Haustor-galerija LiberSPACE ove je godine ponovno bilo zvučno ime na kulturno-umjetničkoj mapi Zagreba, a bogata sezona galerijskih aktivnosti zaokružena je krajem listopada umjetničkom intervencijom Nacrtaj mi kuću autorice Ivane Ognjanovac. Haustor je, naime, ponovno otvorio vrata krajem 2023. godine i to nakon gotovo desetljeća mirovanja. Inicijalno osnovan 2012. godine, koncept galerije osmišljen je prema ideji vizualne umjetnice Tonke Maleković u suradnji s Rajkom Pavlićem, koreografom, osnivačem te voditeljem umjetničke organizacije i plesnog studija Liberdance. Smještena u dvorišnome prostoru studija na adresi Jurišićeva ulica 7, tik do Trga bana Josipa Jelačića, Haustor-galerija predstavlja malen i skriven prostor velike slobode umjetničkoga izražavanja. Na razmeđi javnoga (grad, ulica) i privatnog (stambena zgrada) prostora, polujavan karakter haustora kao ulazno-izlaznoga prolaza odaje dojam neutralna terena i svojevrsna prijelaza iz jedne u drugu sferu života. Tonka Maleković u takvome je okruženju, konkretno u naizgled bezličnome, sivom i oronulom unutarnjem dvorištu, prepoznala potencijal za izvedbu i promišljanje umjetničkih praksi koje će međusobno dijeliti značajke prolaznosti, privremenosti i nestajanja. Riječima Saše Šimprage iz svojevremenoga teksta o haustorima, uopće je karakteristika haustora da su mjesta usputnosti, nečega gdje se ne zadržava predugo. S obzirom na vlastiti umjetnički put, koji odlikuju radovi procesualnoga i efemernog karaktera, te na osobne preokupacije u kojima zagovara angažiranu i participativnu umjetnost, Maleković je željela ponuditi utočište umjetničkim izvedbama koje izmiču institucionaliziranim okvirima ukotvljenim u postsocijalistički i kapitalistički kontekst svođenja umjetnosti na puku proizvodnju, potrošnju i profit. Dvorište Liberdancea pokazalo se prikladnom platformom za takvo nastojanje upravo s obzirom na karakter samoga plesa koji je također, kako ističe umjetnica, efemerna umjetnička forma (od grč. ἐφήμερος: jednodnevan, prolazan).
U razgovoru povodom pisanja ovog teksta Maleković pojašnjava: Projekt haustor-galerije nastao je kao moj umjetnički odgovor da napravim nešto u dvorištu, na poziv voditelja Liberdancea Rajka Pavlića. Od početka moje umjetničke karijere pa i ranije, za vrijeme studija na ALU u Zagrebu, zanimali su me grad i gradski procesi, participacija, javni prostor, dekonstrukcija autorstva kroz iniciranje suradnji i situacija, odnosno stvaranje okvira unutar kojih se procesi odvijaju i bilježenje tih dinamika, tragova i slično. Na temelju tih interesa javila se i ideja LiberSPACEa, koji je trebao biti “stalno promjenjiva instalacija u semi-javnom prostoru“ koja nastaje u suautorstvu s drugima – pozvanim umjetnicima, korisnicima haustora, posjetiteljima događanja itd. Tako da osobno vidim LiberSPACE na taj način, kao jednu umjetničku instalaciju koja je u neprekidnom i nepredvidivom procesu, a koja istovremeno služi drugima kao platforma za afirmaciju, eksperiment i za osvještavanje nekih po meni važnih pitanja u umjetničkoj sferi, kao što su proizvodnja i polucija u umjetničkom sustavu, komodifikacija, ekonomija i ekonomičnost umjetničkog rada, procesualnost, sudjelovanje, ali i urbana revitalizacija, placemaking. U jednom pomalo tragikomičnom kontrastu između gentrifikacije i urušavanja, koji karakterizira današnji centar grada, pokušavamo pridonijeti proizvodnji trećeg puta, onog koji nije komercijalno usmjeren, a koji oživljava jedan kutak grada i stvara novu vrijednost u prostoru i zajednici.
