni rad i proces. Oni meni nude ideje i otvaraju se u svom radu. Ja s njima pokušavam biti otvorena, što više neposredna i što se manje umjetno ili autoritativno postavljati prema njima. Često razgovaramo u nehijerarhijskoj atmosferi. Važno je poticati studente na ravnopravan razgovor i zaista cijenim taj posao. Mislim da želja i radost koju pronalazim u radu s drugim ljudima proizlazi upravo iz moje profesure. Mladim ljudima s kojima radim potrebno je pružiti podršku jer se suočavaju s brojnim preprekama. Ne samo da imaju ekonomske izazove, već nerijetko nailaze na nerazumijevanje obitelji kad je bavljenje umjetnošću u pitanju, jer nisu nužno u poziciji da krenu na riskantan umjetnički put. Potrebno je bodriti mlade ljude da se sami znaju postaviti i sami izgraditi svoj put jer svatko od njih ima vrlo individualan put koji samostalno trebaju otkriti. Ja im ne mogu preslikati rješenja, mogu ih samo usmjeriti i ohrabriti. Mogu im ponuditi primjere koji će njima biti korisni, možda su to drugi primjeri za svakoga, ali oni moraju u konačnici sami biti ohrabreni da rješavaju svoje probleme. Očito je da se i zajednica mora tako organizirati da omogućava drugima uspjeh, ali to je jedna kombinacija stvari, da bi se takva zajednica organizirala moramo imati ljude koji su sposobni također sudjelovati u tome.
► U ovih nekoliko tjedana održala si čak dvije izložbe u Hrvatskoj. Prva se održala u Lađi X. u okviru Umjetničke radionice Lazareti u Dubrovniku, gdje si predstavila umjetničku knjigu pod naslovom (Ne) namjeravam se vratiti. Istražila si teme migracije, identiteta i pripadnosti kroz prizmu tipografije, tiska i osobnog arhiva. Kakvo ti je bilo iskustvo pripreme i suradnje na toj izložbi?
Vida Sačić: Isprva sam poslala prijavu samo za umjetničku knjigu te su je oni izdali, ali su odlučili i predstaviti knjigu u prostoru pa se to pretvorilo u izložbu. Uzela sam taj materijal koji smo otisnuli za knjigu i postavila je u prostorni doživljaj, materiju – prostornu instalaciju namijenjenu upravo tom prostoru i trenutku, kao svojevrsnu eksplodiranu knjigu u prostoru. Sama knjiga okuplja doprinose umjetnika, umjetnica i kulturnih radnika iz regije koji danas žive i djeluju izvan nje. Odgovarajući mi e-mailom na pitanje „Namjeravate li se vratiti?“, njihovi su tekstovi oblikovali tematsku okosnicu knjige – tenziju između ostanka i povratka, unutarnjih previranja i društvenih očekivanja. Ta mi je suradnja bila posebno važna jer je stvorila mrežu povjerenja i intimnog dijaloga koji je bilo moguće prenijeti i u prostor izložbe.
► Drugu izložbu održala si u Haustor-galeriji LiberSPACE pod nazivom Prolazno, a rad se bavio poviješću prostora, memorijom i efemernošću. Za tebe je postojala posebna poveznica s izlagačkim prostorom – njegova tiskarska povijest.
Vida Sačić: Kad sam vidjela natječaj LiberSPACE-a, krenula sam čitati o povijesti tog prostora i ubrzo shvatila da se radi o prostoru u kojemu je nekada bila tiskara. To me jako zaintrigiralo i činilo se vrlo interesantno napraviti projekt upravo za taj prostor. To je prvi put da sam napravila efemeralni projekt, iskorak iz mog rada, u smislu da obično taj tisak koji proizvodim ide u neke arhivske svrhe ili nešto arhiviram, ali ima nekakvu postojanost. Ovaj prostor zahtijevao je drugačiji pristup, što mi je omogućilo da predložim efemeralnu instalaciju. Poslala sam mail svim umjetnicima koji su prethodno tamo izlagali i pozvala ih da sudjeluju u projektu, ali sam pozvala i prijatelje i poznanike da mi se jave i opišu neki svoj rad koji su prije napravili, a više ne postoji. Ispalo je odlično i jako mi je drago da sad imamo nekakav arhiv onih koji su bili toliko velikodušni da podijele neku svoju priču, da se uklope u našu priču i da pristanu biti sudionicima.
