Umjetnost beskompromisnog

Sjećam se da smo na satu etike, negdje u trećem razredu srednje škole, vodili prilično žustru raspravu o performansu Vlaste Delimar Marička, izvedenom 2006. godine u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori, tijekom kojeg je umjetnica pred publikom zaklala pijetla. Raspravljali smo o granicama umjetničke slobode, etičkoj odgovornosti i razlici između prikazivanja nasilja i njegova stvarnog izvođenja. Ne sjećam se do kakvih smo zaključaka tada došli, ali pitanja koja je taj rad otvorio nastavila su me zaokupljati i godinama poslije.

S Vlastom Delimar osobno sam se upoznala mnogo kasnije, tijekom istraživanja zagrebačkih prostora važnih za razvoj konceptualnih i eksperimentalnih umjetničkih praksi, koje sam s kolegicama provodila u sklopu projekta Kodirani prostori (o kojem smo pisali ovdje). Kao neposredna sudionica umjetničke scene 1970-ih i 1980-ih godina, Delimar je bila nezaobilazna sugovornica za razumijevanje djelovanja Podrooma, Voćarske 5 i Galerije proširenih medija (PM), prostora u kojima su se isprepletali umjetnički rad, prijateljstva, kolektivno djelovanje i različiti oblici samoorganizacije.

Rođena 1956. godine u Zagrebu, Vlasta Delimar jedna je od najvažnijih predstavnica hrvatske performativne umjetnosti. Od kraja 1970-ih godina razvija izrazito osoban umjetnički jezik, koristeći vlastito tijelo, autobiografska iskustva i intimne odnose kao polazišta stvaralaštva. Međutim, njezin opus obuhvaća i fotografiju, fotokolaž, knjige umjetnice, instalacije i ambijentalne intervencije, čiji su formalni i materijalni aspekti često ostajali u sjeni njezinih performansa. 

Upravo mi se svođenje njezina rada na golotinju, seksualnost i provociranje javnosti oduvijek činilo previše pojednostavljenim. Unatoč gotovo pet desetljeća umjetničkog djelovanja i brojnim intervjuima, u razgovorima s Delimar uporno se vraćamo istim pitanjima, koja su s vremenom postala gotovo opća mjesta njezine recepcije. Kako onda otvoriti drukčiji razgovor s umjetnicom o kojoj je već toliko toga rečeno? Polazeći od konkretnih radova, ali i širih pitanja o umjetničkoj slobodi, materijalima, autobiografiji, kolektivnom djelovanju i institucionalizaciji umjetnosti, pokušala sam istražiti neke manje zastupljene aspekte njezina stvaralaštva.

Povod razgovoru pružila je i ovogodišnja antiretrospektiva Provjerite jeste li živi, održana prvo u Rijeci, pa onda u Zagrebu te potom u Splitu, kojom Delimar obilježava sedamdeseti rođendan i gotovo pet desetljeća rada. Upravo se u ideji antiretrospektive, koja poziva na ponovno čitanje opusa izvan kronoloških i ustaljenih interpretativnih okvira, može prepoznati i namjera ovog razgovora: istražiti što sve ostaje nevidljivo kada umjetnicu predugo promatramo kroz istu prizmu.

► Na nedavno održanoj izložbi knjiga umjetnica u Galeriji Spot imala sam priliku vidjeti vašu knjigu iz 1980. godine, u kojoj su vidljivi eksperimenti s fotografijom, fotokolažom i samim medijem knjige. Taj dio vašeg opusa znatno je manje poznat od performansa, iako otvara zanimljiva pitanja o razvoju vašeg vizualnog jezika. Kako ste tada istraživali mogućnosti fotografije, kolaža i knjige umjetnice te koliko su ti postupci ostali prisutni u vašem kasnijem stvaralaštvu?

Vlaste Delimar: Početkom 1980-ih mnogi su umjetnici radili eksperimente kroz izradu knjiga. Bili su to tzv. samizdati jer su rađeni u vlastitoj nakladi i financirani vlastitim sredstvima. To su uglavnom bile male naklade ili čak samo jedan primjerak, kao moja knjiga. To zapravo i nije knjiga, ima samo formu knjige. To je, u biti, fotokolaž u formi knjige. Da sam napravila više takvih radova, svaki bi izgledao drugačije. Rad se sastoji od desetak listova fotografija mojeg istog portreta, uvezanih u tvrde korice. Na fotografijama sam radila razne likovne intervencije, a neke stranice sam namjerno poderala, prepolovila ili zarezala skalplelom. Koristila sam tzv. foto dokument – papir koji je tanji od nekog klasičnog fotopapira, vrlo je podatan za uvezivanje.