LiberSPACE stoga predstavlja umjetnički eksperiment koji propitkuje do koje granice je moguće etablirati neki prostor/inicijativu koja je tek zamišljena galerija, nema bijele kocke, nema zaposlenika, nema uvjeta produkcije osim onog što se ispregovara u procesu, pojasnila je umjetnica početkom godine u razgovoru na portalu Kulturpunkt. Izostanak unaprijed zadanih smjernica za realizaciju izložbe, intervencije ili performansa umjetnicima pruža potpunu slobodu i omogućuje im da njihovi radovi ulaze u neposredan dijalog s prostorom dvorišta, prilagođavajući mu se ili ga pak privremeno transformirajući u drukčiji prostor. Istodobno, takva dvosmjerna komunikacija u umjetnički proces pripušta i treći glas, onaj publike, koja postaje sudionikom i ravnopravnim sustvarateljem umjetnosti in situ, čime galerija postaje mjesto susreta, interakcije i razmjene znanja. Redukcijom materijalnog i potenciranjem prolaznog karaktera izvedbi, LiberSPACE želi potaknuti na promišljanje ekologije umjetnosti, ekonomije umjetničkog rada, legislative prostora, pozicije umjetnika i produkcijskih trendova unutar suvremenog birokratskog aparata za proizvodnju umjetnosti i kulture. Valja imati na umu da je širi kontekst u kojemu je galerija smještena upravo grad – suvremeno urbano okruženje koje u sebi sadrži sve netom navedene kategorije, od zasićenosti fizičkog okoliša materijalnim i neekološkim elementima do maločas spomenute birokratizacije umjetnosti.
Nedavno prolazeći Jurišićevom ulicom, svrnula sam pogled na pročelje zgrade u kojoj se nalaze Liberdance i LiberSPACE, a dok sam promatrala vrata haustora dobrano išarana grafitima, učini mi se simpatičnim što se svega nekoliko koraka dalje, na broju 5, nalazi poznati kafić K&K Milčec čiji je osnivač, književnik i zaljubljenik u vlastiti grad Zvonimir Milčec, u svojemu feljtonističkom opusu zapisivao također prolazne trenutke u životu grada, bilježeći neposredne dojmove i osobne refleksije brojnih urbanih fenomena, od kojih su neki vidljivi tek iznimno senzibilnom oku ili uhu promatrača. Suvremena urbana istraživanja fenomenu grada prilaze kao živom organizmu, dinamičnom i slojevitom procesu neprestanih transformacija, a moglo bi se reći da umjetnost u svim oblicima, bilo da je riječ o književnosti ili prostorno-specifičnojinstalaciji, bilježenjem prolaznih formi urbanih ritmova gradske svakodnevice nedvosmisleno potvrđuje takvu istraživačku pretpostavku. Sociološki tekst Louisa Wirtha Urbanism as a Way of Life iz 1938. godine opisuje značajke grada kao posebne društvene institucije s vlastitom dinamikom i složenim međuodnosima koji supostoje kako u fizičkom tako i u simboličkom prostoru. Potonje se može primijeniti na Haustor-galeriju kao polujavni prostor grada, koji se iz puke fizičke datosti kroz prolazne umjetničke prakse pretvara u mjesto ispunjeno brojnim simboličkim značenjima koja mu ljudi – umjetnici, posjetitelji, stanari, prolaznici – pridaju kroz vlastito življeno iskustvo. Usto, naglašava Maleković, galerija uvijek reagira na zatečeno, a upravo su nesavršenosti ili oštećenja u prostoru ponekad inspirativne umjetnicima. S druge strane, buduće umjetničke intervencije potencijalno će moći osloviti i suprotne procese, odnosno fizičke promjene u vidu poboljšanja kvalitete prostora, sanacije postojećih oštećenja i slično. Primjerice, nedavno je renoviran natkriveni dio ulaza u zgradu, a u planu je postavljanje asfalta u dvorištu. Osim materijalnih aspekata, novost je i da je galerija po reaktivaciji od zaklade Kultura Nova, Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba dobila dovoljno sredstava da angažira dizajnera Ivan Antunovića i foto/video dokumentaristkinju Luciju Stolnik.