► Kažeš da je efemerni rad predstavljao značajan iskorak za tvoju umjetničku praksu. Kako je to iskustvo utjecalo na tebe?
Vida Sačić: Cijelo je iskustvo bilo zaista dragocjeno, i samo otvorenje izložbe bilo je prekrasno. Mogla je doći i moja obitelj, i brojni su me poznanici počastili svojim prisustvom, tako da mi je to jedan životni trenutak koji ću sigurno pamtiti. Zanimljivo je bilo da sam ja te svoje grafike postavila da vise u prostoru rano poslijepodne, oko 14 sati, otvorenje je bilo oko 19:30, a u 17 sati počela je padati sitna kiša, tako da sam već prije otvorenja bila suočena s tom prolaznošću projekta, što me valjda u tom trenutku najviše dirnulo, jer sam bila nervozna prije otvorenja. Ali već mi je tu postalo jasno da je već to iskustvo za mene jedan dar. Zato što sam kroz njega proživjela svoju priču, suočila sam se s puštanjem kontrole nad ne samo vlastitim radom nego i drugim stvarima. Mislim da kao umjetnici uvijek radimo na nekom projektu u smislu da nešto proživimo na neki način u suradnji s drugima, ne samo da sebi nešto olakšamo nego da zbilja stvorimo neki razgovor. Za mene je to bio poseban doživljaj koji me i dalje obogaćuje. Ali bilo je izazovno. Gledati neki svoj rad koji je bio zahtjevan i na koji se potrošilo puno resursa, zatim ga pustiti i vidjeti što će se dogoditi, to je zaista jedan poseban eksperiment.
► Kad smo kod tvojih hrvatskih izložbi, zanimljivo je i da si svoju prvu samostalnu izložbu u Hrvatskoj imala u Dubrovniku 2024., a do toga je došlo poprilično slučajno i spontano, zar ne?
Vida Sačić: Tako je, u Galeriji Flora. Godinu dana prije izložbe suprug i ja šetali smo Dubrovnikom i prolazili pored Flore, koja je prekrasna, ušli smo unutra i bio mi je vrlo privlačan prostor. Voditeljica Galerije Ivana Pegan Baće i ja zapodjenule smo razgovor i ubrzo me pozvala da napišem prijavnicu za natječaj koji je taman bio u tijeku. I to je bilo to, mislim da me ustvari ta suradnja s Florom inspirirala da se prijavim na druge natječaje u Hrvatskoj jer nisam znala odgovaraju li moj tip rada i moja praksa ovom kontekstu, dok nisam dobila ohrabrenje iz Flore, ali i zajednice ovdje. Tako da se sve dobro složilo. Potrebno je ljude podržati u stvarnom životu, da te netko vidi i kaže “pošalji nam prijavnicu”, zašto ne. Mislim da je taj kontakt jako važan.
► Kad sam pregledavala tvoj bogat umjetnički opus, za oko mi je, među ostalim, zapeo rad Home, Body, Land (2022). U njemu si se, zapravo, poigravala odnosom jezika i identiteta?
Vida Sačić: Radi se o četiri grafike printane tehnikom knjigotiska, svaka je otisnuta u 4-5 primjerak u muzeju koji se zove Hamilton Wood Type and Printing Museum u Wisconsinu. To je muzej koji arhivira povijesne predmete koji su se koristili za tiskanje, dakle drvena slova, preše i slično. Ima veliku kolekciju tih drvenih slova. Imala sam ogromnu sreću da sam za ovaj rad radila s nekim od najvećih tiskarskih preša koje oni imaju i najvećih slova iz njihove kolekcije. Pomoću njih tiskala sam jednostavne riječi. Sam rad se može slagati na različite načine, funkcionira kao četiri grafike koje se mogu složiti modularno, znači i sam kustos koji ih slaže može premjestiti njihovu lokaciju. Trenutačno su u Newberry Library postavljene kao Body Is My Home Land, ali originalno sam zamislila rad kao Home Is My Body Is My Land. Može se čitati kao jedan zatvoreni krug. Opet me zanimala ta imigrantska ideja kad sam radila rad. Krenulo je dosta spontano. Volim o jeziku razmišljati o nečemu što je fluidno, pristupam mu kao apstraktnom mediju, naročito u tipografiji, gdje često volim i vizualno raditi s određenom deformacijom slova. Tako da mi je bila zanimljiva ta ideja identiteta kao nečeg što je potencijalno fragmentirano, što je uvijek u nekakvom flaksu, uvijek se mijenja, a mislim da su riječi same po sebi isto neopipljive i mijenjaju se ovisno o tome tko ih čita. Ovaj rad ima jednu dozu apstrakcije, iako se možda na prvi pogled čini više egzaktnim. Ali što više razmišljamo o tome, vidimo da se tu otvaraju neki prostori za alternativna čitanja. I to me uvijek interesira, kod jezika, kod riječi…
► Da, zapravo propituješ jednu važnu dimenziju jezika, njegovu povezanost s identitetom koji je dijelom uvijek sadržan upravo u jeziku, a to je svejedno opet vrlo, vrlo fluidno i podložno različitim čitanjima.