Ovaj je rad bio nastavak odluke donijete još 1978. da će mi baza biti fotografija i vlastito tijelo kao medij. Jerman me uveo u svijet fotografije i to sam prepoznala kao nešto “moje”. Fotografski proces u kojem svjetlo ima važnu ulogu – zar ima ljepšeg? A tek razvijanje foto papira kad se na praznoj površini počinje pojavljivati slika – pa nema većeg uzbuđenja! Nadogradnja kroz likovnost i kolaž te korištenje vlastitog tijela zadovoljavali su dinamiku mog karaktera jer rezultat ideje brzo je vidljiv. Ne mogu zamisliti da izrađujem neku skulpturu u dugotrajnom procesu ili da slikam jednu sliku mjesecima. Zato je i forma performansa za mene odličan izbor jer je jednostavan i važno mi je da  nije previše zahtjevan u procesu stvaranja, kao i izvedbe.

► Tijekom školovanja u Školi primijenjene umjetnosti ovladali ste različitim grafičkim tehnikama koje su kasnije bile važne za produkciju umjetničkog časopisa Maj 75, ali i brojnih drugih umjetničkih publikacija. Zanimljivo je kako je upravo zanatsko znanje postalo važan preduvjet eksperimentalnog djelovanja. Kako danas promišljate odnos tehničke vještine, poznavanja materijala i umjetničke slobode?

Vlaste Delimar: Zanatsko umijeće i vještina samo su alati kojima realiziram ideje. Da bih napravila fotografiju, morala sam naučiti kako se fotografija izrađuje. Da bih napravila sitotiskarski proizvod, morala sam naučiti tehniku sitotiska. Danas gotovo svi stvaraju neke fotografske snimke, a nemaju pojma o fotografiji ili fotografskom procesu. Sve to za njih odrađuje njihov pametni telefon, od količine svjetla, ekspozicije, kontrasta, korekcije boje, kadra… I dolaze do sličnih rezultata kao mi koji smo naučili cijeli fotografski proces – od snimanja do izrade analogne fotografije. Danas ni ja više ne radim analognu fotografiju. Daje li mi to više slobode? Da, za više tehničkih i kreativnih mogućnosti istovremeno. Sve je brže i lakše, što je dobro za moj karakter. A imam i više vremena za druge svakodnevne aktivnosti, kao za kuhanje ili šetnju koja je odlična za balansiranje misli.

Sitotisak koji smo nekada Jerman i ja radili ručno zahtijevao je tri puta više vremena nego današnja proizvodnja s vrhunskim strojevima. Kao i priprema za tisak koja se izrađivala ručno s letraset slovima za kraće tekstove. Hoćemo li kroz svladavanje tehničkih vještina i poznavanje materijala zadržati umjetničku slobodu ili je imati više, ovisi o svakome ponaosob.

► Tijelo je zasigurno najprepoznatljiviji medij vašeg umjetničkog izražavanja, no važnu ulogu u cjelokupnom opusu imaju i različiti materijali, čija fizička i simbolička svojstva otvaraju dodatne slojeve značenja. Kako pristupate odabiru materijala i koliko oni sudjeluju u oblikovanju same umjetničke ideje?

Vlaste Delimar: Tekstil, čipka, til, odjevni predmeti i obuća elementi su kojima sam željela nadograditi likovnost, ambijentalnu simulaciju prostora postvariti, vrijeme prikazati narativno (u performansu). Npr. u Ljubičastom ambijetu i u sličnim takvim ambijentalnim radovima tekstil je na neki način zamjena za boju kojom sam pokrivala zidove. Često prekrivam zidove jer želim na taj način dobiti novi prostor kreiran upravo za moju ideju, tj. prostor u kojem se svi moramo osjećati posebno. Ulazak u neki (galerijski) prostor važan je momenat. Prostor prvo treba osluškivati, osjetiti njegovu energiju i spoznati što mi taj prostor daje. Koje su njegove mogućnosti. To je posebna kontemplacija. Kada završim čin upoznavanja prostor je spreman da mi se “preda” i dozvoli intervencije upravo kao prekrivanje zidova tkaninom ili tilom. Tako je Ljubičasti ambijent svojom ljubičastom bojom sugerirao osjećaj tišine i kontemplacije, atmosferu u kojoj je bilo poželjno osjetiti dostojanstvo spram sebe i priče koju sam prezentirala.