Vrijedno je izdvojiti nekoliko primjera iz niza dosadašnjih ostvarenja galerije, realiziranih tijekom tri sezone od 2012. do 2014. godine, te tijekom najnovijih sezona u posljednjih godinu dana. Svi su radovi bili efemernog karaktera, izvedeni u maniri minimalizma, poštujući pritom krilaticu galerije koja glasi prostor za provociranje prolazne forme. Trajanje intervencija variralo je od nekoliko sati do nekoliko dana, a nakon završetka svaki bi rad dobio dokumentirani zapis privremeno postavljen u maleni izlog galerije.
Na otvorenju galerije 2012. godine hrvatski umjetnik Marijan Crtalić izveo je performans ostavljanja otiska dahom na staklu pod nazivom Naj ti poljub nariše ustnice. Uslijedila je intervencija srpskog arhitekta Aleksandra Bedea koji je, baveći se prostornim politikama grada, detektirao nekadašnju trasu potoka Medveščak koji je prolazio prostorom današnjeg Haustora te ga potom fizički izgradio i smjestio u prostor galerije, osvještavajući davno izgubljen fragment prošlosti grada. Talijanska umjetnica Tatiana Villani u intervenciji Metaproject razgovarala je s posjetiteljima o njihovim intimnim željama i snovima koje bi oni pritom skicirali, a ona zatim šivala na šivaćoj mašini. Domaći umjetnik Petar Popijač ušao je u izravan dijalog s Liberdanceom odnosno plesačima čije je pokrete i ritmove usporedio s rastom mahovine koju je uočio na površinama haustora.
Tijekom 2012. i 2013. godine izlagali su i brojni drugi domaći te inozemni umjetnici i umjetnice: Lucie Mičíková (Slovačka), Alex Edwards (UK), Goran Ristić (BiH), Ana Horvat (Hrvatska), Martina Miholić (Hrvatska) i Aleksandar Hut Kono (Hrvatska). Sezonu 2014. godine otvorila je hrvatska umjetnica Tanja Vujasinović koja je zvučnom instalacijom Haustor nije tiho mjesto reagirala na kontekst galerije fokusirajući se na nevidljivi i nečujni život haustora, pružajući priliku da u njemu prepoznamo potencijalnu životnost. Umjetnički dvojac Katerina Duda i Roko Crnić (Hrvatska) u prostor su postavili instalaciju Prepričavanja, fragmente teksta koji su prenosili prisjećanja i osobne refleksije njegovih korisnika, čime se osvijestilo načine korištenja prostora i subjektivne percepcije stvarnosti. Iste su godine u Haustoru izlagali Nina Frgić Omerzo (Hrvatska), Dora Đurkesac (Hrvatska), Lina Rica i Boštjan Čadež (Hrvatska i Slovenija).
Nove sezone 2023. i 2024. godine obilježila su dva izlagačka kolektiva. U procesualnome multimedijalnom projektu jationonaonomivioni 2.0 petnaestero autora i autorica naglasak je stavilo na sam proces te odnos različitih medija (likovni, video i izvedbeni medij) s prostorom. Svaka se intervencija pritom prožimala s prethodnom, izvedenom u drukčijem mediju, a publika i izvođači tretirani su kao subjekti koji su u stanju promijeniti vlastitu perspektivu kako gledanja tako i izvođenja. Umjetnički kolektiv RUPA u radu SemiPrivat dekonstruirao je prostor haustora i već spomenutu zamućenu granicu privatne i javne sfere života, pružajući mogućnost nove percepcije haustora kao takozvane semiprivat zone.