Vida Sačić: Apsolutno. Zato mi je baš i ta modularnost interesantna, ta neopipljivost jezika, koji je toliko precizan a istovremeno kompletno apstraktan.
► Izmiče nam, zapravo.
Vida Sačić: Izmiče. I može nešto značiti, ali opet mislim da ostavlja prostora za interpretaciju. Tako da osobno mi se sviđa malo s time igrati i to potencirati. Jezik je za mene način arhiviranja, a promišljanje o njemu za mene je gotovo prirodan proces koji je krenuo još davno nekim mojim opsesivnim zapisivanjem fragmenata ili bilješki koje još uvijek čuvam i sad se mogu referirati na ono što sam pisala prije 20 godina, mogu raditi s tim materijalom, iskoristiti ga. Pisanje je za mene bitno, pišem od djetinjstva i na hrvatskom i na engleskom, počelo je spontano kao način da kroz njega razlučim što se događa oko mene i meni osobno, možda je to bio jedan vid procesuiranja stvari. Nikad nisam imala osjećaj da ću biti pisac ili pisati poeziju, makar sam bila na rubu toga, ali više pišem za sebe. Onda kasnije shvatiš da zapravo i te riječi mogu biti nekakav vizualni izraz. Riječi su modularne, podložne promjeni, a kad radiš knjigotiskom doslovno mičeš slova i stvaraš nova značenja kako ih mijenjaš. To je taktilni način da se napravi ono što mi radimo kad pišemo.
► Tema jezika upravo me asocirala na jedno neobično pitanje – sanjaš li na hrvatskom ili engleskom?
Vida Sačić: Ne znam! To je stvarno dobro pitanje. Mislim da sanjam kroz osjećaj – više u slikama i nekakvom feelingu – a riječi se mijenjaju ovisno o kontekstu. Ipak, sigurna sam da mi u podsvijesti nekog sna odzvanja precizna rečenica na hrvatskom.
► Vratimo se još malo na temu arhiviranja koju također tematiziraš u svom djelovanju. S tom je temom povezan i rad Factory Stories (2020) u kojemu ispreplićeš povijesne glasove žena, ali je ponovno vezan i uz tvoj vlastiti, varaždinski identitet. O čemu se točno radi?
Vida Sačić: Moja majka, umirovljena modna kreatorica, radila je za Varteks i meni je kao Varaždinki cijela ta povijest Varteksa fascinantna. Ja danas tiskam nekim od slova koja su se nekoć koristila za tiskanje tvorničkih materijala. Rad, od kojeg je prošlo već pet godina, tematizirao je upravo tekstilne radnice. Većina je tekstilnih tvornica bila u Hrvatskoj, a ja sam u jednoj knjizi pronašla svjedočanstva radnica tih tvornica, kratke izjave koja sam preuzela i zatim ih slagala metalnim slovima, slovo po slovo, i radila otiske. Nisam imala dovoljno slova da sve to složim odjednom nego sam malo-pomalo slagala, i onda sam ih morala razdvojiti da bih složila nove. Taj proces rada koji je ustvari kao rad u tvornici isto je bio vrlo zanimljiv. Od toga sam zatim radila neke apstraktne motive koji su pohranjeni u grafičkoj mapi s ciljem da se plasira u razne arhive. Newberry Library jedan je od arhiva koji je kupio tu grafičku mapu. Dakle sad se te izjave radnica nalaze u tim arhivima, pri čemu tisak zapravo služi kao sredstvo za arhiviranje (vehicle for archiving). Tisak možemo koristiti da bismo ušli u arhive s nekim glasovima koji inače nisu dio arhiva, što mi se čini vrlo važnim.