Imam osjećaj da sam upotrebom tkanine koja ima svoju strukturu, mekoću podatnosti i oblikovanja uspjela dobiti upravo takav prostor koji nam ulijeva više slobode, opuštenosti, strasti pa i možda nekog kreativnog egzistencijalnog nemira. Uz Retrospektivnu izložbu u MSU 2014. koristila sam mnogo tekstila kojim sam umjesto klasičnih pregrada (knauf ili slično) odvajala prostorne ambijentalne instalacije. Praksa klasičnih zidnih pregrada nikada se nije uklapala u moj način rada. Zidne pregrade za formiranje prostora za mene su previše grube i sterilne.

U performansima često koristim odjeću i obuću koji nešto simbiloziraju, npr. društvenu normu, status, neki običaj ili stav. Recimo, ženski građanski roza kostim i zlatne štikle u performansu Zrela žena. Ovi navedeni tzv. rekviziti ironiziraju problematiku samog performansa te prikazuju licemjerje. Iza “pristojnog” građanskog izgleda krije se nešto što nije prihvatljivo “pristojnom” građanskom svijetu. Ili korištenje vlasulja u nekim performansima gdje stavljanje vlasulje na glavu podrazumijeva vizualnu transfromaciju kojom kroz pretjerivanje naglašavam ideju. Kao u performansu Zrela žena, u kojem sam uz već spomenutu odjeću građanski izgled gradila i frizurom kakvom u privatnom životu nikada ne bih prakticirala.

Cijeli art vijek koristim crni i bijeli til i čipku. To su materijali koji na neki način korespondiraju s mojom osobnošću. To je kao bezuvjetna ljubav. Oni su istovremeno krhki i snažni, a u samom procesu izrade iziskuju određenu disciplinu i egzaktnost. Zato se s tim materijalima osjećam ugodno i slobodno. U zadnjem realiziranom projektu Provjerite jeste li živi koristila sam veće količine bijelog tila kao ambijentalni element – ne kao dekoraciju, nego kao emocionalni naboj za cijeli izložbeni prostor, kao dio svih postavljenih radova.

► Autobiografski performans podrazumijeva određenu selekciju osobnog iskustva koje umjetnik odlučuje učiniti javnim. U vašim radovima pojavljuju se intimni odnosi, obiteljska iskustva i vlastito tijelo, čime se neprestano preispituje granica između privatnog i javnog. Gdje sami povlačite tu granicu? Postoji li određeni kriterij kojim se vodite pri odluci hoće li neko osobno iskustvo postati umjetnički materijal ili ćete ga ipak zadržati za sebe?

Vlaste Delimar: Kriterij kao neko pravilo postoji samo kao potreba da budem koliko je moguće beskompromisna, do mogu o svemu progovoriti, da svoje stavove i misli pokazujem čisto bez uljepšavanja. Odlično je ako se publika može poistovjetiti sa mnom ili ja s publikom. U performansu Pravo na orgazam iznad 60 jako puno publike se poistovjetilo s ovom temom. Zato je ovaj performans jedan od najprihvaćenijih.

A granica između privatnog i javnog zapravo ne postoji ako sam iskrena, uz maksimalni čin poštenja. Nema varanja. Ponekad mi moji bliski kažu da sam vječni naivac, ali neka sam. U mojim radovima nema prijelaza iz života u umjetnosti ili iz umjetnosti u život. No, to je često dvosjekli mač. Većina ljudi radije voli čuti laž jer istina ih zbunjuje. Moje istinito neodjeveno tijelo mnoge zbunjuje, čini ih nesigurnima, “povrijeđeni su im osjećaji”. Jedan od zadnjih radova, Prema dostojanstvu starenja u kojem sam na golo tijelo odjenula samo pelenu za inkontinenciju, izazvao je zazor i nelagodu kod mnogih. Ružna pelena u koju se sakuplja mokraća, što s njom, kakve to veze ima s nama, pitaju se. Zapanjena sam koliko mnogi imaju zazor, skoro gađenje prema starijim osobama.

► Zanimljivi su mi i sami naslovi vaših radova, koji ponekad zvuče poput osobnih izjava, ponekad kao svojevrsni pozivi na razmišljanje, a katkad upućuju na šire kulturne i povijesne reference. Kako nastaju naslovi vaših performansa i koliko su važni za način na koji publika pristupa samom radu? Što vas pritom najčešće inspirira – osobna iskustva, svakodnevne situacije, književnost, drugi umjetnici ili nešto sasvim drugo?