Usto, umjetnica Klara Dujmović u galeriji je održala participativnu umjetničku akciju naziva Topografija u kojoj je u interakciji s prostorom nastojala opredmetiti ono što je u njemu nevidljivo. Umjetnik Zlatan Pintek održao je umjetničku akciju Aurum, a već spomenuti performans Nacrtaj mi kuću umjetnice Ivane Ognjanovac za kraj sezone prikladno je podcrtao efemerne nakane Haustor-galerije, koja je u najavi događanja istaknula da se ovaj participativni crtački performans može pogledati i dopunjavati do prve kiše.
Osim spomenutih umjetničkih izvedbi, proljetos je održana i aktivnost pod nazivom Iza Gutenberga koju su proveli inicijator Saša Šimpraga i pripovjedačica Veronika Novosel. Sudionike su poveli u šetnju zgradom na broju 7, otkrivajući im brojne zanimljivosti iz njezine bogate povijesti i ukazujući im na život skriven iza pročelja na kojemu, dignemo li pogled prema trećem katu, uviđamo da se nalazi skulptura Johannesa Gutenberga, i to na mjestu nekadašnje knjigotiskare.
Većina je navedenih umjetnika-izlagača tijekom svih sezona odabirana putem javnih natječaja galerije, a u rujnu ove godine nekoliko njih sudjelovalo je na Festivalu plesnih minijatura u Atriju Galerije Klovićevi dvori u organizaciji plesnog studija Liberdance. Cilj je Festivala da putem intermedijalnih formi pokuša odgovoriti na nove izazove prezentacije suvremenih plesnih djela. Suradnju su financijski podržali zaklada Kultura Nova, Ministarstvo kulture i medija RH te Grad Zagreb. U galerijskom opisu sudjelovanja na Festivalu stoji da je naglasak odabranih radova stavljen na različite načine propitkivanja odnosa tijela, pokreta, prostora, percepcije i trajanja, čime se ostvaruje privremena likovna gesta u prostoru. Povjesničarka umjetnosti i kustosica Ivana Meštrov u tekstu o LiberSPACEu u sklopu Festivalu ističe da je, kad je riječ o performativnim i izvedbenim praksama, svaki trenutak drugačiji i isti, čime se naglašava procesualnost i transformativan potencijal umjetničkih izvedbi.
Što se tiče nadolazeće sezone, LiberSPACE trenutno čeka rezultate natječaja za financiranje te planira nastaviti dosadašnju praksu da sezonski organiziraju dva pozvana događanja te tri koja se odabiru putem javnog poziva. Maleković najavljuje: Sezonu će 26. travnja 2025. otvoriti njemačka umjetnica Stefanie Klingemann koja će boraviti u Zagrebu na kratkoj rezidenciji u okviru koje će reagirati na koncept i kontekst galerije. Drugo “pozvano” događanje u 2025. godini bit će kustosko istraživanje Ivane Meštrov na temu haustora u suvremenoumjetničkoj praksi u Zagrebu. Ivana će predstaviti malo historijsko-urbano istraživanje, vjerojatno u vidu izložbe i diskurzivnog programa, ali više o svemu najavit ćemo krajem ožujka odnosno početkom travnja kad će biti objavljeni i rezultati javnog poziva. U 2026. godini planiramo ostvariti daljnja gostovanja inozemnih umjetnika, vjerojatno u suradnji s jednom udrugom iz Njemačke, ovisno o mogućnostima.
Dok sa zanimanjem očekujemo novu galerijsku sezonu, možemo zaključiti da Haustor-galerija LiberSPACE nudi upravo ono što Zagrebu danas treba – umjetnost koja ima moć razbuditi i rasplesati uspavano srce grada.
***
Tekst je nastao na temelju arhivskog materijala Haustor-galerije LiberSPACE, ranijih tekstova i intervjua vezanih uz djelovanje galerije te razgovora s Tonkom Maleković kojoj zahvaljujemo na pomoći i razgovoru. Sve fotografije moguće je pronaći u arhivi galerije na Facebooku. Haustor-galeriju LiberSPACE možete pratiti i na Instagramu.
Zahvaljujemo timu Haustor-galerije LiberSPACE na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Tekst je dio projekta “Dijalozi u galerijama / Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Turističke zajednice grada Zagreba i Ministarstva kulture i medija RH