► To je fantastično, osim što pružaš glas tim ženama, otvaraš i potpuno novu dimenziju pohrane sjećanja na tvornicu i očuvanja industrijske baštine, i to u međunarodnom arhivskom kontekstu. Zaista sjajno i važno.
Vida Sačić: Pritom se opet radi o više ljudi, odnosno rad u sebi uključuje više glasova (multiplicity of voices) i taj je rad bio ključ koji je pokrenuo ove moje novije radove, uključujući ovaj u Haustoru. Otvorio mi je modus operandi gdje sad uglavnom radim s drugim ljudima i tiskam njihove izjave. To mi se sviđa. Krenula sam s tim povijesnim glasovima, međutim sad me zanimaju suvremeni. I mislim da ću još neko vrijeme ostati s time, radim s nekim umjetničkim zajednicama, imigrantskim… Bitno mi je uključiti taj već spomenuti nehijerarhijski rad s drugim ljudima. Makar sam ja na neki način pokretač za to u svojim radovima, ali zato uvijek moram balansirati poziciju nekog tko pokreće projekt i toga da se u njemu ne radi samo o meni.
► Da, kod tebe je stvarno izražen taj rad s drugim ljudima. Imam dojam da neki umjetnici njeguju više osamljenički tip umjetnosti i rada, nemaju toliku želju povezivati se.
Vida Sačić: To je isto karakteristika tiska, jer ljudi koji su se bavili tiskom uvijek su radili u zajednici. Morali su surađivati, ne možeš biti samostalan tiskar, treba ti puno ljudi da to obaviš. Do dana današnjeg, bar naročito u Chicagu, grafičari dosta surađuju jedni s drugima, dijele opremu ili savjete oko toga kako popraviti opremu. Tako da je suradnja u toj tehnici dosta izražena.
► S obzirom na veliku i važnu ulogu tiska kroz povijest, koliko se ta važnost danas izgubila s dolaskom digitalnog svijeta? Kakav je suvremeni značaj tiska i koje je njegovo nasljeđe u današnjici?
Vida Sačić: Mislim da se promijenio svijet pa se promijenila i uloga tiska, i promijenilo se ono što on jest. Zanimljivo je da ostaju ti otisnuti predmeti, sada više recimo informacije nisu, možda ostaju na neki način, ali ne funkcioniraju kao predmeti u prostoru. I to mi se sviđa kod tiska, da on ustvari ide u arhive, on ostaje kao predmet, kao nešto što možeš primiti, gledati, uzeti, držati u rukama. A u prolaznom, opet potenciram njegovu krhkost na kraju dana. I to mi se sviđa. Ima nešto u tom umjetničkom radu izrade nečega što je fizički u našem prostoru, u našem svijetu, ali opet onda čak i možda stavljati to u nekakvu situaciju gdje može je interesantno. Tako da mislim da je nasljeđe tiska bogato u smislu da on sad funkcionira kao ono što su nekad bile slike. Kod tiska se radi o nekakvom predmetu koji možeš držati, tu je slojevitost boja, tu je namaz tih boja, tu je fizikalnost, sad je ona važnija i drugačije je doživljavamo. A istovremeno je sve to krhko. I naravno, govori o našoj prošlosti, govori o tome kako smo došli do ovog trenutka, pa možda zato ima mogućnost komentirati ili projicirati nekakve budućnosti o kojima razmišljamo.
► Uz sve navedeno, kao umjetnica aktivno stvaraš kontranarative dominantnim društvenim obrascima vezanima uz patrijarhat, neravnopravnost spolova, percepciju migranata i slično. Jednom si prilikom rekla da nastojiš ispisivati nove, drugačije povijesti od ustaljenih. Kako gledaš na to u svakodnevnom radu i životu?