Vlaste Delimar: Naslovi mojih radova su konkretni, tautološki, nisu fikcija. Kad sam ispod fotografije sebe u šestom mjesecu trudnoće napisala Trudnoća, to je to – zaista je bilo riječ o trudnoći. Odmah je sve jasno. No, možda nisu jasne neke intervencije koje sam dodala oko fotografije i na fotografiju. Kad naslovim rad Dragi Hamvas, sve je jasno kao kad napišem Marini Cvetajevoj. Naslovi radova često bi mogli egzistirati sami za sebe, kao zasebne pjesme, zasebna poezija ili mini eseji. Naslovi nastaju kao misaone crtice. A ponekad mi se čini da je dodavanje naslova radovima zapravo kompromis za institucije i birokratsku lijenost jer im naslovi ubrzavaju proces arhiviranja.

► Nedavno sam čitala esej Susan Sontag The Double Standard of Aging iz 1972. godine u kojem autorica piše o dvostrukim društvenim kriterijima prema kojima se starenje muškaraca i žena različito vrednuje. Dok muškarcima godine češće donose autoritet i društveno priznanje, žene se i dalje procjenjuje kroz mladost i fizičku privlačnost. Tijekom gotovo pet desetljeća vlastito ste tijelo promatrali kao živu skulpturu koja se neprestano mijenja. Koliko su se ti društveni kriteriji u međuvremenu promijenili i može li se žensko tijelo uopće osloboditi potrebe da ga se neprestano estetski procjenjuje?

Vlaste Delimar: Jao, ta je tema baš začani krug. Vrtimo se vrtimo i nikako da se odvrtimo. Ja sam to uspjela već odavno riješti u svojoj kući, kako se kaže, a to se može vidjeti kroz moje radove. Da, ženama zapadne civilizacije očito treba još puno prostora kako bi se emancipirale u svim poljima. Žene rade previše kompromisa na svoju štetu. Kad bi se samo mogle odreći tradicije, obitelji, rodbine, crkve, države, djece i bilo koje pripadnosti. Da postanu tabula rasa i krenu iz te praznine formirati život po vlastitoj želji. I tako, dok ne postanu tabula rasa, začarani krug postojat će još dugo, dugo.

Ako obratimo pozornost na žene muslimanske vjeroispovijesti, nailazimo na odabir žena da žele biti pokrivene jer ih pokrivanje čini slobodnijima. Znači one nemaju problema s vanjskim izgledom tijela. Napravila sam jedan rad gdje kompariram sebe pokrivenu feredžom i sebe odjevenu i našminkanu u klasičnom građanskom zapadnjačkom stilu. Naglasila sam da se kroz “maskiranje” odjećom i često pretjeranom šminkom i raznim kirurškim korekcijama i zahvatima u presmiješnim beauty salonima žene “pokrivaju” do neprepoznatljivosti. Ne ulazim u pravo osobnog odabira žena jedne i druge vjeroispovijesti. Govorim samo o mogućnostima pokrivanja tijela te vanjskom izgledu. Beauty saloni imali bi smisla kada se ne bi shvaćali ozbiljno. Kada bi se manipulacija i obmanjivanje žena smanjilo. Tužno je gledati kako neke jadnice uspijevaju uvjeriti da će skinuti petnaest kila za dva tjedna uz određene preparate. Ili da će izgledati mlađe čak više od dvadeset godina. Je li to crni humor ili totalna pokvarenost industrije za uljepšavanje? Transformacija vanjskog izgleda nikako ne može biti sloboda, eventualno samo privid kratkog vijeka.

► Kao što sam spomenula u uvodu, sjećam se da smo još na nastavi etike u srednjoj školi vodili prilično žustru raspravu o vašem performansu Marička, izvedenom 2006. godine u Galeriji Klovićevi dvori, tijekom kojeg ste zaklali pijetla. Taj mi je rad ostao zanimljiv upravo zbog razlike između prikazivanja nasilja i njegova stvarnog izvođenja pred publikom. Ako umjetnost ima slobodu prikazivati i propitivati nasilje, podrazumijeva li to i slobodu da ga sama proizvede? Gdje, prema vašem mišljenju, završava umjetnička autonomija, a počinje odgovornost prema drugim živim bićima?

Vlaste Delimar: Umjetnički čin oduzimanja života nekom živom biću mora imati dobre argumente zašto je to učinjeno, apsolutni smisao te apsolutnu odgovornost. U mojem slučaju klanja kokoši ja sam iznijela sve argumente zašto sam to napravila javno, a ne privatno. Neki su taj performans proglasili nemoralnim činom s argumentom da je ubijanje u svrhu umjetnosti loše. Mnogi su se fokusirali isključivo na čin ubijanja životinje, što nije bila primarna tema performansa. Čin ubijanja bio je samo dio priče koju su mnogi zanemarili. A osim toga, mnogi zaboravljaju da performans nije fikcija (za razliku od teatra), već je stvaran događaj. Ja sam pokazala stvaran svakodnevni događaj javno. Ne u svojoj kuhinji, nego pred svima na pozornici. Kad kupujemo pile u dućanu, netko je to pile ubio umjesto nas. Ja sam to učinila sama. Vjerujte, nije lako ubiti živo biće. To je čin u kojem se preispituje vlastiti razum naspram emotivnog, vlastita odgovornost. No moram ponoviti, ljudi teže prihvaćaju istinu od laži.

► Umjetnički ste se formirali u okruženju snažno obilježenom kolektivnim djelovanjem, od Podrooma i Voćarske do Galerije proširenih medija, dok ste istodobno inzistirali na vlastitoj autonomiji. Kako danas promišljate odnos individualnog i kolektivnog djelovanja te koliko su te zajednice utjecale na oblikovanje vašeg umjetničkog identiteta?

Vlaste Delimar: Napisala sam knjigu Voćarska 5 u kojoj sam iznijela svoje bilješke, a odnose se na život s Jermanom na adresi Voćarska 5 u Zagrebu te odnose s mnogima koji su bili važni u mojem formiranju. Voćarska je bila moja likovna akademija, inicijacija u umjetnički svijet s obzirom da sam došla živjeti kod Jermana neposredno nakon završene Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1977. godine. Bio je to odličan nastavak školovanja.

Čini mi se da je kolektivno djelovanje umjetnika 1980-ih imalo jasan koncept odnosno potrebu da budemo vidljiviji. Umjetnost koja se tada radila bila je marginalizirana i bilo je potrebno udružiti se. Muzeji i galerije bili su još duboko orijentirani na štafelajno slikarstvo i tradicionalne tehnike. Samo nekoliko institucija u Jugoslaviji podržavalo je mlade umjetnike i nove umjetničke prakse i eksperimente. Dakle, kolektivno nije značilo pripadnost ili ovisnost; dapače, značilo je kroz kolektivno razvijati individualno. Zato sam u Voćarskoj mogla izgraditi svoju autonomiju kao žena i kao umjetnica.

► Uz prostore namijenjene umjetničkom radu i izlaganju, za razvoj umjetničke scene važna je i njihova društvena dimenzija, odnosno mogućnost neformalnog druženja, razmjene informacija i ideja te spontanog povezivanja umjetnika. Koliko su prema vašem mišljenju takva mjesta susreta bila važna za formiranje i oblikovanje umjetničke zajednice? Prepoznajete li danas u Zagrebu središta oko kojih se okupljaju mlađe generacije umjetnika?

Vlaste Delimar: Nemam pojma gdje se danas okupljaju mladi umjetnici. Mi smo se nekada davno nalazili u klubu HDLU-a na Starčevićevom trgu (danas je tamo Gradska knjižnica), a vodio ga je neponovljivi Stipe Kobasić, fotograf amater koji je fotografirao mnoge naše susrete i druženja u klubu, ali i neke izložbe koje su se održavale u galerijama HDLU-a. U klubu je prijepodne bila mirna scena, skoro poslovna, a navečer sasvim drugačija. Vesela, bučna, alkoholna i nestašna scena. Za mlađe umjetnike važno je druženje koje ih na neki način osnažuje zbog uzajamnosti, mladenačkog istraživanja i eksperimentiranja. Kada sam bila mlada, život bez disco kluba bio mi je nezamisliv, kao i bez odlazaka na koncerte. U vrijeme moje mladosti bilo je puno velikih koncerata važnih svjetskih bendova. Veliku ulogu 1970-ih imali su Boom festivali koji su diljem Jugoslavije približili rock glazbu širem slušateljstvu. Festivali su obično trajali dva dana i glumili su mali Woodstock. Bila je to posebna sinergija zajedništva – ne samo slušanje glazbe, već učenje kulturi ponašanja, toleracije i prihvaćanje različitosti. Zato su Boom festivali smatrani i važnim kulturnim događajima.