Vida Sačić: Mislim da smo svaki put kad radimo s povijesnom opremom uvjetovani određenom idejom povijesti, tako da nam suvremeni rad s povijesnim stvarima otvara mogućnosti da stvorimo jedan recentniji izraz. I sam čin rada već nudi jednu drugu dimenziju i reinterpretaciju. Povijesne tehnike i materijali veliki su mi izvor inspiracije. Ljudi koji se bave nekim povijesnim materijalima ponekad to mogu raditi, primjerice, u korist određenih političkih konteksta, ali ja sam baš zainteresirana za rad s povijesnim materijalima u suvremenom kontekstu, i time pokušavam sugerirati odbojnost prema tome da ih da bismo glorificirali neku prošlost kakva je bila. Cilj mora biti da ocijenimo gdje smo sada i da zatim u pozitivnom, ravnopravnom smislu razmišljamo o tome što radimo sada i što ćemo raditi dalje. Povijest je živa i piše se sada, a mi imamo načine da pogledamo u nju.Zato mi je taj suvremeni trenutak vrlo važan.
Recimo u tiskarstvu su često priče žena u tom zanatu bile izgubljene ili zatomljivane, one su ponekad bile sudionice, ali nisu imale toliko mogućnosti kao muškarci. Mene zanima i dalje preispitivati tu povijest i stavljati naglasak na ono što je ponekad izgubljeno, bile to priče žena koje su se bavile tiskom ili načini na koje su one bile opisivane i karakterizirane. Kao ženska osoba koja ovo radi, mislim da treba ustrajati na tome. Postoji više načina na koje se može komentirati i preispitivati jednakost koja je ponekad iluzorna. Sama pojava ljudi koji se time bave već je korak u pravom smjeru. Uvijek me zanimala ideja slobode u kontekstu mene kao osobe koja nije uvjetovana spolom, rasom i identitetom. Neminovno jesam uvjetovana time, ali mislim da je jako važno to ne dopuštati. Za mene je jednakost jednostavno način na koji ja jesam u svijetu i ne prihvaćam nijedan drugi način. Ne bavim se izravnim aktivizmom i ne doživljavam svoj rad aktivističkim, ali dobro razumijem da su svi radovi politički i da uvijek postoji određeni podtekst rada. Nadam se da kroz aktivan suvremeni doprinos pričam priču koja zagovara slobodu i ravnopravnost među spolovima, ljudima i šire. Rekla bih da je to ključan princip za mene, i kao umjetnice i kao osobe.
► Pretpostavljam da u Chicagu imaš svoj atelje u kojem primarno stvaraš?
Vida Sačić: Da, imam svoj atelje u zgradi koja se zove Mana Contemporary, to je suvremeni umjetnički prostor na devet katova s mnoštvo umjetničkih ateljea i umjetnika, zbog čega je ta zajednica u zgradi super sama po sebi. Vrlo je suvremena i atelje je relativno novi meni. Uselila sam se u taj prostor nakon pandemije. Prije toga bila sam u podrumskom prostoru koji nije imao prozor, a sad sam na osmom katu i imam veliki prozor i vrlo sam, vrlo sretna.
► Što te od novih projekata očekuje nakon povratka u Chicago?
Vida Sačić: Već za nekoliko dana putujem na jednu konferenciju u Portland, a zatim krećem s radom na velikom projektu za Chicago History Museum. Nije još službeno najavljen, ali u planu je da projekt bude instaliran u prvom mjesecu. Tako da me čeka mnogo posla u studiju. Osim toga, uskoro se vraćam i fakultetskim obavezama, mi počinjemo s predavanjima malo ranije nego u Hrvatskoj, krajem kolovoza. I za kraj mogu najaviti da nagodinu spremam izložbu u rodnom Varaždinu. To će biti jedna selekcija mojih radova velikog formata, bit će zastupljeni i radovi imigrantske tematike. Izlagat ću u Galeriji Zlati Ajngel, čiji je voditelj moj otac, akademski slikar Darko Sačić. Ovo je prvi put da izlažem u njegovoj galeriji. Čast mi je da me pozvao, lijepo je znati da smo došli do tog nekog zrelog trenutka u kojemu možemo surađivati kao umjetnici. Pred nama je vrlo uzbudljivo razdoblje.
Razgovarala: Lea Biličić / tekstove ove autorice za Vizkulturu pronađite ovdje
Zahvaljujemo Vidi Sačić na ustupljenoj fotodokumentaciji.