Ja sam imala i Voćarsku 5 koja mi je pružala sve što je bilo potrebno za formiranje mlade osobe. Posjećivalo nas je mnogo ljudi raznih društvenih struktura: od umjetnika, novinara, kustosa, kritičara. Većina osoba bila je starija od mene. Dakle imala sam bezbroj mogućnosti za inicijaciju i edukaciju da postanem što bolja osoba i dobra umjetnica. Jerman je bio sedam godina stariji i već pomalo etablirani umjetnik. Jerman me naučio raditi fotografiju. Ja sam njega i mnoge druge naučila tehnici sitotiska koju sam naučila u ŠPU-u. Predivna je bila uzajamnost učenja.

Jedno kratko vrijeme (1978./1980.) svi oni koji su dolazili kod nas u Voćarsku nastavljali su druženje u prostoru Radne zajednice umjetnika Podroom u Mesničkoj, gdje je bila slična atmosfera. Bili smo kao neka velika obitelj. Imali smo malo novaca, ali bili smo veseli i zadovoljni. Jerman i ja vodili smo malu sitotiskarsku radionicu koja nam je bila izvor prihoda. Štampali smo legendarni časopis Maj 75. A mnogima smo besplatno radili tiskovine poput grafika, plakata, pozivnica, manjih knjižica samizdata. Socijalna solidarnost bila je važan dio tadašnje egzistencije mladih umjetnika. Oni koji su imali više nesebično su dijeli s drugima. Nekadašnja druženja mladih bila su drugačija od današnjih druženja. Mi smo se gledali u oči, promatrali se, dodirivali. Danas se mladi gledaju preko ekrana mobitela što je u skladu s današnjem vremenom. I meni je to ok… to je nova komunikacija, komunikacijski eksperiment. Fikcija. Zanimljivo će biti pratiti kamo će ih to odvesti.

AI komunikacija, AI priče, AI erotika i AI seksualnost, slično kao peepshow kada se živ seksualni čin promatra preko nekog otvora ili stakla. AI isto možemo usporediti s konceptualom. Možeš izraditi neki uradak samo uz pomoć mobitela. Je li to mogućnost slobode i kolika je kvaliteta tog proizvoda? Ali koga još zanima kvaliteta kod klinaca pa i nekih odraslih? A što s inflacijom na stotine snimaka fotografija i videa? Možda će ta velika količina snimaka završiti negdje u svemiru i biti u budućnosti za nešto korisna.

Kod većine mladih mi se ne sviđa bahato ponašanje kao kupovanje odjeće i obuće za skoro jednokratnu upotrebu, mobiteli se mijenjaju često. Jede se nezdrava i nekvalitetna hrana. Ekološka svijest ne postoji. Možda je moja nesreća što sam odgojena skromno. Naježim se kada u restoranu vidim da je netko samo zbrčkao hranu i ostavio pola tanjura.

► Kada smo prije nekoliko godina razgovarale u sklopu projekta Kodirani prostori, dotaknule smo se i ekonomskih uvjeta vašeg umjetničkog djelovanja, osobito važnosti sitotiskarske radionice koja je vama i Željku Jermanu omogućavala egzistenciju i određenu umjetničku neovisnost. Danas se umjetnički rad uvelike oslanja na sustav natječaja, projektno financiranje i sve izraženije administrativne zahtjeve. Kako se iz vaše perspektive tijekom desetljeća mijenjao odnos između umjetničke slobode i ekonomskih uvjeta koji omogućuju njezino ostvarivanje?

Vlaste Delimar: Od samih početaka života u svijetu umjetnosti, moja produkcija (kao i kod i mnogih drugih umjetnika) bila je vrlo skromna, s minimalno sredstava. Kao da nam je bio usađeni čip koji nas je usmjeravao na jeftinu i oskudnu produkciju. I danas se ponašam tako, skromno. Produkcijski, mnogi moji radovi izgledaju kao da su još u obliku skice. Bez skupe opreme, od jeftinih materijala. Oni koji su bili snalažljiviji uspjeli bi kroz razne donacije ili sponzorstva ili neke druge vještine pojačati kvalitetu izvedbe ako bi imali tu potrebu. Ja nisam nikada bila vješta u tome. No, nisam dozvoljavala da mi ekonomski uvjeti remete kreativnost i slobodu. Zato je konceptualna umjetnost bila fenomenalna. Dematerijalizacijom smo mogli raditi “nemoguće”. Samo prisustvo umjetnika kao umjetnički čin. Predivno, zar ne? Kao i performans kroz skromnu formu bez mnogo sredstava. Samo ja i publika.  Tim više što performans proizlazi i iz jezika koji svima može biti razumljiv.

Moram spomenuti nezaboravnu “retrospektivnu” izložbu Mangelosa u Galerji PM 1981., kada je umjetnik na podu galerije izložio samo malu pločicu na koj je pisalo retrospektiva. To se zove sloboda koja prkosi ne samo ekonomskim uvjetima nego i svima onima čiji um nije u stanju spoznati koliko je slobode bilo uključeno u tu malu pločicu. I danas sam orijentirana na performans i neke projekte koji su produkcijski manje zahtjevni. A s obzirom da nemam atelier, izradu dvodimenzionalnih radova svela sam na minimum. Život umjetnosti u potpunosti sam pojednostavila. Skoro kao Bela Hamvas, moj omiljeni Mađar. Samo što više nemam kolibu kao on jer sam ju zakopala da još više umjetnost pojednostavim.

► Provokaciju ste više puta opisali kao način uspostavljanja dijaloga s publikom. Tijekom gotovo pet desetljeća vašeg djelovanja promijenio se društveni odnos prema onome što smatramo provokativnim, a šok i kontroverza postali su svakodnevni mehanizmi medijske komunikacije. Kakvu snagu umjetnička provokacija ima danas i što, prema vašem mišljenju, može potaknuti publiku na preispitivanje vlastitih stavova?

Vlaste Delimar: Imala sam 23 godine kada smo Jerman i ja izveli naš prvi zajednički performans Pokušaj poistovjećenja u RZU Podroom. Oboje smo nastupali obnaženi. Od tada sam stigmatizirana kao ona koja se skida. Te 1979. bilo je problematično moje mlado obnaženo tijelo. Onda je nadalje bilo opet problematično moje obnaženo tijelo kasnijih godina. Danas kada imam 70 godina i još uvijek se skidam, problematična je moja starost. Znači moje obnaženo tijelo problematično je već skoro pedeset godina. U početku sam bila iznenađena čak i ružnim reakcijama javnosti, pa sam bila žalosna, onda sam bila i ljuta, onda sam pokušavala ružne reakcije promatrati s razumijevanjem. I danas se povremeno začudim kako se nije dogodio pomak u svijesti mnogih u odnosu na obnaženo ljudsko tijelo i osjećam da se nikada neće niti dogoditi jer društvo uporno radi na zatupljivanju ljudskog uma, mnogi se čak povlače u sebe i odustaju. A umjetnost se trudi, trudi. No, u konačnici vidjet ćemo čija mati crnu vunu prede.

► Fotografija ima posebno mjesto u vašem umjetničkom opusu, od ranih eksperimenata do dokumentacije performansa, koja danas čini važan dio vašeg arhiva. Pritom se otvara pitanje odnosa između prolaznosti izvedbe i trajnosti njezina fotografskog zapisa. Gdje za vas završava dokumentarna funkcija fotografije, a počinje njezina autonomija kao umjetničkog djela? Koliko fotografija određuje način na koji će buduće generacije razumjeti pojedini performans?

Vlaste Delimar: Da, to je pitanje koje još nisam uspjela riješiti što se tiče tehničkog dijela fotodokumentacije. Često se događa da nemam dobru fotodokumentaciju nekog performansa jer su bili nemogući uvjeti za snimanje pa je onda na vagi dokumentiranje. Što je važnije? Izvedba performansa ili ono što ostaje zabilježeno foto ili video zapisom.?

Performans izvedba je izvedba uživo, ono što smo vidjeli ovoga trenutka. Nema te tehnologije koja može to kasnije prezentirati. Čak niti hologramska slika nema tu snagu. Zašto? Zato što fale elementi fizičkog prisustva i energije autora, ambijentalne atmosfere itd.

Iz tog razloga ja nemam baš dobru fotodokumentaciju svojih performansa. Neki fotodokumenti mogu kasnije funkcionirati kao autonomni, ali to nije isto. Fotografija performansa zapravo postaje neki novi moment koji ima poveznicu s izvedbom, kao novi rad. Dokument performansa zapravo je samo sjećanje na ono što je bilo i nema pravu snagu performansa.

Nažalost, buduće generacije preko fotodokumentacije mogu sam nagađati kako je izgledao neki performans. Ali zato neke osobe poput Suzane Marjanić, koja je napisala remek-djelo Kronotop hrvatskog performansa, detaljno opisuje svaki performans te nas na taj način upućuje i educira.

Upoznala sam neke performere u Engleskoj koji svoje performanse posebno snimaju samo za dokumentaciju. To je onda kao video performans bez publike. Ali to mnogi rade i zbog komercijalnih razloga, zbog prodaje. Ja nisam prodala niti jedan svoj performans. Nikada me nitko nije pitao niti sam ja nudila. Zaključno, dokumentarna funkcija fotografije može biti samo djelomičan prikaz nekog performansa, a njezina autonomija kao umjetničko djelo je zapravo laž – odnosno, ona ili postaje nešto drugo ili postoji samo kao običan dokument nečega što je bilo.

► Ovogodišnja antiretrospektiva Provjerite jeste li živi otvara mogućnost ponovnog čitanja gotovo pet desetljeća vašeg umjetničkog djelovanja. Performansi koji su nekoć nastajali izvan institucionalnih okvira danas postaju dijelom muzejskih zbirki, arhiva i povijesnoumjetničkog kanona, dok se vaš opus u javnosti često povezuje s nekoliko prepoznatljivih obilježja. Kako gledate na proces muzealizacije performansa i mogućnost da institucionalizacija istodobno pridonese očuvanju umjetničkog nasljeđa i njegovu svođenju na nekoliko dominantnih interpretacija?

Vlaste Delimar: Ha, ha… muzealizacija performansa. Naše su institucije nevjerojatno nemarne u arhiviranju. Površne i nezainteresirane. Mnogi tek sada obrađuju ono što je trebalo biti obrađeno prije sto godina (karikiram, ali je skoro istinito). Muzealizacija performansa ne postoji ili postoji samo u malim nevidljivim tragovima. Trnoružica sindrom začarao je gotovo svaku instituciju. Nažalost, još se nije pojavio neki princ da ih razbudi. Nikako da se razvije svijest o važnosti arhiviranja performansa, barem kod pojedinaca. Jer oni koji i dođu s takvom svijesti u neku instituciju u kratkom roku su inficirani, a samostalno recimo nemaju tu mogućnost.

Boris Nieslony (performans umjetnik iz Kolna) koji je sudjelovao kod mene na Međunarodnom performans festivalu u Štaglincu jedan je od genijalaca koji je 1981. pokrenuo arhiviranje performansa i izvedbene umjetnosti u svijetu. Uz vlastite napore surađuje sa sličnim institucijama koje mu pomažu u arhiviranju. Sakupljena građa arhivira se uz digitalizaciju. Osim toga, organiziraju se konferencije po cijelom svijetu. Godine 2014. PROGR umjetnički centar iz Berna, koji također radi na arhiviranju performansa, pozvao me da radim sa studentima iz klase izvedbenih i performans umjetnosti. To su samo neki primjeri. A mi u Hrvatskoj? Osim Instituta Tomislav Gotovac, koji kao privatna inicijativa brine za ostavštinu Toma, te opsežnog arhiva Umjetničke organizacije Moja zemlja Štaglinec i Međunarodnog performans festivala koji sam vodila dvanaest godina, ne vidim nikoga.

► Nakon gotovo pet desetljeća umjetničkog djelovanja iza vas je iznimno raznolik opus, no pretpostavljam da znatiželja koja vas je potaknula na prve umjetničke eksperimente nije nestala. Postoje li teme, mediji ili umjetnički postupci kojima ste se dugo željeli posvetiti, a za koje dosad niste pronašli priliku ili vrijeme?

Vlaste Delimar: Ne postoji nešto što bih još htjela, jer sve ono što sam do sada htjela, uspjela sam realizirati na neki način, s više ili manje uspjeha. Zašto sam tako sigurna u to što sam rekla. Zato što sam realna i ne zamišljam si nešto što ne mogu ostvariti. Kad sam bila u srednjoj školi, s pokojnom prijateljicom Lidijom Klarić maštala sam da ćemo proputovati džipom cijelu Afriku i snimati dokumentarne filmove. Ona je bila fotografkinja. Umrla je vrlo mlada, imala je 21 godinu. Zato nikada nisam bila u Africi, iako znam da imaju odličnu performans scenu. Ali ima nešto na što ja neću moći utjecati, a to je – kako sam nazvala posljednji performans – “moje kompostirano tijelo” nakon što preminem. Naime kompost mojeg tijela trebao bi se postaviti u Štaglincu na mojem imanju te na njemu posaditi stablo breze ili možda hrast. Naime, kompostiranje ljudskog tijela za sada se radi samo u Americi i nešto približno slično u nekim europskim državama. Ako u dogledno vrijeme kompostiranje ljudskog tijela ne zaživi u Hrvatskoj ili u blizini, za one koji ostaju iza mene proces bi mogao vrlo zahtjevan. Zato ću morati smisliti plan B, nešto jednostavnije.

 

Razgovarala: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

Fotografije: Sanja Merćep

 

Zahvaljujemo Vlasti Delimar na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.